REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-644/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu Siniši Marinoviću, u pravnoj stvari tužitelja ČĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Melihi Okić Buljanović, odvjetnici iz Zagreba, Nova cesta 103, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o., Zagreb, Ozaljska ulica 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja osobno, uz punomoćnicu odvjetnicu Melihu Okić Buljanović, i punomoćnice tuženika zaposlenice GĐ, Su-198/2023, dana 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.088,23 eura bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stan je kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

- na iznos od 108,92 eura od 11. travnja 2020. do isplate,

- na iznos od 112,85 eura od 11. svibnja 2020. do isplate,

- na iznos od 140,06 eura od 11. lipnja 2020. do isplate,

- na iznos od 134,43 eura od 11. srpnja 2020. do isplate,

- na iznos od 123,22 eura od 11. kolovoza 2020. do isplate,

- na iznos od 120,48 eura od 11. rujna 2020. do isplate,

- na iznos od 116,67 eura od 11. listopada 2020. do isplate,

- na iznos od 120,02 eura od 11. studenog 2020. do isplate,

- na iznos od 116,71 eura od 11. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 130,80eura od 11. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 120,90 eura od 11. veljače 2021. do isplate,

- na iznos od 113,67 eura od 11. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 120,86 eura od 11. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 116,54 eura od 11. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 122,68 eura od 11. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 133,06 eura od 11. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 117,20 eura od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 133,90 eura od 11. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 119,43 eura od 11. listopada 2021. do isplate,

- na iznos od 115,60 eura od 11. studenog 2021. do isplate,

- na iznos od 90,93 eura od 11. prosinca 2021. do isplate,

- na iznos od 0,26 eura od 11. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 0,23 eura od 11. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 79,33 eura od 11. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 122,25 eura od 11. travnja 2022. do isplate,

- na iznos od 110,90 eura od 11. svibnja 2022. do isplate,

- na iznos od 122,83 eura od 11. lipnja 2022. do isplate,

- na iznos od 131,12 eura od 11. srpnja 2022. do isplate,

- na iznos od 111,79 eura od 11. kolovoza 2022. do isplate,

- na iznos od 133,47 eura od 11. rujna 2022. do isplate,

- na iznos od 116,30 eura od 11. listopada 2022. do isplate,

- na iznos od 108,43 eura od 11. studenog 2022. do isplate,

- na iznos od 135,48 eura od 11. prosinca 2022. do isplate,

- na iznos od 133,32 eura od 11. siječnja 2023. do isplate,

- na iznos od 133,68 eura od 11. veljače 2023. do isplate,

- na iznos od 119,91 eura od 11. ožujka 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova dodatka za dopunsko znanje isplati iznos od 1.968,10 eura bruto, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim na pojedine iznose s dospijećem kako slijedi:

- na iznos od 59,00 eura od 11. travnja 2020. do isplate,

- na iznos od 59,00 eura od 11. svibnja 2020. do isplate,

- na iznos od 67,04 eura od 11. lipnja 2020. do isplate,

- na iznos od 63,02 eura od 11. srpnja 2020. do isplate,

- na iznos od 61,68 eura od 11. kolovoza 2020. do isplate,

- na iznos od 56,32 eura od 11. rujna 2020. do isplate,

- na iznos od 59,00 eura od 11. listopada 2020. do isplate,

- na iznos od 59,00 eura od 11. studenog 2020. do isplate,

- na iznos od 56,32 eura od 11. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 61,68 eura od 11. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 56,32 eura od 11. veljače 2021. do isplate,

- na iznos od 53,64 eura od 11. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 61,68 eura od 11. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 59,00 eura od 11. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 56,32 eura od 11. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 59,00 eura od 11. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 59,00 eura od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 59,00 eura od 11. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 59,00 eura od 11. listopada 2021. do isplate,

- na iznos od 52,29 eura od 11. studenog 2021. do isplate,

- na iznos od 40,76 eura od 11. prosinca 2021. do isplate,

- na iznos od 40,23 eura od 11. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 61,68 eura od 11. travnja 2022. do isplate,

- na iznos od 56,32 eura od 11. svibnja 2022. do isplate,

- na iznos od 59,00 eura od 11. lipnja 2022. do isplate,

- na iznos od 59,00 eura od 11. srpnja 2022. do isplate,

- na iznos od 56,32 eura od 11. kolovoza 2022. do isplate,

- na iznos od 61,68 eura od 11. rujna 2022. do isplate,

- na iznos od 59,00 eura od 11. listopada 2022. do isplate,

- na iznos od 56,32 eura od 11. studenog 2022. do isplate,

- na iznos od 59,00 eura od 11. prosinca 2022. do isplate,

- na iznos od 63,08 eura od 11. siječnja 2023. do isplate,

- na iznos od 62,19 eura od 11. veljače 2023. do isplate,

- na iznos od 56,22 eura od 11. ožujka 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05 i dr.), po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućim od 27. veljače 2026. do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodio da je u radnom odnosu kod tuženika od 20. svibnja 2019. temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme. Radni odnos je nastavljen Ugovorom o radu na određeno vrijeme od 21. svibnja 2020. godine. Potom, je s radnikom sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme dana 2. studenog 2020. godine. Od dana 2. studenog 2020. tužitelj obavlja poslove radnog mjesta Montera II. za stalno. Donošenjem nove sistematizacije 1. ožujka 2023. tužitelj je s tuženikom sklopio novi Ugovor o radu 28. travnja 2023. na neodređeno vrijeme za radno mjesto „Monter“ sukladno novoj sistematizaciji radnih mjesta, ali je nastavljao obavljati iste poslove. U naravi se radi o istom radnom mjestu te tužitelj od 2019. radi na istom radnom mjestu s identičnim radnim zadatcima, što je vidljivo i iz činjenice da u Ugovoru od 28. travnja 2023. nije navedeno od kada počinje raditi na navedenom radnom mjestu jer se radi o istim poslovima i nije došlo do nikakve promjene u opisu poslova i načinu obavljanja rada. U skladu s odredbom čl. 7. Ugovora o radu od 20. svibnja 2019., čl. 6. Ugovora o radu od 21. svibnja 2020. i čl. 6. Ugovora o radu od 2. studenog 2020. određeno je da se utvrđuje koeficijent složenosti poslova 2,20 na temelju kojeg se vrši obračun plaće sukladno odredbama Kolektivnog ugovora. Odredbom čl. 6. Ugovora o radu od 28. travnja 2023. određeno je da se radniku utvrđuje koeficijent složenosti poslova 2,40 na temelju kojeg se vrši obračun plaće sukladno odredbama KU. Temeljnim KU ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o. iz veljače 2002., određeno je da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovnice koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž, a sva radna mjesta razvrstana su u 10 grupa složenosti poslova od kojih je Monter u V. grupi za koju je predviđen raspon poslova od 2,11 do 2,40. KU za radnike u trgovačkom društvu ZET d.o.o. iz prosinca 2019. u čl. 67. sadrži istu odredbu o osnovnoj plaći, a u čl. 70. utvrđeno je da se sva radna mjesta kod tuženika razvrstavaju u 4 grupe složenosti poslova, s time da se radno mjesto Monter razvrstava u drugu grupu složenosti poslova s koeficijentom složenosti poslova od 2,01 do 3,00. Obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2,20 tužitelj je u periodu od sklapanja Ugovora o radu 20. svibnja 2019. do sklapanja Ugovora o radu 28. travnja 2023. diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao.

Primjerice, radnici Ancel Mario i Dolenec Goran obavljaju poslove Montera, te se radi o istim poslovima i na istim radnim mjestima, na istim strojevima, jer je rad radnika Montera organiziran u turnusima. Tako da tužitelj kada je dolazio na posao nastavlja rad na poslovima koje su obavljali primjerice ŠĐ ili KĐ. Sukladno Ugovorima o radu od 2007. JĐ je imao koeficijent 2,40 a KĐ sukladno Ugovoru o radu od 2002. koeficijent 2,40. Poslove montera obavljali su i radnici ĐĐ, RĐ, ZĐ i ĆĐ. Čl. 91. st. 1. Zakona o radu propisano je da je Poslodavac dužan isplatiti radnicima jednaku plaću za jednaki rad i rad jednake vrijednosti. To se odnosi i na jednakost plaća radnih mjesta. Člankom 91. Zakona o radu propisano je jednak rad u smislu st . 1. ovoga članka obavljaju dvije osobe različitog spola ako:

1. obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju,

2. je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti.

Rad jednake vrijednosti u smislu st. 1. ovoga članka obavljaju dvije osobe različitog spola ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kvalifikaciju stečenu određenom razinom obrazovanja i narav posla određenu prema objektivnim kriterijima kao što su potrebna znanja, vještine, odgovornost i samostalnost te uvjeti u kojima se rad obavlja. Odredba o jednakosti plaća ne odnosi se samo na jednakost plaća muškaraca i žena već i na jednaku plaću istih radnih mjesta. Prema tome, poslovi Montera na kontaktnoj mreži su poslovi koje na jednak način obavljaju svi monteri, a sastoji se u tome npr. da kada dođe do kvara na kontaktnoj mreži (npr. puknuća žice) Monter zajedno sa još dva radnika (vozačem i predradnikom) dolazi na lice mjesta i vrši nužne popravke. Dakle, onog Montera koji je radio u jutarnjoj smjeni zamjenjuje drugi Monter. Oni upravljaju istim strojevima-dizalicama, platformom na specijalnim vozilima koja ih diže do kontaktne mreže i sl. Navedeni radnici imaju istu stručnu spremu, vještine i odgovornost i uvjete u kojima obavljaju rad te bi navedene osobe mogle zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju, a to i čine. Rad koji su obavljali Č kojima se plaća obračunavala po koeficijentu 2,40 jednak je radu tužitelja kojemu se plaća obračunavala po koeficijentu 2,20.

Tužitelj ovom tužbom potražuje i dodatak za dopunsko znanje. Člankom 75. Kolektivnog ugovora za zaposlenike ZET-a od 10. travnja 2002. propisano je da se osnovna plaća radnika povećava s osnova težih uvjeta rada. Visina sredstava za teže uvjete rada s osnova utjecaja okoline, te fizičkih i psihičkih opterećenja može se kretati od 0-6% od mase osnovne plaće društva. A dodaci za teže uvjete rada utvrđeni su u Prilogu II koji je sastavni dio tog kolektivnog ugovora. Člankom 3. Priloga II. Kolektivnog ugovora za radnike ZET-a propisano je da radnici koji uz svoje redovne poslove i zadatke obavljaju i dodatne poslove za koje je potrebno dopunsko znanje ostvaruju pravo na stalni dodatak. Dodatkom Temeljnom Kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o.–Tarifni prilog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta-ZG HOLDINGA d.o.o.-Podružnica ZET, u čl. 2. stoji da će se „Do donošenja Priloga 5-Karte radnih mjesta s opisima poslova prema sistematiziranim radnim mjestima iz čl. 36. Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (Zg Holding-Podružnica ZET d.o.o.), radnicima će se isplaćivati dodaci na plaću u neizmijenjenim postocima, uključujući i dodatke utvrđene Prilogom II. KU.“. Stoga je do 2023. bio u primjeni navedeni KU i njegovi prilozi. Dakle, radi se o dodatku za dopunsko znanje. Tužitelj je tada radiona poslovima „Montera II“ koji poslovi radnog mjesta su istovjetni poslovima montera održavanja gornjeg voda, te mu je to osnovno zanimanje, a radi i na poslovima na platformi specijalnog vozila, upravlja specijalnim vozilom kao šinskim vozilom i sa dizalicom pa treba imati i dodatak na dopunsko znanje.

Člankom 3. Priloga II. Kolektivnog ugovora za radnike ZET-a propisano je da radnici koji uz svoje redovne poslove i zadatke obavljaju i dodatne poslove za koje je potrebno dopunsko znanje ostvaruju pravo na stalni dodatak. U odnosu na dodatke u ugovorima o radu se upućuje na KU. Dakle, radi se o dodatku za dopunsko znanje. Tužitelj radi na poslovima Montera gornjeg voda kao osnovnom zanimanju, a radi i na poslovima na platformi specijalnog vozila, upravlja specijalnim vozilom kao šinskim vozilom i sa dizalicom pa treba imati i dodatak na dopunsko znanje. Pojedini radnici imaju dodatak na dopunsko znanje (KĐ, JĐ), a tužitelju kao i određenom broju radnika je to pravo uskraćeno. Također su se i sami radnici obraćali tuženiku, ali bezuspješno. Nakon stupanja na snagu novog KU 03/2023. navedeno pravo je tužitelju priznato te se sada zove „uvjet radnog mjesta“. Ranije se u aktima navedeni dodatak nazivao „dodatak na dopunsko znanje". Potpisivanjem novog ugovora o radu poslodavac je radniku konačno priznao pravo na isplatu dodatka koje tužitelj potražuje ovom tužbom, te se dostavlja kao dokaz i isplatna lista u kojem je prikazan navedeni dodatak u visini od 6%.

Tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 11. studenog 2025. zahtjeva da mu tuženik isplati na ime razlike plaće iznos od bruto 4.088,23 eura kao i s osnova dodatka za dopunsko znanje iznos od bruto 1.968,10 eura, i parnični trošak, sve sa pripadajućim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neutemeljeni te tužitelj ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je kod Naslovnog suda ustao tužbom radi isplate ukupnog iznosa od 9.000,00 eura bruto, a koji iznos djelomično predstavlja razliku plaće za koju smatra da mu je trebala biti obračunata i isplaćena po koeficijentu 2,40 i plaća koje su mu obračunate po koeficijentu 2,20, odnosno djelomično se odnosi na iznos po osnovi dodatka za dopunsko znanje za kojeg tužitelj smatra da mu pripada pravo na isti u utuženom razdoblju.

Nesporno je da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika temeljem prvog sklopljenog Ugovora o radu na određeno vrijeme od 20. svibnja 2019., na radnom mjestu „Monter II“. Kako je u samoj tužbi navedeno, radni odnos je nastavljen temeljem kasnije sklopljenih ugovora o radu: Ugovor o radu na određeno vrijeme od 21. svibnja 2020. (radno mjesto „Monter II“), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 2. studenog 2020. (radno mjesto „Monter II“). Potom je, sukladno novoj sistematizaciji tuženika, sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 2. svibnja 2023. (ne od 28. travnja 2023., kako to navodi tužitelj u tužbi), na radnom mjestu „Monter“, odnosno Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 19. travnja 2024., na radnom mjestu „Monter“.

Spomenuti raniji Ugovori sklopljeni su na temelju Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta koji je donesen 24. srpnja 2015., s pripadajućim Prilogom 3 - Katalogom radnih mjesta po grupama složenosti poslova, sukladno kojem su utvrđena radna mjesta MONTER I – koeficijent složenosti poslova 2,00, MONTER II – koeficijent složenosti poslova 2,20, MONTER III – koeficijent složenosti poslova 2,40. Sukladno Prilogu 3 – Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, sa tužiteljem je zaključen ugovor o radu u kojem je određena plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,20 i u tom slučaju radnik nakon obavljenog rada ima pravo na isplatu ugovorene i određene plaće.

Nadalje, dana 31. ožujka 2023. Pregovarački odbor poslodavca ZET-a i Pregovarački odbor reprezentativnih sindikata ZET-a donijeli su Dodatak Kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj (a koji se primjenjuje od 1. ožujka 2023.), kojim su se definirali, grupe složenosti poslova s pojedinačnim koeficijentima složenosti poslova i stručnim spremama, dodaci za teže uvjete rada s iskazom radnih mjesta s tim uvjetima. Dana 26. ožujka 2024. tuženik je donio novi akt, II. Izmjenu Dodatka Kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkom društvu ZET d.o.o. iz 2023., u skladu s kojim je reguliran trenutni radno pravni odnos tužitelja i tuženika i sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 19. travnja 2024. za radno mjesto „Monter“, u org. jedinici Održavanje tramvajske infrastrukture, u Odjelu održavanje energetike, s koeficijentom složenosti poslova 2,50. Netočna je tvrdnja tužitelja da se u naravi radi o istom radnom mjestu na kojem tužitelj od 2019. radi s identičnim zadacima ističući da je isto vidljivo iz činjenice što u novom Ugovoru od 2. svibnja 2023. (napomena: tužitelj pogrešno navodi da se radi o Ugovoru od 28 . travnja 2023., jer takav ne postoji, odnosno nije sklopljen među strankama u ovom postupku) nije navedeno od kada počinje raditi na navedenom radnom mjestu. Naime, nesporno je da je iz Ugovora o radu od 2. svibnja 2023. vidljiv datum potpisa Ugovora, a sukladno Zakonu o radu smatra se da radnik otpočinje s radom na navedenom radnom mjestu danom potpisa Ugovora. Vezano za navedeno, čl. 13. Ugovora o radu također je propisano da ugovorne strane sporazumno utvrđuju da danom sklapanja predmetnog Ugovora prestaje važenje i primjena svih prethodnih Ugovora o radu i Dodataka ugovora o radu.

Tuženik, nadalje, skreće pozornost na čl. 7. Ugovora o radu od 20. svibnja 2019. te čl. 6. Ugovora iz 2024. iz kojih proizlazi da se radniku za obavljanje poslova radnog mjesta „Monter II“ i „Monter“ utvrđuje koeficijent složenosti poslova 2,20, odnosno 2,50, na temelju kojeg se vrši obračun plaće sukladno odredbama Kolektivnog ugovora. Na određivanje osnovne plaće, dodataka na plaću, naknade plaće i drugih primanja primjenjuju se odredbe KU. Dakle, plaća tužitelja je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac. Prema odredbi čl. 90 važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu. Obzirom na sadržaj tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, tuženik navodi da sudska praksa ističe kako je poslodavac dužan isplatiti plaću sukladno zaključenom Ugovorom o radu s radnikom, što je vidljivo iz presude Županijskog suda u Zagrebu od 7. siječnja 2020., Gž R-1627/2017 koja navodi "… tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Iz navedenog proizlazi da je tuženik izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traže da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih ugovorena. …“. Da tužitelj ima pravo na plaću koju je ugovorio potvrđuje dodatno i sljedeća odluka Vrhovnog suda od 25. travnja 2007. (Revr-225/2007): „… Radnik u osnovi ima pravo na plaću koja je ugovorena između njega i poslodavca neovisno o ugovornom odnosu između poslodavca i drugih radnika. Pravilo sadržano u odredbi čl. 148. st. 1. ZOO/91 da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane može se, uz uvjete iz čl. 6. ZR/95, primijeniti i na ugovor o radu. Za ishod ovog spora bilo je pravno odlučno (relevantno) odgovoriti na pitanje je li tuženik kao poslodavac tužiteljici kao radnici isplatio plaću u skladu s onim što je među njima ugovoreno, odnosno je li tuženik postupio sukladno ugovoru o radu, pravilniku o radu i odredbama čl. 88. do 95. ZR/95 kojima se uređuje plaća, a nije od značenja odnos između tuženika i drugih radnika. …“.

Nadalje, u odnosu na točku II. Tužbe u kojoj se navodi da je tužitelj, u periodu sklapanja Ugovora o radu od 20. svibnja 2019. pa do sklapanja Ugovora o radu 2. svibnja 2023., diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika, takvi navodi su neutemeljeni. U samim ugovorima koje je tužitelj priložio za spomenute radnike (JĐ, KĐ) je vidljivo da su isti imali sklopljeni Ugovor o radu za radno mjesto „Monter Održavanja gornjeg voda“, redni broj poslova 07435 u Energetici i elektronici, za navedeno radno mjesto je prema Prilogu I Kolektivnog ugovora za radnike ZET-a iz 2002. (koji se tada primjenjivao budući da se radi o Ugovorima iz 2002. i 2007.), šifra radnog mjesta 4.2.0.2.1.03. predviđen raspon koeficijenta od 2,11- 2,40. Stoga, budući da je tadašnjom organizacijom bio predviđen raspon koeficijenta od 2,11-2,40, iz istog je razvidno da su se koeficijenti raspoređivali s obzirom na vještine, odgovornosti, uvjete, iskustvo i ostale činjenice koje je poslodavac uzimao u obzir. Također se ističe kako su radnici Ancel Mario i KĐ zasnovali radni odnos 1996., odnosno 1997. godine. Iz navedenog je razvidno da ostala dva radnika koje je tužitelj uzeo za usporedbu, imaju višegodišnje iskustvo rada kod tuženika te stečeno znanje u navedenom zanimanju. Tužitelj je počeo obavljati poslove na radnom mjestu „Monter II“ kod tuženika tek 2019., iz čega je vidljiva razlika u iskustvu i trajanju radnog odnosa kod poslodavca. Upravo postojanje rangiranja radnih mjesta na Monter I, II i III i raspon koeficijenata od 2,00 do 2,40 u aktima iz 2015., prema kojima je 2019. tužitelj sklopio Ugovor o radu za period od kojeg tužbom potražuje razliku do 2023., pokazuje da je tuženik definirao da postoji razlika u odnosu na znanje i iskustvo radnika s naizgled sličnim nazivom. Trenutni radno pravni status tužitelja je da ima sklopljen Ugovor o radu za radno mjesto „Monter“ s koeficijentom 2,50 isto kao i spomenuti radnici. Dakle, iz navedenog je jasno za zaključiti da je radniku kasnije, nakon više godina obavljanja poslova, uslijed donošenja novih akata o sistematizaciji 2023., odnosno 2024., ponuđen veći koeficijent 2,50 sukladno potrebi, opsegu posla, njegovim sposobnostima, vještinama, radnom iskustvu i vrednovanju njegovog rada od strane tuženika. Stoga, pretpostavlja se da je 2024. postigao znanje, vještine kao i njegovi iskusniji kolege, stoga u skladu s današnjim Ugovorom obavljaju isti posao. Međutim, ne može se tvrditi da je tužitelj u vrijeme kad je sklapao Ugovor o radu za radno mjesto „Monter II“ s koeficijentom 2,20, imao ista znanja i iskustva kao i ostali radnici i da je sukladno tome morao biti raspoređen s istim koeficijentom. Pozivanje na odredbu čl. 91. st.1. ZR koja propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću za jednaki rad ili za rad jednake vrijednosti u ovom je slučaju bespredmetno obzirom tuženik isplaćuje svim radnicima koji obavljaju iste poslove jednaku plaću koja im je utvrđena zakonitim ugovora o radu, dok je raspored radnika na radno mjesto, a ujedno i pripadajući koeficijent isključivo pravo i odluka poslodavca.

Iz svega naprijed navedenog, nesporno je da je tužitelj obračunavao i isplaćivao plaću sukladno sklopljenom Ugovorom o radu, čime je izvršio svoju ugovornu obvezu. Zaključno, tuženik ističe kako je Ugovor o radu dvostrano obvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time, tužitelj je znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno u konkretnom slučaju 2,20. Stoga, tužitelj ne može tvrditi da svi radnici imaju iste vještine, odgovornosti i uvjete za isto radno mjesto, budući da radnici koji su već radili na predmetnim poslovima imaju očigledno više iskustva i znanja od radnika koji su tek raspoređeni ili zaposleni na isto radno mjesto. Navedeno je potkrijepljeno samim time što su radnici (KĐ, JĐ) zaposleni kod tuženika 1996. i 1997. i imaju veća stečena znanja, vještine i iskustvo od tužitelja koji je zaposlen 2019. godine. Iz navedenog je jasno da gore navedeni radnici imaju dosta više godina iskustva rada naspram tužitelja. Razumljivo je, stoga, da su bili predviđeni rasponi koeficijenata u aktima tuženika, kako bi radnici kroz godine rada stjecanjem znanja i iskustva, bili u mogućnosti napredovati te na taj način biti raspoređeni na veći koeficijent za svoje radno mjesto.

Nastavno na drugi dio tužbe i tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje temeljem dodatka za dopunsko znanje u utuženom razdoblju za koje tužitelj smatra da mu pripada, tuženik ističe da je takav zahtjev neosnovan. Točno je da je čl. 75. Kolektivnog ugovora za zaposlenike ZET-a od 10. travnja 2002. propisano da se osnovna plaća radnika povećava s osnova težih uvjeta rada te da se visina sredstava za teže uvjete rada s osnova utjecaja okoline te fizičkih i psihičkih opterećenja može kretati od 0-6% od mase osnovne plaće društva. Također, dodaci koje tužitelj spominje utvrđeni su u Prilogu II koji je sastavni dio Kolektivnog ugovora. Nije sporno da sukladno čl. 3. Priloga II. Kolektivnog ugovora za radnike ZET-a radnici koji uz svoje osnovne poslove obavljaju i dodatne poslove za koje se traži dopunsko znanje ostvaruju pravo na stalni dodatak. Međutim, iz navedenog proizlazi da su tužitelju trebali biti utvrđeni dodatni poslovi, za koje je potrebno dopunsko znanje za koje se ostvaruje pravo na stalni dodatak, prvotno u karti radnog mjesta te potom u samom Ugovoru, no budući da isti nisu utvrđeni, tužitelju ne pripada pravo potraživati stalni dodatak na poslove koji spadaju u opis njegovog radnog mjesta za koje su potrebna samo osnovna, a ne i dopunska znanja. Osporava se navod tužitelja da su poslovi radnog mjesta „Monter II“ istovjetni poslovima montera održavanja gornjeg voda, da mu je to osnovno zanimanje i da radi i na poslovima na platformi specijalnog vozila, da upravlja specijalnim vozilom kao šinskim vozilom i sa dizalicom, podrazumijevajući pod time i upotrebu svog dopunskog znanja. Navedeno ne proizlazi iz dokaza navedenih u tužbi.

Tuženik napominje kako iz Karte radnog mjesta za navedeno radno mjesto proizlazi da obavlja sve vrste radova na održavanju skretnica, da prema potrebi radi i na poslovima srodnih zanimanja te da obavlja i ostale srodne poslove po nalogu nadređene osobe. Uz sve redovne poslove koje isti obavlja, navodi se da po potrebi za vrijeme dežurstva upravlja servisnim vozilom. Također, kao sredstvo za rad su predviđeni alati, oprema, strojevi i drugi uređaji koji su potrebni da bi se obavljali poslovi koji su navedeni u Karti radnog mjesta te u Karti radnog mjesta nisu predviđena nikakva dopunska znanja kao potrebna. Iz navedenog je razvidno da tužitelj obavlja poslove koji su predviđeni za radno mjesto "Monter II" te za koje je predviđena srednja stručna sprema i radno iskustvo od godine dana kao osnovni uvjet za to radno mjesto. Tuženiku nije jasno iz čega je tužitelj zaključio da mu pripada dodatak za dopunsko znanje, budući da iz Karte radnog mjesta proizlazi da je radniku u opisu njegovog mjesta da obavlja i ostale srodne poslove po nalogu nadređene osobe te za isto nije navedeno da mora posjedovati dopunska znanja. Između ostalog, tužitelj se poziva na čl. 3. Priloga Kolektivnog Ugovora za radnike ZET-a i spominje dodatak u visini od 6% od osnovne plaće, međutim, nigdje decidirano ne navodi o kojim se to dodatnim poslovima radi. Tužitelj navodi kako pojedini radnici imaju dodatak na dopunsko znanje. Tuženik ističe da se ovdje ne može raspravljati o pravima drugih radnika koja proizlaze iz radno pravnog odnosa, temeljem kojih bi radnik bio navodno diskriminiran u odnosu na njih, obzirom je tužbeni zahtjev postavljen radi utvrđivanja prava na isplatu dodatka za dopunsko znanje radnika tužitelja i to po osnovi odredbi Priloga II. KU-a, a ne u zavisnosti o ostvarivanju navedenog dodatka u odnosu na druge radnike. U odnosu na navode iz tužbe koji se odnose na to da pojedini radnici imaju dodatak na dopunsko znanje, tuženik ističe kako su osobni podaci radnika i ostala dokumentacija radnika Zagrebačkog električnog tramvaja d.o.o. zaštićeni prema Općoj uredbi o zaštiti osobnih podataka, stoga, tuženik se neće upustiti u raspravljanje istog. Slijedom navedenog, tužitelj neosnovano potražuje isplatu razlike plaće zbog čega se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja ukazuju u cijelosti neosnovanim te se predlaže da sud donese presudu kojom će tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti.

3. Sud je u svrhu utvrđenja činjeničnog stanja tijekom postupka izvršio uvid ugovore o radu na određeno vrijeme, Temeljni Kolektivni ugovor iz veljače 2002., Kolektivni ugovor iz prosinca 2019., travnja 2002. i veljače 2023., ugovore o radu na neodređeno vrijeme djelatnika tuženika, ugovor o radu na neodređeno vrijeme tužitelja, Prilog II. KU-a, Dodatak TKU-a, isplatnu listu, Popis poslova, Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, Dodatak KU-a, II. Izmjenu Dodatka KU-a, sudsku praksu (str. 9-125, 133-263, 269-346, 349-351, 372-385 spisa), izračun tuženika (str. 355 spisa), saslušao je tužitelja te svjedoka UĐ na ročištu od 03.02.2026. (str. 365-367 spisa), a korišteni su uz suglasnost stranaka i iskazi svjedoka ŠĐ i ZĐ, iz istovrsnog predmeta ovog suda poslovnog broja Pr-645/2025 (str. 368-371 spisa) te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/91, 91/92, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće s osnova umanjenog koeficijenta, kao i s osnova dodatka za dopunsko znanje, za koji dodatak tužitelj tvrdi da mu pripada temeljem čl. 3. Priloga II Kolektivnog ugovora za radnike ZET-a.

6. Uvidom u Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., podružnica ZET, iz srpnja 2015. utvrđeno je da je kao monter I propisan koeficijent 2,00, monter II koeficijent 2,20, te monter III koeficijent 2,40.

7. Nesporno je između stranaka da je tužitelj u utuženom razdoblju bio radnik kod tužitelja na radnom mjestu monter II u organizacijskoj jedinici Održavanje tramvajske infrastrukture, te da mu je bio utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20. Iz navoda koje parnične stranke iznose tijekom postupka proizlazi da je između istih također nesporno da su prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj, Prilogu 3., Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, pod V. grupu složenosti poslova navedeni: Monter II s koeficijentom složenosti poslova 2,20 i Monter III s koeficijentom složenosti poslova 2,40; čime je prednik tuženika odredio različitu visinu plaće za ove kategorije radnika, kao što je i nesporno da je tužitelj s tuženikom 02. svibnja 2023. sklopio novi Ugovor o radu za radno mjesto "Monter" s koeficijentom složenosti poslova 2,40.

8. Svjedok HĐ u svom iskazu danom na ročištu od 03. veljače 2026. navodi kako kod tuženika radi na radnom mjestu Glavnog dispečera energetika te da je neposredno nadređen tužitelju koji obavlja poslove montera u njegovom pogonu. Tužitelj je prema iskazu svjedoka prije i poslije sistematizacije radio iste poslove unatoč tome što je sistematizacijom promijenjen naziv radnog mjesta. ŠĐ, ĐĐ, RĐ i ĆĐ obavljaju apsolutno iste poslove kao i tužitelj te je svjedok i njima nadređeni, a svi oni su primali i dodatak za dopunsko zvanje za razliku od tužitelja koji kao i ostali upravlja hidrauličnom platformom na specijalnom vozilu. Osim toga, svi rade u smjenskom radu. Nadalje, svjedok je naveo da su postojale razlike u koeficijentima pa i u samoj plaći tih radnika. Tužitelj je imao 2,10 ili 2,20 koeficijent dok su svi ostali imali 2,40 ili 2,50. Ta nejednakost je uklonjena ali svjedok ne zna točno kada.

9. Svjedok ŠĐ (str. 368-369 spisa) u svom iskazu danom u predmetu Pr- 645/25, a za koji su se stranke suglasile da se koristi i u ovom predmetu, navodi da radi kod tuženika od 2. listopada 1995. te je prvotno radio na radnom mjestu montera, a sada radio kao voditelj tima. U svom iskazu svjedok je naveo da mu se u tom razdoblju plaća obračunavala prema koeficijentu 2,40. Također je izjavio da je u utuženom razdoblju pored poslova montera obavljao i poslove upravljanja s hidrauličnom platformom, kao i rad sa šinskim vozilima za koje poslove je primao dodatak na plaću od 6% kao dodatno znanje.

10. Svjedok ZĐ (str. 369-370 spisa), u svom iskazu u svom iskazu također danom u predmetu Pr-645/25, a za koji su se stranke suglasile da se koristi i u ovom predmetu, navodi da radi kod tuženika od 2007., a na radnom mjestu montera radi od 2014. U svom iskazu svjedok je izjavio da je u razdoblju od ožujka 2020. do veljače 2023., obavljao poslove montera te mu je koeficijent bio 2,20, a nakon sklapanja novog Kolektivnog ugovora povećan mu je na 2,40. Isto tako, svjedok je naveo da mu je poznato da su drugi kolege monteri koji su odrađivali iste poslove u tom periodu imali koeficijent 2,40 te su pored toga dobivali i dodatak za dodatna znanja od 6%.

11. Tužitelj u svom iskazu (str. 366 spisa) navodi da radi na radnom mjestu Montera, ali da je primljen kao Monter II., a onda kasnije sistematizacijom je promijenjeno radno mjesto iz Montera II. u Monter. Sa zadnjom sistematizacijom mu je izjednačen koeficijent, ali je prije imao manji koeficijent od montera s kojima je radio i s kojima radi i danas iste poslove. Radi se o ZĐ, ĆĐ, MĐ, ĐĐ, KĐ. Navodi da su svi oni primali dodatak za dopunsko znanje ali on nije. Dodatak za dopunsko znanje se primao zbog obavljanja poslova na hidrauličkoj platformi specijalnog vozila gornjeg voda te upravljanje šinskim vozilom. Nakon sistematizacije je počeo dobivati i dodatak za dopunsko znanje.

12. Sud je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka UĐ, ŠĐ i ZĐ, kao i iskaz tužitelja, budući da su isti u pogledu odlučnih činjenica međusobno suglasni, podudaraju se, te odgovaraju priležećoj dokumentaciji u spisu. Iz istih je nesporno utvrđeno kako se radi o radnicima tuženika koji svi rade na radnom mjestu montera, te cijelo vrijeme primaju plaću prema koeficijentu od 2,40, dok jedini tužitelj iskazuje da je njegov koeficijent iznosio 2,20, a da je tek novom sistematizacijom ostvario plaću prema koeficijentu složenosti poslova od 2,40. Iz svih iskaza, kako svjedoka tako i tužitelja, slijedi da ne postoji nikakva razlika u obavljanju poslova u odnosu na radna mjesta monter I, monter II i monter III, već da se radi o potpuno istim poslovima među kojima nema nikakve razlike u pogledu poslova koji se obavljaju u okviru tih radnih mjesta. Isto tako, iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi da nije postojala niti razlika u obavljanju poslova montera prije sklapanja Kolektivnog ugovora iz 2023. i nakon toga.

Nadalje, kao bitno iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi da poslovi koji obuhvaćaju rad sa hidrauličnom platformom te upravljanje specijalnim vozilom kao šinskim vozilom i rad sa dizalicom ne spadaju u opis poslova radnog mjesta monter II jer za te poslove trebaju dodatna znanja. Temeljem njihovih iskaza sud je utvrdio da je tužitelj kao zaposlenik tuženika u utuženom razdoblju pored poslova monter II obavljao i poslove rada s hidrauličnom platformom te upravljanje šinskim vozilom za koje nije primao dodatak za dopunsko znanje.

13. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane su u članku 90.b ZR-a, koji u stavku 4. određuje da se primjerenom plaćom smatra plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, te u članku 91. ZR-a koji propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad ili za rad jednake vrijednosti, a da dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti: ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju; ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti ili ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost i samostalnost te uvjeti u kojima se rad obavlja.

14. Pritom se odredbe o jednakosti plaća imaju tumačiti ekstenzivno, što znači da se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito i na jednakost plaća radnika koji neovisno od imenovanog radnog mjesta obavljaju iste poslove u istim uvjetima rada, kao što je ovdje slučaj, u odnosu na tužitelja i sve ostale radnike koji obavljaju kod tuženika poslove montera.

15. Stoga su i sve odredbe navedenih Ugovora o radu koje je tužitelj sklapao s tuženikom, i kojima je koeficijent za obračun plaće bio utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40 ništetne, imajući u vidu odredbu članka 91. stavak 5. ZR -a. Slijedom navedenog, nisu odlučni navodi tuženika na koji način Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a iz 2015., utvrđuje radna mjesta montera; da li je navedeni raspon koeficijenta u skladu s člankom 71. TKU, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima te je mogao zamijeniti bilo kojeg montera koji je u tom razdoblju primao plaću prema većem koeficijentu za obračun plaće (2,40).

16. Iz karte radnog mjesta tužitelja proizlazi da u popis poslova tog radnog mjesta ne ulazi upravljanje dizalicom, a isto tako ni rad na platformi specijalnog vozila i upravljanje specijalnim vozilom kao šinskim vozilom. To što iz karte radnog mjesta proizlazi da obavlja i sve ostale srodne poslove po nalogu nadređene osobe, ne isključuje pravo tužitelja na dodatak za dopunsko znanje, a upravo poslovi upravljanja dizalicom predstavljaju dodatne poslove za koje je potrebno dopunsko znanje.

17. Odredbom članka 3. Priloga II Kolektivnog ugovora za radnike ZET-a predviđen je dodatak na plaću za dodatne poslove, za koje je potrebno dopunsko znanje, te je izričito predviđeno i pravo na dodatak od 6% osnovice plaće za upravljanje dizalicom, kojom je i tužitelj upravljao, stoga istome pripada pravo na isplatu utuženog dodatka u visini 6% osnovice plaće.

Uvećanjem plaće temeljem uvjeta rada težih od normalnih ne isključuje pravo na dodatak propisan u članku 3. Priloga II KU-a za radnike ZET-a, odnosno na stalni dodatak za obavljanje poslova za koje je potrebno dopunsko znanje, naime to ne proizlazi iz odredaba Priloga II KU-a za radnike ZET-a.

18. Sud je otklonio kao neosnovan prigovor tuženika da karta radnog mjesta "monter II" ne predviđa dodatak za dopunska znanja odnosno da dodatni poslovi za koje je potrebno dopunsko znanje nisu bili utvrđeni u karti radnog mjesta niti u ugovoru u radu. Naime, sam tekst Priloga II KU-a u članku 2. utvrđuje pravo na dodatak za teže uvjete rada za poslove na čijim su radnim mjestima utvrđeni uvjeti rada teži od normalnih, a što je različito od prava na dodatak propisanog člankom 3. Priloga II koji samo opisuje dodatne poslove za koje je potrebno dodatno znanje, pri tom ne navodi popis radnih mjesta. U članku 3. Priloga II KU-a izričito je predviđeno za upravljanje dizalicom pravo na dodatak za dopunsko znanje od 6 posto osnovice plaće. Stoga, okolnost da u karti radnog mjesta "monter II" dopunska znanja nisu predviđena, nije od utjecaja na ostvarivanje prava na navedeni dodatak.

Isto tako, samo formalno obrazovanje odnosno stjecanje uvjerenja o osposobljavanju nije uvjet za priznavanje prava na dodatak za dopunska znanja budući da iz odredaba Priloga II KU-a ne proizlazi da je polaganje stručnog ispita za dopunska znanja uvjet za priznavanje dodatka, već stvarno obavljanje tih poslova.

19. Slijedom navedenog, sud je temeljem iskaza tužitelja i iskaza svjedoka, kao i uvidom u dokumentaciju u spisu na nedvojben način utvrdio da se poslovi upravljanja dizalicom mogu okvalificirati kao dodatni poslovi za koje je potrebno dopunsko znanje u smislu odredbe članka 3. Priloga II KU-a, a koji poslovi ne ulaze u opis poslova radnog mjesta monter II za koje je tužitelj imao sklopljen ugovor o radu u utuženom razdoblju.

20. Tuženik je tijekom postupka dostavio izračun utuženog potraživanja tužitelja za razdoblje od ožujka 2020. do veljače 2023. prema kojem potraživanje tužitelja s osnova razlike u plaći zbog primjene umanjenog koeficijenta iznosi 4.088,23 eura bruto, a potraživanje s osnova dodatka na plaću za dopunsko znanje iznosi 1.968,10 eura bruto. Tužitelj je prihvatio navedeni izračun te je podneskom od 11. studenog 2025. uredio tužbeni zahtjev u skladu s izračunom tuženika.

Obzirom da je tuženik sačinio izračun potraživanja, a tužitelj uredio tužbeni zahtjev sukladno istom to je visina nesporna. Slijedom iznesenog sud je utvrdio da tužitelju pripada razlika bruto plaće zbog primjene umanjenog koeficijenta u iznosu 4.088,23 eura te s osnova dodatka na plaću za dopunsko znanje u iznosu 1.968,10 eura bruto zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u zatraženoj bruto razlici plaće.

Slijedom svega navedenoga, odlučeno kao pod točkom I . i II. izreke ove presude.

21. Na dosuđene mjesečne iznose razlike plaće, tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate, izuzev zateznih kamata koje teku na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u zatraženoj bruto razlici plaće. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO). Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom čl. 29. st. 2. ZOO-a, u visini citiranoj u izreci ove presude.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, te su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN, 138/23) i temeljem zatraženog troška prema troškovniku tužitelja i to:

za sastav tužbe - 100 bodova po Tbr. 8/1, trošak sastava obrazloženog podneska od 16.06.2025. i obrazloženog podneska od 11.11.2025. – svaki po 100 bodova po Tbr. 8/1, zastupanja na ročištu dana 10.09.2025. te zastupanja na ročištu dana 03.02.2026.

– svako po 100 bodova po Tbr. 9/1, dakle ukupno 500 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54) i uvećano za PDV od 25% iznosi ukupno 1.250,00 eura, sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate (čl. 151. st. 2. ZPP-a).

Odluka o plaćanju zateznih kamata na troškove parničnog postupka temelji se na primjeni odredbe čl. 41. st. 2. Ovršnog zakona (NN, 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20) pri čemu su zatezne kamate priznate od dana donošenja presude do isplate.

Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

Zagreb, 27. veljače 2026.

Sudac:

Siniša Marinović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u pisanom obliku putem ovog suda u pet (5) istovjetnih primjeraka u roku od petnaest (15) dana, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženiku