REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1748/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivi Karin Šipek, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Filipa Baburka, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Allianz Hrvatska d.d., Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, radi naknade štete, nakon javne glavne rasprave zaključene 15. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I.

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi:

"Tuženik Allianz Zagreb d.d. iz Zagreba, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, iznos od 6.022,87 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče: na iznos od 3.181,90 EUR od 27.5.2016. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, te na iznos od 2.840,97 EUR od 24.8.2017. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku petnaest dana."

II.

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.648,17 EUR, uvećanim za zatezne kamate koje teku od 27. veljače 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

III.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 350,00 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, kao neosnovan. r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari povukao tužbu za iznos od 1.505,71 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj, temelji svoj regresni zahtjev na tvrdnji da je osiguraniku EL priznao pravo na invalidsku mirovinu izravno zbog posljedica prometne nesreće koja se dogodila 19. prosinca 2008. godine u Nedeljancu. Tužitelj navodi da je nesreću skrivila BL, osiguranica tuženika Allianz, što je potvrđeno i pravomoćnom odlukom Prekršajnog suda u Varaždinu. Prema nalazu i mišljenju komisije, ozljede glave i vratne kralježnice zadobivene u tom događaju, koje su uzrokovale posttraumatsku epilepsiju, bile su ključne za trajni gubitak radne sposobnosti i umirovljenje osiguranika s uzrokom 100% ozljede na radu. HZMO u tužbi precizira da je EL sudjelovao u dvije prometne nesreće (prva u kolovozu 2008., druga u prosincu 2008.) te da su obje, prema m išljenju vještaka, podjednako (u omjeru od po 50%) utjecale na njegovu invalidnost. Slijedom toga, tužitelj potražuje od tuženika naknadu 50% ukupne štete nastale isplatom mirovine. Inicijalni tužbeni zahtjev iznosio je 29.967,46 kn za razdoblje od listopada 2013. do listopada 2015. godine. Međutim, kako je isplata mirovine nastavljena, tužitelj je tijekom postupka (u kolovozu 2017.) povisio zahtjev za dodatnih 26.756,61 kn, što ukupno čini 56.724,08 kn za razdoblje do srpnja 2017. godine. Pravnu osnovu za ovaj zahtjev tužitelj nalazi u člancima 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, tvrdeći da isplaćena mirovina predstavlja stvarnu štetu za Zavod jer mu je za taj iznos umanjena imovina. Na samom završetku postupka, tužitelj je uskladio zahtjev s valutom euro, potražujući ukupno 7.528,58 EUR. Ipak, uvažavajući rezultate vještačenja iz paralelnog postupka, tužitelj je pristao na smanjenje zahtjeva za 20% na ime doprinosa samog oštećenika koji u trenutku nesreće nije bio vezan sigurnosnim pojasom, tražeći konačno isplatu iznosa od 6.022,87 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik, u svom odgovoru na tužbu i kasnijim podnescima, iako priznaje pasivnu legitimaciju i činjenicu da se štetni događaj zbio, u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Glavni prigovor tuženika odnosi se na nedostatak uzročno - posljedične veze između konkretne prometne nesreće iz prosinca 2008. i samog umirovljenja osiguranika. Tuženik ističe da iz samog rješenja o mirovini ne proizlazi jasno da je upravo taj štetni događaj razlog odlaska u mirovinu, podsjećajući da rješenje kao javna isprava veže stranke samo u pogledu onoga što je u njemu utvrđeno, a to je opća nesposobnost za rad, ali ne nužno i isključiva odgovornost tuženikove osiguranice. Poseban naglasak tuženik stavlja na prigovor doprinosa oštećenika (suodgovornost), tvrdeći da EL u trenutku sudara nije koristio sigurnosni pojas, zbog čega je glavom udario u vjetrobransko staklo. Tuženik argumentira da bi ozljede bile znatno lakše ili bi se u potpunosti izbjegle da je oštećenik bio vezan, što je kasnije i potvrđeno kombiniranim vještačenjem. Nadalje, tuženik snažno osporava primjenu Zakona o mirovinskom osiguranju kao mjerodavnog za izračun štete, smatrajući da se u ovom regresnom odnosu treba primijeniti članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Prema tumačenju tuženika, stvarna šteta koju bi on eventualno bio dužan nadoknaditi nije puni iznos mirovine, već samo razmjeran iznos, odnosno eventualna razlika između mirovine koju bi osiguranik ionako primao i one koja mu se isplaćuje zbog invalidnosti. Tuženik upozorava da bi prihvaćanje tužiteljevog zahtjeva dovelo do nepripadajuće imovinske koristi za HZMO, jer je osiguranik prije nesreće sam uplaćivao doprinose iz kojih bi mu se u budućnosti ionako isplaćivala mirovina. Također, tuženik je tijekom dugogodišnjeg postupka predlagao zastoje dok se ne dovrše drugi srodni postupci, poput onoga pred Trgovačkim sudom u Osijeku, kako bi se jedinstveno utvrdile sporne činjenice o doprinosu oštećenika i stvarnom uzroku invalidnosti.

3. Prije svega, treba reći da je od dana pokretanja predmetnog postupka do dana donošenja ove presude stupio na snagu Zakon o uvođenju eura kao službene valute Republike Hrvatske ("Narodne novine" 57/22. i 88/22.) pa su iznosi u izreci ove presude sukladno odredbama tog zakona preračunati u valutu eura prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro.

4. Sud je tijekom postupka pročitao zapisnik o očevidu PP Varaždin od 11. siječnja 2011., (list 2 do 7 spisa), rješenje HZMO od 12. prosinca 2010., (list 8 do 9 spisa), prijava ozljede na radu (list 10 do 11 spisa), HZMO stručno povjerenstvo za reviziju (list 12 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Zdenka Katalinića (list 13 do 14 spisa), dopis vještaka Jadranke Brdar (list 15 spisa), dopis HZMO odjel za pravne i kadrovske poslove (list 16 do 17 spisa), dopis Allianz od 4. siječnja 2016. (list 18 spisa), HZMO izračun (list 19 do 21 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Dražena Jeđuda i Mladena Marcetića – prometno medicinsko vještačenje (list 56 do 61 spisa).

5. Sud je odbio daljnje dokazne prijedloge stranaka. Razlog za takvu odluku leži u činjenici da su se stranke suglasile da se u ovom postupku koriste nalazi i mišljenja vještaka iz ranije pravomoćno dovršenog postupka pred Trgovačkim sudom u Osijeku, poslovni broj P-463/18, čime je ponovno izvođenje istih dokaza ocijenjeno nesvrsishodnim. Također, u spisu već postoji dovoljno drugih relevantnih dokaza za donošenje odluke o meritumu spora, a svi su ti dokazi, zajedno s utvrđenim činjenicama koje iz njih proizlaze, detaljno i iscrpno izloženi u nastavku obrazloženja ove presude.

6. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) te je na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Tužitelj je prvotno potraživao 29.967,46 kn, što je 2017. povisio na ukupno 56.724,08 kn. Taj je iznos usklađen u 7.528,58 EUR (3.977,37 EUR + 3.551,21 EUR). Na zadnjem ročištu tužitelj je povukao dio zahtjeva za 20 % (1.505,71 EUR) na ime doprinosa oštećenika, a tome se tuženik nije protivio, pa konačni tužbeni zahtjev iznosi 6.022,87 EUR, koji se sastoji od 3.181,90 EUR s zateznom kamatom od 27. 5. 2016. te 2.840,97 EUR s zateznom kamatom od 24. 8. 2017. sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

8. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja protiv tuženika radi naknade štete zbog isplate invalidske mirovine EL nakon nesreće iz 2008. Tužitelj potražuje 6.022,87 EUR za razdoblje 2013.–2017. i to 3.181,90 EUR s kamatom od 27. 5. 2016. te 2.840,97 EUR s kamatom od 24. 8. 2017.

9. Između stranaka su nesporni nastanak štetnog događaja, krivnja osiguranice tuženika BL, aktivna i pasivna legitimacija te doprinos oštećenika od 20 % zbog nekorištenja pojasa.

10. Sporni su uzročno-posljedična veza, jer tuženik osporava je li invalidnost osiguranika, konkretno posttraumatska epilepsija, isključiva posljedica prometne nesreće iz prosinca 2008. godine ili je na nju podjednako utjecala i ranija nezgoda iz kolovoza iste godine, visina duga, jer se osporava predstavlja li cijeli iznos isplaćene mirovine stvarnu štetu te primjena Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", br. 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013. i 152/2014. – dalje u tekstu ZOOP) u odnosu na Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", br. 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015. – dalje u tekstu ZOMO).

11. U pogledu mjerodavnog materijalnog prava, ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno shvaćanje iz revizijske odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 497/2022 od 14. veljače 2024. i recentne sudske prakse Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Pž-4294/2024-2. Naime, na regresne zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja prema društvima za osiguranje primjenjuje se ZOOP kao lex specialis u odnosu na ZOMO. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da društvo za osiguranje nadoknađuje stvarnu štetu u okviru preuzetih obveza, dok stavak 2. istoga članka precizira da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine, a koji se na temelju stavka 3. određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12. Pojam stvarne štete ne može se izjednačiti s ukupnim iznosom mirovinskih davanja koje tužitelj isplaćuje osiguraniku, već se on ograničava isključivo na onaj dio mirovine koji je u izravnoj uzročnoj vezi sa štetnim događajem. Shodno tome, stvarna šteta predstavlja razliku između iznosa mirovine koju bi osiguranik primao da se štetni događaj nije dogodio i iznosa mirovine koju on stvarno prima zbog nastale invalidnosti uzrokovane tim događajem.

13. Nadalje, interni dokumenti tužitelja pod nazivom „obračuni isplata“ nemaju svojstvo javne isprave u smislu dokazivanja visine stvarne štete, već su isključivo dokaz o činjenici izvršenih isplata. Visina stvarne štete, u smislu članka 27. ZOOP -a, mora se dokazivati drugim dokaznim sredstvima.

14. Slijedom navedenog, teret dokazivanja visine stvarne štete leži isključivo na tužitelju. Kako tužitelj u konkretnom postupku nije predložio, niti proveo relevantne dokaze na okolnost utvrđivanja stvarne visine štete prema kriterijima iz ZOOP -a (razlika mirovina), već je ustrajao na internom obračunu ukupno isplaćenih davanja, sud nalazi da tužitelj u ovom predmetu nije dokazao postojanje tuženikove odštetne odgovornosti.

15. Valja navesti da tužitelj u ovom predmetu ne navodi, a niti dokazuje, sukladno odredbama iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a da postoji (te da uopće potražuje) razmjeran iznos mirovine koji predstavlja razliku između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bile utvrđena u slučaju povrede na radu.

16. Dakle, teret dokaza visine štete u smislu odredbe iz čl. 27. st. 3. ZOOP -a je na tužitelju (ne tuženiku), sve primjenom odredbi iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a.

17. Sa navedenim u vezi, a kako tužitelj nije dokazao nastalu štetu, odnosno visinu nastale mu štete, a koja šteta mu pripada u razmjernom iznosu po odredbi iz čl. 27. st. 3. ZOOP-a, to je valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, sve primjenom odredbe o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a.

18. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točki I. izreke.

19. Nadalje, o troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a kao i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarife).

20. Stoga je tuženiku, kao potrebne za vođenje parnice u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, trošak sastava podnesaka od 18. srpnja 2019. i 3. rujna 2020., u ukupnom iznosu od 400,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja na ročištima, po punomoćniku, održanima 14. rujna 2017., 10. srpnja 2018., 17. lipnja 2020., 16. ožujka 2022., 27. veljače 2025., 15. siječnja 2026., u ukupnom iznosu od 1.200,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, odnosno sve ukupno 1.800,00 EUR, što uvećano za PDV od 25% (450,00 EUR) iznosi 2.250,00 EUR. Nadalje, tuženiku pripadaju i trošak vještačenja za medicinu rada u iznosu od 398,17 EUR. Slijedom iznesenog, valjalo je tuženiku ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.648,17 EUR, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

21. Na utvrđeni trošak tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana donošenja ove presude, 27. veljače 2026., pa do isplate na temelju odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a, po stopi propisanoj temeljem odredbe članka 29. stavka 2. ZOO, u visini tri postotnih poena, kako je to tuženik zatražio u odgovoru na tužbu (str. 33 spisa i str. 129 spisa), a rok od petnaest dana za izvršenje činidbe određen je sukladno odredbi članka 328. stavka 2. ZPP-a.

22. Međutim, valjalo je odbiti dio zahtjeva tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR. Navedeno stoga jer za potrebe vođenja parnice nije bio potreban trošak sastava podnesaka od 17. ožujka 2022. i 26. siječnja 2023., te trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9. 3. Tarife s obzirom da tuženik nije pristupio na ročište, odnosno ukupno 350,00 EUR, sve primjenom odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke.

U Zagrebu 27. veljače 2026.

Sutkinja:

Iva Karin Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dostave presude, koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP -a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a).

Nacrt odluke izradio je sudski savjetnik Filip Baburak