REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U PREGRADI
Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6
Poslovni broj: P-1294/2023-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BA iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 22. siječnja 2026., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene 27. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 18/06 koju je tužitelj BA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića br. 10, Zagreb, OIB 92963223473, kao kreditor, zaključili dana 27.2.2006.godine i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učine za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića br. 10, Zagreb, OIB 92963223473 isplatiti tužitelju BA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 7.433,46 EUR (sedamtisućačetiristotridesettri- euračetrdesetšestcenti), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se do 31.12.2022. određivala po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića br. 10, Zagreb, OIB 92963223473 isplatiti tužitelju BA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.173,04 EUR (tisućustosedamdesettri- euračetiricenta), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se do 31.12.2022. određivala po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu u kojem na iznos od 7.433,46 EUR zahtijeva zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne iznose više plaćenih anuiteta do 1. listopada 2015. do isplate.
V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja za iznos glavnice od 148,83 EUR.
VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića br. 10, Zagreb, OIB 92963223473 isplatiti tužitelju BA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova manje obračunatog iznosa glavnice za konverziju iznos od 4.068,50 EUR sa zakonskom zateznom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
VII. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju s osnova zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose iznos od 2.435,35 Eura sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koja teče od dana 1.10.2015. godine do 31.12.2022.godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
VIII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.832,23 EUR (dvijetisućeosamstotridesetdvaeuradvadesettricenta), sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2026. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 18/2006 na iznos od 102.000,00 CHF dana 27.2.2006.godine. Dana 18.5.2015.godine stranke da su zaključile Dodatak Ugovora o namjenskom kreditu, kojim su promijenili sredstvo osiguranja tražbine. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenu ništetnost valutne klauzule tužitelj ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od dana 14.6.2018. godine odbijena je žalba i ovdje tuženika (povodom kolektivne tužbe), te je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 1.1.2004.godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženi postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Protiv navedene odluke poslovne banke, pa i tuženi su uložili reviziju, te je Vrhovni sud RH u predmetu Rev- 221/2018 donio presudu i rješenje kojom se revizije tuženika kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenom razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81. čl. 82 i čl., 90 Zakona o zaštiti potrošača pa se odbijaju kao neosnovane. Pritom, a polazeći od pravnog shvaćanja Ustavnog suda RH izraženoj u odluci od 13.12.2016.godine i ukidnom rješenju Vrhovnog suda RH br. Revt-575/16 od 3.10.2017. godine o potrebi cjelovite ocjene postupanja tuženih banaka glede pružanja odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima, drugostupanjski sud na temelju podataka iz spisa da je utvrdio kako tužene banke u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s potrošačima (a koje razdoblje ocjenjuje relevantnim za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača) su propustile dati im sve potrebne informacije , a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose, a da je “priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama“ odnosno da je osmotužena banka propustila korisnike kredita informirati o svim parametrima relevantnim za sagledavanje značaja ugovorene promjenjive kamatne stope po jednostranoj odluci banke“. . U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu da nije nastupila zastara. Takvo mišljenje da je zauzeo i Vrhovni sud RH, koji se očitovao i na okolnost od kada počinje teći zastara u konkretnim predmetima povrata pretplaćenih kamata i koliki je zastarni rok. Prilikom vršenja izračuna konverzije tuženik da je pogrešno izvršio izračun konverzije. Tuženik da je prilikom izračuna konverzije pogrešno obračunao iznos preostale glavnice, ali kako tuženik nije postupio po dopisu tužitelja i nije dostavio zajedničku dokumentaciju iz predmetnog poslovnog odnosa, tužitelj da i tužbi nije mogao precizirati tužbeni zahtjev u tom dijelu. Tuženik nije dostavio tužitelju zatraženu dokumentaciju, te stoga sukladno čl. 186 b Zakona o parničnom postupku, tužitelj da zadržava pravo specificirati tužbeni zahtjev nakon što tuženik po nalogu suda dostavi u spis predmeta dokumentaciju koju nije predao tužitelju prije utuženja. Nakon što se pribavi zatražena dokumentacija od tuženika, tužitelj predlaže na okolnost visine tužbenog zahtjeva provesti dokaz financijskim vještačenjem i to na okolnost koliki je iznos pretplaćenih anuiteta zbog tečajne razlike izraženi u eurima po mjesecima koje je tužitelj pretplatio stvarnom otplatom kredita i koliko bi tužitelj plaćao da nije došlo do promjene valute tijekom trajanja ugovornog odnosa sa zakonskom zateznom kamatom od dana svakog preplaćenog iznosa do isplate, te kolika je razlika izračuna konverzije koju je izvršio tuženik i koliki bi bio izračun glavnice na način kako to navodi tužitelj u ovoj tužbi točnije na okolnost kolika je razlika između, po tuženiku utvrđene, neotplaćene glavnice u EUR na dan 30. rujna 2015. godine (utvrđene u Dodatku ugovoru o kreditu) i neotplaćene glavnice u CHF na dan 30. rujna 2015. uz početnu kamatnu stopu i početni tečaj CHF sukladno originalnom otplatnom planu, obračunate u kunama za EUR po srednjem tečaju tuženika na dan 30.09.2015. g., a za CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, sve na način da se primjene isti ugrađeni parametri kao i kod izvornog kredita u CHF te dinamiku uplata Korisnika kredita tijekom cijelog razdoblja do datuma primjene konverzije.
1.1. Stoga je tužitelj svoj tužbeni zahtjev za isplatu konačno precizirao nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja u ovom postupku, u podnesku od 13. studenog 2025., tako da je, uz prvopostavljeni tužbeni zahtjev postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, u smislu odredbe čl.188. st.2. ZPP-a. Prema prvopostavljenom tužbenom zahtjevu, tužitelj potražuje od tuženika, s osnove naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 7.433,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od svakog pojedinog više plaćenog iznosa anuiteta d isplate, te s osnove manje obračunatog iznosa glavnice za konverziju iznos od 4.068,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1.10.2015. do isplate. U eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, tužitelj potražuje od tuženika, s osnove zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose iznos od 2.435,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom sukladno tekućom od dana 1.10.2015. godine do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer da tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te da bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelost. Nadalje, osporava tužitelju svojstvo statusa potrošača jer da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Nadalje, navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik 23.1.2016.. godine sklopili Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Rješenje VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 da navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer da je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Osim toga, tužitelj u tužbi da uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Slijedom navedenog, tuženik tvrdi da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Tuženik, nadalje, navodi da je u suglasju s pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU da je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija. Sud EU da je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Tuženik tvrdi da se radi o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C- 567/20 – vidjeti toč. 57. odluke).Tuženik također ističe da je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, tuženik tvrdi da se dolazi do sljedećih utvrđenja:
- da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;
- navedenim da je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije;
- pri tome da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu;
- tužitelj da se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor.
2.1. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na potraživanje s osnove preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, tuženik također ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
2.2. Što se tiče primjene odluka VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku, tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C- 243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH- a, tuženik se očituje navodi da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tvrdi da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta odredba da je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti.
2.3. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da, čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da je u potpunosti neosnovan. Naime, tvrdi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tvrdi da, sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu, u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, da treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog , tuženik tvrdi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te da ga se, sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim.
2.4. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Tijekom postupka, po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o namjenskom kreditu broj: 412/2006 od 20.3.2006.,Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu od dana 18.5.2015.godine, Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 17.2.2016., početni Otplatni plan po predmetnom kreditu, Specifikaciju svih uplata po o predmetnom kreditu, u Izračun tuženika konverzije kredita od 30.9.2015., proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.
4. Između stranaka je nesporno sljedeće:
- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, dana 27.2.2006., zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 18/2006, temeljem kojeg je tuženik tužitelju isplatio iznos kredita od 102.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,
- da je odredbama predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, te redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom Banke
- da su tužitelj i tuženik, dana 17.2.2016., zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je predmetni kredit konvertiran u kredit vezan uz EUR.
5. Između stranaka je sporno:
- je li tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao svojstvo potrošača u smislu važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača
- jesu li odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak u predmetnom Ugovoru o kreditu, ništetne
- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom na zaključenje Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015)
- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita,
- je li je nastupila zastara potraživanja,
- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja.
6. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula B i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.
8. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 GA i VA od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
9. Na okolnost načina ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, te svojstva potrošača, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Iz njegovog iskaza proizlazi kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu u svrhu rješavanja stambenog pitanja obilazio više banaka na području [adresa] te se na kraju odlučio podići stambeni kredit kod Zagrebačke banke. Navodi da su se tada krediti klijentima nudili u eurima i CHF te da su krediti u CHF bili tada povoljniji, a što je u to vrijeme bila i preporuka banke. Poznata je činjenica da je švicarski franak uvijek bio stabilna valuta i nije mu palo na pamet da bi se to moglo i to u bliskoj budućnosti promijeniti. Na poseban upit zamjenice punomoćnika tuženika da li je prije sklapanja ugovora o kreditu taj ugovor i pročitao, tužitelj je odgovorio da je vjerojatno ugovor pročitao. Na daljnji upit zamjenice punomoćnika tuženika da li je razumio pojam valutne klauzule kao i je li razumio način na koji način će ugovorena valutna klauzula utjecati na otplatu kredita, tužitelj je odgovorio da nije razumio jer je u tom pogledu laik. Na daljnji upit zamjenice punomoćnika tuženika je li prije sklapanja ugovora imao kakve nejasnoće oko uvjeta ugovora, tužitelj je odgovario da se ne sjeća jer mu je u tom trenutku samo bilo bitno da mu je kredit odobren i da ima što manju ratu kredita. Na daljnji upit zamjenice punomoćnika tuženika o tome koliko je puta prije sklapanja ugovora odlazio u banku, tužitelj je odgovorio da se ne sjeća točnog broja svojih odlazaka u banku, ali da je sigurno nekoliko puta odlazio te na daljnji upit što za njega znači sigurna valuta, odgovara kako je to bila neka njegova slobodna predodžba o CHF kao stabilnoj valuti koja nikada nije rasla niti padala. Na daljnji upit zamjenice punomoćnika tuženika je li u vrijeme podizanja kredita bio vlasnik obrta, trgovačkog društva te da li je obavljao kakvu profesionalnu djelatnost, te da li se nekretnina iznajmljivala, tužitelj je odgovorio da je imao suvlasništvo u firmi, ali se ne sjeća da li je to bilo prije ili poslije podizanja kredita te da nije iznajmljivao predmetnu nekretninu, jer mu je ista koristila za stanovanje sa svojom obitelji. Na daljnji upit suda u koju svrhu je tužitelj namijenio sredstva ishođena predmetnim ugovorom o kreditu, tužitelj je odgovorio kako je kredit iskoristio isključivo za kupnju stana u kojem je tada živio sa svojom suprugom. To je bilo rješavanje njegovog stambenog pitanja i to je bila njegova prva nekretnina. Na daljnji upit suda o načinu ugovaranja Dodatka ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 17.2.2016., tužitelj je iskazao kako ga je u to vrijeme banka pozvala radi izmjene osnovnih uvjeta, ali ne zna točno da li se taj dodatak tada odnosio na izmjenu valutne klauzule. Sjeća se da je u to vrijeme ta tema bila aktuelna te je o tome pričao s ljudima koji također imaju kredite u bankama. Sjeća se da se promjena odnosila na izmjenu valutne klauzule iz CHF u eure te da je bio sretan jer je smatrao da će se sada rata kredita smanjiti i sam, a otplata stabilizirati, jer mu je rata kredita u vrijeme kad je isti podigao iznosila ¼ plaće, a kasnije je došlo do 2-3/4 plaće.
10. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da joj je predmetni Ugovor strankama ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po Odluci Banke.
11. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigao kao namjenski kredit za kupnju stana za rješavanje stambenog pitanja njegove obitelji, a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je u i tom dijelu sud iskaz tužitelja ocijenio istinitim i uvjerljivim.
12. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/03. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužitelj nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.
13. Nadalje, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, s obzirom da na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.
14. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 82. tada važećeg ZZP/03, te su iste stoga, sukladno odredbi čl. 87. tog Zakona, ništetne.
15. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.
16. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku. Nadalje, u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju, tuženik je bio nepošteni stjecatelj jer je isti u predmetni Ugovor o kreditu uvrstio ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, te stoga tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog više plaćenog anuiteta od strane tuženika.
17. Prigovor zastare tuženika nije osnovan jer je podnošenjem naprijed navedene kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv kreditnih institucija, između ostalih, i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare predmetnog potraživanja, i to na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Kako se na predmetno potraživanje primjenjuje zastrani rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, isti je počeo je ponovno teći od 14. lipnja 2018., a kako je predmetna tužba podnijeta 13. lipnja 2023., to proizlazi da je ista podnijeta unutar zastarnog roka. Ovakav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
18. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.
19. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.
20. Po stavu ovog suda, tužitelj ima pravo na podnošenje predmetne tužbe kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen Dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isto tako, provedena konverzija kao takva, niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama potpisnicima iste.
21. U konkretnom slučaju, valja istaknuti da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Sporazuma o konverziji.
22. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelji, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je kredit konvertiran u eurski.
23. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva tužitelja sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću.
24. Navedenom vještaku sud je naložio sljedeći zadatak vještačenja:
- da izračuna razliku između iznosa kojeg je tužitelj plaćao po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je plaćao do provedbe konverzije po tečaju CHF u odnosu na HRK koji je bio viši od tečaja na dan isplate s time da prikaže ukupan iznos preplate, kao i iznose i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta, te da u tako izračunati iznos preplate izvrši uračunavanje preplate priznate tužitelju u konverziji, i to na način da istu uračuna prvo u zakonske zatezne kamate, tekuće na više plaćene iznose anuiteta s osnove klauzule, a zatim, po potrebi i u glavnicu, a sve temeljem odredbi čl. 172. Zakona o obveznim odnosima.
- da izračuna koliki je iznos preostale glavnice na dan konverzije više obračunat tužitelju u odnosu na iznos preostale glavnice da se od početka otplate kredita do dana konverzije primjenjivao tečaj CHF prema kunama na dan isplate kredita.
25. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka od 30. listopada 2026.proizlazi sljedeće:
25.1. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 56.007,51 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 7.433,46 EUR.
25.2. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 30.654,11 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.068,50 EUR.
a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. iznosi 55.709,54 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan konverzije iznosi 425.179,55 HRK.
b) Iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke primjenom ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 84.779,93 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 394.252,44 HRK.
c) Razlika između iznosa HRK 425.179,55 i iznosa 394.252,44 HRK je 30.654,11 HRK.
25.3. Prema Dodatku Ugovora o kreditu (list 22) utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015.g. te iznosi 9.512,93 HRK, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 1.262,58 EUR.
25.4. Ukupne obračunate zatezne kamate na više plaćene iznose s osnove valutne klauzule do dana konverzije (30.09.2015. godine) iznose 2.435,35 EUR.
25.5. Rekapitulacija potraživanja tužitelja umanjena za preplatu iz konverzije:
- obračunate su zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije, te iznose 2.435,35 EUR
- više plaćene razlike s osnove promjene tečaja iznose 7.433,46 EUR
- preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.262,58 EUR.
- UKUPNO I predstavlja zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja te zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 8.606,50 EUR
- razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 4.068,50 EUR
- SVEUKUPNO predstavlja iznos UKUPNO I uvećan za razliku preostale glavnice i iznosi 12.674,73 EUR
26. Tužitelj niti tuženik nisu imali primjedbi na računski dio nalaza i mišljenja vještaka, već je tuženik jedino ostao kod prigovora koji su pravne prirode, a o kojim odluku donosi sud.
27. Tužitelj je, u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, u podnesku od 13. studenog 2026., konačno precizirao tužbeni zahtjev, tako da je, uz prvopostavljeni tužbeni zahtjev postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, u smislu odredbe čl.188.st.2. ZPP-a. Prema prvopostavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj potražuje od tuženika, s osnove naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 7.433,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od svakog pojedinog više plaćenog iznosa anuiteta d isplate, te s osnove manje obračunatog iznosa glavnice za konverziju iznos od 4.068,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1.10.2015. do isplate. U eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, tužitelj potražuje od tuženika, s osnove zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose iznos od 2.435,35 EUR sa zakonskom zateznom kamatom sukladno tekućom od dana 1.10.2015. godine do isplate.
28. Tuženik se, u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja postavljen u podnesku od 13.11.2025., očitovao u podnesku od 28.11.2025., u kojem ističe kako je tužitelj tužbenim zahtjevom od dana 12. travnja 2024. godine s osnove ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 7.558,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i s osnove razlike u glavnici postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 4.092,79 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, dok je podneskom od dana 13. studenog 2025. godine uredio tužbeni zahtjev za isplatu na način da sada potražuje isplatu iznosa od 7.433,46 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to s osnove navodne ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose i iznosa od 4.068,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to s osnove navodne razlike u glavnici. Slijedom navedenog, tužitelj da je podneskom od 13. studenog 2025. godine djelomično povukao tužbeni zahtjev za isplatu i to za iznos od 148,83 EUR, te da se tuženik protivi takvom povlačenju tužbenog zahtjeva.
29. Sud je nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka od 30.10.2025. ocijenio stručnim i objektivnim, te danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je u cijelosti prihvatio.
30. Međutim, iako je vještaku bilo dano u zadatak da izračuna razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj nema pravo na isplatu tog dijela potraživanja. Naime, nedospjela glavnica koja je tužitelju od strane tuženika priznata u konverziji utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Pri tome valja naglasiti da tužitelj tijekom ovog postupka niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo na isplatu tog iznosa.
31. Prema preciziranom tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 13.1.2025., tužitelj u prvopostavljenom tužbenom zahtjevu s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, zahtijeva iznos od ukupno 7.433,46 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinačnog više plaćenog iznosa do isplate. Postavljajući na navedeni način tužbeni zahtjev, tužitelj u iznos potraživanja s navedene osnove nije uračunao iznos preplate koja je tužitelju priznata konverzijom, a po stavu ovog suda, da bi se u konkretnom slučaju pravilno utvrdila visina potraživanja koja tužitelju pripada s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora, potrebno je iznos preplate koja tužitelju pripada s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezna uz CHF uračunati preplatu priznatu u konverziji, jer je za taj iznos preplate tužitelj već obeštećen od strane tuženika, a uračunavanje je potrebno izvršiti temeljem pravila o uračunavanju novčanih obveza dužnika prema vjerovniku propisnih odredom čl. 172. ZOO-a, a na koji je vještak i postupio prilikom izrade svog nalaza i mišljenja.
32. Prema tome, kao bitno za odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja za isplatu potraživanja s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF, nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je sljedeće:
- obračunate zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove primjene valutne klauzule do dana konverzije iznose 2.435,35 EUR
- više plaćene razlike s osnove promjene tečaja iznose 7.433,46 EUR
- preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.262,58 EUR.
- zbroj više plaćenih razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja te zateznih kamata obračunatih do konverzije na spomenute više plaćene razlike, umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 8.606,50 EUR.
33. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka i pravnom stavu ovog suda prema kojem je u potraživanje tužitelja s osnove preplate više plaćenih iznosa zbog rasta tečaja CHF potrebno uračunati iznos preplate utvrđene konverzijom, tužitelju, s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF pripada iznos od ukupno 8.606,23 EUR, od čega se iznos od 7.433,46 EUR odnosi na glavnicu s osnove više plaćenih anuiteta zbog rasta tečaja, a iznos od 1.173,04 EUR na zakonske zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do konverzije.
34. Stoga je sud utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kojim s osnove glavnice potražuje od 7.433,46 EUR, a na taj iznos, u smislu odredbe 1115. ZOO-a, tužitelju pripadaju i daljnje zakonske zatezne kamate, tekuće od 1. listopada 2015. do isplate, a sve kako je odlučeno u izreci presude pod točkom II.
35. Nadalje, sud je tužitelju dosudio i iznos od 1.173,04 EUR koji iznos predstavlja zakonske zatezne kamate obračunate na više plaćene iznose anuiteta do konverzije (2.435,35 EUR), umanjene za iznos preplate utvrđene konverzijom u iznosu od 1.262,58 EUR, te mu je i na taj iznos, primjenom odredbe 1115. ZOO-a, dosudio i daljnje zakonske zatezne kamate, tekuće od 1. listopada 2015. do isplate, sve kako je odlučeno u izreci presude pod točkom III.
36. S obzirom da je sud tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 7.433,46 EUR do 1. listopada 2015. dosudio u apsolutnom iznosu, to je valjalo odbiti dio tužbenog zahtjeva tužitelja u dijelu u kojem na taj iznos zahtijeva zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose više plaćenih anuiteta do 1. listopada 2015., sve kako je odlučeno u izreci presude pod točkom IV.
37. Nadalje, s obzirom da se tuženik u podnesku od 28.11.2025. usprotivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva tužitelja za iznos od 148,83 EUR, a u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a za povlačenje dijela tužbenog zahtjeva potreban je pristanak tuženika, to je i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom V.
38. S obzirom da je sud utvrdio da tužitelju ne pripada pravo na isplatu tog iznosa, sud je odbio i dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim, s osnove obračunatog iznosa glavnice u konverziji, zahtijeva iznos od 4.068,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom VI.
39 S obzirom da je sud utvrdio osnovanim prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, do visine navedene u izreci, sud je u cijelosti odbio kao neosnovanog njegov eventualno kumulirani tužbeni zahtjev postavljen u podnesku od 13. studenog 2025., kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom VII.
40. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva, s obzirom da je u cijelosti uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva koji je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)
41. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema VPS u iznosu od 12.674,73 EUR. Sud je tužitelju, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR, za sastav obrazloženih podnesaka od 12.4.2024., 6.5.2024., 13.11.2025. i 5.12.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 7.5.2024., 9.7.2024., 1.7.2025. i 22.1.2026., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 200,00 EUR, za svako, što ukupno iznosi 1.800,00 EUR. Na navedeni iznos tužitelju je priznat PDV 25%, tj. u iznosu od 450,00 EUR, trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 82,23 EUR, što ukupno iznosi dosuđenih 2.832,23 EUR.
42. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 21.1.2026. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, s obzirom da je u istome tužitelj ponovio navode koje je već iznio tijekom postupka.
43. Tužitelju su, na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
44.. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom VIII.
U Pregradi, 27. veljače 2026.
S u t k i n j a :
Sanja Leskovar – Hostić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. pun. tužitelja
2. pun. tuženika
