Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: P-40/2023-72

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u pravnoj stvari tužitelja EMPYREAL TRAVEL d.o.o., [adresa], OIB: 78176032108 kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Lušić, odvjetnik u Šibeniku, Ante Starčevića 7, protiv prvotuženika Stečajna masa iza MEDITERAN INVEST d.o.o., Vinkuran, Štrped 33, OIB: 05034191440, kojeg zastupa punomoćnik Stjepan Brčić, odvjetnik u Zagrebu, Petrinjska 9 i drugotuženika HSI CAPITAL Sp. z.o.o., Varšava, Ul. Wioslarska 8, Poljska, OIB: 17844247536, kojeg zastupaju punomoćnici-odvjetnici iz Jujnović, Lučić Marković, odvjetničko društvo j.t.d. Zagreb, Strojarska cesta 20/XXII, radi brisanja i uknjižbe prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave 21. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Krešimira Lušića, zamjenika punomoćnika prvotuženika JZ i zamjenika punomoćnika drugotuženika ĆZ, te nakon ročišta radi objave i uručenja presude 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

''I. Nalaže se brisanje prava vlasništva nekretnina u zemljišnoj knjizi označenih kao čest. zem. [katastarska čestica] (dvorište površine 3951 m2), čest. zem. [katastarska čestica] (poslovna zgrada površine 329 m2), čest. zem. [katastarska čestica] (poslovna zgrada površine 250 m2), te čest. zem. [katastarska čestica] (poslovna zgrada površine 236 m2), upisanih u Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], sa imena tuženika ad. 2. HSI Capital Sp. z.o.o., Ul. Wioslarska 8, 00-411 Varšava, Republika Poljska, OIB:17844247536, te uknjižba prava vlasništva istih nekretnina u korist tužitelja Empyreal travel d.o.o., sa sjedištem na adresi u [adresa], upisano u registru Trgovačkog suda u Splitu pod MBS: [matični broj subjekta], OIB:78176032108.

II. Nalaže se tuženiku pod 1) Mediteran Investments (OIB:22650920673) i tuženiku pod 2) HSI CAPITAL sp. z.o.o. (OIB:17844247536), solidarno, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelju EMPYREAL TRAVEL (OIB:7876032108) naknaditi parnične troškove, zajedno sa zateznim kamatama (po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razbolje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena) koje na predmetni iznos teku od dana presuđenja pa sve do isplate.''

i

r j e š i o  j e

1. Odbija se prijedlog za određivanjem privremene mjere koji glasi:

''I. Radi osiguranja nenovčane tražbine predlagatelja osiguranja naznačene u točki I. postavljenog tužbenog zahtjeva, zabranjuje se protivniku osiguranja HSI Capital Sp. z.o.o. Ul. Wioslarska 8, 00-411 Varšava, Republika Poljska, OIB:17844247536 otuđiti ili opteretiti nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] (dvorište površine 3951 m2), čest. zem. [katastarska čestica] (poslovna zgrada površine 329 m2), čest. zem. [katastarska čestica] (poslovna zgrada površine 250 m2), te čest. zem. [katastarska čestica] (poslovna zgrada površine 236 m2), upisanih u Z. U. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], uz zabilježbu te zabrane u zemljišnu knjigu.

II. Ova zabrana smatra se provedenom dostavom Zemljišnoknjižnom odjelu u Biogradu na Moru.

III. Za slučaj da protivnik osiguranja postupi suprotno zabrani iz točke I. izreke ovog rješenja, zaprječuje mu se izricanje novčane kazne u iznosu od 500.000,00 kn.

IV. Nalaže se protivniku osiguranja HSI Capital Sp. z.o.o., Ul. Wioslarska 8, 00-411 Varšava, Republika Poljska, OIB:17844247536 naknaditi troškove ovog postupka predlagatelju osiguranja Empyreal travel d.o.o., sa sjedištem na adresi u [adresa], upisano u registru Trgovačkog suda u Splitu pod MBS: [matični broj subjekta], OIB:78176032108, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja ovog rješenja o osiguranju do isplate, a po stopi koja se obračunava prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

V. Žalba ne odgađa provedbu ovog rješenja o osiguranju.''

2. Nalaže se tužitelju naknaditi drugotuženiku trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 101.675,00 eura uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 27. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

3. Odbija se drugotuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 88.562,50 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je temeljem kupoprodajnog ugovora od 22. ožujka 2019. stekao pravo vlasništva nekretnina oznake kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], i kč. br. [katastarska čestica] sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te da je odmah po ovjeri ugovora stupio u posjed predmetnih nekretnina. Navodi da je u mirnom posjedu kupljenih nekretnina od zaključenja ugovora, te da tuženici od tog trenutka nisu bili u posjedu niti poduzimali bilo kakve posjedovne čine u odnosu na te nekretnine. Štoviše, ukazuje da je tužitelj kupljene nekretnine dao u najam ZZ, vlasniku obrta ''Ante'', a što da je tuženicima poznato.

Nadalje, pojašnjava da je s prvotuženikom kao prodavateljem dogovorio da ovaj (prvotuženik) nadležnom sudu podnese prijedlog za uknjižbu prava vlasništva spornih nekretnina na ime ovdje tužitelja, da je prijedlog podnesen i zaprimljen kod zemljišnoknjižnog suda pod brojem Z-7609/2019.

Međutim, da je istoga dana kada je prijedlog podnesen direktor drugotuženika telefonski kontaktirao direktora tužitelja, te JZU, tadašnjeg direktora drugotuženika, rekavši da je sporne nekretnine trebao steći on i to na ime prijeboja njegovog potraživanja prema BZ, tada drugom članu uprave prvotuženika. U tužbi se nadalje navodi da je **.**.2019. BZ, tada drugi član uprave prvotuženika samoinicijativno i nezakonito povukao prijedlog za uknjižbu ovdje tužitelja u zemljišne knjige, nakon čega je Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru 15. travnja 2019. donio rješenje kojim se utvrđuje da je prijedlog za uknjižbu povučen.

Tužitelj potom u tužbi ističe da je, očito u dogovoru s NZ drugotuženik podnio prijedlog za uknjižbu prava na vlasništva spornih nekretnina na svoje ime, a koji prijedlog je kod nadležnog suda zaprimljen pod poslovnim brojem Z- 9334/2019, nakon čega je Općinski sud u Zadru 23. rujna 2019. rješenjem upisao pravo vlasništva utuženih nekretnina u korist ovdje drugotuženika za cijelo, pri čemu dodatno navodi da je uvidom u zbirku isprava utvrdio da su ovdje tuženici kupoprodajni ugovor zaključili 27. ožujka 2019., dok je prijedlog za uknjižbu drugotuženika predan sudu 15. travnja 2019.

Iz naprijed navedenih činjenica tužitelj smatra da se radi o pravnoj situaciji iz čl. 125. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst – dalje ZV), odnosno da ovdje drugotuženik, kao naknadni stjecatelj, nije postupao u dobroj vjeri pa je pravo vlasništvo, temeljem ugovora od 22. ožujka 2019. stekao ovdje tužitelj kao osoba koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis toga prava u zemljišne knjige.

1.1. Uz tužbu, tužitelj je predložio i određivanje privremene mjere zabranom drugotuženiku da raspolaže ovdje spornim nekretninama, obrazlažući taj svoj prijedlog svim okolnostima i načinom postupanja ovdje tuženika prilikom prijenosa prava vlasništva spornih nekretnina te činjenicom da se radi o sporu s međunarodnim elementom odnosno da je drugotuženik pravna osoba sa sjedištem izvan Republike Hrvatske.

2. Drugotuženik u pisanom odgovoru na tužbu (l.s. 43-53) prvenstveno ističe kako se u cijelosti protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, kao i prijedlogu za osiguranje.

Smatra da se u konkretnom slučaju radi o brisovnoj tužbi prema odredbama Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 63/19. – dalje ZZK), pri čemu se poziva na odredbe čl. 150. st. 1. i čl. 45. istog zakona, a iz kojih odredbi, prema ovom tuženiku, proizlazi nedostatak aktivne legitimacije na strani tužitelja. Također, prema odredbama ZZK-a, opet po mišljenju drugotuženika, tužba nije podobna za raspravljanje jer nije u skladu s odredbom čl. 150. st. 1. ZZK usmjerena na uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, već na upis prava vlasništva ovdje tužitelja. U odnosu na meritum spora, drugotuženik prvenstveno ističe da pravo vlasništva utuženih nekretnina nije stekao tužitelj već drugotuženik i to temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina kojeg je s ovdje prvotuženikom zaključio 27. ožujka 2019. i ovjerio ga kod javnog bilježnika Ljiljanke Malenica iz Šibenika po brojem ovjere OU-34/2019, pri čemu je isplaćena kupoprodajna cijena i drugotuženiku izdana tabularna izjava.

Drugotuženik smatra da tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva utuženih nekretnina niti s obzirom na odredbu čl. 125. ZV-a. Pritom ukazuje i na odredbu čl. 119. st. 1. istog zakona, a u odnosu na upis prava vlasništva tužitelja nadležni sud nikada nije donio meritornu odluku s obzirom da je prijedlog za uknjižbu prava vlasništva tužitelja povučen, pa se prema odredbi čl. 99. ZZK-a ima smatrati da nikada nije bio ni podnesen.

Isto tako, drugotuženik ukazuje da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 125. st. 2. ZV-a jer je drugotuženik pri sklapanju kupoprodajnog ugovora i podnošenja prijedloga za uknjižbu prava vlasništva postupao u dobroj vjeri ne znajući da bi prethodno prvotuženik, vezano uz iste nekretnine zaključio bilo kakav ugovor s ovdje tužiteljem. Bitnim smatra i činjenicu da je drugotuženik prijedlog za uknjižbu svog prava vlasništva podnio deset dana nakon što je istovrsni prijedlog ovdje tužitelja bio povučen, tako da on o tome nije imao saznanja, niti je na bilo koji način utjecao na postupak upisa tužiteljevih prava na istim nekretninama.

U daljnjem tijeku odgovora na tužbu drugotuženik ukazuje i na odredbu čl. 441. st. 1. toč. 10. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 152/11. - službeni pročišćeni tekst, 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23., 136/24. – dalje ZTD), pri čemu tvrdi, da u konkretnom slučaju odluku o raspolaganju nekretninama nije donijela kvalificirana većina imatelja poslovnih udjela kako to propisuje naprijed citirana odredba, slijedom čega je ugovor o kupoprodaji između tužitelja i prvotuženika ništetan.

Protivno tome, ugovorom koji su zaključili ovdje tuženici, prvotuženik je drugotuženiku jamčio da postoji potrebna odluka skupštine prvotuženika kojom se odobrava raspolaganje nekretninama iz tužbe i koja je donesena na skupštini prvotuženika od 27. ožujka 2019., a koja je skupština sazvana i održana po zahtjevu člana društva prvotuženika Black Diamond Fund DZ. Pritom, da je bitno i da je ugovor između tužitelja i prvotuženika bio zaključen 22. ožujka 2019., odnosno prije održavanja spomenute izvanredne skupštine, a nakon što je član društva ĆZU zaprimio poziv na tu skupštinu kojom je bio predviđen i njegov opoziv s mjesta člana uprave prvotuženika. Ova činjenica, prema drugotuženiku dokazuje da je ĆZU ugovor kupoprodaje nekretnina s tužiteljem zaključio protuzakonito i s ciljem da prvotuženiku nanese štetu.

Opisujući tijek izvanredne skupštine prvotuženika od 26. ožujka 2019. drugotuženik ukazuje da je na toj skupštini donesena i odluka o davanju suglasnosti za sklapanje ugovora o kupoprodaji između ovdje tuženika, a da je ĆZU prije donošenja te odluke napustio skupštinu, te da za čitavo vrijeme nije o zaključenom ugovoru s tužiteljem obavijestio drugog člana prvotuženika. Drugotuženik dodatno ukazuje i na činjenicu da je ugovor s tužiteljem u ime prvotuženika zaključio upravo ĆZU koji je podnio i prijedlog za upis tužiteljevog prava vlasništva temeljem istog ugovora, te da i ova činjenica ukazuje da drugotuženik nije znao za taj ugovor.

Konačno, u odnosu na ugovor kojega bi taj tuženik (drugotuženik) zaključio s prvotuženikom, ističe da je potpisan nakon suglasnosti skupštine prodavatelja. Isto tako, u točki 4. toč. 3. pisanog odgovora na tužbu drugotuženik ističe i neuobičajene odredbe ugovora između ovdje tužitelja i prvotuženika, posebno u dijelu koji se odnosi na isplatu kupoprodajne cijene i uknjižbu novog vlasnika. Također, ukazuje na nesrazmjer u tom ugovoru utvrđene kupoprodajne cijene i tadašnjih financijskih rezultata poslovanja tužitelja, kao i na činjenicu da nije ugovoreno nikakvo osiguranje isplate kupoprodajne cijene.

Nadalje, drugotuženik ukazuje i da je sporni ugovor tužitelja i prvotuženika u ime prvotuženika potpisao ĆZU kao njegov zakonski zastupnik, a u ime ovdje tužitelja KZ, njegov sin.

2.1. Drugotuženik se protivi i određivanju predložene privremene mjere ukazujući da nije ispunjena niti jedna pretpostavka iz čl. 346. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24.- dalje OZ). Smatra da nema niti pretpostavljene opasnosti iz čl. 344. OZ-a, jer je drugotuženikovo sjedište u zemlji članici Europske unije, pri čemu se poziva i na Uredbu Vijeća (EZ) broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. Smatra bitnim i činjenicu da je povodom ovog spora, tužitelj u zemljišnim knjigama na utuženim nekretninama ishodio zabilježbu spora čime da je dodatno zaštitio svoj pravni interes u odnosu na iste.

2.2. Prvotuženik se na navode tužbe očitovao podneskom od 15. prosinca 2023. (str. spisa 154-155). Ovdje treba napomenuti da je ovaj tuženik tek tada odgovorio na tužbu jer je prethodno sud rješenjem poslovni broj 3P-213/2019 od 8. rujna 2022. utvrdio prekid postupka zbog otvaranja stečaja nad prvotuženikom, a nakon čega je postupak nastavljen rješenjem od 7. ožujka 2023. (str. spisa 146-147).

U navedenom podnesku prvotuženik se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, kao i prijedlogu za osiguranje.

I on iznosi prigovor nedostatka aktivne legitimacije pridružujući se u tom dijelu navodima odgovora na tužbu drugotuženika.

Ukazuje da tužitelj nije, sukladno ugovoru o kupoprodaji s ovdje prvotuženikom, izvršio plaćanje kupoprodajne cijene, nije podnio prijedlog za upis prava vlasništva, pa nikada nije niti postao vlasnik utuženih nekretnina. Smatra da tadašnji direktor prvotuženika ĆZU nije imao ovlaštenje skupštine društva sukladno odredbi čl. 441. st. 1. toč. 10. ZTD-a.

Tvrdi i da drugi član uprave ovdje prvotuženika nije do 26. ožujka 2019. znao za postojanje ugovora ovdje prvotuženika i ovdje tužitelja, a da je, odmah po saznanju za tu činjenicu, povukao prijedlog za uknjižbu prava vlasništva tužitelja kojega je ranije podnio drugi član uprave prvotuženika.

Predlaže odbiti zahtjev tužitelja, kao i prijedlog za određivanje privremene mjere.

2.3. Tijekom postupka i tužitelj i tuženici ustrajali su na navodima iznesenim u tužbi, odnosno odgovorima na tužbu.

3. U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoka ZZ (str. spisa 173- 174), ZZU (str. spisa 206-207), BZ (str. spisa 208-210) i zakonskog zastupnika drugotuženika ŠZ (str. spisa 174-176).

3.1. Pregledane su isprave priložene spisu, i to: ZK izvadak (l.s. 5), rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba Biograd na Moru, poslovni broj Z-7609/2019 od 15. travnja 2019. (l.s. 6), podnesci prvotuženika ZK odjelu Općinskog suda u Zadru, Stalna služba Biograd na Moru od 29. travnja 2019. i 4. travnja (l.s. 7-8), pregled statusa predmeta (l.s. 9-10), ugovor o kupoprodaji nekretnina od 22. ožujka 2019. (l.s. 11-13), ugovor o zakupu nekretnina (l.s. 14-15), ugovor o kupoprodaji nekretnina od 27. ožujka 2019. (l.s. 16-19), povijesni izvadak iz sudskog registra za prvotuženika (l.s. 65-67), izvod društvenog ugovora prvotuženika (l.s. 68-74), poziv za skupštinu prvotuženika (l.s. 75-76), financijski izvještaj za tužitelja (l.s. 77), zapisnik s izvanredne skupštine prvotuženika (l.s. 78-98), kaznenu prijavu (l.s. 99- 104), izvadak iz sudskog registra za tužitelja (l.s. 105-107), izvadak iz sudskog registra za drugotuženika (l.s. 123-130).

Izvršen je uvid i u spise Općinskog suda u Zadru, Stalna služba Biograd na Moru, poslovni broj Z-7609/2019 i Z-9334/19, te su navedeni spisi preslikani i priklopljeni spisu ovog predmeta.

3.2. Sud nije provodio daljnje dokaze smatrajući da su odlučne činjenice utvrđene u dovoljnoj mjeri da bi se mogla donijeti odluka u ovom predmetu.

4. Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

5. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6.1. Prijedlog za osiguranje nije osnovan.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za brisanje upisa prava vlasništva drugotuženika na nekretninama pobliže označenim u tužbi, uz istovremeni upis toga prava u korist tužitelja. Tužitelj također predlaže odrediti mjeru osiguranja zabranom raspolaganja utuženim nekretninama.

8. Svjedok ZZ u svom iskazu od 27. lipnja 2025. navodi da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zapravo zemljište i ruševna zgrada u [adresa] površine oko 5000 m2. Potvrđuje da je on povezan s tim zemljištem na način da ga iznajmljuje kao parkiralište. Ističe kako je nekretnina ranije bila u vlasništvu crkve s kojom je on imao ugovor o zakupu, a kojega je kasnije nastavio s novim vlasnikom kojem ne zna točno ime, ali misli da naziv sadrži riječ Empyreal. Nakon što mu je predočen ugovor o zakupu potvrđuje da je riječ o ovdje tužitelju, a pojašnjava da je i prije sklapanja tog ugovora s tužiteljem bio u posjedu nekretnine i to na način da ju je tijekom turističke sezone iznajmljivao kao parkiralište. Nadalje, tvrdi da je nakon tužitelja ugovor o zakupu potpisao s ovdje drugotuženikom nakon što mu je taj tuženik predočio dokaze da bi on bio novi vlasnik.

Na posebna pitanja odgovara da je upravo on kontaktirao drugotuženika radi zaključenja tog novog ugovora o zakupu, a da nakon sklapanja pravnog posla s drugotuženikom nije kontaktirao ranijeg zakupodavca, ovdje tužitelja, niti je tužitelj od njega tražio isplatu zakupnine. Objašnjava da je takvo ponašanje tužitelja zapravo posljedica činjenice da se ugovor o zakupu s tužiteljem zaključivao za svaku pojedinu turističku sezonu, te da su suradnju prekinuli kada je on utvrdio da tužitelj više nije vlasnik zemljišta.

Isto tako na pitanje drugotuženika odgovara da nikad nije vidio ispravu iz koje bi proizlazilo da bi ovdje tužitelj bio upisan kao vlasnik sporne nekretnine.

8.1. Svjedok ĆZU u svom iskazu od 21. listopada 2025. najprije pojašnjava okolnosti koje su prethodile sporu oko zemljišta. Pojašnjava da je sa NZ u [adresa] imao firmu Bunaglow s.a. koja se bavi investicijama, te da su u Republici Hrvatskoj osnovali društvo ovdje tužitelja. Negdje 2018. da su došli u konflikt nakon čega da je njegova obiteljska firma PCTI s.a. preuzela prava i obveze Bungalowa s.a., između ostalog i pozajmicu ovdje prvotuženiku kojom je zapravo kupljeno zemljište.

Prvotuženik da je zemljište kupio 2017. od crkve, te je nekretnine preuzeo u posjed pripremajući projekt na tom zemljištu. Nakon što su došli u sukob da je on preko društva PCTI s.a. počeo preuzimati poslove Bungalowa, kada je preuzeo i potraživanje prema prvotuženiku odnosno novac kojim je zapravo plaćeno zemljište. U odnosu na društvo ovdje tužitelja iskazuje da su u to vrijeme vlasnici bili njegov sin i zet te da se društvo bavilo turizmom, dok je sadašnji vlasnik firma PCTI s.a.

Tužitelj da je kupio sporno zemljište od prvotuženika na temelju ugovora od 22. ožujka 2019. kojega su za ugovorne strane potpisali on i njegov zet, a da je nekretnina plaćena u postupku namirenja dugova.

Na posebna pitanja navodi da je u trenutku kupnje zemljišta od crkve ono bilo parkiralište kojega je prethodni vlasnik iznajmio ZZ. Tužitelj da je taj pravni odnos nastavio. Isto tako, nakon što je tužitelj kupio nekretninu, da je predao zahtjev za uknjižbu prava vlasništva i to, koliko se sjeća, po punomoćniku – odvjetniku. Navedeni zahtjev da je povukao BZ kao drugi direktor tužitelja te predao novi, radi uknjižbe treće osobe.

Nadalje, odgovara da je za drugu, ovdje spornu prodaju zemljišta, zapravo saznao na skupštini prvotuženika o kojoj ga je obavijestio jedan zaposlenik. Skupština zapravo da je održana na cesti i da je tamo vidio tadašnjeg direktora ovdje drugotuženika. Tvrdi da je drugotuženik znao kako je zemljište već ranije prodano tužitelju, a on da je pokrenuo ovaj postupak čim je saznao da je zemljište ponovno otuđeno.

Navodi da BZ u [adresa] ima velika dugovanja, pa da je moguće da duguje i IZ. Pojašnjava kako nije davao na važnosti ugovornom utvrđenju da će prijedlog za uknjižbu podnijeti prodavatelj, da su u trenutku potpisa ugovora između tužitelja i prvotuženika, ovog potonjeg zastupali on i BZ, a da je on bio imatelj 45% udjela prvotuženika, a firma BDF čiji je jedan od vlasnika BZ 55% udjela.

Na posebno pitanje drugotuženika potvrđuje da je potpisao izjavu o prihvatu imenovanja za direktora ovdje prvotuženika i da je upoznat sa svim obvezama koje iz tog postavljenja proizlaze. Ne misli da mu je kao direktoru društva za sklapanje ugovora s tužiteljem bila potrebna suglasnost društva u smislu odredbe čl. 441. ZTD- a, te da nije tražio niti dobio suglasnost društva za sklapanje tog ugovora.

8.2. Svjedok BZ na istom ročištu potvrđuje da je poslovno surađivao s ĆZU, te da je upravo na prijedlog BZU kupljeno sporno zemljište radi ostvarenja projekta u svrhu čijeg ostvarenja da je osnovan prvotuženik. Prvotuženik je za kupnju zemljišta pozajmio novac, a za povrat novca da je odgovarao upravo on radi čega je i dobio 60% udjela u društvu prvotuženika, sve da bi mogao kontrolirati projekt i sigurnost pozajmljenog novca. Novac je pozajmilo društvo Bungalow s.a. čiji je on bio direktor, s tim da je bio i većinski vlasnik investicijskog holdinga u kojem se nalazilo društvo Bungalow s.a.

Pojašnjava i da je bilo više povezanih društava u Poljskoj, ali da ĆZU nije imao udjele u niti u jednom od njih.

Na posebna pitanja suda objašnjava poveznicu između BZU i projekta na spornom zemljištu na način da je ĆZU bio direktor društava Bungalow d.o.o. i MMC kojima je poljski Bungalow s.a. pozajmio 10.000.000,00 eura, s tim da je zemljište kupljeno zajmom poljskog Bungalowa s.a. Poznato mu je da je prethodno zemljište kupljeno od crkve. U konačnici ideja GZ o projektu na zemljištu nije realizirana radi čega da je on sazvao skupštinu ovdje prvotuženika na kojoj je ĆZU trebao biti razriješen s mjesta direktora, te je trebala biti donesena odluka o prodaji zemljišta. ĆZU da je dobio poziv za skupštinu na kojem su bile navedene ove točke dnevnog reda. Potvrđuje da je skupština održana, da je ĆZU došao na skupštinu, ali da ju je u jednom trenutku napustio. Ističe da su na skupštini donesene odluke o razrješenju BZU, te je dana suglasnost za prodaju zemljišta. Navedena skupština da je održana 26. ožujka 2019., a dan kasnije da je s ovdje drugotuženikom zaključen kupoprodajni ugovor kojega je potpisao IZ. Ovdje je za istaknuti da je svjedok najprije iskazao da je u ime obje ugovorne strane potpis stavio IZ, a nakon što mu je ugovor predočen ispravio je navod tvrdeći da je kao njegov punomoćnik u ime prodavatelja ugovor potpisao ČZ. Poriče da bi imao dugova prema IZ, potvrđuje da su dulje vrijeme surađivali i da je uvijek bilo međusobnih potraživanja.

Tvrdi da u trenutku potpisa ugovora s drugotuženikom nije znao da već postoji drugi ugovor o kupoprodaji tog zemljišta, te da je za taj ugovor saznao od svog punomoćnika koji ga je pronašao u zbirci isprava zemljišnoknjižnog suda. Nadalje, tvrdi da mu nije poznato niti da je u trenutku kada je zaključen ugovor između tuženika zemljište bilo korišteno kao parkiralište. Također, navodi da prije zaključenja ugovora nije posebno provjeravao stanje zemljišta, jer da je imao uvid u poslovanje svih pravnih osoba vezanih uz zemljište. Potvrđuje i da je u travnju 2019. povukao prijedlog za upis prava vlasništva ovdje tužitelja koji se temeljio na ugovoru s prvotuženikom. To da je učinio nakon što ga je punomoćnik izvijestio o postojanju tog ugovora.

Što se tiče poslovanja prvotuženika u Republici Hrvatskoj, pojašnjava da društvo ovdje nije imalo operativnih poslova, da je osnovano isključivo radi kupnje zemljišta.

Potvrđuje i da je drugotuženik isplatio kupoprodajnu cijenu, a primljenim novcem prodavatelj je vratio dug društvu Bungalow s.a.

Na posebna pitanja stranaka odgovara da je drugotuženik zemljište platio u travnju 2019., a da je prethodno plaćanje osigurao mjenicom koja je predana u trenutku zaključenja predugovora. Tvrdi da nije znao za postojanje ranijeg ugovora pa o njemu onda nije mogao niti obavijestiti drugotuženika. Također, navodi da je ĆZU znao za predugovor o kupnji zemljišta kojeg su zaključili ovdje tuženici, kao i da mu je prije skupštine prvotuženika više puta rekao da zemljište moraju prodati. U odnosu na predaje zahtjeva za uknjižbu u zemljišne knjige za oba ugovora navodi da su tuženici sve isprave za zaključenje ugovora pripremili 26. ožujka kada u zemljišnim knjigama nisu bili vidljivi nikakvi upisi.

8.3. Zakonski zastupnik drugotuženika ŠZ u svom iskazu navodi da je 2018. dobio informaciju o zemljištu u [adresa] koje bi mogao kupiti. Zbog toga da je sa društvom Bungalow u Poljskoj zaključio ugovor o povjerenju temeljem kojeg je razmatrao sve okolnosti vezane uz nekretninu iz tužbe. Od spomenute tvrtke da je zatražio sve isprave vezane uz nekretninu. Pritom pojašnjava da je društvo Bungalow zapravo financirao kupoprodaju zemljišta i to onu kada je prvotuženik zemljište kupio od crkve, prethodnog vlasnika. Uz to, ističe da je postojala i osobna povezanost društva Bungalow u Poljskoj i ovdje prvotuženika, jer je Bungalow imao 60% njegovih udjela.

Na posebna pitanja odgovara da je ispitujući okolnosti vezane uz zemljište pribavio potvrdu o plaćanju zemljišta od strane ovdje prvotuženika crkvi, odnosno potvrdu da je društvo Bungalow uplatilo sredstva za kupnju ovdje prvotuženiku kojima je on isplatio prethodnog vlasnika. Prije potpisa ugovora da je obišao nekretninu, a prije sklapanja ugovora angažirao i odvjetnike u Šibeniku i Zagrebu te sudskog tumača.

Nadalje, odgovara da mu je poznato u odnosu na društvo Empyreal travel d.o.o. da je njegov vlasnik sin vlasnika ovdje prvotuženika, odnosno da su zakonski zastupnici tih društava otac i sin. Poriče da bi mu bilo poznato da bi tužitelj imao neke veze sa spornim zemljištem.

Ističe kako je drugotuženik prvotuženiku isplatio kupoprodajnu cijenu, te mu je prvotuženik kod javnog bilježnika izdao tabularnu izjavu 10. travnja 2019. Ne sjeća se zbog čega je u kupoprodajnom ugovoru između tuženika naznačen rok za isplatu cijene 30. ožujka 2020. kad iz tabularne izjave proizlazi da je isplata bila na dan potpisa ugovora 27. ožujka 2019.

Na postavljeno pitanje pojašnjava da je zemljište pregledao prije potpisa ugovora i to u studenom, prosincu i ožujku te da tada tamo nije bilo parkiralište, a da se zemljište koristi u tu svrhu da je utvrdio nekih godinu dana od potpisa ugovora s prvotuženikom. Nakon toga da su najprije pokrenuli spor s ZZ koji je zemljište koristio, ali je spor riješen mirno tako što su s imenovanim zaključili novi ugovor o zakupu. Tvrdi da nije znao da u odnosu na nekretninu iz ugovora postoji ili je postojao zahtjev za upis prava vlasništva ovdje tužitelja. Nije niti posumnjao u tu mogućnost jer je bio kod javnog bilježnika, a u Poljskoj je praksa da, prilikom kupnje zemljišta, sve provjere i poslove obavlja javni bilježnik.

Na posebna pitanja stranaka odgovara da je vlasnik društva tužitelja u trenutku sklapanja ugovora bio BZ, sa 60 % udjela i ĆZU sa 40% pri čemu su obojica bili direktori društva. Ne sjeća se da bi u trenutku sklapanja ugovora imao potraživanje prema BZ ili fondu Black Diamond. Potvrđuje da je u pregovorima oko kupnje zemljišta sudjelovao osobno. Isto tako navodi da mu je poznato kako je, nekoliko dana prije nego li je potpisao ugovor, održana skupština ovdje prvotuženika, a da je predmet te skupštine bilo i davanje suglasnosti da to društvo ovdje drugotuženiku proda zemljište. Na istoj skupštini da je PZ opozvan s mjesta direktora ovdje prvotuženika te je dana suglasnost za prodaju zemljišta ovdje drugotuženika. Potvrđuje da mu je poznato da je PZ napustio tu skupštinu, a odvjetnik da mu je naknadno objasnio da je PZ bio nezadovoljan odlukom skupštine i da je odmah po napuštanju skupštine potpisao kupoprodajni ugovor s ovdje tužiteljem. Međutim, on da je za tu okolnost saznao naknadno.

9. Uvidom u ugovor o kupoprodaji nekretnina od 22. ožujka 2019. proizlazi da je ovdje prvotuženik, ovdje tužitelju prodao nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina]. Istim ugovorom prodavatelj, ovdje prvotuženik ovlastio je kupca (tužitelja u ovom postupku) na ishođenje upisa prava vlasništva nekretnina iz ugovora, te se obvezao bez odgode, po potpisu ugovora predati mu nekretnine u posjed.

Vezano upravo uz ovaj ugovor spisu prileži i rješenje Općinskog suda u Biogradu na Moru, poslovni broj Z-7609/2019 od 15. travnja 2019. kojim je utvrđeno da je ovdje prvotuženik kao predlagatelj povukao prijedlog za uknjižbu nekretnina iz ranije spomenutog ugovora, a koji prijedlog za uknjižbu je podnio ranije, 26. ožujka 2019.

Nadalje, a u odnosu na spomenutu uknjižbu sud je izvršio uvid i preslikao spis Općinskog suda u Zadru, Stalna služba Biograd na Moru, poslovni broj Z-7609/19. Iz isprava priloženih tom spisu proizlazi da je taj sud 26. ožujka 2019. zaprimio prijedlog ovdje prvotuženika protiv ovdje tužitelja kao protustranke, a prijedlog se odnosio na uknjižbu prava vlasništva nekretnina iz tužbe temeljem kupoprodajnog ugovora od 22. ožujka 2019. Navedenim ugovorom, kako je već rečeno prvotuženik je ovdje tužitelju prodao sporne nekretnine, ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj iz Splita 22. ožujka 2019. Spisu prileži podnesak ovdje prvotuženika zaprimljen kod ZK suda 5. travnja 2019., a kojim povlači prijedlog za uknjižbu i temeljem kojeg prijedloga je zemljišnoknjižni sud 15. travnja 2019. utvrdio da je prijedlog za uknjižbu povučen. Iz preslike dostavnice u tom spisu nije vidljivo kada je ovdje prvotuženik to rješenje zaprimio, a iz bilješke u spisu proizlazi da je otpremljeno istoga dana kada je doneseno.

Dakle, iz prijedloga za uknjižbu u tom predmetu vidljivo je da ga je u ime ovdje prvotuženika podnio PZ kao član uprave, a da je 5. travnja 2019. taj prijedlog povukao BZ, kao član uprave istog tuženika, očito nakon što je PZ opozvan na izvanrednoj skupštini društva.

9.1. Uvidom u kupoprodajni ugovor od 27. ožujka 2019. proizlazi da je ovdje prvotuženik tim ugovorom nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica], kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica], sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina] prodao ovdje drugotuženiku. Člankom 4. tog ugovora prodavatelj jamči drugotuženiku da u trenutku sklapanja ugovora ne postoje tereti ili prava trećih osoba na prodanim nekretninama te da stvarno stanje nekretnina odgovara stanju upisanom u izvatku iz BZP-a sa stanjem na dan 27. ožujka 2019. Također prodavatelj se obvezuje posjed nekretnina predati kupcu danom isplate kupoprodajne cijene. Uz ugovor je priložena i tabularna izjava od 10. travnja 2019. iz koje proizlazi da je na dan izdavanja te tabularne izjave u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena iz ugovora od 27. ožujka 2019.

Vezano uz ovu kupoprodaju sud je pribavio i preslikao spis Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru poslovni broj Z-9334/19. Iz isprava priloženih tom spisu proizlazi da je ovdje drugotuženik 15. travnja 2019. podnio zahtjev za upis prava vlasništva ranije spomenutih nekretnina i to upravo na temelju kupoprodajnog ugovora od 27. ožujka 2019. Tom spisu prileži punomoć koju je prvotuženik izdao ČZ, a koji je, očito po toj punomoći i potpisao kupoprodajni ugovor u njegovo ime.

Nadalje, istom spisu prileži i rješenje ZK suda od 23. rujna 2019. kojim je rješenjem dopušten upis prava vlasništva nekretnine iz tužbe u korist ovdje drugotuženika.

I iz tog spisa predmeta proizlazi da je prijedlog za uknjižbu ovdje prvotuženika očito povučen 5. travnja 2019., dakle nakon što je PZ opozvan iz uprave prvotuženika.

9.2. Vezano uz podnošenje zahtjeva za uknjižbu prava vlasništva spornih nekretnina spisu prileže i izvodi iz web pregleda statusa zemljišno knjižnih predmeta, a koji izvodi (l.s. 9-10) potvrđuju ranije navode da je ugovor o kupoprodaji zaključen između tužitelja i prvotuženika predan na uknjižbu 26. ožujka 2019., da je zaprimljen pod brojem Z-7609/2019 te da je riješen 15. travnja 2019., očito na način da bi rješenjem bilo utvrđeno da je prijedlog za uknjižbu povučen. Nadalje, iz istog pregleda slijedi da je ugovor o kupoprodaji zaključen između ovdje tuženika predan zemljišnoknjižnom sudu na provedbu 15. travnja 2019., a da je predmet riješen 23. rujna 2019., na način da je drugotuženik upisan kao vlasnik spornih nekretnina.

9.3. Iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za prvotuženika proizlazi da je upis BZU kao člana uprave tog društva brisan iz sudskog registra rješenjem od 6. lipnja 2019.

9.4. Iz dokumentacije koje se odnosi na izvanrednu skupštinu prvotuženika (l.s. 75- 98) proizlazi da je 26. ožujka 2019. u Šibeniku održana izvanredna skupština prvotuženika koja je započela u 10,00 sati. Na skupštini su bili prisutna oba člana društva, dakle, PZ i društvo Black Diamond Fund Spolka Akcyjna. Na skupštini je opozvan PZ s mjesta člana uprave društva, te je dana suglasnost za sklapanje ugovora o kupoprodaji nekretnina s ovdje drugotuženikom i to upravo nekretnina koje su predmet ove tužbe.

Već je ranije navedeno u obrazloženju ove presude da je PZ ranije napustio tu skupštinu, te da je, nakon skupštine zaključen ugovor s drugotuženikom. Treba reći da je iz podataka web pregleda statusa ZK predmeta razvidno da je PZ prijedlog za uknjižbu ovdje tužitelja po ugovoru od 22. ožujka 2019. nadležnom sudu podnio nepuna dva sata prije početka ove skupštine, kada je, dakle, podnesen prijedlog za uknjižbu prava vlasništva prvotuženika.

U ovom dijelu treba reći i to da spisu prileži izvadak iz društvenog ugovora prvotuženika, a iz odredbe čl. 17. (l.s. 70) slijedi da skupština društva donosi odluke u skladu s odlukama ZTD-a, te daje suglasnost za sklapanje tzv. ugovora ''sam sa sobom''.

Međutim, u tom dijelu sud odmah naglašava kako je mišljenja da ta odredba društvenog ugovora nije odlučna za valjanost ugovora između tužitelja i prvotuženika, jer taj ugovor ne predstavlja pravni posao iz odredbi čl. 41., odnosno 49. ZTD-a.

9.5. Iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za tužitelja proizlazi da su u vrijeme sklapanja ugovora od 22. ožujka 2019. osobe ovlaštene za zastupanje tog društva bili KZ, CZ i NZU.

10. Na temelju provedenih dokaza, uvažavajući sve dokaze provedene tijekom postupka, sud smatra kako tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, a posljedično nije osnovan ni prijedlog za osiguranje.

10.1. U odnosu na predmet spora sud najprije ističe kako se neosnovano drugotuženik, ali i prvotuženik pozivaju na odredbu čl. 441. st. 1. toč. 10. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 152/11. - službeni pročišćeni tekst, 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23., 136/24. – dalje ZTD). Naime, taj tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka iznosi činjenične navode prema kojima PZ nije bio ovlašten potpisati ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina s ovdje tužiteljem, odnosno ugovor od 22. ožujka 2019., jer da za to nije imao potrebno ovlaštenje.

Međutim, iz odredbe čl. 441. st. 1. toč. 10. ZTD-a proizlazi da je odluka skupštine pretpostavka valjanosti ugovora ako društvo stječe stvari ili prava za neki svoj pogon.

Pogon je dio poduzeća (čl. 480. ZTD-a), a poduzeće je sredstvo za djelovanje trgovačkog društva, samostalna gospodarska proizvodna cjelina preko koje trgovačko društvo obavlja svoju djelatnost (tako VSRH, Revr 851/13 od 15, travnja 2015.).

U konkretnom slučaju PZ je zaključio sporni ugovor kao zakonski zastupnik ovdje prvotuženika, a kojim ugovorom to društvo nije steklo stvari ili prava za neki svoj pogon, već je došlo do otuđenja nekretnina u vlasništvu društva. U tom dijelu, također treba ukazati i na odredbu čl. 426. st. 1., te čl. 427. ZTD- a kojima je propisano da uprava zastupa društvo, te da članovi uprave moraju poštivati ograničenja ovlasti za zastupanje postavljena društvenim ugovorom, odlukom članova društva i obveznim uputama nadzornog odbora, no ta ograničenja, ukoliko postoje, su bez pravnog učinka prema trećima (tako i VTSRH, Pž-2934/2018). To nadalje, u ovom postupku znači da, ako su određena ograničenja i postojala, one se ne tiču treće osobe, stjecatelja nekretnine, odnosno tužitelja u ovom postupku.

Neosnovan je i prvotuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer tužiteljevo ovlaštenje na podnošenje tužbe u ovom postupku proizlazi iz odredbe čl. 125. st. 2. ZV-a.

U konkretnom slučaju ne radi se ni o brisovnoj tužbi iz čl. 150. ZZK/19 kako to tvrdi drugotuženik u odgovoru na tužbu.

Sud je, protivno takvoj tvrdnji, na temelju iznesenih činjenica i okolnosti samog spora, mišljenja da se u konkretnom slučaju riječ o višestrukom otuđenju nekretnine iz čl 125. ZV-a, te da tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbi st. 2. tog članka. Ovo stoga jer tijekom postupka nije sporno da je prvotuženik iste nekretnine kupoprodajnim ugovorom prodao najprije ovdje tužitelju (ugovor od 22.ožujka 2019.), a potom i drugotuženiku (ugovor od 27. ožujka 2019.).

Nadalje, tijekom postupka je utvrđeno da je pravo vlasništva u zemljišne knjige, u konačnici, upisao drugotuženik, a da je tužiteljev zahtjev za upis toga prava, koji zahtjev je podnesen prije drugotuženikovog, povučen nakon opoziva GZ s mjesta člana uprave prvotuženika, odnosno prodavatelja iz kupoprodajnog ugovora. S obzirom na odredbu čl. 91. st. 1. ZZK/96, odnosno odredbu čl. 193. ZPP-a, smatra se da taj prijedlog za uknjižbu nije niti bio podnesen.

Međutim, usprkos tome, odredbama čl. 125. st. 1. i 2. ZV-a propisano je da kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva. Brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. ovoga članka i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva.

Upravo odredba st. 2. je pravna osnova tužbenog zahtjeva, a tužitelj je dužan dokazati da mu je prvotuženik prodao nekretnine i predao mu ih u posjed, a da, nakon toga, drugotuženik nije bio savjestan stjecatelj tih istih nekretnina temeljem ugovora s prvotuženikom, jer je znao ili mogao znati da je ovaj tim nekretninama prethodno raspolagao u korist ovdje tužitelja.

Provedenim dokazima utvrđeno je da su ovdje tužitelj i prvotuženik zaključili kupoprodajni ugovor 22. ožujka 2019. Ugovorom je određena kupoprodajna cijena, sadrži tabularnu izjavu prodavatelja, a čl. 4. ugovora određena je predaja nekretnina u posjed kupcu (ovdje tužitelju) "bez odgode po zaključenju ovog Ugovora".

Da je nekretnina potom predana u posjed tužitelju proizlazi dijelom iz iskaza svjedoka ZZ, ali i ugovora o zakupu od 6. svibnja 2019.(list spisa 14 i 15). Iz spomenutih dokaza proizlazi da su nekretnine iz tužbe i prije ugovora između tužitelja i prvotuženika bile u neposrednom posjedu svjedoka ZZ koji ih je, putem svog obrta, koristio kao parkiralište koje je iznajmljivao.

Nakon ugovora tužitelja i prvotuženika od 22. ožujka 2019., isti je svjedok zakupio nekretnine od tužitelja smatrajući ga novim vlasnikom, očito upravo temeljem navedenog ugovora. Međutim, isto tako, taj je svjedok kasnije ugovor o zakupu zaključio s drugotuženikom što potvrđuje i zakonski zastupnik tog tuženika, a nakon toga ga u vezi zakupa tužitelj više nikad nije kontaktirao.

Iz iskaza tog svjedoka slijedi da je on temeljem spomenutog ugovora samo nastavio koristiti nekretnine koju je držao u posjedu i prije tužiteljevog ugovora o kupoprodaji s prvotuženikom, a da je, kasnije, zakupni odnos nastavio i s drugotuženikom kada je utvrdio da je ovaj postao vlasnik nekretnina iz tužbe. Iz naprijed navedenog proizlazi da je tužitelj s prvotuženikom zaključio kupoprodajni ugovor koji predstavlja pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva, te da je taj tuženik podnio prijedlog za uknjižbu s obzirom da se, na temelju pravnog posla, pravo vlasništva stječe upisom u zemljišne knjige. Međutim, taj je prijedlog kasnije povučen, slijedom čega se smatra da nije bio ni podnesen, pa dakle, proizlazi da prvotuženik nakon kupnje nije niti zatražio upis u zemljišne knjige.

Međutim, u odnosu na predmet spora, u konkretnom je slučaju potrebno ocijeniti dobru vjeru drugotuženika kod zaključenja ugovora od 27. ožujka 2019., kojim ugovorom su nekretnine drugi put otuđene i to u trenutku dok je još egzistirao tužiteljev prijedlog za uknjižbu.

Već je rečeno da je drugotuženik s tužiteljem zaključio ugovor o kupoprodaji istih nekretnina, potpisan i javnobilježnički ovjeren 27. ožujka 2019. Savjesnost drugotuženika kao stjecatelja, stoga je, potrebno ocjenjivati u trenutku potpisa ugovora.

Iz preslika priloženih spisa zemljišnoknjižnog suda proizlazi da je tužitelj prijedlog za upis prava vlasništva spornih nekretnina nadležnom sudu predao 26. ožujka 2019.(spis Z-7609/2019), odnosno dan prije nego su ugovor o kupoprodaji zaključili ovdje tuženici. Da je tome tako proizlazi i iz izvoda web statusa predmeta (list spisa 9).

Drugotuženik je, pak, svoj prijedlog za uknjižbu prava vlasništva nadležnom sudu predao 15. travnja 2019. (spis Z-9334/2019). Prethodno tome, 5.travnja 2019. povučen je prijedlog za uknjižbu tužitelja, a povukao ga je član uprave prvotuženika BZ nakon što je prethodno s mjesta člana uprave tog društva opozvan PZ.

Ovdje je potrebno naglasiti da je ugovorom između tužitelja i prvotuženika za poduzimanje radnji vezanih uz upis u zemljišne knjige ovlašten prodavatelj, odnosno prvotuženik, a ne kupac-tužitelj što je inače uobičajeno kod takvih pravnih poslova. Dakle, prema pravilima zemljišnoknjižnog prava, drugotuženik je osoba koja je, u smislu odredbe čl. 125. ZV-a, prva zatražila upis prava vlasništva na spornim nekretninama, jer je prijedlog za uknjižbu ovdje tužitelja povučen i smatra se da nije ni bio podnesen.

Međutim, to još uvijek nije dovoljno za stjecanje prava vlasništva drugotuženika, jer je potrebno da je ovaj upis zatražio u dobroj vjeri.

S obzirom da je do dvostrukog otuđenja nekretnina iz tužbe očito došlo zbog narušenih privatnih i poslovnih odnosa ovdje svjedoka GZ i BZ, a koji su bili u poslovnom odnosu upravo vezano uz kupnju ovdje spornih nekretnina, potrebno je analizirati i kronologiju događaja vezanih uz pravne poslove koje su s prvotuženikom zaključili tužitelj i drugotuženik.

Naime, pregledom zemljišnoknjižnih predmeta priloženih uz ovaj spis proizlazi da je tužitelj pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva stekao ugovorom od 22. ožujka 2019., a da je prijedlog za uknjižbu prava vlasništva temeljem istog ugovora podnesen 26. ožujka 2019., te ga je podnio prodavatelj, ovdje prvotuženik, jer je tako određeno samim ugovorom. U tom trenutku jedna od osoba ovlaštenih za zastupanje drugotuženika bio je PZ, koji je, međutim opozvan na ranije spomenutoj skupštini prvotuženika od 26. ožujka 2019. (zapisnik na l.s. 78-83), dakle istog dana kada je podnio prijedlog za uknjižbu. Pritom neće biti sporno da je PZ prethodno uredno pozvan i pristupio je na skupštinu prvotuženika, a koju je napustio prije njezinog završetka, što proizlazi iz iskaza samog GZ te LZ.

Iz navedenog sud zaključuje da je PZ bio upoznat da će biti opozvan s mjesta člana uprave prvotuženika (s obzirom na vlasničku strukturu društva), slijedom čega je prethodno skupštini (četiri dana ranije) raspolagao spornim nekretninama u korist ovdje tužitelja zaključivši ugovor s tužiteljem, a onda na dan održavanja skupštine predao i prijedlog za uknjižbu prava vlasništva. Pritom treba naglasiti da je naknadno (u svibnju 2019.) zaključio i ugovor o zakupu s ZZ, ali je u tom zakupnom odnosu za ovaj spor bitna činjenica što je ZZ ionako bio u posjedu spornih nekretnina, pa ugovor o zakupu u tom dijelu zapravo i nije promijenio stvarno stanje na način da bi promjena mogla ukazivati drugotužniku da se nešto izmijenilo u statusu nekretnina koje je kupio ugovorom od 27. ožujka 2019.

S druge pak strane, a što proizlazi iz spisa Općinskog suda u Zadru, Stalna služba Biograd na Moru, poslovni broj Z-9334/19 drugotuženik je najprije, u Poljskoj, opunomoćio TZ da provede potrebne radnje za kupnju ovdje spornih nekretnina, ta je punomoć javnobilježnički ovjerena 20. ožujka 2019., a **.**.2019. BZ je kao član uprave ovdje prvotuženika (dakle isti dan kada je opozvan PZ) opunomoćio ČZ da potpiše ugovor o kupoprodaji nekretnina s drugotuženikom. Taj je ugovor potpisan 27. ožujka 2019. Zakonski zastupnik drugotuženika tijekom postupka poriče da je znao za postupke tužitelja i prvotuženika koji su doveli do zaključenja kupoprodajnog ugovora između tih stranaka, te nakon toga podnošenja prijedloga za uknjižbu.

Da je tome tako može se zaključiti i iz činjenice da je taj tuženik radnje vezane uz kupoprodaju nekretnina zasigurno započeo prije nego su svoj ugovor zaključili prvotuženik i tužitelj, a ta radnja svakako je spomenuta punomoć izdana u Poljskoj 20. ožujka 2019., dakle, prije nego su ugovor zaključili tužitelj i prvotuženik i prije nego je taj njihov ugovor predan zemljišnoknjižnom sudu radi upisa prava vlasništva. Upravo temeljem te punomoći u ime drugotuženika zaključen je ugovor o kupoprodaji 27. ožujka 2019. i taj je trenutak mjerodavan za ocjenu je li drugotuženik, kao stjecatelj, postupao u dobroj vjeri, a odlučna je činjenica je li on (drugotuženik) tada znao ili mogao znati da su nekretnine 22. ožujka prodane tužitelju. U tom dijelu, iz isprava u ispisu (web pregled stanja predmeta) proizlazi da je tužitelj prijedlog za uknjižbu predao zemljišnoknjižnom sudu 26. ožujka, a što proizlazi i iz prijamnog štambilja suda na prijedlogu u spisu Z-7609/19.

Međutim, ta činjenica sama za sebe ne znači da je drugotuženik za ranije raspolaganje mogao znati, jer se radi samo o jednom danu razlike, a ne postoje dokazi da mu je na dan sklapanja ugovora bila dostupna ta informacija, jer nema dokaza da je, primjerice prijedlog za uknjižbu tužitelja bio javno vidljiv u trenutku sklapanja ugovora između ovdje tuženika, odnosno već 26. ožujka 2019. Dodatno tome, sve okolnosti prodaje nekretnina drugotuženiku ukazuju da on nije imao objektivnog razloga sumnjati u dogovoreni posao. Ovo i stoga jer je prije zaključenja ugovora prvotuženik zakazao skupštinu društva na kojoj je dio dnevnog reda bila odluka o prodaji spornih nekretnina upravo tom tuženiku.

Pritom sud zaključuje da ovaj tuženik realno nije mogao znati na koji će način, vezano uz nekretnine, postupiti PZ, koji je očito znao da će na izvanrednoj skupštini prvotuženika 26. ožujka 2019. biti opozvan s mjesta člana uprave. Prijedlog za uknjižbu prava vlasništva ovdje tužitelja predana je manje od dva sata prije početka te skupštine, a predao ga je PZ (prema ovlasti iz kupoprodajnog ugovora), očito očekujući odluku o opozivu, te znajući za namjeravanu prodaju istih nekretnina ovdje drugotuženiku.

Međutim, pobude GZ za takvo postupanje nisu predmet ovog postupka, ali ukazuju na činjenicu da drugotuženik, objektivno, nije mogao znati za to, a sve prethodne okolnosti, od pregovora za kupnju, davanja punomoći pred bilježnikom u Poljskoj, dnevnom redu izvanredne skupštine prvotuženika, i konačno, do realizacije kupoprodajnog ugovora, ukazuju da drugotuženik nije imao saznanja, niti je realno mogao znati za prethodno raspolaganje nekretninama.

10.2. Dakle, iz naprijed opisanih okolnosti sud zaključuje da je drugotuženik, putem svojih ovlaštenih osoba, kod zaključenja ugovora o kupoprodaji nekretnina 27. ožujka 2019. postupao u dobroj vjeri, jer objektivno nije imao mogućnost znati što će se s nekretninama dogoditi, a prethodno otuđenje očito je posljedica narušenih odnosa GZ i BZ. Tijekom postupka nema dokaza da je drugotuženik za takve odnose znao, niti da oni mogu za posljedicu imati otuđenje nekretnina, za čiju je kupnju on poduzeo potrebne radnje i prije 22. ožujka 2019. kada su ugovor zaključili tužitelj i prvotuženik.

10.3. Zbog navedenog sud neosnovanim smatra tužbeni zahtjev tužitelja, radi čega je odlučeno kao u izreci presude.

11. Tijekom postupka, konkretno u tužbi, tužitelj je predložio i određivanje privremene mjere zabranom drugotuženiku da otuđi ili optereti nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva.

Dakle, u konkretnom slučaju radi se o prijedlogu za osiguranje nenovčane tražbine. Pretpostavke za određivanje takve mjere osiguranja propisane su odredbom čl. 346. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24.- dalje OZ), a kojom odredbom je propisano da se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, te zatim: 1. ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili

2. ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

Isto tako u konkretnoj se situaciji imaju primijeniti odredbe čl. 344. st. 2. i 3. OZ-a, a koje reguliraju pretpostavke kada se tražena opasnost presumira te određuju da je predloženu mjeru moguće odrediti ako bi protivnik osiguranja zbog toga trpio samo neznatnu štetu.

11.1. U odnosu na naprijed citirane pretpostavke za određivanje predložene privremene mjere treba reći da predlagatelj, ovdje tužitelj kumulativno treba dokazati i vjerojatnost svoje tražbine, te jednu od dvije preostale pretpostavke, odnosno da bi bez takve mjere protivna strana spriječila ili znatno otežala ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenila postojeće stanje stvari ili da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete. U ovom dijelu predlagatelj je dužan dokazati konkretne radnje ili propuštanja koja bi mogla dovesti do navedenih pretpostavki.

Međutim, s obzirom na odluku o glavnoj stvari, odnosno tražbini čije se osiguranje traži privremenom mjerom, ne ulazeći u analizu ostalih pretpostavki za određivanje predložene mjere osiguranja, sud smatra tužiteljev prijedlog neosnovanim.

Ovo stoga, jer je iz razloga ranije naznačenih u obrazloženju ove presude, sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz čega proizlazi da tužitelj nije dokazao vjerojatnost svoje tražbine kao prvu i osnovnu pretpostavku za određivanje predložene mjere osiguranja.

Radi izloženoga odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja.

12. Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te odredbi Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1., Tbr. 48. i Tbr. 52. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25, dalje Tarifa).

12.1. Uvodno je za istaknuti da je u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora određena na 1.964.297,56 eura (ranije 14.800.000,00 kuna). Posljedično tako određena vrijednosti predmeta spora, prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife drugotuženiku na ime nagrade za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika pripada 8134 boda, odnosno 16.268,00 eura uvećano za PDV.

12.2. Drugotuženiku koji je u cijelosti uspio u ovom postupku i zatražio naknadu troškova, cijeneći priloženi popis troška i vrijednost predmeta spora, trebalo je priznati trošak zastupanja po punomoćnicima iz reda odvjetnika i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 16.268,00 eura uvećano za PDV, te pristup na ročišta od 6. svibnja 2025., 27. lipnja 2025., 21. listopada 2025. i 25. siječnja 2026., svaka radnja u iznosu od 16.280,00 eura uvećano za PDV, odnosno ukupno 101.675,00 eura.

12.3. U preostalom dijelu njegov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 88.562,50 eura nije osnovan. Naime, drugotuženik neosnovano potražuje trošak odvjetničke nagrade za sastav odgovora na privremenu mjeru, jer je taj trošak priznat kroz nagradu za sastav odgovora na tužbu, podneska od 18. veljače 2021., konkretno požurnicu koja nije nužna za vođenje postupka, te za pristupe na ročišta od 9. rujna 2022. i 7. ožujka 2023. koja ročišta nisu niti zakazana niti održana. Također, drugotuženikov zahtjev za naknadu troška za ostale radnje neosnovan je preko dosuđenog iznosa, jer ga za pojedinu odvjetničku radnju ne pripada nagrada od 16.910,00 eura uvećano za PDV po svakoj radnji, već dosuđenih 16.280,00 eura uvećano za PDV, sve s obzirom na način izračuna odvjetničke nagrade, ovisno o vrijednosti predmeta spora, a kako je to propisano u Tbr. 7. toč. 1. Tarife.

Ukupan iznos koji je drugotuženiku trebalo odbiti na ime troškova postupka jest 88.562,50 eura.

13. Radi izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Zadru 27. veljače 2026.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se podnijeti žalba Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave, putem ovog suda u 3 (tri) primjerka.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku,

- tuženicima po punomoćnicima,

- u spis