Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1477/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja ET, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije: Matije Gupca 2, Brođanci) zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB: 23057039320, sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 3. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, odlukom objavljenom 27. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl. 10.st.1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102578189, sklopljenog dana 23. kolovoza 2005. između tužitelja ET, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije: Matije Gupca 2, Brođanci) i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB: 23057039320, sa sjedištem u [adresa], potvrđenog dana 24. kolovoza 2005. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod br. OU-1884/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

“Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora. ”

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB: 23057039320, sa sjedištem u [adresa] da tužitelju ET, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije: Matije Gupca 2, Brođanci) plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 731,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj ET, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije: Matije Gupca 2, Brođanci) sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 731,18 eura do zatraženog iznosa od 856,18 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 25. listopada 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom, kao kreditorom sklopio dana 23. kolovoza 2005. Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5102578189, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.350,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama na rok od 120 mjeseci. Predmetnim Ugovorom u članku 10. stavku 1. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtijeva u iznosu od 1,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a minimalno 200,00 kuna, koja se obračunava sa danom Ugovora, a plaća se prije korištenja kredita. Tužitelj naglašava da se o toj odredbi, koja se u svakodnevnom govoru naziva i odredbom o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženikovog pravnog prednika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Zbog toga smatra da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Slijedom svega navedenog smatra da predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega istu smatra nepoštenom i ništetnom. Stoga traži da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev tužitelja te da presudom utvrdi da je predmetna odredba ništetna. Uz to traži da sud obveže tuženika da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka.

2. Tuženik nije dostavio odgovor na tužbu, iako je uredno zaprimio tužbu i pripadajuće priloge, kao i poziv za davanje pisanog odgovora na tužbu. Također, tuženik se unatoč urednom pozivu nije odazvao na pripremno ročište/ glavnu raspravu, niti je ispričao svoj izostanak. Stoga je Sud pripremno ročište / glavnu raspravu održao u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

3. Tijekom postupka tužitelj je ostao kod svojih navoda iz tužbe.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornoj odredbi Ugovora te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu odredbu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor o kreditu na str. 3-9, podnesak tuženika na str. 11, podnesak tužitelja upućen tuženiku na str. 15.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora (str. 3-9 spisa) u djelu u kojem je ugovorena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita.

6. Sud smatra nespornim da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 23. kolovoza 2005. jer to proizlazi iz Ugovora str. 3-9 spisa.

7. Sud smatra spornim je li ništetna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 10. stavka 1. Ugovora, kao i ima li tužitelj svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje kuće. Sredstva iz predmetnog kredita uplaćena su od strane tuženika na račun prodavatelja kuće radi isplate kupoprodajne cijene. Tužitelj se nije mogao točno sjetiti, ali je mišljenja da je jedan dio sredstava iz kredita prenesen kao oročeni depozit jer je tuženik to tražio radi osiguranja vraćanja kredita. Kuću je cijelo vrijeme koristio za stanovanje, nije ju nikad iznajmljivao, a isto tako nije ju koristio niti radi obavljanja neke djelatnosti slobodnog zanimanja... U banci je dobio na potpis predmetni Ugovor, s tim da je isti sročila banka, Prije potpisivanja je pročitao Ugovor, a prilikom čitanja bio mu je bitan jedino dio koji se odnosi na visinu otplatne rate. Nije mogao utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi jer je Ugovor sročila banka. Da je odbio potpisati Ugovor, zbog tog što se nije slagao sa sadržajem pojedinih ugovornih odredbi, mišljenja je da tad ne bi niti realizirao kredit pa ne bi mogao niti kupiti kuću. Nitko ga nije ni na koji način obavijestio niti mu rekao da će biti naplaćena bilo kakva naknada za obradu kreditnog zahtjeva...

9. Ovako dan iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njezin iskaz u skladu je sa sadržajem Ugovora. Naime, iz samog sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj kao laik pri čitanju samog Ugovora prije potpisa nije uočio spornu odredbu o naknadama i da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 23. kolovoza 2005. (str. 3-9 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, dalje ZZP/03). Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Nadalje, iz čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

12. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku proizlazi da je isti kredit utrošio za kupnju kuće, koju je koristio za stanovanje, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. st.1. toč.1. ZZP/03 s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženik je u tom ugovornom odnosu djelovao u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

14. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, prava i obveze, naknade koje će se možda naplatiti i slično. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva, njezinoj visini i namjeni zbog koje se ista naplaćuje te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. ZZP/03 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 10. stavka 1. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

15. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da u slučaju utvrđenja ništetnosti može nastavno tražiti i povrat danog u izvršenju predmetne ništetne ugovorne odredbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom I.

16. Zaključno treba naglasiti da ništetnost djela odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora pa je isti u preostalom djelu i dalje na snazi.

17. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 1.340,00 EUR eura. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- iznos od 200,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- iznosi od 200,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu/glavnoj raspravi održanoj 3. veljače 2026.( Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- iznos od 100,00 eura za zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr. 9. točka 3. Tarife).

Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 500,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 625,00 eura. Pored troškova punomoćnika tužitelju su priznati i stvarni troškovi sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 53,09 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura, jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa samim tim tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Prema tome tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 731,18 eura. Svi naprijed navedeni troškovi bili su prema ocjeni ovog Suda tužitelju potrebni za konačni uspjeh u ovom sporu pa su mu isti i dosuđeni.

18. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za troškove sastava po pomoćniku odvjetniku podneska od 2. veljače 2026., kao i sa zahtjevom za trošak sastava podneska kojim je od tuženika (banke) zatražio podatke o visini naplaćene naknade temeljem sporne odredbe. To stoga što je u konkretnom slučaju riječ o jednom te istom podnesku, a što je i razvidno iz sadržaja i datuma koji je naznačen na podnesku (10. lipnja 2024.). Taj podnesak prema ocijeni ovog Suda nije bio od nikakvog utjecaja za uspjeh tužitelja u ovom postupku jer isti ne traži u tužbenom zahtjevu isplatu već samo utvrđenje da je sporna odredba ništetna.

19. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 27. veljače 2026.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku