Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Stalna služba u Ivancu
Ak. Mirka Maleza 3
Poslovni broj: P-163/2024-15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicima Marijanu Fosinu i Božici Petak Vujec, odvjetnicima iz istoimenog Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Varaždina, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB:53056966535, Magazinska 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 02. veljače 2026., održane u nazočnosti tužiteljice uz z. punoćnika EK, odvjetničku vježbenicu iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina te z. punomoćnika tuženika Anu Čopor, odvjetnicu iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ana Čopor i Sara Lacko iz Varaždina, na ročištu za objavu i uručenje presude 27. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 320 -50-3629950, sklopljenog između ĆK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, KK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao sudužnika i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kao kreditora, koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu Bojane Štimac iz Varaždina od 31. kolovoza 2006. pod brojem OU-1088/2006-1 i to:
- odredba točke 3. / Naknada / 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita;
- odredba točke 9. / Ostali uvjeti / u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“.
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb isplatiti tužiteljici ĆK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]
- iznos od 491,42 (četiri stotine devedest jedan euro i četrdeset dva centa) EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. rujna 2006. i
- iznos od 129,28 (stotinu dvadeset devet eura i dvadeset osam centi) EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. srpnja 2012.
do isplate, i to od 5. rujna 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužiteljici ĆK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 615,58 eura (šestopetnaest eura i pedesetosam centi), sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 27. 02. 2025. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska s redišnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana .
Obrazloženje
1. Tužiteljica je, po (tadašnjoj) punomoćnici, podnijela tužbu protiv tuženika, radi ništetnosti i isplate, navodeći da je kao korisnica kredita 10. kolovoza 2006. s tuženikom kao kreditorom u poslovnici tuženika u [adresa] sklopila Ugovor o kreditu broj 320-50-3629950, solemniziranog po javnom bilježniku Bojani Štimac, pod poslovnim brojem OU–1088/2006 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 24.110,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca uz redovnu kamatu koja je promjenljiva u skladu s Odlukom o visini kamatnih stopa koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,20% godišnje , istaknula je da je tužiteljica 2. srpnja 2012. u cijelosti prijevremeno otplatila dugovanje po predmetnom Ugovoru o kreditu, da je toč.3. Ugovora o kreditu („NAKNADA“) ugovoreno kako je tužiteljica dužna tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita-jednokratno 3,30% od iznosa kredita, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, da je sukladno navedenom, tužiteljici na dan isplate/korištenja kredita 4. rujna 2006. na ime ulazne naknade tj. naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćen/ustegnut iznos od 795,63 CHF odnosno 3.702,64 kn ili 491,42 EUR prema fiksnom tečaju konverzije, da je odredbom točke 9. Ugovora o kreditu ("OSTALI UVJETI") ugovoreno je kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor i da se na sve što nije regulirano Ugovorom primjenjuju opći akti kreditora, da iz potvrde Raiffeisenbank Austria d.d. od 25. ožujka 2024. proizlazi da je, osim što je tužiteljici od ugovorenog iznosa kredita ustegnuta naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% cjelokupnog iznosa kredita, njoj je prilikom prijevremene otplate kredita dana 2. srpnja 2012. naplaćena i naknada za prijevremenu otplatu kredita, sukladno tada važećim Općim aktima, u iznosu od 974,04 kn odnosno 129,28 EUR prema fiksnom tečaju konverzije, da tužiteljica prvenstveno navodi kako je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila dio unaprijed formuliranog standardiziranog obrasca Ugovora o kreditu, unaprijed pripremljenog od strane banke tj. tuženika kao jače ugovorne strane, slijedom čega tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, ukoliko je željela ostvariti kredit za kupnju automobila, da tuženik nije obavijestio potrošača (tužiteljicu) u predugovornoj fazi obvezno-pravnog odnosa o posljedicama ugovoranja naknade za obradu kredita. Tužiteljica nije uopće imala mogućnosti pojedinačno pregovarati s tuženikom o citiranoj ugovornoj odredbi niti je o istoj s tuženikom pregovarala, već joj je ista bila ponuđene po principu „uzmi ili ostavi“. Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade. Iz ugovorne odredbe kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade za odobravanje kredita ne može se jasno razaznati koje stvarne usluge i nastali troškovi tuženika se njome podmiruju i zašto je određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, imajući pritom u vidu da troškovi ne mogu biti determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Iz navedenoga proizlazi da su potrošači koji su zaključivali Ugovore o kreditu s većim iznosom plaćali i veću jednokratnu naknadu za odobravanje kredita , da je tužiteljici kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. na što se jednokratna naknada odnosi i koje usluge ili troškovi se njome nadoknađuju, pri čemu sama ugovorna odredba čl.3. Ugovora o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o strukturi troškova ili usluga koje banka podmiruje jednokratnom naknadom, a što ukazuje da je tužiteljici predmetnom ugovornom odredbom nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, da u Ugovoru o kreditu nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Pritom, tuženik je tužiteljici odobrio željeni iznos kredita od 24.110,00 CHF, a isplatio joj je sasvim drugi iznos kredita od 23.314,37 CHF umanjen za spornu jednokratnu naknadu. Razvidno je da je takvom ugovornom odredbom tužiteljica kao slabija ugovorna stranka stavljena u značajno neravnopravan položaj u odnosu na drugu ugovornu stranku kao kreditora što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, budući da je sav rizik ugovaranja prebačen upravo na potrošaća kao slabiju ugovornu stranku. Osobito što je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznos jednokratne naknade obračunavao tužiteljici ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se ta sporna odredba Ugovora o kreditu ukazuju nepoštenom prema tužiteljici kao korisniku kredita i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika, također, sve naprijed navedeno primjenjuje se jednako i na ugovornu odredbu o prijevremenoj otplati kredita te je opravdano pretpostaviti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju zapravo nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti), što je protivno kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005, dalje: ZOO). Tužiteljica je stavljena u poziciju da ukoliko želi ranije otplatiti kredit mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, na čiju visinu uopće ne može utjecati, a pritom se ne može niti zaključiti strukturu kojih stvarnih troškova sporna naknada pokriva. Tužiteljica kao potrošač iz citirane unaprijed formulirane ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije mogla na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje za nju iz te ugovorne odredbe proizlaze, da navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese time što je trošak prijevremene otplate kredita prenio na tužiteljicu kao potrošača, narušivši time značajno ugovornu ravnotežu, da prema zauzetom stavu sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV - 308/2020, donijet je zaključak da "ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo". Ovdje se napominje da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj: U- III-3231/22 od 13. srpnja 2023. također zauzeo stav da su banke nezakonito ugovarale i naplaćivale izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, a s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 10. kolovoza 2006. mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03), da prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Posljedica nepoštene ugovorne odredbe je ništavost (čl. 87. ZZP-a), da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove prema čl. 1111. st.1. ZOO -a, pri čemu odredba čl. 1115. ZOO-a regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, da prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a stavkom 2. propisano je da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja prema odredbi čl. 4. ZOO-a te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba u skladu s odredbom čl. 7. ZOO-a, to u situaciji kada potrošaču nije jasno predočena struktura stvarnih troškova koje banka naplaćuje iz naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koji troškovi bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu te kada se o spornim ugovornim odredbama nije uopće pojedinačno pregovaralo, takve odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, a što znači, da su u smislu odredbe članka 81. st. 1 ZZP-a nepoštene te u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP-a posljedično ništetne, slijedom čega je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a sa zateznim kamatama koje teku od slijedećeg dana od dana izvršene uplate naknada do isplate, primjenom čl.1115. ZOO -a, s obzirom da se tuženik koji je stekao navedeni novčani iznos temeljem ništetnih odredaba čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu koje je unio u sadržaj Ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem, nadalje, ugovorne stranke su točkom 12. /dvanaesto/ SPOROVI Ugovora o kreditu ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, koja odredba je sastavni dio tipskog, adhezijskog ugovora, unaprijed formuliranog od tuženika, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, a koja odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana imajući u vidu da je prebivalište tužiteljice u [adresa] i da bi ona radi zaštite svojih potrošačkih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na to da se njegovo sjedište nalazi upravo u Zagrebu. Također se ističe da pravo tužiteljice da slobodno izabere punomoćnika ne smije biti ograničeno ili uvjetovano njezinim troškovima pristupa sudu, imajući u vidu da tužiteljica temeljem čl. 89. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 173/03, 88/05, dalje: ZPP-a) ima pravo osobno doći pred sud i davati izjave pored svojeg punomoćnika, a čin jenica da je taj sud udaljen 100 km u jednom smjeru ima odvraćajući učinak na njezin izbor u vezi s korištenjem tog prava. Pritom se napominje i na Zaključak sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima Građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. posl. broj Su IV-308/2020 da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj, posljedično ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP -a pa se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika nikad nije niti postojala (ništetnost prorogacijske klauzule ex tunc). Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP -a, stoga nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u podružnici tuženika u [adresa], slijedom čega sud svoju nadležnost može temeljiti na čl. 59. ZPP-a sukladno kojem je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
2. U odgovoru na tužbu (list 151-153 spisa), po punomoćniku, tuženik je naveo da nije sporno da su tužitelj i tuženik 30. 08. 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 320-50- 3629950 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 24.110,00 a da je ugovorena redovna kamata 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora , da tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom, da u odnosu na navode tužitelja da su odredbe koje se odnose na jednokratnu ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetne u čl.3. predmetnog Ugovora ugovoreno je:
„Čl. 3. NAKNADA
Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.
Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva!
Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor, tuženik je istaknuo prigovor zastare, da je sukladno čl.225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 26. 04. 2024. razvidno je da je tražbina zastarjela, da je nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima, da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan, pa je tuženik predlagao isti odbiti.
3. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u priležeću dokumentaciju u spisu: Ugovor o kreditu broj 320-50-3629950 od 10. kolovoza 2006., prijepis knjigovodstvene kartice Raiffeisenbank Austria d.d., Otplatni plan Raiffeisenbank Austria d.d., Kontrolni ispis unosa korištenja od 4. rujna 2006. od Raiffeisenbank Austria d.d., potvrdu Raiffeisenbank Austria d.d. od 25. ožujka 2024. (list 10-37 spisa) te je saslušao tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja.
4. Nesporno je da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 320-50-3629950 od 10. kolovoza 2006.
5. Tužiteljica je tražila da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 320-50- 3629950 od 10. kolovoza 2006. zaključenog između stranaka i to:
- odredba točke 3. / Naknada / 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita;
- odredba točke 9. / Ostali uvjeti / u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“ te je s navedene osnove tražila plaćanje iznosa od 491,42 eura i iznosa od 491,42 eura, sa pripadajućim zateznim kamatama.
6. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe toč.3. Ugovora o kreditu broj: 320-50-3629950 od 10. kolovoza 2006., zaključenog između stranaka, a koji se odnosi na naknadu i glasi:
„3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, tužiteljica je saslušana kao stranka na ročištu 2. 2. 2026., istaknula da je predmetni kredit bio njezin prvi kredit u životu i istom je pristupila sa potpunim neznanjem, ali joj je bio nužan obziom da joj je trebao automobil koji joj je jednako tako bio nužan obzirom na njenu bolest od koje boluje od svoje 9. godine (reumatoidni artritis), da ju je u predmetnu banku uputila Autokuća Lončar kod kojeje dogovarala kupnju vozila, a kredit koji je kod tuženika dobila bio je sa njezinom majkom kao sudužnikom i uz to je bio i hipotekarni na majčinu kuću. Tužiteljica je iskazala da joj je u banci rečeno kakve su posljedice ukoliko neće redovito otplaćivati rate, ugovor joj je bio predočen na jednostrano formuliranom obrascu i ništa vezano za ugovorne odredbe u svezi kojih je podnijela ovu tužbu nije joj od strane djelatnika tuženika rečeno, niti joj je pojašnjeno na što se iste odnose, kao i da bi bila riječ o nekakvoj naknadi, iskazala je da je predmetni kredit prijevremeno otplatila tako da je negdje 2011. ili možda 2012. bila primorana otplatiti kredit jer joj je banka “pojela” auto obzirom da je rata toliko rasla da joj njena plaća nije bila dovoljna. Tužiteljica je istaknula da je za nju taj kredit bio “uzmi ili ostavi”, a njoj je kredit bio nužno potreban. Također je iskazala da joj ugovor o predmetnom kreditu nije pročitan niti u banci, a niti kod javnog bilježnika, gdje joj je, jednako kao i majci, samo pokazano mjesto na kojem su potpisale, iskala je i da je za naplaćenu ulaznu naknadu saznala kada joj je prilikom zatvaranja kredita naplaćena i izlazna naknada, a niti za jednu joj nije pojašnjeno od strane tuženika na što se iste odnose.
6.1.Odgovarajući na posebno pitanje z. punomoćnika tužiteljice bi li tužiteljica uzela predmetni kredit i da su joj pojašnjene predmetne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi, tužiteljica je odgovorila da je bila prisiljena uzeti taj kredit jer joj je vozilo koje je namjeravala kupiti nužno bilo potrebno radi njezinog zdravlja, a autokuća joj je nametnula banku, tako da su joj od te banke jednostrano nametnuti uvjeti kreditiranja. Na daljnje pitanje z. punomoćnika tužiteljice je li tužiteljici u banci CHF prezentiran kao “valuta utočišta”, tužiteljica je odgovorila da joj je CHF prezentiran kao najpovoljnija valuta za nju kao klijenta i da je sigurna valuta.
Na posebno pitanje z. punomoćnika tuženika je li tužiteljica detaljno pročitala ugovor prije potpisivanja, tužiteljica je odgovorila da je pročitala ugovor, ali sadržaj više od polovice nije razumjela jer joj nije pisan razumljivim jezikom, zato je smatrala da bi trebalo iste pojasniti od strane stručne osobe tuženika.
Na daljnje pitanje z. punomoćnika tuženika je li tužiteljici u vrijeme zaključenja ugovora bio poznat pojam “naknada”, tužiteljica je odgovorila da se uopće nije spominjala naknada, a i u slučaju da je i uočila naknadu, o tome nije imala mogućnosti pregovarati, već joj je to jednostrano nametnuto.
Na daljnje pitanje z. punomoćnika tuženika je li tražila pojašnjenje nerazumljivih odredbi, tužiteljica je odgovorila da je djelatnik tuženika bio prilično površan, a njoj je kredit bio potreban, a u cijelom odnosu imala je povjerenje prema tuženiku kao banci. Na daljnje pitanje z. punomoćnika tuženika je li tužiteljica tražila kredit u kojem se nebi naplaćivala naknada tužiteljica je odgovorila da je smatrala da takav kredit nije moguće dobiti, a osim toga nitko od djelatnika tuženika nije ju niti upoznao sa takvom mogućnošću, ponudio joj takav kredit.
Na daljnje pitanje z. punomoćnika tuženika je li tužiteljica uopće pokušala pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi, tužiteljica je odgovorila da nije imala prostora pregovarati, eventualno o visini i roku otplate, a za što nije bilo mogućnosti jer je tuženik obzirom na njezine kreditne sposobnosti nudio rok trajanja kredita i otplate.
7. Analizirajući iskaz tužiteljice, sud je utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita, niti joj je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, a niti joj je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. Dakle, radi se o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj ica kao potrošač nije imala utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.
8. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Stoga se u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl.81. st.1. ZZP/03, koja je time sukladno članku 87. stavku 3. ZZP/03 i ništetna (tako i primjerice u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj:Gž - 3849/2022-2 od 29. studenoga 2022., odluci Županijskog suda u Varaždinu broj:Gž - 914/2023-2 od 21. ožujka 2024.).
9. Tužiteljica je tražila i da se utvrdi ništetnom odredba točke 9., kojom su ugovoreni ostali uvjeti i to u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“.
10. Što se tiče ništetnosti navedenog dijela ugovorne odredbe, sud je utvrdio da je formulacija navedena u odredbi toč.9. Ugovora da korisnik kredita može prijevremeno otplatiti kredit i to samo uz suglasnost i uz uvjete kreditora, sastavljena od tuženika i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, a što je tužiteljica potvrdila u svojem iskazu. Osim toga, navedena formulacija je neodređena i neodrediva ugovorna odredba u vezi koje tužiteljica nije upoznata s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu jer je mogućnost tužiteljice kao korisnika kredita da prijevremeno otplati kredit podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženik.
11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.
12. Tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
13. Stoga je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu osnovan.
14. Prema čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a.
15. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, ista nesporno proizlazi iz priležeće dokumentacije tuženika jer je iz otplatne tablice predmetnog kredita, kao i priležeće potvrde tuženika od 25. 3. 2024. (list 27 spisa) vidljivo da je prilikom isplate kroz korištenja kredita dana 04. 09. 2006. g. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od HRH=3,702,64 (3,30% od iznosa kredita, sukladno čl.3. Ugovora o kreditu, kao i da je prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada sukladno tada važećim Općim aktima Banke, u iznosu od HRK=974.04.
16. Stoga je tuženik dužan isplatiti tužiteljici utužene iznose sa pripadajućim zateznim kamatama od izvršene uplate do isplate, primjenom čl.1115. ZOO-a jer se tuženik koji je stekao navedeni novčani iznos temeljem dijela ništetne odredbe koju je unio u sadržaj ugovora smatra nepoštenim stjecateljem.
17. Glede tuženikovog prigovora zastare, valja reći da je isti neosnovan.
18. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 (tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.).
19. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
20. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 i 107/25-dalje:Tarifa).
21. Sud je tužiteljici, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka, priznao trošak sastava tužbe, prema Tbr.7.1. Tarife u iznosu od 125,00 eura, trošak sastava obrazloženog podneska od 30. 09. 2025. prema Tbr.8.1. Tarife u iznosu od 125,00 eura, kao i trošak sastava podneska od 20. 10. 2025. i 21. 01. 2026., prema Tbr. 8 .4. Tarife, svaki u iznosu od 31,25 eura, trošak zastupanja prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištu 16. 10. 2025. i 02. 02. 2026., svaki u iznosu od 31,25 eura, u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura, a što čini ukupni trošak u iznosu od 615,58 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, tužiteljici dosuđen i platež naložen tuženiku.
Ivanec, 27. veljače 2026.
Sutkinja
Nataša Sever
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Marijan Fosin, odvjetnik iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina
2. Josip Mađarić, odvjetnik iz OD Mađarić & Lui iz Zagreba
