REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: Kž-607/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrana Pavelića, kao predsjednika vijeća, te sudaca Silvije Sajfert i Mirka Svirčevića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ivane Ereš, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog AO, zbog kaznenog djela iz članka 326. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 ; dalje: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Sisku i optuženog TO izjavljenoj po branitelju Željku Stankoviću, odvjetniku iz Siska, protiv presude Općinskog suda u Sisku broj K-525/2025-6 od 13. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Sisku i optuženog AO, kao neosnovane i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Sisku proglasio je krivim optuženog TO, zbog kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 1. KZ/11, te ga je, na temelju članka 326. stavka 1. u vezi sa člankom 49. stavkom 1. točka 4. KZ/11, osudio na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 2 (dva) mjeseca.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženom AO je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od uhićenja 9. rujna 2025. pa nadalje.

1.2. Na temelju članka 189. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženom AO vraća se mobilni uređaj marke Iphone 13 sa pripadajućim SIM karticama, a koji je oduzet od optuženika potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta PP Glina od 9. rujna 2025.

1.3. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08 optuženi AO oslobođen je plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavaka 2. točka 1. do 6. ZKP/08 te troškova i nagrade branitelja po službenoj dužnosti.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Sisku zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se ukine prvostupanjska presuda i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

2.1. Žalbu protiv navedene presude podnio je optuženi AO zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se optuženiku izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju i da se na izrečenu kaznu zatvora primjeni djelomična uvjetna osuda.

3. Odgovor na žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Sisku podnio je branitelj optuženika odvjetnik Željko Stanković s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

4. Sukladno odredbi članka 474. stavak 1. ZKP/08, spis je dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, koje ga je vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

5. Žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Sisku i optuženog AO su neosnovane.

O žalbi državnog odvjetnika

6. Žaleći se zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08 žalitelj smatra da se presuda ne može ispitati obzirom da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama glede kvalifikatorne okolnosti kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. KZ/11, postupanje na nečovječan i ponižavajući način s osobama koje se prevoze budući je predmet optužbe bio kvalificiran oblik kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. KZ/11 i prvostupanjski je sud u presudi utvrdio da je optuženik u vozilu koje je namijenjeno za prijevoz devet osoba, prevozio 26 (dvadeset i šest osoba) – tzv. ilegalnih migranata, od čega čak 10 (deset) osoba u prtljažnom prostoru, dimenzija 140 cm dužine x 110 cm širine i visine 133 cm, te da nije bilo dovoljno zraka u prtljažnom prostoru, ali da se unatoč tome ne može zaključiti da je optuženi AO prilikom počinjenja kaznenog djela sa osobama koje je prevozio postupao na ponižavajući ili nečovječan način, pritom se pozivajući na praksu Europskog suda za ljudska prava. Državni odvjetnik smatra da je presuda nerazumljiva i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama jer se s jedne strane obrazloženje pobijane presude svodi na otklanjanje postupanja optuženika na nečovječan i ponižavajući način pozivajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (navodi se kako se opisano postupanje ne može podvesti pod zakonski pojam postupanja na nečovječan i ponižavajući način jer nije utvrđeno da bi migranti bili izloženi fizičkoj ili psihičkoj patnji ili da bi postupanje optuženika kod njih izazvalo osjećaj straha, patnje i podređenosti ili da bi se isti ponižavali ili da bi se umanjivale njihova ljudska vrijednost i dostojanstvo ili da bi se prema istima pokazivao manjak poštovanja za ljudsko dostojanstvo, budući je vožnja trajala 30-ak minuta, bio je otvoren prozor u putničkom dijelu, a koji nije pregrađen od prtljažnog prostora, nitko nije bio uznemiren ili tražio pomoć, a djeca su bila s majkama na putničkim sjedalima te nitko nije plakao, a da nečovječno postupanje prema praksi Europskog suda za ljudska prava (Labita protiv Italije, 26772/95 od 6. travnja 2000.) postoji kada je poduzeto s unaprijed stvorenom namjerom, kad se vršilo satima i prouzročilo stvarne tjelesne ozljede ili psihičku ili fizičku patnju jačeg intenziteta, što znači da je kod nečovječnog postupanja naglasak na fizičkoj ili psihičkoj patnji, za razliku od ponižavajućeg postupanja koje gdje takvo postupanje kod žrtve uzrokuje osjećaj straha, patnje i podređenosti ako se osoba ponižava ili umanjuje njezina ljudska vrijednost i dostojanstvo ili se prema takvoj osobi pokazuje manjak poštovanja za ljudsko dostojanstvo ili se ono umanjuje (presuda M. i. M. protiv Hrvatske), koji zaključak suda je suprotan iskazu saslušanog svjedoka HO koji je u svom iskazu naveo da se osjećao da je u opasnosti za vrijeme vožnje obzirom na način na koji su se vozili u tom prtljažniku i obzirom na to gdje su se nalazili, a koje navode imenovanog svjedoka sud nije uopće cijenio u pobijanoj presudi, a s druge strane navodi da je postupanje optuženog AO neprimjereno i suprotno prometnim propisima, ali navedenu neprimjerenost se ne obrazlaže. U tom dijelu i činjenično stanje je po viđenju državnog odvjetnika pogrešno utvrđeno. Nadalje državni odvjetnik ističe i da postoji proturječnost samog obrazloženja jer se s jedne strane navodi da je bio otvoren prozor u putničkom dijelu vozila, a da prtljažni prostor vozila nije pregrađen od putničkog dijela vozila čime je prvostupanjski sud očito želio ukazati na to da je u svim dijelovima vozila bilo dovoljno zraka, a ranije u obrazloženju navodi da je iz dokaznog postupka razvidno da nije bilo dovoljno zraka u prtljažnom prostoru, dakle u pobijanoj presudi se najprije navodi da u vozilu nije bilo dovoljno zraka, pa se onda u prilog zaključku o nepostojanju kvalificiranog oblika kaznenog djela implicira da je u vozilu ipak bilo dovoljno zraka, iz čega proizlazi da je obrazloženje presude proturječno samo sebi. Nadalje državni odvjetnik ukazuje da iz provedenog očevida na vozilu nesporno proizlazi da je prtljažni prostor ipak u naravi fizički odvojen od ostatka vozila, i to stražnjom klupom na kojoj se nalazilo sedam osoba, iako je predviđena za najviše tri osobe pa ako se zaključak suda o otvorenom prozoru u putničkom dijelu vozila i nepostojanju pregrade i uzme kao točan, nejasno je na koji način bi zrak u takvim uvjetima vožnje mogao cirkulirati vozilom i dolaziti do osoba koje su se nalazile u prtljažnom prostoru uzimajući u obzir da se u vozilu nalazilo ukupno 27 osoba s optuženikom, od čega 10 osoba u prtljažnom prostoru. Žalitelj stoga smatra suprotno navodima prvostupanjskog suda, a uzimajući u obzir opisane uvjete prijevoza da opisano postupanje optuženog AO ima sve elemente nečovječnog i ponižavajućeg postupanja u smislu članka 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer su prevožene osobe objektivno bile izložene snažnom trpljenju i patnji, a optuženik je svojim ponašanjem, svjestan činjenice da se radi o prtljažnom prostoru koji nije namijenjen za prijevoz ljudi, neovisno o tome jesu li te osobe na takav prijevoz pristale, ostvario sva obilježja kaznenog djela iz članka 326. stavka 2. KZ/11, a da za opstojnost predmetnog kaznenog djela nije odlučno na koji način optuženik subjektivno doživljava značenje pojma poštovanja ljudskog dostojanstva, a samim tim i pojmova nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, već je od utjecaja objektivni značaj takvog postupanja s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja (presude Europskog suda za ljudska prava Labita protiv Italije broj 26772/95, ECHR 2000-IV od 6. travnja 2000. i Bouyid protiv Belgije broj 23380/09). U odnosu na navod u pobijanoj presudi glede vremenskog trajanja prijevoza ističe da sukladno praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske nečovječno postupanje postojalo bi ako bi se takvo postupanje vršilo satima, ali da vrijeme prijevoza u opisanim uvjetima nije bilo determinirano voljom optuženog AO, s obzirom da se vozač nije zaustavio vlastitom voljom već policijskim postupanjem, a nema nikakve dvojbe da bi prijevoz, s obzirom na njegov konačni cilj odnosno Zagreb, nesporno trajao dulje da nije bilo policijske intervencije budući je optuženik zaustavljen u mjestu Prekopa. S obzirom na veličinu prtljažnog prostora (širine 110 cm, dužine 140 cm i visine 133 cm) u kojem je bilo smješteno deset muških osoba, smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda kako okolnosti da je bio otvoren prozor na putničkom dijelu, a da prtljažni prostor nije posebno pregrađen, te kako nitko nije bio uznemiren ili tražio pomoć, da su djeca bila s majkama na sjedalima i da nitko nije plakao, ne podrazumijevaju kako takvim prijevozom s prevoženim osobama nije postupano na nečovječan i ponižavajući način jer čak i da su stakla na prednjem dijelu vozila zaista i bila spuštena, iz iskaza ispitanih svjedoka ČO i HO (koji su se obojica vozili u prtljažniku) razvidno je da oni nisu imali dovoljno zraka u prtljažniku, a iz iskaza svjedoka HO razvidno je i da se on osjećao da je u opasnosti za vrijeme vožnje obzirom na način na koji su se prevozili u prtljažniku i obzirom na to gdje su se nalazili. Te okolnosti, da nije bilo dovoljno zraka u prtljažnom prostoru i da je jedan svjedok (od dva ispitana u postupku) naveo da je osjećao opasnost, sud navodi u presudi, ali ih ne cijeni adekvatno ili/I uopće pa u tom smislu državni odvjetnik smatra da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, dok činjenice da prtljažni prostor u kojem su osobe prevožene nema sjedala niti sigurnosnih pojaseva kao i činjenicu da je 9 (devet) putnika bilo maloljetno sud uopće nije adekvatno cijenio.

6.1. U odnosu na žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ističe da je sudska korekcije činjeničnog opisa u pogledu protupravne imovinske koristi, navođenjem da se radi o iznosu od 2.000,00 eura netočna, te da je ispravno trebalo biti navedeno najmanje 2.000,00 eura s obzirom da ako se uzmu u obzir navodi optuženog AO da je dogovorio prijevoz pet osoba za 2.000,00 eura, a nesporno je u postupku utvrđeno da je optuženik prevozio 26 osoba i da se nije protivio ukrcaju većeg broja osoba od navodno dogovorenog proizlazi da bi optuženom AO zasigurno bio isplaćen višestruko veći iznos u slučaju da nije prekinut u dovršetku kaznenog djela koje mu se stavlja na teret.

6.2. Pobijajući odluku o kazni državni odvjetnik smatra da je sud prilikom odlučivanja o visini i vrsti kazne precijenio značaj olakotnih okolnosti, dok nije utvrdio sve otegotne okolnosti, a posljedično ih je propustio i cijeniti, dok utvrđene otegotne okolnosti nije cijenio u dovoljnoj mjeri pa tako sud uopće (obzirom na prekvalifikaciju u osnovni oblik kaznenih djela iz članka 326. Kaznenog zakona) nije utvrdio kao otegotnu okolnost da je optuženi AO deset osoba prevozio u prtljažnom prostoru koji uopće nije namijenjen za prijevoz putnika (bez sjedala i sigurnosnih pojaseva), da prevožene osobe nisu imale dovoljno zraka u prtljažnom prostoru jer su nagurane jedna na drugu, da je među ilegalnim migrantima bilo ukupno devet maloljetnika, a također smatra da je sud propustio adekvatno cijeniti objektivnu težinu kaznenog djela koje se optuženom stavlja na teret dok optuženikovo žaljenje zbog počinjenog smatra paušalnim jer je nesporno zatečen u prijevozu ilegalnih migranata, pa svojim kajanjem nije objektivno utjecao na tijek postupka. Smatra da se u odnosu na optuženog AO u smislu specijalne i generalne prevencije kao primjerena kazna ukazuje samo bezuvjetna kazna zatvora u duljem trajanju.

7. Neosnovano državni odvjetnik ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08 te da se prvostupanjska presuda ne može ispitati, da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama i da su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni, a radi se o odlučnim činjenicama koje čine obilježje kvalificiranog oblika kaznenog djela iz članak 326. stavka 2. KZ/11. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu državni odvjetnik osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda zbog kojih smatra da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je djelo za koje je optuženika oglasio krivim pogrešno kvalificirao kao kazneno djelo iz članka 326. stavka 1. KZ/11, a ne njegov kvalificiran oblik iz članka 326. stavka 2. KZ/11.

7.1. Obrazloženje prvostupanjskog suda zašto smatra da je optuženik inkriminiranim postupanjem ostvario obilježja osnovanog kaznenog djela iz članak 326. stavka 1. KZ/11, a ne njegov kvalificiran oblik iz članka 326. stavka 2. KZ/11 je potpuno, jasno, razumljivo i neproturječno i osnovano je prvostupanjski sud optuženika proglasio krivim za kazneno djelo iz članka 326. stavak 1. KZ/11. Iz zakonskog opisa inkriminiranog kaznenog djela kako mu se to optužnicom stavljalo na teret optuženiku se stavljalo na teret da je iz koristoljublja omogućio drugim osobama, nedozvoljeno se kretati u Republici Hrvatskoj, a pri počinjenju kaznenog djela je s njima postupano na nečovječan i ponižavajući način, dok iz činjeničnog opisa, u odnosu na bitan elemenat postupanja na nečovječan i ponižavajući način proizlazi da se ovaj sastoji u smještaju dvadesetšest ilegalnih migranata u putničko vozilo sa tri reda sjedala i prtljažnom prostoru premda vozilo nije predviđeno za prijevoz tolikog broj osoba, da nema dovoljno sjedala i sigurnosnih pojaseva, da prevožene osobe nisu imale dovoljno zraka i da su bile nagurane jedna na drugu. Sporno je jesu li na opisani način, odnosno neprimjerenim prijevozom dvadesetšest osoba u opisanim uvjetima, ostvarena obilježja kvalificiranog oblika ovog kaznenog djela, odnosno je li počinitelj postupao s prevoženim osobama na nečovječan i ponižavajući način. Kao što i prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi tumačeno kroz praksu Europskog suda za ljudska prava (Labita protiv Italije, 26772/95 od 6. travnja 2000, M.I.M. protiv Hrvatske 10161/13 od 3. rujna 2015) nečovječno postupanje počinitelja je smišljeno, traje dulje vrijeme i bez pristanka žrtve te uzrokuje posljedice na fizičko ili psihičko zdravlje žrtve, a i izaziva psihičke ili fizičke patnje jačeg intenziteta, dok ponižavanje žrtve predstavlja umanjenje njezinih ljudskih vrijednosti i dostojanstva, pokazivanje manjka poštovanja za ljudsko dostojanstvo što sve izaziva kod žrtve osjećaj straha, patnje i podređenosti.

7.2. U okolnostima kada je, kako to proizlazi ne samo iz obrane optuženika već i iz iskaza svjedoka ČO i HO, vožnja trajala nepunih pola sata, da nikome nije pozlilo za vrijeme vožnje, da nitko nije tražio pomoć, da nitko nije bio ozlijeđen tijekom vožnje, da su svi dobrovoljno ušli u vozilo, da je prozor bio otvoren (te se na taj način osiguravao dotok zraka), da iz obrane optuženika proizlazi da sjedeći dio putničkog vozila nije bio fizički pregrađen od dijela vozila gdje su se nalazile klupe sa sjedalima, a dokaza o suprotnom nema, pa je očito riječ o vozilu čiji prtljažni dio je sastavni dio kabine vozila tako da je u cijelom vozilu bilo dovoljno zraka, tada je iz ovako utvrđenog činjeničnog stanja, a suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika pravilno prvostupanjski sud zaključio da prevoženjem 26 ilegalnih migranata u predmetnom vozilu u kojem nisu svi putnici imali mogućnost sjedenja na sjedalima i da je dio putnika bio u prtljažnom prostoru, da nisu koristili sigurnosni pojas, da premda su bili stisnuti, a sam prijevoz je trajao oko 20 minuta, te da osobe koje su prevožene nisu zatražile nakon zaustavljanja medicinsku pomoć, nisu bili dovedeni u pitanje život i tijelo osoba koje se nedozvoljeno kreću u Republici Hrvatskoj i da se sa njima ne postupa na nečovječan i ponižavajući način, što znači da nisu ostvareni svi bitni elementi kvalificiranog kaznenog djela iz članka 326. stavak 2. KZ/11 jer pored činjenice da je optuženik motiviran koristoljubljem prevozio osobe koje su nedozvoljeno ušle i kretale se po Hrvatskoj, postupanjem počinitelja nije ostvaren i kvalifikatorni element kaznenog djela iz članka 326. stavak 2. KZ/11 jer na opisani način nije doveden u opasnost život i tijelo tih osoba, a niti se s njima postupalo na nečovječan i ponižavajući način.

7.3. Iz iskaza ilegalnog migranta HO kojeg je inkriminirane zgode prevozio optuženik AO, proizlazi da je on osjećao opasnost s obzirom na način na koji su se vozili u prtljažniku i s obzirom na to gdje su se nalazili što ukazuje na njegov subjektivan osjećaj da je osjećao nelagodu, ali ne i stvarnu opasnost za svoj život, zdravlje i tijelo jer zdravstvene tegobe nije imao, liječničku pomoć nije tražio niti je ispoljavao fizičke i psihičke tegobe koje bi ukazivale na pretrpljenu fizičku i psihičku patnju pa se ne može zaključiti da je bio izložen snažnom trpljenju i patnji.

7.4. Točno je da vremensko trajanja vožnje inkriminirane zgode (oko pola sata) nije bile determinirano voljom samog optuženika međutim kako je krajnja destinacija bio Zagreb do kojeg bi vožnja trajala još nekih sat i deset minuta, s obzir na taj vremenski okvir ne bi se radilo o odlučujućem faktoru koji bi sam po sebi bio presudan za ostvarenje obilježja kvalificiranog oblika ovog kaznenog djela.

7.5. Protivno prigovorima žalitelja i po ocjeni drugostupanjskog suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o počinjenju osnovnog oblika terećenog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11 i s obzirom na navedeno, nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuje žalba državnog odvjetnika, a ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavka 1. točka 1. ZKP/08 nije ostvarena niti koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Neosnovani su žalbeni navodi državnog odvjetnika da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno u odnosu na visinu nepripadne materijalne koristi koja bi optuženiku pripala u kome smislu je sud korigirao činjenični opis navođenjem da se radi o iznosu od 2.000,00 eura. Osim obrane samog optuženika koji je naveo da je za prijevoz osoba trebao primiti naknadu u iznosu od 2.000,00 eura drugih dokaza o visini dogovorne naknade nema tako da je opravdano prvostupanjski sud izvršio korekciju činjeničnog opisa u tom smislu. O osnovanosti odlučnih činjenica sud zaključuje na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, a ne na temelju pretpostavki pa kako je u konkretnom slučaju o visini nepripadne materijalne koristi prvostupanjski sud odluku donio prihvaćajući u tom dijelu obranu optuženika kao istinitu i uvjerljivu, neosnovani su žalbeni navodi državnog odvjetnika da je trebalo biti navedeno najmanje 2.000,00 eura polazeći samo od pretpostavke da ako je optuženik AO u svojoj obrani naveo da je dogovorio prijevoz pet osoba za 2.000,00 eura, a prevozio ih je 26 osoba i da se nije protivio ukrcaju većeg broja osoba od navodno dogovorenog da bi mu zasigurno bio isplaćen višestruko veći iznos od dogovorenog.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika i optuženog u odluci o kazni

9. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni. Smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti, dok nije utvrdio sve otegotne okolnosti, a posljedično ih je propustio i cijeniti, dok utvrđene otegotne okolnosti nije cijenio u dovoljnoj mjeri.

10. Optuženi AO žali se zbog odluke o kazni jer smatra da je neosnovano prvostupanjski sud kao neuvjerljivu otklonio obranu optuženika kada je naveo da je mislio da će prevoziti petero ljudi, a kako nema dokaza da je znao koliki će broj ljudi ući u vozilo zaključak o toj činjenici sud je trebao izvesti primjenom načela in dubio pro reo i s druge strane smatra pogrešnim što je kao otegotna okolnost cijenjena činjenica da je prevozio 26 stranih državljana u vozilu namijenjenom za 9 osoba jer je i sam bio u zabludi o broju osoba koje će prevoziti i što je kao otegotna okolnost cijenjena činjenica počinjenja samog kaznenog djela (misli se na navod da je riječ o kaznenom djelu kojim se ugrožava sigurnost Republike Hrvatske), da su precijenjene utvrđene otegotne okolnosti, a podcijenjene utvrđene olakotne okolnosti.

11. Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženog TO pravilno je prvostupanjski sud cijenio olakotne i otegotne okolnosti, te je neosnovana žalba državnog odvjetnika i optuženog. Naime, prvostupanjski sud kao olakotnu okolnosti cijenio je izraženo žaljenje zbog počinjenja djela, da je neosuđivan i njegove osobne prilike (da je otac troje maloljetne djece prema kojima ima obvezu uzdržavanja), a kao otegotnu okolnost da se radi o kaznenom djelu koje ugrožava sigurnost Republike Hrvatske, njezinih građana i njihove imovine jer se kod osoba koje ilegalno ulaze u Republiku Hrvatsku ne vrši kontrola od strane policije, ne zna se njihovo stvarno kretanje, namjere, činjenica da je optuženik kao strani državljanin došao na područje Republike Hrvatske s namjerom počiniti kazneno djelo i činjenica da je prevozio 26 osoba u putničkom kombi vozilu predviđenom za prijevoz 9 osoba u sjedećem, ali i prtljažnom dijelu vozila. Prema nalaženju ovog drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud optuženog AO za kazneno djelo iz članka 326. stavak 1. KZ/11 za koje je propisana kazna zatvora od jedne do osam godina osudio na kaznu zatvora od 2 (dvije) godine i 2 (dva) mjeseca koja je primjerena okolnostima koje je prilikom izbora vrste i mjere kazne utvrdio prvostupanjski sud, a u koju je uračunao vrijeme lišenja slobode i istražnog zatvora na temelju članka 54. KZ/11 od 9. rujna 2025. pa nadalje. Stoga po ocjeni ovog suda drugog stupnja navedenom kaznom zatvora u odnosu na optuženog SO ostvarit će se svrha kažnjavanja izražavanjem društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanjem povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecajem na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenog djela i o pravednosti kažnjavanja, uz omogućavanje optuženiku da se ponovno uključi u društvo (članak 41. KZ/11).

11.1. Zbog svega naprijed navedenog, nije u pravu državni odvjetnik kada predlaže da se optuženiku izrekne stroža kazna, a nije u pravu niti optuženik kada predlaže da se prema njemu primjeni djelomična uvjetna osuda, jer kazna na koju je optuženi AO osuđen presudom prvostupanjskog suda, obzirom na sve okolnosti relevantne za individualizaciju kazne je primjerena.

12. Slijedom svega iznijetog, žalbe optuženika i državnog odvjetnika valjalo je odbiti kao neosnovane, pa je na temelju članka 482. ZKP/08, presuđeno kao u izreci.

Slavonski Brod, 27. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Vedran Pavelić