Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-777/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja UL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Petrović u Osijeku, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 6. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja u zamjeni Ene Petrović, odvjetnice u Osijeku i punomoćnika tužene u zamjeni Nikole Erora, odvjetnika u Osijeku, po objavi 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 9012136967 od 1. prosinca 2006. sklopljen između tužitelja UL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732

- u članku 4. koji glasi: "Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana…kamata se obračunava u CHF ... "

- u članku 7. koji glasi: „kredit u iznosu od 73.144,96 CHF i kamata iz točke 4. otplaćuju se u 252 … mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja…. ", te u dijelu koji glasi: „u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenim iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci.“

II. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju UL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 4.239,87 EUR (slovima: četiri tisuće dvjesto trideset devet eura osamdeset sedam centi) uslijed nezakonitog povećanja visine kredita po osnovi promijenjene povećane kamatne stope zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, tekućom kako slijedi:

- Na iznos od 1,76 EUR-a tekućom od 07.07.2007. do isplate,

- Na iznos od 37,24 EUR-a tekućom od 07.08.2007. do isplate,

- Na iznos od 37,13 EUR-a tekućom od 07.09.2007. do isplate,

- Na iznos od 36,67 EUR-a tekućom od 07.10.2007. do isplate,

- Na iznos od 36,69 EUR-a tekućom od 07.11.2007. do isplate,

- Na iznos od 36,93 EUR-a tekućom od 07.12.2007. do isplate,

- Na iznos od 37,17 EUR-a tekućom od 07.01.2008. do isplate,

- Na iznos od 64,16 EUR-a tekućom od 07.02.2008. do isplate,

- Na iznos od 65,14 EUR-a tekućom od 07.03.2008. do isplate,

- Na iznos od 64,88 EUR-a tekućom od 07.04.2008. do isplate,

- Na iznos od 63,04 EUR-a tekućom od 07.05.2008. do isplate,

- Na iznos od 63,16 EUR-a tekućom od 07.06.2008. do isplate,

- Na iznos od 61,68 EUR-a tekućom od 07.07.2008. do isplate,

- Na iznos od 60,75 EUR-a tekućom od 07.08.2008. do isplate,

- Na iznos od 61,55 EUR-a tekućom od 07.09.2008. do isplate,

- Na iznos od 62,74 EUR-a tekućom od 07.10.2008. do isplate,

- Na iznos od 64,94 EUR-a tekućom od 07.11.2008. do isplate,

- Na iznos od 63,78 EUR-a tekućom od 07.12.2008. do isplate,

- Na iznos od 66,03 EUR-a tekućom od 07.01.2009. do isplate,

- Na iznos od 67,17 EUR-a tekućom od 07.02.2009. do isplate,

- Na iznos od 68,68 EUR-a tekućom od 07.03.2009. do isplate,

- Na iznos od 66,15 EUR-a tekućom od 07.04.2009. do isplate,

- Na iznos od 66,42 EUR-a tekućom od 07.05.2009. do isplate,

- Na iznos od 65,56 EUR-a tekućom od 07.06.2009. do isplate,

- Na iznos od 65,21 EUR-a tekućom od 07.07.2009. do isplate,

- Na iznos od 64,84 EUR-a tekućom od 07.08.2009. do isplate,

- Na iznos od 65,32 EUR-a tekućom od 07.09.2009. do isplate,

- Na iznos od 64,75 EUR-a tekućom od 07.10.2009. do isplate,

- Na iznos od 64,69 EUR-a tekućom od 07.11.2009. do isplate,

- Na iznos od 65,15 EUR-a tekućom od 07.12.2009. do isplate,

- Na iznos od 65,90 EUR-a tekućom od 07.01.2010. do isplate,

- Na iznos od 68,60 EUR-a tekućom od 07.02.2010. do isplate,

- Na iznos od 68,29 EUR-a tekućom od 07.03.2010. do isplate,

- Na iznos od 69,72 EUR-a tekućom od 07.04.2010. do isplate,

- Na iznos od 69,94 EUR-a tekućom od 07.05.2010. do isplate,

- Na iznos od 70,77 EUR-a tekućom od 07.06.2010. do isplate,

- Na iznos od 73,62 EUR-a tekućom od 07.07.2010. do isplate.

- Na iznos od 69,53 EUR-a tekućom od 07.08.2010. do isplate.

- Na iznos od 74,04 EUR-a tekućom od 07.09.2010. do isplate,

- Na iznos od 72,57 EUR-a tekućom od 07.10.2010. do isplate,

- Na iznos od 71,87 EUR-a tekućom od 07.11.2010. do isplate,

- Na iznos od 60,31 EUR-a tekućom od 07.12.2010. do isplate,

- Na iznos od 62,64 EUR-a tekućom od 07.01.2011. do isplate,

- Na iznos od 61,07 EUR-a tekućom od 07.02.2011. do isplate,

- Na iznos od 60,60 EUR-a tekućom od 07.03.2011. do isplate,

- Na iznos od 59,80 EUR-a tekućom od 07.04.2011. do isplate,

- Na iznos od 61,60 EUR-a tekućom od 07.05.2011. do isplate,

- Na iznos od 53,62 EUR-a tekućom od 07.06.2011. do isplate,

- Na iznos od 53,74 EUR-a tekućom od 07.07.2011. do isplate,

- Na iznos od 61,27 EUR-a tekućom od 07.08.2011. do isplate,

- Na iznos od 45,70 EUR-a tekućom od 07.09.2011. do isplate,

- Na iznos od 44,64 EUR-a tekućom od 07.10.2011. do isplate,

- Na iznos od 44,84 EUR-a tekućom od 07.11.2011. do isplate,

- Na iznos od 44,22 EUR-a tekućom od 07.12.2011. do isplate,

- Na iznos od 45,01 EUR-a tekućom od 07.01.2012. do isplate,

- Na iznos od 43,46 EUR-a tekućom od 07.02.2012. do isplate,

- Na iznos od 43,25 EUR-a tekućom od 07.03.2012. do isplate,

- Na iznos od 42,90 EUR-a tekućom od 07.04.2012. do isplate,

- Na iznos od 42,92 EUR-a tekućom od 07.05.2012. do isplate,

- Na iznos od 43,18 EUR-a tekućom od 07.06.2012. do isplate,

- Na iznos od 42,71 EUR-a tekućom od 07.07.2012. do isplate,

- Na iznos od 44,84 EUR-a tekućom od 07.08.2012. do isplate,

- Na iznos od 44,26 EUR-a tekućom od 07.09.2012. do isplate,

- Na iznos od 43,99 EUR-a tekućom od 07.10.2012. do isplate,

- Na iznos od 44,36 EUR-a tekućom od 07.11.2012. do isplate,

- Na iznos od 44,09 EUR-a tekućom od 07.12.2012. do isplate,

- Na iznos od 44,35 EUR-a tekućom od 07.01.2013. do isplate,

- Na iznos od 43,35 EUR-a tekućom od 07.02.2013. do isplate,

- Na iznos od 43,48 EUR-a tekućom od 07.03.2013. do isplate,

- Na iznos od 43,95 EUR-a tekućom od 07.04.2013. do isplate,

- Na iznos od 43,21 EUR-a tekućom od 07.05.2013. do isplate,

- Na iznos od 42,61 EUR-a tekućom od 07.06.2013. do isplate,

- Na iznos od 42,22 EUR-a tekućom od 07.07.2013. do isplate,

- Na iznos od 42,40 EUR-a tekućom od 07.08.2013. do isplate,

- Na iznos od 42,43 EUR-a tekućom od 07.09.2013. do isplate,

- Na iznos od 43,01 EUR-a tekućom od 07.10.2013. do isplate,

- Na iznos od 42,67 EUR-a tekućom od 07.11.2013. do isplate,

- Na iznos od 42,94 EUR-a tekućom od 07.12.2013. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju UL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 945,33 EUR (slovima: devetsto četrdeset pet eura trideset tri centa) uslijed nezakonitog povećanja visine kredita po osnovi povećanja tečaja CHF prema kuni zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, tekućom kako slijedi:

- Na iznos od 45,22 EUR-a tekućom od 07.12.2012. do isplate,

- Na iznos od 119,28 EUR-a tekućom od 07.02.2013. do isplate,

- Na iznos od 92,60 EUR-a tekućom od 07.03.2013. do isplate,

- Na iznos od 263,66 EUR-a tekućom od 07.04.2013. do isplate,

- Na iznos od 92,88 EUR-a tekućom od 07.05.2013. do isplate,

- Na iznos od 93,47 EUR-a tekućom od 07.06.2013. do isplate,

- Na iznos od 93,86 EUR-a tekućom od 07.07.2013. do isplate,

- Na iznos od 93,69 EUR-a tekućom od 07.08.2013. do isplate,

- Na iznos od 50,67 EUR-a tekućom od 07.09.2013. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj 9012136967 od 1. prosinca 2006. prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, kao neosnovan.

V. Utvrđuje se da je neosnovan prigovor radi prebijanja.

VI. Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju UL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 2.131,04 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki VI. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10. lipnja 2019. navodi da je kao korisnik kredita 1. prosinca 2006. s tuženom kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012136967 kojim se tužena obvezala staviti na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 73.144,96 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je bio odobren za kupnju vozila. Kamata na kredit na dan sklapanja ugovora je ugovorena kao promjenjiva i iznosila je 4,30% godišnje. Tužitelj je u obvezi kredit vratiti u roku od 21 godine. U članku 4. bilo je ugovoreno da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,30% godišnje, koja se obračunava u CHF i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. U članku 7. bilo je ugovoreno da se kredit i kamata iz točke 4. ugovora otplaćuju u 252 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenom iznosu anuiteta da će banka pisano obavijestiti korisnika kredita, kao i da su stranke suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta, te se sa danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci. Navedena obavijest sastavni je dio ugovora. Odredba članka 1. Ugovora o kreditu od 1. prosinca 2006. kojom je ugovorena valutna klauzula, te članka 4. kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke o kreditiranju građana, je temeljem odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) ništetna. Navedena ugovorna odredba kojom se ugovara valutna klauzula i odredba da se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, dakle isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a bez da se istovremeno precizno stranku obavijesti o značaju vezivanja iznosa kredita isplaćenog u kunama uz promjenu tečaja CHF i odrede uvjeti promjenjivosti i referenta stopa za koju se promjena veže, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je to odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, to zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, činjenica promjenjivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tužena određuje jednostrano, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom članka 4. ZOO-a. Povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povreda odredbe članka 247. ZOO-a. Obzirom je ugovor tužene standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tužena nije izričito utvrdila parametre promjene tečaja, niti za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tužena je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne. Budući kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužitelj u obvezi plaćati tuženoj, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tužene protivno je odredbi članka 269. ZOO-a. Tužena je mijenjala visinu anuiteta i kamatne stope sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelju je o promjeni samo dostavila pisanu obavijest, bez da je za takvu promjenu tražila bilo kakvu suglasnost tužitelja. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na tuženu, a temeljem tužbe tužitelja POTROŠAČ – HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA, presudio odredbe Ugovora koje su na identičan način sadržane i u Ugovoru o kreditu između tužitelja i tužene, a u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, ništetnim. Kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 1. prosinca 2006. bila je ugovorena u iznosu od 4,30% godišnje, a tužena je protivno načelu savjesnosti i poštenja sukladno odluci banke mijenjala kamatnu stopu, kao i visinu iznosa kredita po osnovi promjene tečaja CHF prema kuni u kojoj je valuti kredit isplaćen, čime je došlo do promjene i visine mjesečnih anuiteta u odnosu na prvi otplatni plan kredita. Tužena je u Ugovoru o kreditu broj: 9012136967 od 1. prosinca 2006. ugovorila i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorila valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svojim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03.) i to članka 81. i članka 84.

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapala i tužena, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tužena u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom je i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđena ništetnost promjene kamatne stope sukladno odluci banke, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, tužitelj smatra da je tužena svojim postupanjem od njega stekla na osnovi ništetnih ugovornih odredbi značajan novčani iznos koji predstavlja razliku između onog što je tužena zakonito mogla ugovoriti bez povrede prava potrošača i naplatiti i onoga što je ništetnim odredbama naplatila. Tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije u mogućnosti točno odrediti, odnosno postaviti određen tužbeni zahtjev jer ne raspolaže svim parametrima za izračun predmetne tražbine, niti ima za isto potrebno znanje, već je potrebno provesti složeno financijsko vještačenje, pa tužbu postavlja u smislu odredbe članka 186. stavka 2. i 3. ZPP-a kao odredivu, tj. stupnjevitu, a određen zahtjev će postaviti nakon pribavljanja potrebite dokumentacije i vještačenja, u roku određenom po sudu. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 9012136967 od 1. prosinca 2006. sklopljen između tužitelja UL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732:

- u članku 4. koji glasi: "Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana… kamata se obračunava u CHF…"

- u članku 6. koji glasi: "kredit u iznosu od 73.144,96 CHF i kamata iz točke 4. otplaćuju se u 252 … mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja"

- te u dijelu koji glasi: "u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci."

- te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz članka 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos preplaćenog kredita u visini nezakonitog povećanja visine kredita uslijed promjene i povećanja tečaja CHF prema kuni i promijenjene povećane kamatne stope (utvrđenog financijskim vještačenjem) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta pa do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, sve u roku 15 dana."

1.1. U podnesku od 31. ožujka 2022. tužitelj ističe da je predmetni ugovor o kreditu bio osiguran kod Croatia osiguranja d.d., koja je predmetni kredit zatvorila s osnova ugovorenog osiguranja, 12. ožujka 2014.

1.2. U podnesku od 9. listopada 2025. tužitelj je pod točkama II. i III. uredio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva koji glasi kao u točki II. i III. izreke presude.

2. Tužena u odgovoru na tužbu ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe članka 131. ZZP09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Povezivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući postupanje tužene više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo.

Iz odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku, kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. U konkretnom slučaju se ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pa je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno irelevantno u smislu odredbi članka 138.a ZZP i 502.c. ZPP-a. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Sadržaj ugovora te postupanje tužene su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno pravni odnos banke i korisnika. U ugovoru o kreditu, osobito u članku 7., ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama, u ugovoru stoji da se kredit otplaćuje u 252 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužiteljice. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Smisao zakonske odredbe članka 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom članka 21. ZOO. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tužena navodi presudu Vs- Rev 1990/91 i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule, štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO.

Tužena ističe kako je u predmetnom Ugovoru o kreditu odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi jasno navedena u članku 4.1. kao i ostale odredbe Ugovora, da je ista ispisana jednakim fontom slova kao i ostale odredbe Ugovora, te je lako uočljiva. U samoj odredbi jasno je navedeno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva. Imajući u vidu sudsku praksu Vrhovnog suda RH nedvojbeno je da je ništav dio odredbe članka 4.1. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je navedeno: "sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana". U ovom postupku tužitelj smatra da se ugovorena promjenjiva kamata po početnoj stopi ima uzeti kao fiksna, te jedino što traži je upravo razlika između stope od 4,30% i promijenjenih kamata koje su obračunavate tijekom ugovorenog razdoblja. Tužena ističe kako odluka o tome da li kamata kao protučinidba za korištenje novca banke od strane korisnika kredita treba biti fiksna ili promjenjiva izravno se tiče glavne činidbe pojedine ugovorne stranke pa stoga sukladno odredbi članka 296. stavka 3. ZOO-a, tj. članka 84. ZZP 2003 odnosno članka 99. ZZP 2007-2014 nije podvrgnut sudskoj kontroli. Iako u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništavim cijele odredbe članka 4. Ugovora o kreditu o mijenjaju kamatne stope sukladno odredbama banke ne znači da je time poništen i osnovni ugovorni odnos stranaka o činidbi, odnosno o promjenjivosti kamatne stope. U konkretnom slučaju stranke su potpisom Ugovora na jasan i nedvojben način izrazile svoju volju u pogledu promjenjive kamatne stope dok je pitanje spora nastalo u pogledu činjenice da se ta stopa mijenja sukladno Odlukama banke jer je na taj način banka u jednostrano povoljnijem položaju u odnosu na korisnika kredita radi osobne dispozicije da stopu mijenja bez suglasnosti korisnika kredita. Tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu novčane tražbine na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa, ono na što oba ugovaratelja (pa i tužitelj) imaju pravo je da se pravna praznina koja je nastala između, s jedne strane nesporne činjenice da je kamatna stopa promjenjiva, a s druge strane utvrđenja da je ništetna odredba o načinu njene promjene, popuni dopunskim tumačenjem ugovora budući nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu.

Tužena ukazuje kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od 9. veljače 2005. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama. Iz takvog ponašanja tužitelja može se zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je od tužene prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora.

Tužena nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom isti zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući to ovisi o svakom pojedinom slučaju. U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) "uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke". Hrvatska narodna banka je iznijela stav da "građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih baka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope." Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Tužena do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imala zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovornima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ju do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tužena u cijelosti i udovoljila. Tužitelj zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, što je u potpunosti neosnovano i, u krajnjem slučaju, protivno zakonu. Naime, cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To nije "naknada štete" niti "stjecanje bez osnove" niti "restitucija", već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda, na isključivu štetu tuženika. Budući niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao.

Što se tiče "nezakonitosti" kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati "nezakonitom". Ugovor o kreditu tužene sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Iz odredbe 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tužena (ispravno tužitelj) upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je odrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Sama činjenica da i ZOO i članak 26. stavak 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti "protivno prisilnim propisima i moralu društva", dakle ne može biti ništetno. Odredba članka 26. stavka 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tužene, pri čemu je tužena kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slala o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine, uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 1.1.2014. – dakle, od 1.1.2014., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 1.1.2014. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba.

Tužena ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine („Narodne novine“ 96/03.), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tužena ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, sukladno odredbi članka 306. stavka 4. navedeno Zakona, učinila potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi "Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke". Tužena je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirala o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljala izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi članka 308. stavka 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu članka 62. stavka 2. "starog" ZZP. Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tužena, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. Kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Na temelju odredbe članka 143. stavka 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi članka 143. stavka 1. i 2. ZOO i članka 49. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Upravo iz nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu članka 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: "davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;" … ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o … "proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom:" (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tužene, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tužena ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju "cijenu" kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima, što je notorno. Svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa – na 1 godinu s prinosom 0%. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Obje su mjere utjecale na porast troškova financiranja – depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008) HNB ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa. Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Tužena je od strane HNB-a podvrgnuta redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tužene uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Tužena obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretila tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja.

U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje. Tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-7129/13, te nadalje pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. U odredbi članka 83. ZZP jasno se propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara promjenjiva kamatna stopa dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to kamata, odnosno iznos obračunat po osnovi kamate ugovorene spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev. Potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu.

Tužena ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tužena predlaže naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženoj.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj: 9012136967 od 1. prosinca 2006. (list 8-14 spisa), dokumentaciju (list 24-32 spisa), otplatnu tablicu (stranica 58-62 spisa), plan otplate (stranica 63-67 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranica 68-93 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Lidije Balog iz Bilja od 29. svibnja 2022. (stranica 105-117 spisa), očitovanje sudskog vještaka od 7. kolovoza 2025. (stranica 193-196 spisa), dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka Lidije Balog iz Bilja od 8. rujna 2025. (stranica 208-212 spisa), te izvršio uvid u drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Na ročištu 12. srpnja 2021. odbijen je prijedlog tužene za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu broj: 9012136967 od 1. prosinca 2006. sklopljen između tužitelja i tužene, a na okolnost da su tužitelju prilikom sklapanja ugovora objašnjene sve moguće promjene kako u tečaju tako i u kamatnoj stopi, budući javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, niti je imao takve zakonske ovlasti. Nije izveden dokaz saslušanjem osobnog bankara, budući je tužena na ročištu 18. svibnja 2023. odustala od izvođenja tog dokaznog prijedloga.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (članak 4.), valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (članak 7. umjesto članak 6. kako tužitelj netočno navodi) i odredbe prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak (članak 1.), kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj 9012136967 od 1. prosinca 2006. sklopljenom s tuženom.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 1. prosinca 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj: 9012136967

- da je ugovoreno da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 73.144,96 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (članak 1.),

- da je kredit odobren za kupnju stambenog objekta,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,30% godišnje te da je kamatna stopa promjenjiva skladno odluci banke (članak 4.),

- da je ugovoren rok otplate kredita 252 mjeseca time da će se kredit u iznosu 73.144,96 CHF i kamata otplaćivati u 252 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora (članak 7.),

- da je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je korisnik kredita pisano dostavio banci (članak 7.),

- da je tužena za trajanja otplate kredita u nekoliko navrata povećavala kamatnu stopu,

- da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu,

- da je tužitelj bio neuredan u otplati kredita, pa je Ugovor o kreditu otkazan, te je Croatia osiguranje d.d. 17. siječnja 2014. otplatila u cijelosti ostatak duga po predmetnom kreditu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

6.1. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i prijevremenoj otplati kredita, odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

8.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

8.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 4. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

8.6. U tom pravcu neodlučni su navodi tužene u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima pojašnjava opravdanost ugovorene valutne klauzule odnosno kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu.

9. Nadalje, tužena je tijekom postupka tvrdila i da je prilikom pregovaranja s tužiteljem prije sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužitelja obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF odnosno promjenjiva kamatna stope nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Prema stavu ovoga suda, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu tužitelja informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, odnosno elementima koji utječu na promjenu kamatne stope te okolnosti nije ničim dokazala. Naime, iako je na utvrđenje te okolnosti predložila saslušanje djelatnika tužene, bez identificiranja istog, ona je od njegovog saslušanja tijekom postupka odustala.

11. Nije osnovan niti navod tužene kako sud ne može utvrditi ništetnom odredbu ugovora koji je u cijelosti izvršen. Naime, okolnost da je predmetni ugovor o kreditu ispunjen otplatom ugovorenog iznosa nije od utjecaja na postojanje pravnog interesa tužitelja za isticanje ništetnosti jer se prema odredbi članka 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) važećoj u vrijeme njegova sklapanja, pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Smisao odredbe je efikasna pravna zaštita savjesne ugovorne strane koja je u izvršavanju ništetnog ugovora kao pravnog posla protivnog odredbama pravnog poretka ili morala, drugoj ugovornoj strani nešto dala. Zaštita se u takvom slučaju ostvaruje kondemnatornim zahtjevom koji ima za cilj uspostavu pravne i činjenične situacije za stranu koja je izvršila obvezu kao da ništavog ugovora (ili pojedine njegove odredbe) nije bilo, u ovom slučaju isplatom novčanog iznosa.

12. Obzirom na iznijeto, osnovan je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe članka 4. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamata stopa, te odredbe članka 7. (time da je tužitelj pogrešno naveo da se radi o članku 6. Ugovora, iako je iz sadržaja tužbenog zahtjeva vidljivo da je riječ o odredbi članka 7.), kojim je ugovorena otplata kredita vezano za tečaj CHF, pa je o istom odlučeno kao u točci I. izreke presude.

13. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva iz točke I. kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 73.144,96 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, ovaj sud je s istim tužitelja odbio, jer isto prelazi pravna utvrđenja iz presude potrošač, pa je o njemu odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

14. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli odnosno o promjenjivoj kamatnoj sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa dio hrvatskog pravnog poretka, odnosno normirana Zakonom o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredba ugovora o kreditu koja se odnose na valutnu klauzulu odnosno na promjenjivu kamatnu stopu nije utvrđena ništenom jer da valutna klauzula odnosno promjenjiva kamatna stopa ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnom iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

15. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. – dalje u tekstu: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 14. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 14. lipnja 2014. a ističe 14. lipnja 2019. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019. ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope.

15.2. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 134 lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. a ističe 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 10. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

15.3. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi da zahtjev tužitelja kojim potražuje povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari.

16. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Lidiji Balog iz Bilja, a zadatak vještaka je provesti vještačenje na okolnost visine tražbine tužitelja prema tuženoj zbog ništetnosti valutne klauzule te promjene kamatnih stopa za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu 1. prosinca 2006. do 12. ožujka 2014.

16.1. Iz nalaza vještaka od 29. svibnja 2022. proizlazi:

- da je tijekom otplate kredita kamatna stopa stalno rasla, niti jednom nije bila niža od ugovorene - 4,30%

- da je tužitelj tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više 32.358,69 HRK / 4.294,74 eura,

- da je tužitelj radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 115.443,05 HRK / 15.321,93 eura,

- da u mjesecima u kojima je razlika anuiteta negativna, tužitelj je platio manje u odnosu na anuitete po prvobitno ugovorenim uvjetima iz razloga što je tečaj za CHF na dan dospijeća istog anuiteta bio manji u odnosu na tečaj koji je važio prilikom isplate kredita. Negativne stavke iznose ukupno 4.133,87 HRK / 548,66 eura,

- da ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj preplatio anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni, ukupno preplaćeni anuiteti po osnovi tečajne razlike bi iznosili 119.576,92 HRK / 15.870,58 eura.

16.2. Tužitelj je u podnesku od 23. siječnja 2023. uredio tužbeni zahtjev na način da je na ime pozitivne razlike na ime preplaćenog kredita uslijed promjene i povećanja tečaja CHF prema kn i promijenjene kamatne stope za razdoblje od 7. srpnja 2007. do 17. siječnja 2014. potraživao ukupan iznos od 20.165,32 eur / 151.935,61 kn.

16.3. Tuženik je u podnesku od 21. siječnja 2023. iznio da u cijelosti osporava predmetni nalaz i mišljenje, jer da sudski vještak radi izračun s premisom da je kredit bio uredan u otplati i da je prijevremeno otplaćen, što nije točno. Predmetni kredit je bio neuredan u otplati te je posljedično tome otkazan i prenesen na osiguravajuće društvo, koje je 17. siječnja 2014. podmirilo cjelokupno dospjelo potraživanje tužene po kreditu i preuzelo sva daljnja prava i obveze iz predmetnog ugovora. Jedini ispravan izračun u ovom slučaju je na temelju stvarno izvršenih uplata u korist kredita od strane korisnika kredita ovdje tužitelja, ne uključujući uplatu napravljenu od strane osiguravajućeg društva. Predmetni nalaz i mišljenje baziran je na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu.

16.4. Iz dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 8. rujna 2025. proizlazi da preplata tužitelja do dana otplate kredita od strane osiguravajuće kuće, dakle u koji iznos nije uključena i uplata osiguravajuće kuće, po osnovi promjenjive kamate stope iznosi ukupno 31.945,32 HRK, odnosno 4.239,87 EUR, a po osnovi tečaje razlike iznosi ukupno 7.122,57 HRK, odnosno 945,33 EUR, a što sveukupno iznosi 39.067,89 HRK, odnosno 5.185,20 EUR.

16.5. U podnesku od 9. listopada 2025. tužitelj je sukladno dopuni nalaza i mišljenja od 8. rujna 2025. uredio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva koji glasi kao u točki II. i III. izreke presude, pri čemu je potraživao samo preplatu po uplatama koje je on učinio, a ne i preplatu po uplati koju je, nakon otkaza ugovora o kreditu, učinilo osiguravajuće društvo.

16.6. Na ročištu 6. veljače 2026. sudski vještak Lidija Balog je iznijela da ostaje kod nalaza i mišljenja odnosno svih dopuna, pogotovo dopune od 8. rujna 2025. Navodi kako u stupcu 6 ukupan iznos od 945,33 eura predstavlja razliku između pozitivnih i negativnih tečajnih razlika koje su u tom stupcu pojedinačno iskazane. Time da u taj iznos od 945,33 eura nije uključena razlika na ime tečaja iz iznosa koji je 17. siječnja 2014. na ime otplate kredita uplatilo Croatia osiguranje. Sve uplate od 7. siječnja 2007. do 7. prosinca 2013. izvršio je tužitelj, a prema podacima koje je dobila iz specifikacije uplata.

16.7. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje.

17. Tužena je na ročištu 6. veljače 2026. iznijela prigovor radi prebijanja u odnosu na negativne razlike u iznosu 548,66 eura i to na način da se utvrdi postojanje tražbine tužene u ukupnom iznosu od 548,66 eura (negativna razlika) te da se tražbina umanji za navedeni iznos koji obuhvaća negativne razlike iz odredbe članka 323. ZOO. Podredno je istaknula materijalni prigovor prijeboja,

17.1. U odnosu na uračunavanje tzv. negativnih razlika u iznosu od 548,66 eura zbog manje plaćenih anuiteta odnosno postojanja te tražbine koju je tužena istakla radi prebijanja, ovaj sud je utvrdio da je bilo razdoblja tijekom otplate kredita kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj, tj. razdoblja u kojem je tužena obračunavala anuitete kredita, a tužitelj vršio otplatu kredita po tečaju nižem od početnog tečaja tj. tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Stajalište je ovog suda da ovo nije od relevantnog značenja za presuđenje niti ima osnove za uračunavanje tog iznosa u tražbinu tužitelja. Unatoč tome što je u tom razdoblju vršena otplata anuiteta kredita po tečaju nižem od tečaja važećem na dan korištenja kredita te iznose po ocjeni ovoga suda ne treba uračunati u iznos pretplate jer se ne radi o iznosima na naknadu kojih bi tužena kao kreditor imala pravo. Naime, kada je tužena, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženoj ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tužena ima tražbinu prema tužitelju za ona razdoblja kada je anuitete obračunavala i naplaćivala od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelja ništa nije primila pa ne postoji ni njihova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog.

17.2. Iako je tužitelj plaćanjem manjih anuiteta ostvario određenu korist, ne može se smatrati da je time nešto primio od tužene (primila je isplatu odobrenog kredita ali je to i vratila), a ni da je izvršena radnja kojom je stekao korist - prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz članka 1111. stavka 2. ZOO-a.

17.3. Osim toga, za ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriva je tužena kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije znao ni prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tužena treba snositi i sve štetne posljedice - trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju je eventualno trpio tužitelj kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO/05).

17.4. Stoga je o tuženičinom prigovoru radi prebijanja, a kako je isti postavljen u podnesku od 6. veljače 2026., odlučeno kao u točki V. izreke presude. Pri tome valja napomenuti da iznos od 945,33 eura, a koji je tužitelj utužio na ime preplate zbog povećanja tečaja, ustvari predstavlja razliku između pozitivnih i negativnih tečajnih razlika koje su iskazane u stupcu 6 dopune nalaza i mišljenja od 8. rujna 2025. pa je tužitelj na taj način ustvari uzeo u obzir negativne razlike, i za iste umanjio svoje potraživanje u točki III. tužbenog zahtjeva. Stoga je i iz tog razloga zahtjev tužene neosnovan.

18. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu, je je osnovano potraživanje kamate tužitelja počev od prvog dana od dana isplate.

18.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. studenoga 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

19. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 20. svibnja 2020. u iznosu 200,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 12. srpnja 2021. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 23. siječnja 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 18. svibnja 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 2. rujna 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 9. listopada 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 6. veljače 2026. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 27. veljače 2026. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 1.700,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 2.125,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 331,81 eur i plaćena sudska pristojba za tužbu u iznosu 53,09 eura i za presudu u iznosu 39,82 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 2.549,72 eura.

19.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 31. siječnja 2022., budući podnesak s tim datumom ne prileži spisu.

19.2. Tužena je izjavila žalbu protiv presude ovoga suda poslovni broj P-1822/2019- 24 od 2. kolovoza 2023. s kojom je u cijelosti uspjela, jer je ta odluka ukinuta, te je riješeno da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci. Tuženoj je priznat trošak sastava žalbe protiv presude poslovni broj P-1822/2019-24 od 2. kolovoza 2023. u iznosu 250,00 eura (Tbr. 10. točka 1. u vezi s Tbr. 7. Tarife) uvećano za pripadajući iznos PDV-a, dakle u iznosu 312,50 eura. Tuženoj je priznata i plaćena sudske pristojba za žalbu u iznosu 106,18 eura.

19.3. Nakon prijeboja troškova stranaka, i to troška tužitelja u iznosu 2.549,72 eura i troška tužene u iznosu 418,68 eura proizlazi da je tužena u obvezi naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 2.131,04 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 27. veljače 2026., kao dana presuđenja, pa do isplate.

20. Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao izreci presude.

U Osijeku 27. veljače 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Zajednički odvjetnički ured Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Petrović u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18