Poslovni broj P-4113/2019-8

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VK, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Lari Denoni, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika Grada Rijeke, čiji OIB glasi 54382731928, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćnicama Danijeli Kovačić i Jasenki Perković, odvjetnicama u Rijeci, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 26. siječnja 2026. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 27. veljače 2026. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Gradu Rijeci da tužitelju VK za period od 16. listopada 2015. godine do 21. listopada 2015. godine isplati zakonske zatezne kamate na iznos od 1.881,74 eura (14.178,00 HRK), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 24. listopada 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine teku po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. U preostalom dijelu, izvan onoga o čemu je odlučeno u t. I., a do zatraženog iznosa od 842,18 eura, s kamatama koje su zahtijevane od 24. listopada 2019. godine do isplate, tužbeni zahtjev se odbija.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove.

r i j e š i o  j e

Smatra se da je tužba u uvodno opisanoj pravnoj stvari povučena, i to u odnosu na tijek kamata na iznos od 842,18 eura za period od 23. listopada 2015. godine do 23. listopada 2019. godine.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 24. listopada 2019. godine, navodi se da je presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovnog broja P-494/2009, od 02. siječnja 2012. godine tuženiku Gradu Rijeci (u daljnjem tekstu: tuženik) naloženo da majci tužitelja VK (u daljnjem tekstu: tužitelj) - AK isplati trošak postupka, u iznosu od 14.178,00 HRK. Tvrdi se da je imenovana majka tužitelja preminula **.**.2015. i da je rješenjem o nasljeđivanju , koje je 24. rujna 2015. godine, pod brojem O-3019/2015, UPP/OS Rijeka 42/2015, doneseno po javnoj bilježnici Žaklini Marinković iz Rijeke, njezinim jedinim nasljednikom proglašen tužitelj, s tim da je citirano rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno 24. rujna 2015. godine. Ističe se da je 22. listopada 2015. godine tuženik tužitelju isplatio troškove postupka koji su majci tužitelja AK dosuđeni presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovnog broja P-494/2009, od 02. siječnja 2012. godine. Naglašava se da tuženik, međutim, tužitelju nije platio zakonske zatezne kamate na iznos troškova postupka, dosuđen presudom P-494/2009, od 02. siječnja 2012. godine, te se tužbenim zahtjevom traži da ga se obveže na takvo postupanje .

2. Tužbenim zahtjevom iz tužbe traži se isplata iznosa od 6.345,41 HRK s kamatama od 23. listopada 2015. godine do isplate, da bi u podnesku koji je sudu dostavio 21. siječnja 2026. godine tužitelj, s jedne strane, isplatu zatražio u eurima (842,18 eura), a, s druge strane, na tako utuženi iznos moratorne kamate zahtijevao počevši od 24. listopada 2019. godine (umjesto počevši od 23. listopada 2015. godine, što je tražio tužbenim zahtjevom iz tužbe).

3. Tužitelj je ispravno postupio kada je tužbeni zahtjev izrazio u eurima.

4. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

5. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza dvojnog iskazivanja novčanih obveza, a time i da su ispravno postavljeni oni tužbeni zahtjevi koji su iskazani u valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

6. No, ujedno je tužbenim zahtjevom iz podneska od 21. siječnja 2026. godine tužitelj smanjio tražbinu u odnosu na sporedno potraživanje, kakvo predstavljaju zakonske zatezne kamate, budući da je to potraživanje zatražio počevši od 24. listopada 2019. godine (umjesto počevši od 23. listopada 2015. godine, što je tražio tužbenim zahtjevom iz tužbe).

7. Smanjenje tužbenog zahtjeva formalno-pravno predstavlja djelomično povlačenje tužbe.

8. Stoga je, u smislu pravila iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP -a, tuženik imao pravo dati ili uskratiti svoj pristanak u odnosu na djelomično povlačenje tužbe, i to posebno zato jer se podnošenjem odgovora na tužbu od 13. veljače 2020. godine upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (čl. 193. st. 1. i 2. ZPP-a).

9. Podnesak tužitelja od 21. siječnja 2026. godine uredno je uručen tuženiku na ročištu koje je održano 26. siječnja 2026. godine, nakon čega se on, u 15- dnevnom roku iz odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, nije izjasnio o povlačenju tužbe.

10. Zato je trebalo smatrati da je tuženik pristao na djelomično povlačenje tužbe. O tome je donesena odluka iz izreke rješenja. Takva odluka svoje pravno uporište ima u smislu i sadržaju odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a.

11. U odgovoru na tužbu istaknut je prigovor zastare.

12. Tijekom postupka, na ročištu održanom 26. siječnja 2026. godine, tuženik je ukazao na to da je presuda P-494/2009, na temelju koje su na teret tuženika pravnoj prednici tužitelja, njegovoj majci AK, dosuđeni troškovi postupka u parnici koja se vodila pod tim poslovnim brojem, postala pravomoćna 03. lipnja 2015. godine, a ovršna 30. rujna 2015. godine, s tim da je tuženik tužitelju troškove postupka koji su u tom postupku dosuđeni majci tužitelja, pokojnoj AK, dobrovoljno platio 22. listopada 2015. godine. Pri tome je tuženik smatrao da, za slučaj kada dužnik dobrovoljno obavi plaćanje glavnice, vjerovnik niti nema pravo na kamate.

13. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

14. Iako je tužitelj predlagao i provođenje dokaza financijskim vještačenjem, ovaj je dokazni prijedlog sud odbio, nalazeći ga suvišnim za odlučivanje o sadržaju postavljenog tužbenog zahtjeva.

15. Naime, na ročištu koje je održano 26. siječnja 2026. godine tuženik je iznos tražbine tužitelja prema tuženiku, u visini od 842,18 eura, učinio nespornim pa, stoga, nije bilo potrebno izvoditi dokaz financijskim vještačenjem da bi se utvrdila visina tražbine tužitelja prema tuženiku.

16. Uz izvedene dokaze i onaj čije je provođenje sud odbio iz upravo objašnjenog razloga, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju pravila iz odredaba čl. 461.a st. 2. i st. 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11– pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP).

17. U predmetnom postupku, koji po odredbi čl. 458. st. 1. ZPP-a, predstavlja spor male vrijednosti, na pripremnom ročištu koje je održano 26. siječnja 2026. godine sud prvog stupnja zaključio je prethodni postupak i na istom ročištu održao glavnu raspravu, i to u skladu s mogućnošću iz odredbe čl. 461.a st. 8. ZPP -a. O tome su na spomenutom ročištu donesene i odgovarajuće procesne odluke.

18. Važno je, pritom, naglasiti da je postupak u konkretnoj parnici proveden uz primjenu pravila ZPP-a koja su bila na snazi prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/22).

19. Po odredbi čl. 111. ZID ZPP-a /22, taj je propis na snagu stupio 19. srpnja 2022. godine, a u njegovoj je odredbi čl. 107. st. 1. propisano da će se postupci koji su pokrenuti prije njegova stupanja na snagu dovršiti primjenom odredaba ZPP prije ZID ZPP-a/22.

20. Budući da je konkretan postupak pokrenut tužbom od 24. listopada 2019. godine, osnovano je spoznati da je to bilo prije stupanja na snagu ZID ZPP-a/22, a time dalje i da taj postupak treba dovršiti primjenom odredaba ZPP -a prije njegove Novele od 11. srpnja 2022. godine (uz izuzetke predviđene odredbama čl. 107. st. 2. i st. 3. ZID ZPP-a/22).

21. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s pravilom iz odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

22. Među strankama nije sporno da je presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovnog broja P-494/2009, od 02. siječnja 2012. godine, tuženiku naloženo da majci tužitelja AK isplati trošak postupka, u iznosu od 14.178,00 HRK. Također, nije sporno da je imenovana majka tužitelja preminula **.**.2015. i da je rješenjem o nasljeđivanju, koje je 24. rujna 2015. godine, pod brojem O-3019/2015, UPP/OS Rijeka 42/2015, doneseno po javnoj bilježnici Žaklini Marinković iz Rijeke, jedinim nasljednikom pokojne AK proglašen tužitelj, s tim da je citirano rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno 24. rujna 2015. godine. Nadalje, nije sporno da je 22. listopada 2015. godine tuženik tužitelju isplatio troškove postupka koji su majci tužitelja AK dosuđeni presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovnog broja P-494/2009, od 02. siječnja 2012. godine. Isto tako, nije sporno da tuženik tužitelju nije platio zakonske zatezne kamate na iznos troškova postupka, dosuđen presudom P-494/2009, od 02. siječnja 2012. godine, pri čemu tom presudom nije niti odlučeno o kamatama na dosuđeni iznos troškova postupka. Konačno, nije sporna visina istaknutog tužbenog zahtjeva.

23. Međutim, sporne su sljedeće činjenice:

- pravo tužitelja na tražbinu po osnovi zakonskih zateznih kamata na iznos troškova postupka koji su njegovoj majci AK dosuđeni presudom koju je Općinski sud u Rijeci donio 02. siječnja 2012. godine, pod poslovnim brojem P - 494/2009, te

- prestanak prava tužitelja da od tuženika zahtijeva ispunjenje obveze (zastara).

24. Prilikom razrješenja navedenih spornih pitanja cijenjene su okolnosti utvrđene provedenim dokaznim postupkom. Pritom je sud smatrao da su sve isprave u koje je obavio uvid vjerodostojne jer njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka u postupku nije dovela u sumnju, kao i stoga što su te isprave u međusobnom skladu pa djeluju uvjerljivo.

25. Osporavajući pravo tužitelja da od njega potražuje zakonske zatezne kamate na iznos troškova postupka koji su njegovoj majci AK dosuđeni presudom koju je Općinski sud u Rijeci donio 02. siječnja 2012. godine, pod poslovnim brojem P-494/2009, tuženik se pozivao na to da, u prilici u kojoj neki dužnik dobrovoljno podmiri glavnicu, vjerovnik niti nema pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata.

26. No, takvo motrište tuženika ovaj sud prvog stupnja ne može prihvatiti jer ono nije utemeljeno na relevantnim odredbama materijalnog prava.

27. Naime, plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice nekog duga nije vezano uz to je li dužnik dobrovoljno ili prisilno podmirio svoj dug prema vjerovniku, nego se pravo na zatezne kamate tiče zakašnjenja s ispunjenjem dužne novčane obveze. To decidirano proizlazi iz odredbe čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

28. Tom je odredbom predviđeno da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.

29. Zato je sud ispitao postoji li u okolnostima konkretnog slučaja zakašnjenje tuženika, kao dužnika.

30. Pri tome je sud prvog stupnja pošao od presude koja je 02. siječnja 2012. godine donesena u parnici koja se pred Općinskim sudom u Rijeci vodila pod poslovnim brojem P-494/2009. Tu je presudu tužitelj predočio ovom sudu uz tužbu (listovi 5. do 10. sudskog spisa), a iz nje je bilo razvidno da je svojstvo pravomoćnosti stekla 03. lipnja 2015. godine, dok je ovršna postala 30. rujna 2015. godine.

31. Kada se upravo spomenuti datum ovršnosti citirane presude dovede u vezu s paricijskim rokom iz t. II. te presude, konkretno s rokom od 15 dana u okviru kojega je tuženik bio dužan majci tužitelja AK platiti troškove postupka koji su joj dosuđeni tom presudom, tada je utemeljeno zaključiti da je tuženik svoju obvezu prema njoj bio dužan ispuniti najkasnije 15. listopada 2015. godine (jer je, polazeći od ovršnosti presude P-494/2009, upravo 15. listopada 2015. godine istekao 15-dnevni rok za ispunjenje obveze plaćanja troškova postupka koji su majci tužitelja AK dosuđeni tom presudom).

32. Tuženik je u ovom postupku izrijekom učinio nespornom okolnost vezanu uz to da je plaćanje troškova postupka iz parnice P-494/2009 tužitelju obavio 22. listopada 2015. godine (navodi tuženika s ročišta od 26. siječnja 2026. godine; list 29. sudskog spisa), a budući da je istu okolnost i sam tužitelj plasirao sudu u povijesnom dijelu tužbe (t. II. historijata tužbe, s lista 1. sudskog spisa), zaključak je suda prvog stupnja da je između stranaka nesporno da je troškove postupka iz parnice P-494/2009 tuženik tužitelju platio 22. listopada 2015. godine.

33. Kako je on to bio dužan učiniti do 15. listopada 2015. godine, tako je za spoznati da je spram tužitelja pao u zakašnjenje s ispunjenjem novčane obveze i da mu je, pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. ZOO-a, dužan platiti i zatezne kamate na iznos troškova postupka koji su majci tužitelja dosuđeni presudom P-494/2009.

34. Utoliko tuženik nije u pravu kada se poziva na izostanak takve obveze.

35. No, istovremeno tužitelj nije u pravu kada smatra da mu na troškove postupka koji su njegovoj majci AK dosuđeni presudom P -494/2009 pravo na kamate pripada od 02. siječnja 2012. godine (kao dana donošenja te presude) do 22. listopada 2015. godine (kao dana kada mu je tuženik podmirio troškove postupka iz parnice P-494/2009).

36. Već je pisano, a sada treba i ponoviti, da je ovršnost presude P -494/2009 nastupila 30. rujna 2015. godine i da je po toj presudi rok za plaćanje troškova dosuđenih tom presudom iznosio 15 dana, što znači da je taj rok protekao 15. listopada 2015. godine.

37. Zato tužitelju pravo na kamate na iznos troškova postupka iz parnice P - 494/2009 pripada isključivo za ono vrijeme u okviru kojega je postojalo zakašnjenje tuženika s obvezom plaćanja troškova postupka iz te parnice, a to vrijeme obuhvaća period od 16. listopada 2015. godine (kao prvog dana u kojemu je tuženik prema tužitelju došao u zakašnjenje s ispunjenjem obveze plaćanja troškova postupka iz parnice P-494/2009) do 21. listopada 2015. godine (kao posljednjeg dana prije onog u kojemu je tuženik prema tužitelju ispunio obvezu plaćanja troškova postupka iz parnice P-494/2009).

37. Zbog upravo iznijetoga zakašnjenje tuženika, kao dužnika, postoji isključivo za period od 16. listopada 2015. godine do 21. listopada 2015. godine pa je, posljedično, baš za taj period dužan tužitelju platiti kamate za zakašnjenje u plaćanju troškova postupka iz parnice P-494/2009. Nesporno je da su ti troškovi iznosili 14.178,74 HRK, a taj iznos, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. Zakona, odgovarajući je protuvrijednosti od 1.881,74 eura.

39. Stoga je odlučeno kao u t. I. izreke presude.

40. Tužitelj nije u pravu kada početak tijeka kamata na iznos troškova postupka koji su njegovoj majci dosuđeni presudom P-494/2009 vezuje uz dan donošenja te presude jer njome nije odlučeno o kamatama na troškove postupka.

41. Da je tom presudom odlučeno o kamatama na iznos troškova postupka iz parnice P-494/2009, ispravnom primjenom pravila iz odredaba čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), kao i iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, koji je noveliran kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22, kamate bi na troškove postupka iz parnice P-494/2009, uistinu, tekle od dana donošenja te presude.

42. Međutim, presudom P-494/2009 na iznos troškova postupka nisu dosuđene kamate pa nema mjesta niti zaključku prema kojemu zatezne kamate na iznos troškova postupka teku od dana donošenja te presude, dakle od 02. siječnja 2012. godine.

43. Tužitelj je, i to kao pravni sljednik i (jedini) zakonski nasljednik svoje majke AK, pravo na kamate na iznos troškova postupka po prvi puta zatražio upravo u ovom sporu (u sporu P-4113/2019) pa se ne može zaključiti da mu prije toga uopće pripada pravo na kamate na troškove postupka iz parnice P -494/2009, a posebno ne na način da bi kamate bilo moguće vezati uz dan donošenja presude P - 494/2009.

44. Dakle, sumarno, tužitelj ima pravo na kamate na iznos troškova postupka iz parnice P-494/2009, takvo mu pravo pripada unatoč tome što je tuženik njemu dobrovoljno podmirio troškove postupka iz te parnice uplatom od 22. listopada 2015. godine, no kako je, polazeći od dana ovršnosti presude P-494/2009, koji je nastupio 30. rujna 2015. godine, 15-dnevni rok za dobrovoljno plaćanje troškova postupka iz parnice P-494/2009 u odnosu na tuženika protekao 15. listopada 2015. godine, tako tužitelj pravo na kamate ima isključivo u odnosu na ono razdoblje za koje je postojalo zakašnjenje tuženika kao dužnika, točnije za period od 16. listopada 2015. godine do 21. listopada 2015. godine.

45. Zbog svega toga trebalo je odlučiti kao u t. I. i II. izreke presude.

46. Iako se tuženik istaknutom tužbenom zahtjevu suprotstavljao (i) prigovorom zastare, takav prigovor je pravno neutemeljen.

47. Kao što je već objašnjeno, obveza tuženika da tužitelju plati troškove postupka iz parnice P-494/2009 dospjela je 15. listopada 2015. godine, dok je tužba u ovoj parnici (u parnici P-4113/2019) podnesena sudu 24. listopada 2019. godine.

48. Između dana dospijeća tražbine tuženika prema tužitelju (15. listopada 2015. godine) i dana podnošenja tužbe sudu (24. listopada 2019. godine) nije protekao opći, 5-godišnji rok zastare iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

49. Sud prvog stupnja, pritom, drži da tražbina koja se tiče kamata na iznos troškova postupka zastarijeva upravo u općem, 5-godišnjem roku zastare iz odredbe čl. 225. ZOO-a, i to zato jer za takve tražbine nije određen neki drugi rok zastare.

50. Tuženik se u kontekstu isticanja prigovora zastare pozvao na odredbu čl. 226. st. 1. ZOO-a, smatrajući da tražbine koje se tiču kamata predstavljaju povremene tražbine i da, kao takve, zastarijevaju u 3-godišnjem roku zastare.

51. Međutim, kada se pažljivo čita odredba čl. 226. st. 1. ZOO-a, tada je vidljivo da kamate zastarijevaju za 3 godine samo onda kada se smatraju sporednim povremenim tražbinama, dakle kada dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima.

52. Suprotno, dakle kada se kamate ne mogu vezati uz povremene tražbine, tada nema niti mjesta primjeni 3-godišnjeg roka zastare iz odredbe čl. 226. st. 1. ZOO-a, već u primjenu dolazi opći, 5-godišnji rok zastare iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

53. Tražbina koja se odnosi na troškove postupka nedvojbeno ne predstavlja povremenu tražbinu pa to onda znači da niti kamate na iznos troškova postupka ne mogu predstavljati povremenu tražbinu, a time i da nije moguće primijeniti 3 -godišnji rok zastare iz odredbe čl. 226. st. 1. ZOO-a, nego 5-godišnji rok zastare iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

54. Zato je prigovor zastare, istaknut po tuženiku u odgovoru na tužbu, otklonjen kao pravno neosnovan.

55. Budući da tražbina tužitelja prema tuženiku nije zahvaćena zastarom, odluka o djelomičnom prihvaćanju tužbenog zahtjeva ukazuje se tim prije ispravnom i na zakonu utemeljenom.

56. Sud nije imao izračun na temelju kojega bi kamate za period od 16. listopada 2015. godine do 21. listopada 2015. godine mogao izraziti u apsolutnom iznosu (za razliku od izračuna kamata za period od 02. siječnja 2012. godine do 22. listopada 2015. godine, za koji je tužitelj smatrao da mu pripada pravo na kamate pa je već uz tužbu dostavio sudu obračun; list 4. sudskog spisa).

57. Međutim, notorno je da kamate za period od 16. listopada 2015. godine do 21. listopada 2015. godine iznose manje nego kamate za period od 02. siječnja 2012. godine do 22. listopada 2015. godine, jer je kraći i period u okviru kojega se kamate računaju, pa to znači da je, u okviru odredbe čl. 2. st. 1. ZPP -a, sud mogao odlučivati o onome o čemu je presudio kao u t. I. izreke presude. To je, naime, nedvojbeno bilo manje od onoga što je tužitelj tražio postavljenim tužbenim zahtjevom u ovom postupku.

58. Na iznos zateznih kamata na troškove postupka iz parnice P-494/2009 tužitelju pripada i pravo na tzv. procesne kamate, s tim da mu takvo pravo pripada počevši od dana kada je sudu podnio zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos troškova postupka iz parnice P-494/2009.

59. Takav je zahtjev tužitelj sudu podnio 24. listopada 2019. godine (podnošenjem sudu tužbe u konkretnom sporu, onom poslovnog broja P-4113/2019) pa mu upravo počevši od tada pripada i pravo na procesne kamate. To je posljedica primjene regulacije iz odredbe čl. 31. st. 2. ZOO-a.

60. Zato je o tijeku kamata (o tzv. procesnim kamatama) na dosuđeni iznos zateznih kamata na troškove postupka iz parnice P-494/2009 odlučeno kao u t. I. izreke presude.

61. Utoliko je tužitelj ispravno postupio kada je u podnesku od 21. siječnja 2026. godine, u kojemu je konačno postavio tužbeni zahtjev, procesne kamate zahtijevao upravo počevši od 24. listopada 2019. godine, kao dana podnošenja tužbe u ovom sporu.

62. Ponavlja se da je glede tijeka procesnih kamata tužitelj djelomično povukao tužbu, da se takvoj njegovoj procesnoj dispoziciji tuženik (presumirano) nije protivio i da je, po odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a, o tome donesena odluka iz dispozitiva rješenja.

63. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP -a, ali i na načelima poštenog suđenja i mirnog uživanja vlasništva, koja su zajamčena u odredbi čl. 6.1. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; u daljnjem tekstu: Konvencija) te u čl. 1. st. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

64. Sud prvog stupnja je, pritom, uzeo u obzir da se konkretan predmet tiče spora protiv države (jer, prema praksi Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: ESLJP/, i jedinica lokalne samouprave odgovara ovom pojmu), zbog čega bi prekomjerni troškovi postupka, koji se odnose na zastupanje tuženika po odvjetnicama, doveli do povrede prava tužitelja na pristup sudu i za njega bi predstavljali prekomjeran teret budući da bi troškovi postupka koje bi bio u obvezi namiriti tuženiku bili veći od iznosa u odnosu na koji je on sam uspio u ovoj parnici. To, pak, ne bi bilo u skladu s legitimnim ciljem i ne bi bilo razmjerno, odnosno ne bi bila postignuta pravedna ravnoteža između javnog interesa i prava podnositelja zahtjeva na pošteno suđenje.

65. U skladu s dobro utvrđenom sudskom praksom ESLJP-a (primjerice, Klauz protiv Hrvatske, zahtjev br.: 28963/10, presuda od 18. srpnja 2013.; Stankov protiv Bugarske, zahtjev br.: 68490/01, presuda od 12. srpnja 2007.; Perdigão protiv Portugala, zahtjev br.: 24768/06, presuda od 16. studenog 2011. i sl.), da bi bilo opravdano, ograničenje prava na pristup sudu ili prava na mirno uživanje vlasništva mora biti propisano zakonom, slijediti legitiman cilj i biti razmjerno, odnosno mora biti postignuta pravedna ravnoteža između javnog interesa i prava podnositelja zahtjeva.

66. Kada bi, primjenom pravila iz odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, troškove postupka sud priznao tuženiku na teret tužitelja, tada bi došlo do povrede konvencijskih prava o kojima je upravo pisano. Ovom sudu prvog stupnja to nije intencija. Zato je donio odluku iz t. III. izreke presude, o tome da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Rijeci 27. veljače 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP-a).

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a.