Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-670/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Miji Kladariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-312/2023-18 od 31. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-312/2023-18 od 31. siječnja 2025. u točkama I., II. III. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

''I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 312545 od 10.04.2008. godine, solemniziranom po Javnom bilježniku Niki Bagarić iz [adresa], posl.broj: OV - 6106/08 dana 14.04.2008. godine, sklopljenog između tužiteljice MN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, kao pravni sljednik Nove hrvatske banke d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB 78427478595, Sberbank d.d. Zagreb, Varšavska 9 i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, , kao kreditora, a koja u članku 4., točka 4.1.glasi "... kamatna stopa je promjenjiva, ...";

u članku 4. točka 4.3. glasi "... promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.";

u članku 7. točka 7.1. glasi "...a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća." ;

u članku 7. točka 7.2. glasi "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4.1. ovog Ugovora, sve ugovorne strane pristaju da Kreditor povisi... iznos anuiteta." u članku 7. točka 7.3. "...Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća." u članku 9. točka 9.6. "Ugovorne strane su suglasne da Kreditor može za vrijeme trajanja ovog Ugovora uslijed promjena...te drugih uvjeta po ocjeni Kreditora, promijeniti visinu kamatnih stopa i metodu obračuna kamata,..."; u članku 9. točka 9.7.glasi "Svi potpisnici ovog Ugovora potvrđuju da su upoznati sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, da im je banka objasnila taj rizik i da su upoznati i svjesni činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta." ;

u članku 9. točka 9.16. glasi "Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita." ;

u članku 9. točka 9.21. glasi "Ugovorne strane su suglasne da se ne sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama

Kreditora i ostali važeći akti Kreditora..."

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.944,71 eura na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili primjenom ugovorene kamatne stope po stopi od 4,90% godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

za iznos od 1,65 eur počevši od 22.10.2008 godine

za iznos od 1,73 eur počevši od 22.11.2008 godine

za iznos od 0,90 eur počevši od 23.12.2008 godine

za iznos od 12,92 eur počevši od 22.01.2009 godine

za iznos od 13,23 eur počevši od 22.02.2009 godine

za iznos od 10,87 eur počevši od 22.03.2009 godine

za iznos od 9,12 eur počevši od 22.04.2009 godine

za iznos od 9,36 eur počevši od 22.05.2009 godine

za iznos od 7,28 eur počevši od 24.06.2009 godine

za iznos od 7,62 eur počevši od 22.07.2009 godine

za iznos od 7,79 eur počevši od 22.08.2009 godine

za iznos od 7,19 eur počevši od 22.09.2009 godine

za iznos od 6,13 eur počevši od 22.10.2009 godine

za iznos od 8,08 eur počevši od 22.11.2009 godine

za iznos od 9,26 eur počevši od 22.12.2009 godine

za iznos od 11,40 eur počevši od 22.01.2010 godine

za iznos od 12,75 eur počevši od 23.02.2010 godine

za iznos od 15,04 eur počevši od 23.03.2010 godine

za iznos od 15,43 eur počevši od 22.04.2010 godine

za iznos od 17,30 eur počevši od 22.05.2010 godine

za iznos od 21,66 eur počevši od 22.06.2010 godine

za iznos od 24,39 eur počevši od 22.07.2010 godine

za iznos od 31,16 eur počevši od 22.08.2010 godine

za iznos od 31,67 eur počevši od 22.09.2010 godine

za iznos od 30,29 eur počevši od 22.10.2010 godine

za iznos od 30,62 eur počevši od 23.11.2010 godine

za iznos od 40,76 eur počevši od 22.12.2010 godine

za iznos od 37,62 eur počevši od 22.01.2011 godine

za iznos od 40,26 eur počevši od 22.02.2011 godine

za iznos od 42,19 eur počevši od 22.03.2011 godine

za iznos od 36,31 eur počevši od 22.04.2011 godine

za iznos od 43,46 eur počevši od 22.05.2011 godine

za iznos od 52,07 eur počevši od 22.06.2011 godine

za iznos od 59,56 eur počevši od 22.07.2011 godine

za iznos od 69,06 eur počevši od 23.08.2011 godine

za iznos od 54,27 eur počevši od 22.09.2011 godine

za iznos od 49,56 eur počevši od 22.10.2011 godine

za iznos od 50,98 eur počevši od 23.11.2011 godine

za iznos od 52,64 eur počevši od 22.12.2011 godine

za iznos od 55,78 eur počevši od 22.01.2012 godine

za iznos od 56,07 eur počevši od 22.02.2012 godine

za iznos od 56,11 eur počevši od 22.03.2012 godine

za iznos od 57,14 eur počevši od 22.04.2012 godine

za iznos od 58,59 eur počevši od 22.05.2012 godine

za iznos od 58,48 eur počevši od 22.06.2012 godine

za iznos od 57,42 eur počevši od 22.07.2012 godine

za iznos od 55,99 eur počevši od 22.08.2012 godine

za iznos od 53,09 eur počevši od 22.09.2012 godine

za iznos od 56,93 eur počevši od 23.10.2012 godine

za iznos od 57,61 eur počevši od 23.11.2012 godine

za iznos od 57,08 eur počevši od 22.12.2012 godine

za iznos od 51,10 eur počevši od 22.01.2013 godine

za iznos od 54,05 eur počevši od 22.02.2013 godine

za iznos od 56,20 eur počevši od 22.03.2013 godine

za iznos od 57,50 eur počevši od 23.04.2013 godine

za iznos od 51,45 eur počevši od 22.05.2013 godine

za iznos od 51,10 eur počevši od 22.06.2013 godine

za iznos od 51,35 eur počevši od 23.07.2013 godine

za iznos od 52,77 eur počevši od 22.08.2013 godine

za iznos od 54,93 eur počevši od 22.09.2013 godine

za iznos od 54,71 eur počevši od 22.10.2013 godine

za iznos od 55,84 eur počevši od 23.11.2013 godine

za iznos od 56,58 eur počevši od 22.12.2013 godine

za iznos od 28,69 eur počevši od 22.01.2014 godine

za iznos od 31,11 eur počevši od 22.02.2014 godine

za iznos od 31,15 eur počevši od 22.03.2014 godine

za iznos od 30,23 eur počevši od 23.04.2014 godine

za iznos od 29,34 eur počevši od 22.05.2014 godine

za iznos od 29,53 eur počevši od 22.06.2014 godine

za iznos od 30,94 eur počevši od 22.07.2014 godine

za iznos od 31,38 eur počevši od 22.08.2014 godine

za iznos od 32,28 eur počevši od 23.09.2014 godine

za iznos od 33,30 eur počevši od 22.10.2014 godine

za iznos od 34,36 eur počevši od 23.11.2014 godine

za iznos od 33,82 eur počevši od 23.12.2014 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 22.01.2015 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 22.02.2015 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 22.03.2015 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 22.04.2015 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 22.05.2015 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 24.06.2015 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 22.07.2015 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 22.08.2015 godine

za iznos od 28,57 eur počevši od 22.09.2015 godine

pa sve do isplate, u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 408,47 EUR (3.077,63 kune) istaknuto u prigovoru radi prijeboja.

IV Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi: "Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 312545 od 10.04.2008. godine, solemniziranom po Javnom bilježniku Niki Bagarić iz [adresa], posl.broj: OV-6106/08 dana 14.04.2008. godine, sklopljenog između tužiteljice MN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, kao pravni slijednik Nove hrvatske banke d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB 78427478595, Sberbank d.d. Zagreb, Varšavska 9 i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, , kao kreditora , a koja u članku. 1. glasi “…u iznosu od CHF 48.000,00 (CHF četrdesetosamtisuća) u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita".

V Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.898,17 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 31.siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od donošenja prvostupanjske presude do dana plaćanja, u roku 15 dana. ''

2. Protiv presude žali se tuženik pobijajući istu u točkama I., II. III. i V. izreke i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud utvrđuje da su ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i odredbe ugovora u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, jer je sud u ovom parnici vezan utvrđenjima u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe. Pogrešno se utvrđuje da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno jer je navodno riječ o ugovornim odredbama kojima se nije pojedinačno pregovaralo , da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva te da nije osnovan prigovor zastare. Tuženik navodi da je VSRH u odluci Rev-637/2019 jasno naveo da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF, odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač, budući da je u toj parnici utvrđivana apstraktna pravna zaštita, pa je trebalo dokazati da su utvrđenja iz parnice Potrošač primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Nema nikakvog zakonskog uporišta da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna, jer propisi izrijekom predviđaju mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Sud neosnovano utvrđuje da su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da su uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana , a tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez ugovorom predviđenog razloga. Pogrešan je i zaključak da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena odnosno ništetna. Sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrđivao nepoštenost, odnosno ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je navedena odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti , a čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelj u tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti. Sud je potpuno zanemario odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju koje propisuju obvezu provedbe konverzije kredita u skladu s zakonskim normama. Provedba konverzije nije bila jednostrana, već je bila predmet dogovora stranaka kroz sklapanje dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu, čime su izmijenjeni uvjeti originalnog ugovora. Dodatak, odnosno konverzija, bila je izvršena uz pristanak tužitelja, koji je izričito pristao na promjenu valute kredita i primjenu promjenjive kamatne stope prema uvjetima koji su bili specifični za kredite u EUR. Među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora, pa nisu pravilno utvrđeni učinci konverzije posebno u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Ukazuje se da su Dodatkom broj 1. ugovora o kreditu izmijenjene odredbe s učinkom „ex tunc“, što znači da su retroaktivno izmijenjene sve prethodne odredbe vezane uz kamatnu stopu i valutnu klauzulu, odnosno da je glavnica kredita vezana uz valutu EUR, umjesto CHF. Sud je pogrešno utvrdio da konverzija nije imala učinka na te odredbe, čime je pogrešno zaključeno da konverzija nije imala pravni učinak na cijeli ugovorni odnos. Pogrešno se utvrđuje da prigovor zastare nije osnovan. Tuženik ističe da tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, pa sud dosuđujući zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja čini bitnu povredu odredaba parničnog postupk. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva došlo je do pogrešne odluke o naknadi parničnih troškova, jer je sud trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te u cijelosti dosuditi troškove postupka tuženiku. Predlaže se pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tuženika tužiteljica predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, pa se prvostupanjska presuda ovom odlukom preispituje samo glede razloga određenih u žalbi.

6. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

6.1. Temeljem čl. 250. ZPP sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud i učinio, a žalitelj u žalbi ne osporava.

6.2. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

7. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

8. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

9. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolekt ivnih prava i interesa tužiteljice i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni bro j Revt- 249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko - knjigovodstvenog vještaka.

10. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa i u tom dijelu nisu osnovani žalbeni navodi.

11. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini, a što se žalbom neuspješno pokušava osporiti.

12. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

13. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:

- da je nesporno da su tužiteljica i prednik tuženika 10. travnja 2008. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 48.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti

- da su 28. siječnja 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je Ugovor o kreditu zaključila s Volksbank, a da joj je trebao novac za dovršetak kuće

- da su otišli u banku gdje im je ponuđen kredit na koji su pristali bez posebnog dogovora i objašnjenja

- da je u početku rata bila oko 1.000,00 do 1.100,00 kuna, a poslije je došla i do 1.700,00 kuna

- da je 2016. zaključila aneks ugovora o kreditu, odnosno izvršena je konverzija kredita u euro

- da je tom prilikom utvrđeno da mora platiti i razliku

- da nije mogla posebno pregovarati o kamatnoj stopi, njenoj promjeni ili valutnoj klauzuli

- da joj je kredit bio neophodan za dovršetak kuće

- da je iz iskaza tužiteljice, kao i iz Ugovora o kreditu utvrđeno da je namjena bila izgradnja kuće u [adresa]

- da je tužiteljica digla kredit kao potrošač za osobne potrebe te da podignuti iznos nije korišten za poslovanje obrta

- da je uvidom u Ugovor o kreditu od 10. travnja 2008. utvrđeno da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 48.000,00 CHF

- da je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 koja se odnose na prednika tuženika Sberbank u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu

- da su ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i odredbe ugovora u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa

- da ocjena suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno

- da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice

- da sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu osnovan

- da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe , pa se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ništetne ugovore

- da prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora

- da je sud utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika kojim se korisnica kredita obvezala kreditoru iznos kredita uz promjenjivu kamatu, a glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštene

- da je posljedica ništetnost takvih odredbi, pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužiteljice, jer je tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove

- da tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi

- da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja

- da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR

- da je ocjena prvostupanjskoga suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim

- da se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za utuženo razdoblje

- da iako je izvršena konverzija kredita tužiteljica ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu te da sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF

- da Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije predviđeno da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu

- da iz dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu

- da je iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića utvrđeno da razlika između priznatog iznosa pretplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita po Ugovoru o kreditu broj 312545 od 10. travnja 2008. od sklapanja ugovora o kreditu i početno ugovorenih uvjeta do sklapanja Aneksa ugovora o kreditu do provođenja konverzije iznosi 2.944,71 EUR

- da je tuženik prigovor radi prijeboja istaknuo u odgovoru na tužbu te je predložio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu od 408,47 EUR uvećano za zatezne kamate tekuće od dana 25. siječnja 2016. do isplate

- da je vještačenjem utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 3.077,63 kune (408,47 EUR) istaknuto u prigovoru radi prijeboja

- da nije osnovan prigovor zastare

- da je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli, što znači da nije prošlo pet godina od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe 13.lipnja 2023.

14. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( ''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

15. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

17. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 10. travnja 2008. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03, koji je propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu nesporno je utvrđeno da je tužiteljica kredit realizirala radi rješavanja stambenog pitanja, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužiteljica u konkretnom slučaju imaju svojstvo potrošača (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev- 18/2018 od 25. svibnja 2020.).

18. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. travnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

19. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

20. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužiteljice nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužiteljica konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da je zaključila Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlaštena pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C -118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

21. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

22. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. U Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Utvrđeno je provedenim vještačenjem da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba. Odlučna činjenica je utvrđena nesporno provedenim vještačenjem, te se dodatno ukazuje da u vrijeme provođenja konverzije odredbe o valutnoj klauzuli nisu niti bile utvrđene ništetnima.

23. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

25. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tuženik u žalbi ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a drugostupanjski sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

26. Zbog navedenog žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) u točkama I., II. III. i V. izreke.

27. U nepobijanom dijelu (točka IV. izreke) presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena.

28. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

29. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan, jer odgovor na žalbu nije bila potrebna parnična radnja.

U Velikoj Gorici 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina