Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-1642/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja HV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 20. veljače 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja – JV, odvjetničku vježbenicu u Odvjetničkom uredu Marijana Belčića, odvjetnika u Osijeku, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, odlukom objavljenom 27. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 20.12.2005. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 28.12.2005. godine po javnom bilježniku Ružici Gagro iz Belišća pod brojem OU-321/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

“Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa] da tužitelju HV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva kredita isplati iznos od 760,15 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 20. siječnja 2006. do isplate po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju HV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 782,76 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj HV, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 782,76 eura do zatraženog iznosa od 1.106,18 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 27. studenog 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikovim pravnim prednikom Slavonska banka d.d., kao kreditorom sklopio dana 20. prosinca 2005. Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005 (dalje u tekstu: Ugovor) sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 100.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske Banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama na rok od 30 godina. Predmetnim Ugovorom u članku 6. stavku 1. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtijeva u iznosu od 1,20% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno unaprijed. Tužitelj naglašava da se o toj odredbi, koja se u svakodnevnom govoru naziva i odredbom o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženikovog pravnog prednika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Zbog toga smatra da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Slijedom svega navedenog smatra da predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega istu smatra nepoštenom i ništetnom. Stoga pored utvrđenja ništetnosti traži da sud naloži tuženiku da mu isti vrati iznos koji je tuženikov pravni prednik naplatio od tužitelja temeljem te odredbe.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva. Ne spori da je od tužitelja temeljem sporne odredbe naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 5.727,37 kuna dana 19. siječnja 2006. Naglasio je da osporava tužitelju svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu. Istaknuo je prigovor zastare te je prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Istaknuo je da smatra da je njegov pravni prednik bio ovlašten ugovoriti i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva jer takvo ugovaranje, odnosno naplata nije u suprotnosti s pozitivnim propisima koji su bili na snazi u to vrijeme.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu. Sud je na pripremnom ročištu, koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, 20. veljače 2026. str. 204-205 spisa, prihvatio prigovor tuženika te je vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 760,15 eura. To stoga što je tužitelj u predmetnom sporu istaknuo zahtjev za činidbu, koji se sastoji u isplati predmetnog iznosa i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu. U takvim okolnostima prema stavu ovog Suda vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu. Stoga je sud postupajući po prigovoru tuženika temeljem ovlasti iz čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) na raspravnom zapisniku odredio vrijednost predmeta spora na naprijed opisani način.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornoj odredbi Ugovora te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu odredbu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: odgovor tuženika na zahtjev tužitelja str.6-7 spisa, ugovor o kreditu str. 8-18 spisa, pravilnik o naknadama na potrošačke kredite str. 32 spisa, odluka o naknadama za usluge tuženikovog pravnog prednika str. 59-83 spisa.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 6. st. 1. Ugovora (str. 11 spisa). Također, predmet spora je i zahtjev tužitelja za povrat iznosa koji je naplaćen prilikom korištenja kredita temeljem sporne odredbe.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženikovog pravnog prednika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 20. prosinca 2005. (str. 8-16 spisa). Također nije sporno da je tuženikov pravni prednik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 5.727,37 kuna, a što sad prema fiksnom tečaju konverzije od 1 EUR= 7,53450 kuna odgovara iznosu od 760,15 eura (ulazna naknada). Navedena naknada naplaćena je od tuženika 19. siječnja 2006., a što između ostalog proizlazi iz tuženikovog pisanog odgovora na tužiteljev zahtjev od 2. kolovoza 2024. (str. 6 spisa), kao i iz odgovora na tužbu.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 6. stavak 1. Ugovora, kao i ima li tužitelj pravo na povrat naplaćene naknade ako se utvrdi da je navedena odredba ništena. Nadalje, sporno je ima li tužitelj svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, kao i je li nastupila zastara. Tuženik nije osporavao svoju pasivnu legitimaciju.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi izgradnje obiteljske kuće te je sredstva iz kredita u cijelosti utrošio za tu namjenu. Kuću je cijelo vrijeme koristio za stanovanje sebe i obitelji, odnosno supruge i djece, s tim da su se djeca osamostalila kad su odrasla. Kuću nije nikad koristio radi obavljanja nekih djelatnosti, slobodnog zanimanja niti slično niti je kuću koristio radi obavljanja djelatnosti iz obrta... Obratio se tuženikovom pravnom predniku sa zahtjevom za kredit jer je kod istog imao tekući račun. Rekli su mu koju dokumentaciju da skupi. Sjeća se da je donio zadnje tri isplatne liste te je to ostavio u poslovnici banke jer mu je rečeno da će ga naknadno kontaktirati za par dana kad obrade njegov zahtjev, tako je i u konačnici bilo. Ugovor je pročitao prije potpisivanja. Uočio je spornu odredbu o ulaznoj naknadi. Pitao je zašto se ista naplaćuje te mu je rečeno da je to u skladu sa internim pravilnikom banke. Nisu mu detaljnije pojašnjavali niti svrhu niti namjenu naplate sporne naknade. Ugovor je sastavila banka, njega je sve čekalo pripremljeno radi potpisivanja. Nije mogao utjecati na sadržaj pojedinih odredbi pa ni na niti sadržaj sporne odredbe jer da nije potpisao ugovor ne bi mogao realizirati kredit. To je jasno zaključio jer su mu u banci rekli da spornu naknadu moraju naplatiti budući je to u skladu sa njihovim pravilima. Kredit je podigao u valuti CHF jer nije s obzirom na visinu svojih primanja ispunjavao uvjete za neki drugi kredit. Nije tražio ponude od drugih banaka jer je već bio klijent tuženikovog pravnog prednika, s tim da na tom području tad nije niti bilo poslovnica drugih banaka. Da se odlučio ići po druge ponude morao bi ići u Osijek.

9. Ovako dan iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njegov iskaz u skladu je sa sadržajem Ugovora (str. 8-18 spisa). Naime, iz samog sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženikovog pravnog prednika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj kao laik pri čitanju samog Ugovora prije potpisa nije uočio spornu odredbu o naknadama i da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 20. prosinca 2005. (str. 8-18 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, dalje ZZP/03). Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Nadalje, iz čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

12. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8.ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku proizlazi da je isti kredit utrošio za izgradnju obiteljske kuće, koju je zajedno sa članovima obitelji koristio za stanovanje, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelja je u smislu čl. 3. st.1. toč.1. ZZP/03 s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

14. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, prava i obveze, naknade koje će se možda naplatiti i slično. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva, njezinoj visini i razlogu naplate te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. ZZP/03 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

15. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetne ništetne ugovorne odredbe.

16. Ništetnost djela odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. .

17. Tuženik je u svom pisanom odgovoru str. 6. spisa priznao da je 19. siječnja 2006. tužitelju temeljem sporne ugovorne odredbe naplatio iznos od 5.727,37 kuna što prema fiksnom tečaju konverzije od 1 EUR= 7,53450 kuna danas iznosi 760,15 eura (ulazna naknada). Stoga je tuženik iznos od 760,15 eura dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem predmetne ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog sa zateznim kamatama od dana kad je iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe, a koja ujedno predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. ZOO-a.

18. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. To stoga što je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost djela odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

19. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa sukladno utvrđenoj vrijednosti spora od 760,15 eura. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- iznos od 150,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- iznos od 150,00 eura za sastav obrazloženog podneska od 21. siječnja 2026. (Tbr. 8.1. Tarife), jer se tužitelj u tom podnesku očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- iznos od 150,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu odnosno glavnoj raspravi održanoj 20. veljače 2026. (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- iznos od 75,00 eura za zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr, 9.4. Tarife)

- iznos od 37,50 eura za sastav podneska kojim se tužitelj obratio prije pokretanja postupka tuženiku sa upitom koliki je iznos naknade naplaćen i kad temeljem sporne odredbe, a što spada u kategoriju ostalih podnesaka (Tbr. 8.4. Tarife) jer je tužitelj dokazao da je takav upit postavio tuženiku prije pokretanja postupka dostavljanjem uz tužbu tuženikovog odgovora, str. 6 spisa, kao i dostavljanjem na sudski spis takvog upita str. 203 spisa, a što je u konačnici omogućilo tužitelju specifikaciju tužbenog zahtjeva u djelu koji se odnosi na isplatu.

Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 562,50 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 703,13 eura. Pored troškova punomoćnika tužitelju su priznati i stvarni troškovi sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53,09 eura (prema vrijednosti predmeta spora naznačenog u tužbi) i na presudu u iznosu od 26,54 eura (prema vrijednosti predmeta spora utvrđenoj na pripremnom ročištu), jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa samim tim tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Prema tome tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 782,76 eura. Svi naprijed navedeni troškovi bili su prema ocjeni ovog Suda tužitelju potrebni za konačni uspjeh u ovom sporu pa su mu isti i dosuđeni.

20. Tužitelj je dva puta zatražio isti trošak za sastavljanje dopisa po punomoćniku odvjetniku, kojim se obratio tuženiku za dostavu podataka o visini naplaćene naknade, prvi put za upit povodom kojeg je dobio pisani odgovor tuženika str. 6. spisa, a koji dopis nije dostavio uz tužbu i drugi put za dopis str. 203 spisa iz kojeg proizlazi da se dana 10. lipnja 2024. obratio tuženiku sa identičnim zahtjevom. Stoga Sud izvodi zaključak da je upravo taj dopis od 10. lipnja 2024., str. 203 spisa, isti onaj dopis povodom kojeg je tuženik dostavio tužitelju podatke na str. 6. spisa. S obzirom da je u prethodnoj točki obrazloženja takav trošak sastava dopisa priznat tužitelju, isti je odbijen sa drugim takvim zahtjevom jer je riječ o jednom te istom podnesku, a ne o dva različita podneska. Čak da je riječ i o dva različita podneska, tužitelj bi imao pravo na troškove sastava po punomoćniku odvjetniku samo jednog takvog podneska jer je neosnovano traženje troškova za drugi identični podnesak u okolnostima kad je tuženik već prilikom zaprimanja prvog podneska udovoljio tužitelju te istom dostavio tražene podatke. U preostalom djelu tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova iznad iznosa koji su mu u prethodnoj točki obrazloženja priznati za svaku pojedinu radnju po vrijednosti predmeta spora od 760,15 eura do iznosa koji bi mu pripadao da vrijednost predmeta spora iznosi 1.340,50 eura, kao i u djelu sudske pristojbe na presudu iznad priznatog iznosa od 26,54 eura do zatraženog iznosa od 53,09 eura jer je pristojba za presudu zatražena suprotno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora.

21. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 27. veljače 2026.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, koja se podnosi putem ovog suda, u roku 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena bez obzira što na isto nije pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako nije bila uredno obaviještena.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku