Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1239/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UO iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg br. 3a., OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko , Knežević i partneri d.o.o. odvjetnicima iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P- 460/2024 od 22. svibnja 2025., u sjednici vijeća 10. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P 460/2024 od 22. svibnja 2025.

II.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P 460/2024 od 22. svibnja 2025.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka čl. 10. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 20. rujna 2004., u dijelu koji glasi: „korisnik je dužan prije korištenja krediti platiti 01,000“ naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“, točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 196,09 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 245,46 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Rješenjem istog suda, odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

2.Prvostupanjsku presudu i rješenje pobija tuženik iz žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. t.1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijane odluke nemaju nedostatak zbog kojih se nisu mogle ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke presude, kao i u izreci rješenja.

7.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da je čl. 10. Ugovora utvrđeno je da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000% na iznos kredita obračunat s datumom kredita,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi pored ostalog da je predmetni Ugovor zaključio u poslovnici tuženika u Karlovcu, da je tada bila ugovorena nadležnost za slučaj spora, da nije podnio predmetnu tužbu u Rijeci, jer da bi mu bilo otežano odlaziti na ročišta u Rijeku ponajprije zbog posla, budući je zaposlenoj pa bi svaki puta morao tražiti slobodan dan; da je predmetni kredit podignuo radi kupovine stana u kojem je živio sa tadašnjom suprugom, te su očekivali rođenje djeteta, da mu je prilikom sklapanja Ugovora rečeno i to da mora platiti ovu jednokratnu naknadu, da je prilikom isplate kredita shvatio da se radi o jednokratnoj naknadi, budući mu je ista uzeta od iznosa dobivenog kredita, da je sam Ugovor o kreditu bio pripremljen, da nije sudjelovao u njegovoj izradi, da mu nitko nije objasnio ništa vezano za tu naknadu,

-da je tuženik tužitelju obračunao spornu naknadu u visini od 196,09 eur.

8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, prvostupanjski sud ponajprije vezano za tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, ukazuje na čl. 1. st.3. Direktive Vijeća EEZ 93/13 od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), kao i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14). Nastavno tome, sud smatra da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da postoji značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, te da se ista protivi načelu savjesnosti i poštenja. To stoga što da je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu; da je protivno navedenom načelu kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime da je u ovom slučaju tužitelj doveden u znatno nepovoljniji položaj od tuženika, čime da je doveden u neravnopravan položaj.

Što se tiče primjene Direktive 93/13 EEZ, prvostupanjski sud smatra da iako se ista ne može primjenjivati direktno, da je implementirana i u Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 41/2014. i 110/2015., dalje: ZZP-a/14), pa da su čl. 49. i 50. ZZP.a/14 propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

8.2.Ujedno sud ukazuje i na praksu Suda EU, točnije presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Slijedom tih razloga, prvostupanjski sud zaključuje da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz čl. 50. t.19. ZZP-a/14, pa kako su ispunjenje pretpostavke iz čl. 49. istog Zakona, a uzimajući u obzir i okolnosti iz čl. 51. ZZP-a/14, utvrđuje da se takva odredba ima smatrati nepoštenom.

8.3.Nadalje, neosnovanim sud prvog stupnja drži tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimaciji osporavajući tužitelja svojstvo potrošača.

U odnosu na to, sud smatra da je tužitelj bio potrošač u konkretnom ugovornom odnosu u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03), što da proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, budući je isti sklopljen kao stambeni kredit za kupnju nekretnine, a da iz sadržaja Ugovora ne proizlazi da je isti sklopljen u svrhu koja je bila namijenjena tužiteljevom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te je i tužitelj u svom iskazu potvrdio da se radilo o privatnoj svrsi tj. da je kredit podigao za kupnju stana.

8.4.Također, prvostupanjski sud uvažava sadržaj čl. 81. st..1. i 2. , čl. 87. ZZP- a/03, te sukladno rezultatima dokaznog postupka, napose iskaza tužitelja, te obzirom na to da tuženik nije predlagao dokaze na okolnost pojedinačnog prigovaranja i informiranosti tužitelja, utvrđuje da se radilo o općenitim obavijestima, vezano za ulaznu naknadu, koje je banka u predugovornoj fazi davala svojim klijentima, pa tako i tužitelju, da je tuženik imao unaprijed imala određenu visinu ulazne naknade u postotku od kredita, koji postotak je ovisio o visini kredita, te sukladno tome da se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati, niti je tužitelj mogao utjecati na njenu visinu, te da je ta ulazna naknada bila obvezni sastojak ugovora. Takvim postupanjem tuženika, tužitelj je prema stavu suda kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika. Kako tijekom postupka nije utvrđeno, da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade ni na što se točno odnosi ta naknada, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to prvostupanjski sud zaključuje da su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, dalje: ZOO-a/05).

8.5.Slijedom ovakvih utvrđenja, te uz uvažavanje čl. 295. ZOO-a/05, uvjerenje je prvostupanjskog suda da se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu čl. 81. st. 4. ZZP-a/03. U prilog tome ukazuje na pravna shvaćanja izražena u predmetu Suda EU C- 224/19 i C-259/19, te zaključuje da je ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva ništetna.

Polazeći od toga da je ta naknada naplaćena 30. rujna 2004., to sud dosuđuje tužitelju zatraženi iznos sa zateznom kamatom od dana plaćanja, pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO-a/05.

Također, ne prihvaća kao osnovan ni tuženikov prigovor zastare potraživanja, ukazujući na pravo shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020.

Odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.1.U kontekstu svega prethodno navedenog, nisu pravno utemeljene žalbene tvrdnje tuženika kojima pobija pravilnost primjene materijalnog prava vezano za doseg odredaba ZZP-a/03, upirući pri tome na čl. 81., 82. i 85. tog Zakona, kad se radi o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita.

9.2.Naime, protivno tumačenju tuženika, pravilno je prema ocjeni ovog suda primijenio mjerodavne odredbe ZZP-a/03 na konkretan slučaj, te shodno tome sagledao sve pravno relevantne okolnosti.

Pri tome svakako treba naglasiti da činjenica da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora – 2004., nije postojalo zakonsko ograničenje koje se odnosilo na ugovaranje ulazne naknade, već je isto uvedeno tek 2013., prema prosudbi ovog suda ni na koji način ne može odnosno nije tada moglo ekskulpirati tuženika od obveze da je prilikom sklapanja Ugovora, pregovarao s tužiteljem i o toj ugovornoj odredbi, da na neki način pojasni tužitelju o kakvim se troškovima radi, odnosno na koje se točno troškove ugovorena naknada odnosi tj. koji se troškovi pod pojmom „obrada kredita“ podrazumijevaju, bilo usmenim putem od strane djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju tog Ugovora, bilo u pismenoj formi kroz neki akt samog tuženika. U tom kontekstu sama činjenica da je sporna odredba jasno sastavljena, ne znači da je istodobno razumljiva u kontekstu prethodno navedenih kriterija, a to napose budući da su tuženiku kao kreditoru, itekako bilo jako dobro poznate prednje navedene okolnosti, za razliku od tužitelja kao druge ugovorne strane, koja o svemu tome nije imala apsolutno nikakvih saznanja jer ga o tome nije nitko obavijestio.

9.2.Vezano za prednje, svakako nije prihvatljivo tumačenje tuženika da je notorno da banke naplaćuju naknade za obrade kredita pa da se iz samog naziva te ugovorne odredbe već može zaključiti o kakvim se troškovima radi, odnosno da nije potrebno pojašnjavati koji su to točni troškovi obuhvaćeni ovom naknadom. To iz razloga, jer se ne radi o naknadi koju snosi tuženik o svom trošku, već istu naplaćuje od druge ugovorne strane-tužitelja, u kojoj se situaciji nešto ne može samo podrazumijevati, čak i ako se radi o relativno manjim iznosima, što znači da je obveza tuženika da sve što druga ugovorna strana treba platiti, da istoj treba pojasniti o čemu se radi, tražiti pristanak na takvu obvezu plaćanja, objasniti kriterije po kojima se utvrđuje visina takve obveze i dr., a što je u ovom slučaju neprijeporno od strane tuženika izostalo.

9.3.Ne manje odlučno je i to da se radi o naknadi koja je ugovorena u određenom postotku (konkretno 1,0% odobrenog kredita), što znači da oni korisnici kojima odobre veće iznosi kredita, plaćaju i veću naknadu. No prosudba je ovog suda, da se doista radi o određenim stvarnim troškovima koji su potrebni za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, da bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, budući da troškovi kao što su npr. rad djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

Ovdje valja dodati i to da iz rezultata dokaznog postupka nepobitno proizlazi da tuženik nije priložio dokaz na okolnost da li je doista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, da li je imao gubitak na ime rizika poslovanja, vezano za promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Drugim riječima, pravila naplaćivanja sporne naknade, u praksi faktično predstavljaju naknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema Ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog Ugovora, odnosno drugim riječima naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). No, suprotno ocjeni tuženika, takva ugovorna odredba je protivna kogentnoj zakonskoj odredbi, pa je samim tim ništetna, shodno čemu ne može proizvoditi pravne učinke.

9.4.Rukovodeći se prethodno navedenim razlozima, pogrešnim drži ovaj sud zaključak tuženika da nijedna okolnost u konkretnoj pravnoj situaciji ne dovodi do toga da je postupanje tuženika prema tužitelju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, budući da sve do sada opisano ukazuje upravo na suprotan zaključak.

Nastavno tome, činjenica da je tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu bio upoznat s obvezom plaćanja sporne naknade, te potpisivanjem istog, u konačnici ipak pristao na tu odredbu, kako to ističe tuženik u žalbi, nije od presudnog značaja, odnosno ni na koji način ne eskulpira odgovornost tuženika, budući da iz stanja u spisu, proizlazi i to da tužitelj prije potpisivanja predmetnog Ugovora, nije imao mogućnost tu odredbu izmijeniti ili izbaciti iz Ugovora, dakle da je jedino mogao sklopiti Ugovor i s tome odredbom ili odustati od sklapanja istog.

9.5.Konačno u prilog pravilnosti stajališta kako prvostupanjskog, tako i ovog drugostupanjskog suda, ukazuju i pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 1219/2020 od 30. studenog 2022., Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022., Rev 1219/2021 od 14. rujna 2022.

10.1.Neutemeljenim smatra ovaj sud žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, držeći stajalište prvostupanjskog suda u tom dijelu pogrešnim.

10.2.Pravilno se naime, glede ovog prigovora sud prvog stupnja pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. i u svezi s tim na čl. 323. st.1. ZOO-a, a u kontekstu činjenice da je tek ovom presudom, točkom I. izreke utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe, te da je točkom II. izreke tužitelj zatražio isplatu sporne naknade, a kao posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe temeljem koje je ista naplaćena.

10.3.Naime, pravno shvaćanje od 30. siječnja 2020. glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Ujedno ovdje valja skrenuti pažnju tuženiku i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

10.4.U kontekstu prethodno izloženog, ocjena je i ovog suda da je zastarni rok u odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu sporne naknade temeljem ništetnosti ugovorene odredbe kojom je ista ugovorena, počeo teći tek donošenjem predmetne prvostupanjske presude kojom je ta ništetnost utvrđena točkom I. izreke, posljedično čemu ni zahtjev za isplatu sadržan u točki II. izreke kao posljedica utvrđene ništetnosti, ni u kom slučaju ne može biti u zastari obzirom na petogodišnji opći zastarni rok.

11.Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, držeći da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

12.1.Pogrešnim također drži ovaj sud i stav tuženika da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe ZPP-a o mjesnoj nadležnosti. Naime, iz stanja u spisu razvidno je pored ostalog da je čl. 14. istog ugovoreno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu Banke, da tužitelj ima prebivalište u [adresa], da je predmetnu tužbu podnio Općinskom sudu u Karlovcu, te da se na kraju Ugovora nalazi pečat tuženika, te da je Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika u Karlovcu, ugovorne stranke prilikom sklapanja predmetnog Ugovora pored ostalog nisu pregovarale ni o ranije spomenutom čl. 14., te da je tuženik već u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, kojeg je sud odbio na ročištu od 1. rujna 2023.

12.2.Polazeći od toga, nameće se prema uvjerenju ovog suda zaključak da tužitelja nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, da je nastavno tome navedena ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja jer bi on koji živi u [adresa], radi zaštite svojih prava bio izložena dodatnim troškovima i morao bi uložiti dodatno vrijeme ako bi se parnica vodila pred sudom u Rijeci.

Navedeno pravno stajalište proizlazi iz sadržaja čl. 81.st.1. i 82. t.19., te čl. 87. st.1. ZZP-a/03, koje su identične odredbe sadržane i u čl. 49. i 55. st.1. ZZP-a/14. Naime, čl. 81. st.1. ZZP-a/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecajan na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Ujedno se ukazuje i na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizišlih iz ugovora, s tim da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

Konačno, valja podsjetiti i na presudu u predmetima C-240/98 do C-244/98, u kojoj je sud Europske unije utvrdio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.3.U kontekstu svega prethodno navedenog proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu čl. 70. st. 1. - 4. ZPP-a, budući da u konkretnoj pravnoj situaciji po ocjeni ovog suda u primjenu dolaze odredbe ZZP-a/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

Stoga, u konkretnom slučaju prema stajalištu ovog suda proizlazi da sporna odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti doista predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove.

To napose uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za istu kao potrošača nedvojbeno izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnopravnom položaju ugovornih stranaka.

12.4.Shodno iznesenom, u konkretnom je slučaju glede mjesne nadležnosti mjerodavan čl. 59. ZPP-a, jer se po ocjeni ovog suda u ovoj pravnoj situaciji radi o izberivoj nadležnosti.

Naime, prema spomenutoj odredbi, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

Budući je iz do sada iznesenih utvrđenja razvidno da je sporni Ugovor sklopljen u Zagrebu, što ukazuje na to da je tuženik tamo imao svoju poslovnicu, dok je tužitelj imao prebivalište u [adresa], gdje je i podnio predmetnu tužbu, za zaključiti je da tužitelj time iskoristio svoje pravo izbora u smislu čl. 59. ZPP-a.

13.Konačno nisu pravno utemeljeni žalbeni navodi tuženika ni u dijelu u kojem pobija odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke, a obzirom na ishod postupka, točnije činjenicu da ovaj sud nije prihvatio žalbene tvrdnje tuženika. Što se tiče nagrade za pristup na ročište za objavu, kojeg tuženik drži nepotrebnim u smislu čl. 155. ZPP-a, napose u kontekstu obvezne e-komunikacije, uvjerenje je ovog suda, da se i unatoč tome, radi o trošku koji je nužan za vođenje parnice, iz razloga jer se uz pristupanje stranke na ročište za objavu presude vezuju određene pravne posljedice, pa se tako stranci na tom ročištu uručuje ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP-a). Ukoliko stranka koja je uredno pozvana za to ročište ne pristupi, smatra se da joj je dostava presude obavljena tog dana (st.9.), što znači da joj od presumiranog uručenja teče rok za izjavljivanje pravnog lijeka. Nastavno tome, za zaključiti je da je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je priznao tužitelju i ovaj trošak.

14.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

15.Zbog svih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi presudu suda prvog stupnja, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, kao i rješenje istog suda pozivom na čl. 380. t.2. ZPP-a.

16.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković