Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-930/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Dubravke Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja AP iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinu Buviniću odvjetniku iz Umaga-Umago, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br. 6. OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz OD Kožul & Petrinović odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-199/2025 od 10. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbijaju se kao neosnovane žalba tužitelja AP i tuženika Addiko bank d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P- 199/2025 od 10. travnja 2025.

II.Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja poslovni broj P 1942/2019 od 2. veljače 2024., točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 12.834,30 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.389,38 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, točkom III. izreke odbijen je tuženik sa zahtjeva za naknadu parničnog troška.

2.Povodom žalbi stranaka, ovosudnim rješenjem poslovni broj Gž 714/2024 od 6. studenog 2024., ukinuta je prvostupanjska presuda, te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3.Presudom suda prvog stupnja, poslovni broj P 199/2025 od 10. travnja 2025., točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 12.834,30 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.265,53 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, točkom III. izreke odbijen je tuženik sa zahtjeva za naknadu parničnog troška.

4.Prvostupanjsku presudu u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u odbijajućem dijelu pobija tužitelja, a u točki I. izreke u cijelosti, odluci o parničnom trošku sadržane u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu, te u odluci o parničnom trošku sadržane u točki III. izreke, pobija tuženik, oboje iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu ZPP-a).

5.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6.Žalbe stranaka nisu osnovane.

7.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga parničnih stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

7.2.Nije u pravu tuženik, kada upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a,, iz razloga jer da se sud prvog stupnja odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu utuženog iznosa, pozvao isključivo na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda poslovni broj P 1401/12, bez iznošenja pravne osnove za takav postupak,

Protivno tumačenju tuženika, iz obrazloženja pobijane presude, nepobitno proizlazi da je sud prvog stupnja u obrazloženu svoje odluke naveo zakonske odredbe temeljem kojih se u odnosu na pitanje ništetnosti čl. kao prethodno pitanje, utvrđuje razloge ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i one kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, o čemu će biti riječi i u daljnjem dijelu obrazložena ovosudne odluke.

7.3.U odnosu na činjenicu da se prvostupanjski sud pored toga, pozvao i na stajalište izraženo u presudi Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), skreće se pažnja tuženiku da ovlaštenje suda na pozivanje na spomenutu presudu proizlazi iz čl. 502a. u svezi sa čl. 502.c. ZPP-a, čl. 118. i 106. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014, 110/15, dalje: ZZP-a/14), na koje se odredbe prvostupanjski sud poziva u svojoj odluci. Osim toga, u prilog prednjem govori i stajalište izneseno u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18).

8.Nije u pravu tuženik ni kada upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke.

9.Naime, iz rezultata dokaznog postupka u bitnome proizlazi:

-da su tužitelj kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika (Hypo-Alpe-Adria Bank d.d.) kao kreditor 2. svibnja 2007. sklopili Ugovor o [broj kredita], kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 74.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,20 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te je ujedno glavnica vezana za valutu CHF,

-da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u da se kredit otplaćuje u 276 jednakih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 423,86 CHF prema srednjem tečaju pravnog prednika tuženika na dan plaćanja,

-da je iz provedenog financijskog vještačenja razvidno da preplata tužitelja po osnovi promjenjive kamatne stope iznosi ukupno 4.522,31 eur, a po osnovi tečajne razlike18.164,44 eur,

-da je tužitelj podneskom od 9. srpnja 2021. postavio zahtjev kojim je od tuženika zatražio isplatu ukupnog iznosa od 96.700,00 kn / 12.834,30 eur, da je nakon provedenog financijskog vještačenja, postavio zahtjev sukladno nalazu zatraživši isplatu iznos od 4.522,31 eur i 18.164,44 eur; da je tužitelj iz razloga jer se tuženik protivio toj preinaci, podneskom od 22. studenog 2023. postavio konačni tužbeni zahtjev kojim je zatražio isplatu iznosa od 12.834,30 eur, uskladivši ga pri tome sa nalazom vještaka,

-da je iz iskaza tužitelja i svjedoka ŠP u bitnome razvidno da je spomenuta svjedokinja u ime i za račun tužitelja izvršila uplate na račun pravnog prednika tuženika, da je u trgovačkom društvu Plima d.o.o. bio zaposlen tužitelj, da je to trgovačko društvo imalo račun kod pravnog prednika tuženika,

-da je tužitelj iskazao i to da prilikom sklapanja spornog Ugovora nije pregovarao sa pravnim prednikom tuženika ni o odredbi kojom je ugovorne promjenjiva kamatna stopa, kao ni valutna klauzula, da nije ni imao vremena detaljnije pročitati sam Ugovor, da je htio kredit u valuti EUR, no da su mu rekli da je povoljniji kredit u CHF, da mu nitko iz banke, pa ni VP koja je radila na njegovom kreditu, nije objasnio rizike ugovaranja sa valutnom klauzulom u CHF,

-da je tuženik u tijeku prvostupanjskog postupka odustao od saslušanja svojih djelatnika-svjedoka DP, APK, HP, te VP.

10.1.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja ponajprije uvažava pravna shvaćanja izražena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1402/12), poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/18), poslovni broj Rev 2221/2018, donijetim između ostalog i u odnosu na tuženika, kojima je utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i u ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008 povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga da se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

10.2.Nadalje prvostupanjski sud smatra da su ranije spomenute presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h ZPP-a, te čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, dalje: ZZP-a/07), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

Sukladno tome, sud je uvjerenja da se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude prema kojoj su povrijeđeni njegovi interesi time što je, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

10.3.Shodno prednjem, stajalište je suda prvog stupnja da kako su sporne ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, jer o istima nije pojedinačno pregovaralo, da su stoga protivne načelu savjesnosti i poštenja, te kao takve uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, da su iste ništetne temeljem čl. 81. u svezi sa 87. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/2003, dalje: ZZP-a/03).

Pri tome na pitanje djelomične ništetnosti spornog Ugovora prema ocjeni suda prvog stupnja nije od utjecaja činjenica da je predmetni Ugovor solemniziran kod javnog bilježnika.

Nastavno tome, sud prvog stupnja drži da je sukladno čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), zbog utvrđene ništetnosti spornih ugovornih odredaba, tuženik u obvezi vratiti iznose koje je njegov pravni prednik primio zbog jednostranog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka, a čija je visina utvrđena provedenim financijskim vještačenjem. Budući da obzirom na ranije navedeno, po ocjeni prvostupanjskog suda, tuženik ima status nesavjesnog stjecatelja, to smatra da je isti dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu počam od svake primljene uplate, sukladno čl. 1115. ZOO-a

Ujedno sud ne prihvaća kao osnovan ni tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja, jer da obzirom na pravomoćnost ranije spomenutih presuda poslovni broj Pž 7129/13 i Pž 6632/2017, kao i datum podnošenja tužbe tužitelja, nije protekao zastarni rok od 5 godina, zbog čega odlučuje kao u točki I. izreke presude.

Odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

11.1. U kontekstu svega prethodno navedenog, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem smatra da se u konkretnom slučaju prvostupanjski sud previše oslonio na učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, ističući da se ovdje ne radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da tužitelj sporni Ugovor nije sklopio kao potrošač.

Što se tiče samog statusa potrošača, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je predmetnim Ugovorom, tužitelju odobren kredit radi adaptacije kuće i to tužitelju kao fizičkoj osobi, te da tuženik nije ni jednom tvrdio da bi taj kredit bio odobren u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužitelja, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poslovnoj djelatnosti, slijedom čega zaključuje da je u odnosu na odobreni kredit tužitelj potrošač, a sam Ugovor, potrošački ugovor.

11.2.Osim toga, valja istaknuti da je po ocjeni ovog suda, pravo prvostupanjskog suda da se poziva na ranije navedene odluke, što proizlazi iz sadržaja čl. 502.c. ZPP- a, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP-a).

U odnosu na to ukazuje se tuženiku i na ranije spomenuti čl. 118. ZZP-a/14, kojim je određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.3.Prema navedenom, ranije spomenute odredbe ZPP-a i ZZP-a, po ocjeni ovog suda propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.c. ZPP-a.

Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

12.1.Ne mogu se nadalje prihvatiti ni kao osnovani navodi tuženika kojima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na utvrđenja suda o ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, upirući na čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno kasnijeg čl. 74., čl. 172., 173. i 175. Zakona o bankama, te čl. 308. st.3. Zakona o kreditnim institucijama.

Ovo iz razloga jer je prema uvjerenju ovog suda, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope bilo sporno to što se visina te stope mijenjala isključivo odlukom samo jedne ugovorne strane – tuženika, a da istodobno o tome pravni prednik tuženika dakle ni prije, kao ni u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora s pravnim prednikom tužiteljice o tome pojedinačno pregovarao, nije ga upoznao sa svim parametrima o kojima ovisi odluka tuženika kao kreditora da li će i kada promijeniti visinu kamatne stope.

12.2.U odnosu na Metodologiju na koju se tuženik također poziva u žalbi, a kojom su po ocjeni istog jasno navedena sva objašnjenja svih parametara, informacije o načinu provjere vrijednosti svakog parametra o kojem ovisi odluka o kamatnoj stopi, ističe se da preslika Metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. je stupila na snagu 1. siječnja 2011., sa time da nema podataka do kada je ista vrijedila, uz napomenu da je sporni Ugovor sklopljen 2. svibnja 2007.

Neovisno o tome, treba reći i to da iako ista sadrži definicije pojmova kao što su: EURIBOR, LIBOR, ZIBOR, CDS,FM, da istodobno ovdje nema kriterija temeljem kojih se može izračunati pod kojim se uvjetima, po kojim parametrima mijenjaju navedene referentne kamatne stope, već se u ovoj Metodologiji, za svaki od navedenih termina dalje upućuje na pojedine web. stranice radi daljnjih pojašnjenja.

13.1.Pogrešnim također drži ovaj sud ocjenu tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kad je ocijenio da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer da u pravno relevantnom razdoblju pravni prednik tuženika nije imao kontrolu nad tečajem CHF, niti da je mogao predvidjeti njegovo kretanje.

13.2.Kad je riječ o razlozima nepoštenosti, a time i ništetnosti prethodno navedenih ugovornih odredaba, svakako valja skrenuti pažnju na načelo savjesnosti i poštenja propisano čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a).

To iz razloga jer navedeno načelo znači da su sudionici obveznih odnosa, odnosno osobe koje se nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, pri tome uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, te isto tako u određenim situacijama suzdržati se od primjene određene norme ako bi se time izbjeglo da primjenom te norme bude učinjena nepravda. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava već na međusobnim moralnim obvezama ugovornih strana čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima, koje se ocjenjuju prema određenim pravnim standardima. U ovom bi to slučaju bilo ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Nastavno tome, nameće se zaključak da je sporna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a, iz razloga jer je i prema prosudbi ovog suda, trebala postojati moralna obveza ugovaratelja (pravnog prednika tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošač – pravnog prednika tužitelja, što međutim pravni prednik tuženika nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

13.3.Ujedno valja istaći i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

14.1.Pogrešnim drži ovaj sud i tvrdnje tuženika u dijelu u kojem pobija provedeno financijsko vještačenje, ističući da se sud prvog stupnja bezrezervno oslonio na taj nalaz, zanemarivši pri tome prigovore tuženika, istaknuvši da bi učinci ništetnih ugovornih odredaba bili drugačiji da se primjenjivala kamatna stopa koja je vrijedila za kredite u kunama, a ne početno ugovorena kamata i tečaj.

U svezi toga, skreće se pažnja na činjenicu da je tuženik u podnesku od 30. lipnja 2023. pored ostalog naveo da nalaz i mišljenje vještaka osporava u cijelosti, te da kako su prigovori na nalaz pravne prirode da će opširnije očitovanje dostaviti naknadno, dodavši da bi učinci ništetnih ugovornih odredaba bili drugačiji da se primjenjivala kamatna stopa koja je vrijedila za kredite u kunama, a ne početno ugovorena kamata i tečaj; da je u podnesku od 22. studenog 2023., naveo da nema financijskih prigovora na nalaz vještaka; te da nakon primitka nalaza i mišljenja, nije predložio dopunu nalaza i mišljenja, kao ni provođenje vještačenja po drugom vještaku financijske struke.

14.2.Neovisno o tome, prosudba je ovog suda da je u konkretnom slučaju, na pravilan način izvršen obračun pripadajućih razlika, dakle uz primjenu prvotno ugovorene kamatne stope, kao i tečaja koji je vrijedio u vrijeme sklapanja spornog Ugovora. To iz razloga jer po uvjerenju ovog suda, potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštenih ugovornih odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene Ugovorom u dijelu u kojem je isti kroz prethodno pitanje utvrđen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika (odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 308/2022).

14.3.Vezano za prednje, nije u pravu tuženik ni kada smatra da je sud prvog stupnja pri izračunu visine tužbenog zahtjeva, neosnovano odbio uračunati manje plaćene iznose, upirući na čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a.

Naime, iz stanja u spisu, točnije podneska tuženika od 28. prosinca 2020. razvidno je da je isti prigovorio osnovnom nalazu vještaka jer da je prikazao samo više plaćene iznose, a na i manje tzv. negativnu tečajnu razliku, dok je dopunskim nalazom, a povodom primjedbi tuženika, vještak sačinio drugu verziju, pri izradi koje je uzeo u obzir i manje plaćene iznose tzv. negativnu tečajnu razliku.

No, kraj nedvojbene činjenice da tuženik do zaključenja glavne rasprave tražbinu s osnova tzv. negativne tečajne razlike istaknuo u vidu prigovora radi prebijanja, prigovora prijeboja ili u vidu protutužbe, pravilno sud prvog stupnja nije pobijanom odlukom odlučivao o osnovanosti tog prigovora.

U prilog takvom stajalištu ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023., Rev 117/2024 od 20. studenog 2024. i dr.

15.1.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare, smatrajući da je Ugovor sklopljen 2007., a tužba podnesena 2021., pa da je odavno protekao opći zastarni rok, valja reći da su ti navodi prema uvjerenju ovog suda neosnovani u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 8.367,08 eur, kojeg tužitelj potražuje kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula.

Protivno tome, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

15.2. U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Isto tako, skreće se pažnja i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

15.3.Obzirom na prednje rečeno, prosudba je i ovog suda da je podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva, slijedom čega zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe u odnosu na odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 13. lipnja 2014., a u povodu tužbe u odnosu na odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula od 14. lipnja 2018.

Budući da je u konkretnoj pravnoj situaciji, tužitelj tužbu podnio 12. lipnja 2019., nedvojbenim drži ovaj sud da je ista podnesena unutar općeg zastarnog roka koji je propisan čl. 225. ZOO-a, a nastavno tome je i tuženikov prigovor zastare.

16.Konačno, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, držeći da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

17.U kontekstu svega prethodno izloženog, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku u dosuđujućem dijelu.

18.1.Na žalbene navode tužitelja kojima pobija odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke u dijelu u kojem mu nije dosuđen preostali zatraženi parnični trošak, valja odgovoriti da isti nisu osnovani.

Tužitelj naime smatra da mu pripadaju daljnji troškovi postupka i to na ime nagrade za sastav podneska od 19. listopada 2022., za sastav žalbe na uvodno spomenutu presudu prvog stupnja ukinutu od strane ovog suda, te odgovor na žalbu. Iz obrazloženja pobijane presude, razvidno je da je sud prvog stupnja odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu ovih troškova, držeći da isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, te da bi odluka kakva je donesena bila takva i bez spomenutih podnesaka tužitelja.

18.2.Protivno stajalištu tužitelja, uvjerenje je i ovog suda, da se ovdje ne radi o troškovima koji su u smislu čl. 155. st.1. ZPP-a, bili nužni za vođenje ove parnice, napose što se tiče podneska od 19. listopada 2022. i odgovor na žalbu tuženika izjavljenu protiv prvostupanjske presude ukinute odlukom ovog suda.

Što se tiče žalbe tužitelja izjavljene protiv te presude, pravno relevantnim drži ovaj sud činjenicu da kako je protiv te presude, točnije meritornog dijela, žalbu izjavio tuženik, a iz obrazloženja ovosudne ukidne odluke, nedvojbeno proizlazi da je to bio razlog ukidanja presude suda prvog stupnja, to se nameće zaključak da bi u ovim konkretnim okolnostima, do ukidanja te odluke došlo i bez žalbe tužitelja koji se žalio samo na odluku o trošku.

19.Iz svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbe stranaka, te potvrditi presudu suda prvog stupnja primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

20.Tužitelju i tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nisu uspjeli u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 9. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković