REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-71/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja SZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa odvjetnik Goran Gašparon iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Banke d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa odvjetnik Hrvoje Matić iz Zagreba, poradi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave 19. siječnja 2026. godine, u nazočnosti opunomoćenika tužitelja i zamjenika opunomoćenika tuženika, dana 27. veljače 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe 2. i 4 Ugovora o kreditu broj 016- 77/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 13. siječnja 2006. godine sklopljenog između tužitelja SZ i tuženikova prednika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., u dijelu u kojem su iskazane u valuti švicarski franak, a koje glase:

„ Iznos, namjena i korištenje kredita ……………………..u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 93.200,00 prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe –Adria Banka d.d. važećem na dan korištenja kredita.......“

„ Otplata kredita

………………..u kunskoj protuvrijednosti 491,43 CHF (četiristodevedestjedan švicarski franak i 43/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria

Bank d.d. na dan plaćanja..........“

II Nalaže se tuženiku, Addiko bank d.d. platiti tužitelju, SZ iznos od 6.585,85 EUR s zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 20,21 EUR od 02.08.2010. do isplate

- na iznos od 69,27 EUR od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 63,47 EUR od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 54,14 EUR od 02.11.2010. do isplate

- na iznos od 73,83 EUR od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 96,89 EUR od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 79,51 EUR od 31.1.2011. do isplate

- na iznos od 86,20 EUR od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 78,44 EUR od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 79,85 EUR od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 112,69 EUR od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 115,89 EUR od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 143,33 EUR od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 129,24 EUR od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 113,81 EUR od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 107,78 EUR od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 106,63 EUR od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 113,71 EUR od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 119,87 EUR od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 120,70 EUR od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 116,43 EUR od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 119,31 EUR od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 121,28 EUR od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 117,97 EUR od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 118,84 EUR od 31.07.2012. do isplate

- na iznos od 116,36 EUR od 31.08.2012. do isplate

- na iznos od 111,06 EUR od 01.10.2012. do isplate

- na iznos od 116,79 EUR od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 119,53 EUR od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 117,53 EUR od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 106,73 EUR od 31.01.2013. do isplate

- na iznos od 115,91 EUR od 28.02.2013. do isplate

- na iznos od 116,71 EUR od 02.04.2013. do isplate

- na iznos od 113,11 EUR od 30.04.2013. do isplate

- na iznos od 101,93 EUR od 31.05.2013. do isplate

- na iznos od 101,64 EUR od 01.07.2013. do isplate

- na iznos od 104,39 EUR od 31.07.2013. do isplate

- na iznos od 108,80 EUR od 31.08.2013. do isplate

- na iznos od 114,90 EUR od 30.09.2013. do isplate

- na iznos od 111,75 EUR od 31.10.2013. do isplate

- na iznos od 113,98 EUR od 30.11.2013. do isplate

- na iznos od 116,50 EUR od 31.12.2013. do isplate

- na iznos od 99,86 EUR od 31.01.2014. do isplate

- na iznos od 102,67 EUR od 28.02.2014. do isplate

- na iznos od 101,75 EUR od 31.03.2014. do isplate

- na iznos od 98,64 EUR od 30.04.2014. do isplate

- na iznos od 97,65 EUR od 31.05.2014. do isplate

- na iznos od 98,10 EUR od 30.06.2014. do isplate

- na iznos od 101,63 EUR od 31.07.2014. do isplate

- na iznos od 104,60 EUR od 01.09.2014. do isplate

- na iznos od 103,98 EUR od 30.09.2014. do isplate

- na iznos od 106,55 EUR od 31.10.2014. do isplate

- na iznos od 108,29 EUR od 01.12.2014. do isplate

- na iznos od 107,27 EUR od 31.12.2014. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 31.01.2015. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 28.02.2015. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 31.03.2015. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 30.04.2015. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 01.06.2015. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 30.06.2015. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 31.07.2015. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 31.08.2015. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 30.09.2015. do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 818,86 eura s zateznim kamatama od 27. veljače 2026. godine do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja SZ koji glasi: "Nalaže se tuženiku, Addiko bank d.d. (OIB 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6 isplatiti tužitelju, SZ (OIB [osobni identifikacijski broj])) iz [adresa],na ime pogrešno obračunate glavnice u eurima iznos od 3.952,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.09.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 01.01 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije nefinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom

- kao i naknaditi parnični trošak sa istim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, a sve u roku 15 dana."

r i j e š i o  j e

I Utvrđuje se da je tužitelj SZ povukao tužbu za dio tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva utvrđenje se da je ništetna odredba 6. Ugovora o kreditu broj 016-77/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 13. siječnja 2006.godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi: „ Promjenjivost kamatne stope

“ Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.10.2006. godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta Banke ovisno o skupini klijenata kojoj pripada Korisnik kredita “, kao i za nalaganje tuženiku Addiko bank d.d. da mu plati 5.699,75 eura s zateznim kamatama dospjelosti svakog mjesečnog iznosa do isplate."

II Svaka strana snosi svoj trošak parničnog postupka u odnosu na povučeni dio tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 5. siječnja 2022. godine navodi da je s tuženikom dana 13. siječnja 2006. sklopio Ugovor o Kreditu broj.016-77/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 93.200,00 CHF.

Osnovnim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 300 mjeseci, s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti 491,43 CHF obračunatim po srednjem tečaju za CHF Addiko bank d.d. na dan dospijeća. Pored iznosa glavnice od 93.200,00 CHF tužitelj je sukladno čl. 3 Ugovora bio dužan platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po kreditu bila promjenjiva u skladu s važećim Odlukama tuženika, a na dan Ugovora ona je iznosila 3,99 % godišnje.

Za vrijeme trajanja otplate kredita po Ugovoru, redovna kamatna stopa je s početnih 3,99 % godišnje, više puta mijenjana na štetu tužitelja.

Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov. 79/07) propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također je odredbom čl. 97 utvrđeno koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su:

- odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga

- odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

- odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom

Nadalje, Zakon o obveznim odnosima u čl. 270 propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a u čl.272 propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi. Dakle, naknadno određivanje činidbe moguće je samo ukoliko to obavlja treća strana, u suprotnom činidba mora biti određena u samom ugovoru.

Obzirom da je u čl. 6 predmetnog Ugovora ugovoreno „....Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.10.2006. godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta Banke ovisno o skupini klijenata kojoj pripada Korisnik kredita “ .“ nema nikakve dvojbe da je takva odredba ništetna.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br.Pž-7129/13-4 od 16.07.2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br.P-1401/12 od 4.srpnja 2013. u dijelu toč 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7 kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i 5-tuženik Hypo- Alpe-Adria Bank d.d.(sada Addiko bank d.d.) u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.12.2008. godine, a koje povrede i dalje traju, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

S obzirom da je citiranom pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom Banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.-31.12.2008., to je tuženik sukladno čl.323 Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 35/05,41/08,125/11; dalje: ZOO) dužan vratiti sve što je primio na temelju takve odredbe Ugovora.

Člankom 502c Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a) propisano je da“ Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502 a st. 1 ovoga zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi

zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

Odredbe čl. 2 i 4 Ugovora o kreditu su nepoštene ugovorne odredbe budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik u cijelosti propustio informirati tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

Nadalje, Banka kao trgovac, u konkretnom pravnom poslu, raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, dok tužitelj kao potrošač nema mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike i posljedice koje bi iz toga proistekle. Čak štoviše, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, Banka je sporni „kreditni proizvod“ sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji, te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Pri tome, tuženik nije na transparentan način prikazao niti izračunate kamatnih stopa u kreditima vezanim za EUR, tako da tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit povoljniji, te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika ,pokazala kao puno rizičnija.

U prilog gore navedenom govori i presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4.srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih prava i interesa potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Zaključno, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadne dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu je direktno prouzročilo štetu (zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi.)

Stjecanjem ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu, nije dopušteno u potrošačkim kreditima.

Dana 19.01.2016. tužitelj je s tuženikom sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu broj :016- 77/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine.

Predmetnim Aneksom tuženik je postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov. 102/15), a koji je stupio na snagu 30.09.2015. kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR- ima.

Neovisno o gore navedenom, tužitelj smatra da ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora sklopljenog dana 13.01.2006.budući se odredbe ništetnog ugovora ne mogu pravno osnažiti nikakvim naknadnim pravnim poslom. U prilog tome govori i Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018 od 12.veljače 2019. u kojoj se između ostalog navodi da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. To iz razloga što gore navedenim Aneksom od 18.02.2016. nije u cijelosti podmiren dug dok sama ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetnost pojedinih odredbi ugovora ne postaju valjane ni kada uzrok ništetnosti otpadne, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2 Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

Zbog svega naprijed navedenog (nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, kao i pogrešno izračunate konverzije) za tužitelja je nastala šteta u ukupnom iznosu od 132.262,05 kn.

Prema čl. 6 st.3 Zakona o sudovima (Nar.nov.28/13) propisano je da je“ svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese slijedeću

Stoga tužitelj predlaže da sud donese slijedeću presudu:

"1. Utvrđuje se da su ništetne odredbe 2. i 4 Ugovora o kreditu broj 016-77/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 13.01.2006.godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem su iskazane u valuti švicarski franak, a koje glase:

„ Iznos, namjena i korištenje kredita

Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 93.200,00 prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe –Adria Banka d.d. važećem na dan korištenja kredita.......“

„ Otplata kredita

………………..u kunskoj protuvrijednosti 491,43 CHF (četiristodevedestjedan švicarski franak i 43/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria

Bank d.d. na dan plaćanja..........“

2. Utvrđuje se da je ništetna odredba 6. Ugovora o kreditu broj 016-77/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 13.01.2006.godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi: „ Promjenjivost kamatne stope

“ Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.10.2006. godine ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta Banke ovisno o skupini klijenata kojoj pripada Korisnik kredita “

3. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d.(OIB 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6 isplatiti tužitelju, SZ (OIB [osobni identifikacijski broj])) iz [adresa], na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 42.944,74 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, tekućom

- na iznos od 145,36 HRK od 31.10.2006. do isplate

- na iznos od 144,64 HRK od 30.11.2006. do isplate

- na iznos od 143,32 HRK od 02.01.2007. do isplate

- na iznos od 142,39 HRK od 31.01.2007. do isplate

- na iznos od 142,35 HRK od 28.02.2007. do isplate

- na iznos od 142,46 HRK od 02.04.2007. do isplate

- na iznos od 140,65 HRK od 30.04.2007. do isplate

- na iznos od 139,19 HRK od 31.05.2007. do isplate

- na iznos od 138,19 HRK od 02.07.2007. do isplate

- na iznos od 138,35 HRK od 06.08.2007. do isplate

- na iznos od 138,69 HRK od 06.09.2007. do isplate

- na iznos od 227,51 HRK od 01.10.2007. do isplate

- na iznos od 226,82 HRK od 02.11.2007. do isplate

- na iznos od 229,93 HRK od 30.11.2007. do isplate

- na iznos od 229,22 HRK od 02.01.2008. do isplate

- na iznos od 233,55 HRK od 01.02.2008. do isplate

- na iznos od 235,18 HRK od 29.02.2008. do isplate

- na iznos od 476,95 HRK od 31.03.2008. do isplate

- na iznos od 465,20 HRK od 30.04.2008. do isplate

- na iznos od 460,56 HRK od 02.06.2008. do isplate

- na iznos od 466,28 HRK od 30.06.2008. do isplate

- na iznos od 457,88 HRK od 31.07.2008. do isplate

- na iznos od 458,29 HRK od 01.09.2008. do isplate

- na iznos od 464,59 HRK od 01.10.2008. do isplate

- na iznos od 501,00 HRK od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 481,98 HRK od 02.12.2008. do isplate

- na iznos od 561,66 HRK od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 567,12 HRK od 02.02.2009. do isplate

- na iznos od 569,59 HRK od 02.03.2009. do isplate

- na iznos od 562,79 HRK od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 564,09 HRK od 30.04.2009. do isplate

- na iznos od 553,69 HRK od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 546,04 HRK od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 548,07 HRK od 31.07.2009. do isplate

- na iznos od 552,10 HRK od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 551,75 HRK od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 547,67 HRK od 02.11.2009. do isplate

- na iznos od 555,33 HRK od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 561,47 HRK od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 570,20 HRK od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 568,19 HRK od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 580,05 HRK od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 577,80 HRK od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 583,98 HRK od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 620,10 HRK od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 612,29 HRK od 02.08.2010. do isplate

- na iznos od 636,14 HRK od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 627,90 HRK od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 614,64 HRK od 02.11.2010. do isplate

- na iznos od 642,61 HRK od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 606,07 HRK od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 583,56 HRK od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 592,22 HRK od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 582,17 HRK od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 584,00 HRK od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 626,54 HRK od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 630,69 HRK od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 666,23 HRK od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 647,97 HRK od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 627,98 HRK od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 483,78 HRK od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 482,59 HRK od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 489,96 HRK od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 496,38 HRK od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 497,25 HRK od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 492,80 HRK od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 495,80 HRK od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 497,85 HRK od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 494,40 HRK od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 495,31 HRK od 31.07.2012. do isplate

- na iznos od 492,72 HRK od 31.08.2012. do isplate

- na iznos od 487,20 HRK od 01.10.2012. do isplate

- na iznos od 493,17 HRK od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 496,03 HRK od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 493,94 HRK od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 482,69 HRK od 31.01.2013. do isplate

- na iznos od 492,25 HRK od 28.02.2013. do isplate

- na iznos od 493,09 HRK od 02.04.2013. do isplate

- na iznos od 489,34 HRK od 30.04.2013. do isplate

- na iznos od 477,68 HRK od 31.05.2013. do isplate

- na iznos od 477,39 HRK od 01.07.2013. do isplate

- na iznos od 480,25 HRK od 31.07.2013. do isplate

- na iznos od 484,84 HRK od 31.08.2013. do isplate

- na iznos od 491,20 HRK od 30.09.2013. do isplate

- na iznos od 487,92 HRK od 31.10.2013. do isplate

- na iznos od 490,24 HRK od 30.11.2013. do isplate

- na iznos od 492,87 HRK od 31.12.2013. do isplate

- na iznos od 118,69 HRK od 31.01.2014. do isplate

- na iznos od 119,52 HRK od 28.02.2014. do isplate

- na iznos od 119,25 HRK od 31.03.2014. do isplate

- na iznos od 118,33 HRK od 30.04.2014. do isplate

- na iznos od 118,03 HRK od 31.05.2014. do isplate

- na iznos od 118,17 HRK od 30.06.2014. do isplate

- na iznos od 119,21 HRK od 31.07.2014. do isplate

- na iznos od 120,09 HRK od 01.09.2014. do isplate

- na iznos od 119,91 HRK od 30.09.2014. do isplate

- na iznos od 120,67 HRK od 31.10.2014. do isplate

- na iznos od 121,18 HRK od 01.12.2014. do isplate

- na iznos od 120,88 HRK od 31.12.2014. do isplate

- na iznos od 120,96 HRK od 31.01.2015. do isplate

- na iznos od 120,96 HRK od 28.02.2015. do isplate

- na iznos od 120,96 HRK od 31.03.2015. do isplate

- na iznos od 120,96 HRK od 30.04.2015. do isplate

- na iznos od 120,96 HRK od 01.06.2015. do isplate

- na iznos od 120,96 HRK od 30.06.2015. do isplate

- na iznos od 120,96 HRK od 31.07.2015. do isplate

- na iznos od 120,96 HRK od 31.08.2015. do isplate

- na iznos od 120,96 HRK od 30.09.2015. do isplate

4. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d.(OIB 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6 isplatiti tužitelju, SZ (OIB [osobni identifikacijski broj])) iz [adresa] na ime nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 46.556,74 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, tekućom

- na iznos od 70,37 HRK od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 102,95 HRK od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 126,45 HRK od 02.02.2009. do isplate

- na iznos od 137,07 HRK od 02.03.2009. do isplate

- na iznos od 107,80 HRK od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 113,40 HRK od 30.04.2009. do isplate

- na iznos od 68,65 HRK od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 35,70 HRK od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 44,45 HRK od 31.07.2009. do isplate

- na iznos od 61,82 HRK od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 60,32 HRK od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 42,75 HRK od 02.11.2009. do isplate

- na iznos od 75,70 HRK od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 102,13 HRK od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 139,70 HRK od 01.02.2010. do isplate

- na iznos od 131,08 HRK od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 182,10 HRK od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 172,41 HRK od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 199,03 HRK od 01.06.2010. do isplate

- na iznos od 354,49 HRK od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 320,88 HRK od 02.08.2010. do isplate

- na iznos od 423,54 HRK od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 388,07 HRK od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 331,02 HRK od 02.11.2010. do isplate

- na iznos od 451,39 HRK od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 604,51 HRK od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 496,09 HRK od 31.1.2011. do isplate

- na iznos od 537,81 HRK od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 489,39 HRK od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 498,20 HRK od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 703,12 HRK od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 723,08 HRK od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 894,28 HRK od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 806,34 HRK od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 710,07 HRK od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 699,74 HRK od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 692,33 HRK od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 738,25 HRK od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 778,28 HRK od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 783,64 HRK od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 755,95 HRK od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 774,65 HRK od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 787,44 HRK od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 765,92 HRK od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 771,58 HRK od 31.07.2012. do isplate

- na iznos od 755,44 HRK od 31.08.2012. do isplate

- na iznos od 721,06 HRK od 01.10.2012. do isplate

- na iznos od 758,23 HRK od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 776,07 HRK od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 763,08 HRK od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 692,96 HRK od 31.01.2013. do isplate

- na iznos od 752,53 HRK od 28.02.2013. do isplate

- na iznos od 757,73 HRK od 02.04.2013. do isplate

- na iznos od 734,38 HRK od 30.04.2013. do isplate

- na iznos od 661,76 HRK od 31.05.2013. do isplate

- na iznos od 659,92 HRK od 01.07.2013. do isplate

- na iznos od 677,75 HRK od 31.07.2013. do isplate

- na iznos od 706,35 HRK od 31.08.2013. do isplate

- na iznos od 745,95 HRK od 30.09.2013. do isplate

- na iznos od 725,52 HRK od 31.10.2013. do isplate

- na iznos od 739,99 HRK od 30.11.2013. do isplate

- na iznos od 756,40 HRK od 31.12.2013. do isplate

- na iznos od 722,89 HRK od 31.01.2014. do isplate

- na iznos od 743,23 HRK od 28.02.2014. do isplate

- na iznos od 736,57 HRK od 31.03.2014. do isplate

- na iznos od 714,07 HRK od 30.04.2014. do isplate

- na iznos od 706,86 HRK od 31.05.2014. do isplate

- na iznos od 710,12 HRK od 30.06.2014. do isplate

- na iznos od 735,65 HRK od 31.07.2014. do isplate

- na iznos od 757,16 HRK od 01.09.2014. do isplate

- na iznos od 752,70 HRK od 30.09.2014. do isplate

- na iznos od 771,29 HRK od 31.10.2014. do isplate

- na iznos od 783,92 HRK od 01.12.2014. do isplate

- na iznos od 776,47 HRK od 31.12.2014. do isplate

- na iznos od 778,55 HRK od 31.01.2015. do isplate

- na iznos od 778,55 HRK od 28.02.2015. do isplate

- na iznos od 778,55 HRK od 31.03.2015. do isplate

- na iznos od 778,55 HRK od 30.04.2015. do isplate

- na iznos od 778,55 HRK od 01.06.2015. do isplate

- na iznos od 778,55 HRK od 30.06.2015. do isplate

- na iznos od 778,55 HRK od 31.07.2015. do isplate

- na iznos od 778,55 HRK od 31.08.2015. do isplate

- na iznos od 778,55 HRK od 30.09.2015. do isplate

5. Nalaže se tuženiku, Addiko Bank d.d.(OIB 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6 isplatiti tužitelju, SZ (OIB [osobni identifikacijski broj])) iz [adresa],na ime pogrešno obračunate glavnice u eurima iznos od 42.760,36 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, kao i naknaditi parnični trošak sa istim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, a sve u roku 15 dana."

Zatim tužitelj podneskom od 5. svibnja 2025. godine zahtijeva:

"1. Utvrđuje se da su ništetne odredbe 2. i 4 Ugovora o kreditu broj 016-77/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 13.01.2006.godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem su iskazane u valuti švicarski franak, a koje glase:

„ Iznos, namjena i korištenje kredita ……………………..u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF 93.200,00 prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe –Adria Banka d.d. važećem na dan korištenja kredita.......“

„ Otplata kredita

………………..u kunskoj protuvrijednosti 491,43 CHF (četiristodevedestjedan švicarski franak i 43/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria

Bank d.d. na dan plaćanja..........“

2. Nalaže se tuženiku, ADDIKO BANK d.d.(OIB 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6 isplatiti tužitelju, SZ (OIB [osobni identifikacijski broj])) iz [adresa] na ime nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 6.585,85 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, tekućom

- na iznos od 20,21 EUR od 02.08.2010. do isplate

- na iznos od 69,27 EUR od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 63,47 EUR od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 54,14 EUR od 02.11.2010. do isplate

- na iznos od 73,83 EUR od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 96,89 EUR od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 79,51 EUR od 31.1.2011. do isplate

- na iznos od 86,20 EUR od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 78,44 EUR od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 79,85 EUR od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 112,69 EUR od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 115,89 EUR od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 143,33 EUR od 01.08.2011. do isplate

- na iznos od 129,24 EUR od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 113,81 EUR od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 107,78 EUR od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 106,63 EUR od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 113,71 EUR od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 119,87 EUR od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 120,70 EUR od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 116,43 EUR od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 119,31 EUR od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 121,28 EUR od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 117,97 EUR od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 118,84 EUR od 31.07.2012. do isplate

- na iznos od 116,36 EUR od 31.08.2012. do isplate

- na iznos od 111,06 EUR od 01.10.2012. do isplate

- na iznos od 116,79 EUR od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 119,53 EUR od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 117,53 EUR od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 106,73 EUR od 31.01.2013. do isplate

- na iznos od 115,91 EUR od 28.02.2013. do isplate

- na iznos od 116,71 EUR od 02.04.2013. do isplate

- na iznos od 113,11 EUR od 30.04.2013. do isplate

- na iznos od 101,93 EUR od 31.05.2013. do isplate

- na iznos od 101,64 EUR od 01.07.2013. do isplate

- na iznos od 104,39 EUR od 31.07.2013. do isplate

- na iznos od 108,80 EUR od 31.08.2013. do isplate

- na iznos od 114,90 EUR od 30.09.2013. do isplate

- na iznos od 111,75 EUR od 31.10.2013. do isplate

- na iznos od 113,98 EUR od 30.11.2013. do isplate

- na iznos od 116,50 EUR od 31.12.2013. do isplate

- na iznos od 99,86 EUR od 31.01.2014. do isplate

- na iznos od 102,67 EUR od 28.02.2014. do isplate

- na iznos od 101,75 EUR od 31.03.2014. do isplate

- na iznos od 98,64 EUR od 30.04.2014. do isplate

- na iznos od 97,65 EUR od 31.05.2014. do isplate

- na iznos od 98,10 EUR od 30.06.2014. do isplate

- na iznos od 101,63 EUR od 31.07.2014. do isplate

- na iznos od 104,60 EUR od 01.09.2014. do isplate

- na iznos od 103,98 EUR od 30.09.2014. do isplate

- na iznos od 106,55 EUR od 31.10.2014. do isplate

- na iznos od 108,29 EUR od 01.12.2014. do isplate

- na iznos od 107,27 EUR od 31.12.2014. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 31.01.2015. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 28.02.2015. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 31.03.2015. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 30.04.2015. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 01.06.2015. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 30.06.2015. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 31.07.2015. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 31.08.2015. do isplate

- na iznos od 107,55 EUR od 30.09.2015. do isplate

3. Nalaže se tuženiku, ADDIKO BANK d.d. (OIB 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6 isplatiti tužitelju, SZ (OIB [osobni identifikacijski broj])) iz [adresa],na ime pogrešno obračunate glavnice u eurima iznos od 3.952,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.09.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 01.01 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena kao i naknaditi parnični trošak sa istim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, a sve u roku 15 dana."

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 2. ožujka 2022. godine se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 016-77/2006 (dalje: ugovor o kreditu) 13. siječnja 2006. Međutim, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks), 13. veljače 2016. Tuženik je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15).

Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu. Tuženik, niže u odgovoru na tužbu, razlaže pravnu argumentaciju vezano za istaknute pravne stavove.

U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi

Člankom 19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora.

Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio je tužitelju sklapanje Aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama.

Tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od dana početka otplate ugovora o kreditu.

Stoga je nesporno da je Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to člankom 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba članka 3. usklađena je sa čl. 11.a ZPK, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa.

Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR (Euro Interbank Offered Rate) je obrazložen. Isti predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaja tuženik.

Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno je u skladu sa ZPK kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmjeni retroaktivno.

Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR- a na tržištu.

Iz navedenog je razvidno da su potpuno neosnovani paušalni navodi tužitelja da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Aneksa bila ništetna.

Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor.

Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a ogleda se u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništetan ugovor postoji samo faktično ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor (Dr. S, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978, str. 468).

Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi (Dr. S, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978, str. 467). Iz tog razloga su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanima.

Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja: „Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna.“

Člankom 19.e. ZPK 102/15 naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom isti je predložio tuženiku sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje i odredbu o kamatnim stopama.

Opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu zamijenjena Aneksom, tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuta obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu.

U odnosu na konvalidaciju ništetnih odredbi

Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne.

Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev- 1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Tako sud ističe:

„Odredbama ZID ZoPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri (stranica 16 presude).“

U konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kada se predmetne odredbe ne bi mogle valjano izmijeniti, kako bi zakonodavac mogao naložiti tuženiku takvu obvezu?

Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu.

Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu.

U odnosu na pravni interes tužitelja te odluku Vrhovnog suda Rev-2221/18 Tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, i to str. 21- 22. obrazloženja koje glasi:

„Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004.-2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“

Dakle, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonventirani ugovori o kreditu.

Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje.

U odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli

Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno.

Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika.

Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa se u tu svrhu predlaže saslušati svjedoke.

Radi ekonomičnosti postupka tuženik prilaže pisani iskaz svjedoka gđe. SZŠ koji je ista ovjerila kod javnog bilježnika, a radi utvrđenja navedenih činjenica i okolnosti. Podredno, ako bi sud smatrao da je potrebno provesti predmetni dokaz i na ročištu, tuženik ostaje kod prijedloga za saslušanjem.

Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

Predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 25 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF.

Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF.

Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 25 godina.

U odnosu na odluku Gos-1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni Aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I- 3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017. gdje se navodi

„U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“

Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena:

„U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“

Stoga je očito kako je sud odlukom u oglednom postupku pojasnio pravni stav zauzet u predmetu Rev-2868/18.

Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja.

Sudski vještak, Ručević vještačenja d.o.o. potvrdio je ispravnost načina izračuna konverzije od strane tuženika. Isto se prilaže kao dokaz da je konverzija provedena sukladno ZIDZPK.

U prilog navedenom, tuženik dostavlja i presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž-1172/2018 od 30. lipnja 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravo zbog činjenice da je sklopljen Aneks ugovora o kreditu, a uz primjenu pravnog stajališta zauzetog u oglednom postupku. Dostavlja se i presuda Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž- 9/19 od 16. ožujka 2020. u kojoj je također zauzet isti pravni stav.

U odnosu na presudu Suda Europske unije C-118/17

Tuženik ističe kako presuda Suda Europske unije C-118/17 ČZ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt (ECLI:EU:C:2019:207) nije primjenjiva u ovom konkretnom predmetu budući da se radi o različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019 gdje navodi:

„Ali temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. (stranica 6. rješenja)“ Sukladno čl. 502c Zakona o parničnom postupku sud je vezan pravnim shvaćanjima zauzetim u oglednom postupku Gos 1/2019.

U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva

Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate.

Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Čak niti Savez „Potrošač“, kao tužitelj u kolektivnom sporu, nije potraživao fiksnu kamatnu stopu već da visina kamatne stope bude vezana za varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu.

Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio kolika bi prema njegovom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa već istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu.

Tako tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate mogao bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju.

Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu.

Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

Stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Tuženik ističe kako je sklapanjem Aneksa tužitelju priznata preplata u iznosu od 3.519,29 kn, a kojim je isti u cijelosti obeštećen.

Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. U prilog tome govori i presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-3811/2017 od 22. siječnja 2020.

„Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Dan podnošenja tužbe se smatra danom podnošenja zahtjeva u smislu čl. 1115. ZOO-a. Prema sudskoj praksi (VSRH, Rev- 2398/10) nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja se vezuje uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da je (i kad točno) tuženika prije podnošenja tužbe pozivao da mu vrati stečen novac bez osnove. Teret dokaza te činjenice je na tužitelju pa je presuđeno da tuženik tužitelju plati zatezne kamate na dosuđeni iznos od podnošenja tužbe 25. srpnja 2017. do isplate. Za više tražene zatezne kamate za razdoblje 27. travnja 2006.g. pa do dana kada je kamata dosuđena je tužbeni zahtjev odbijen budući da tužitelj nije dokazao je li i kad prije podnošenja tužbe pozvao tuženika da vrati primljeni iznos, odnosno nije dokazao je li tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj. Stopa zatezne kamate je precizirana u skladu sa važećim propisima.“

Tuženik, opreza radi, ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi.

U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a.

Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu.

Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.

Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. U konačnici, čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, a koji je potvrđen odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III/2922/2018 od 20. veljače 2020., zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka. Tuženik smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Također, u slučaju potrošača koji su izmijenili valutu obveze u EUR, ističe se i pravno mišljenje prof. dr.sc. JZ i doc. dr.sc. GZ iz stručnog članka „Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. na konverziju kredita u CHF (slučaj "franak")“ gdje se navodi:

„Ostvarenje povrata svih ili dijela učinjenih plaćanja s naslova ugovora u CHF-u obuhvaćenih konverzijom (dakle ne i povratom pretplate koja se sukladno pravilima o konverziji mora vratiti korisniku kreditu) dovelo bi korisnike kredita u CHF-u u položaj koji više ne bi bio izjednačen s položajem korisnika kredita u eurima jer bi takvi korisnici zadržali ugovore o kreditu u eurima, a pritom ostvarili i povrat učinjenih plaćanja s naslova ranijeg ugovora o kreditu u CHF-u.

Drugim riječima, takvo stajalište dovelo bi do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi korisnika kredita (potrošača) na štetu banke.“

Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 016-77/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. siječnja 2006., izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Ugovor o kupoprodaji nekretnine bez nadnevka, ovjeren 5. siječnja 2006., s dodatkom od 16. siječnja 2006. i izjavom ĐZ od 5. siječnja 2006. i punomoći od 20. travnja 2005. potvrđen putem javnog bilježnika Ignaca Vugnera iz Sesveta broj Ou-49/2006 od 14. siječnja 2006. i OU-59/2006 od 17. siječnja 2006., dodatak ugovoru o kreditu od 19. siječnja 2016. s potvrdom istog javnog bilježnika Ov-524/2016 od 21. siječnja 2016., otplatne planove, tuženikovu obavijest o promjeni kamatnih stopa od 8. prosinca 2021, i popis uplata za namirenje po kreditu izvršenih od ugovaranja kredita do 30. rujna 2019. s nadnevkom 8. prosinca 2021. godine, tuženikov izračun konverzije od 5. studenog 2015. godine i obavijest o provedenoj konverziji od 25. siječnja 2016. godine s otplatnim planom, priložene presude uz odgovor na tužbu i kasnije podneske nisu posebice navođene, izjava svjedoka SZŠ od 24. kolovoza 2020. nije posebno ocjenjivana jer ne predstavlja dokaz budući svjedok iskazuje usmeno, preslušao tužitelja i svjedoka PZ, odredio računovodstveno vještačenje, i pregled kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule.

4. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan.

5. Na ročištu 8. prosinca 2022. godine je tužitelj povukao tužbu u dijelu točke II i III tužbenog zahtjeva iz tužbe, čemu se tuženik nije protivio, te je na osnovi odredbe čl. 193, st. 2. Zakona o parničnom postupku odlučeno kao u točki I. rješenja. Budući je tuženik zahtijevao i naknadu troška parničnog postupka zbog djelomičnog povlačenja sud je odlučio kao u toč. II rješenja primjenom odredbe čl. 164, st. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku jer isti nije bio razvrstan tj. određeno naveden.

6. U odnosu na tužbeni zahtjev nije prijeporno da su 13. siječnja 2016. parnične stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu na 93.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženikova prednika na dan korištenja kredita radi kupnje kuće s početnom kamatom od 3,99% godišnje s rokom otplate od 25 godina i otplaćuje se u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 491,43 CHF po srednjem tečaju za tu valutu tuženikova prednika na dan plaćanja kao što nije prijeporno da su 19. siječnja 2016. godine sklopili dodatak tom ugovoru kojim je utvrđeno da je stanje glavnice kredita denominirano u kunama s valutnom klauzulom u eurima 30. rujna 2015. godine 47.192,12 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikova prednika za eure, a tada je preplata iznosila 3.519,29 kn koja se koristi za namirenje budućih anuiteta te je rok vraćanja kredita 28. veljače 2031. godine, što je utvrđenoj uvidom u navedene isprave, a kredit nije otplaćen kako iskazuje sam tužitelj.

7. Prijeporni su ponajprije ništetnost valutne klauzule u CHF- u, osnova i visina tužbenog zahtjeva u tom dijelu zahtjeva te zastara.

8. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

9. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja is vijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula iz čl. 2. i 4. Ugovora o kreditu utvrđena ništetnom, a ugovor o kreditu može opstati bez ovih ugovornih odredaba, sve primjenom odredbe čl.87.st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, a niti ima dokaza da je bila odlučna pobuda na tužiteljevoj strani, već je kupovao kuću koju će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

10. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.

11. Sada je prijeporno pitanje zastare za taj dio tužbenog zahtjeva glede ništetnosti valutne klauzule u CHF-u.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno za valutnu klauzulu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke tj. tim je presudama je utvrđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna zbog kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita. Kako ugovor još nije otplaćen, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.241. i čl.225. Zakona o obveznim odnosima budući je tužba 5. siječnja 2022.godine.

13. Utvrđeno je tužiteljevim iskazom da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu po zvanju bio autobravar, a po zanimanju zaposlenik u Zagrebačkom električnom tramvaju, bez prijavljenog obrta ili trgovačkog društva na svoje ime te mu je kredit trebao radi kupnje polovice kuće, što odgovara i namjeni kredita iz čl. 2. istoga, a u kojoj prebiva i ne obavlja nikakvu poslovnu djelatnost, koji iskaz sud prihvaća kao životan i uvjerljiv i sukladan namjeni samog ugovora i izvatku iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao i Ugovoru o kupoprodaji nekretnine ovjerenog 5. siječnja 2006. godine kao i dodatku ugovoru od 16. siječnja 2006. zbog čega se primjenjuje odredba čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača u odnosu na njega, a tuženik nije dokazao suprotno, premda je dokazni teret na njemu. S druge strane svjedok PZ iskazuje da je bio u vrijeme sklapanja ugovora tuženikov kreditni referent i da je potpisao ugovor, ali se ne sjeća tužitelja i ne sjeća se je li prilikom ugovaranja kredita strankama objašnjavao smisao promjenjive kamatne stope te značenje i rizike valutne klauzule u CHF te nisu bili poučeni o rizicima valutne klauzule u CHF niti o tomu koliko može rasti i padati kamatna stopa, jer to nije ni znao, ugovori su bili tipizirani, a stranka bi dobila bančin letak s uvjetima kredita pa bi to usmeno prošli sa strankom, ocjenom kojeg iskaza sud utvrđuje da tužitelj nije bio upozoren na rizike i značenje valutne klauzule u CHF kao i da ona predstavlja valutu utočišta kako je prethodno obrazloženo, jer kako to ni kreditni referent nije znao, slijedom čega tuženik nije dokazao svoje činjenične navode o tom dijelu o informiranosti potrošača tj. tužitelja o takvim bitnim činjenicama slijedom čega prihvaća tužiteljev iskaz u tom dijelu da je bilo bitno utvrditi ostvaruje li uvjete za kredit, a bez obavijesti o ovima bitnim činjenicama.

14. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o namjenskom kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl, 323, st. 1. i . i 328. Zakona o obveznim odnosima.

15. Odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK) propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

16. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisao na tuženikov poziv, sukladno izračunu konverzije kredita od 5. studenog 2015. i obavijesti o provedenoj konverziji od 25. siječnja 2016. godine, a nije imao izbora zbog povećane mjesečne otplate. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

17. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zaprjeke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

18. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

19. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine.

20. Tuženik se tijekom postupka poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 kao u odgovoru na tužbu. Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine u smislu da tužiteljica nema pravnu osnovu iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

21. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi, prihvaćajući tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu.

22. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi, a prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.

23. Prijeporno pitanje visine ovog dijela tužbenog zahtjeva će biti obrazloženo potonje.

24. Nadalje je prijeporna osnova i visina tužbenog zahtjeva za tzv. razliku glavnice te zastara za isti.

25. Tužitelj navodi da u trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice.

26. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice.

27. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice . U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

28. Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, a ostali prigovori nisu obrazlagani kao nepotrebni.

29. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

30. Samim tim, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF-u.

31. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim oplatnim planom po tečaju CHF na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svoga nepoštenog i nesavjesnog postupanja, kao što zahtijeva i razliku preostale glavnice prema obračunu tuženikovu primjenom tečaja na do plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjeno za razliku glavnice iz dodatka ugovoru o kreditu glede konverzije.

32. Računovodstvenim vještačenjem od 24. travnja 2025. godine je utvrđeno da je razlika između anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita za koje je utvrđen više plaćeni iznos u odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u 6.993,68 eur kao u točci I mišljenja, razlika preostale glavnice prema tuženikovu obračunu primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita za razliku glavnice iz konverzije 3.952,71 eur kao u točci II mišljenja, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručno i obrazloženo, zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu a tuženik podneskom od 12. kolovoza 2025. godine ne prigovara matematičkom izračunu već opetuje pravna pitanja te vještak nije ni pozivan na usmeno obrazloženje sukladno tuženikovom navodu na ročištu 19. siječnja 2026. godine, koji navodi pravne naravi nisu osnovani upravo zbog načina na koji je sud odredio vještačenje, kako je prethodno obrazloženo.

33. Slijedom toga, je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF kao i za isplatu 6.585,85 eura razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF-u, koji iznos je dobio tako da je od 6.993,68 eur iz točke 1. mišljenja više plaćenih iznosa odbio manje plaćena iznose od 407,83 eur iz točke 2. nalaza, a odbijen je dio tužbenog zahtjeva za 3.952,71 eur na ime razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita. Što se tiče tuženikova navoda o tomu da je trebalo odbiti preplatu, ista preplata je iskorištena za daljnju otplatu kredita, kako je utvrđeno uvidom u dodatak ugovoru, kako je prethodno obrazloženo o sadržaju istih te nije bilo osnove za odbijanje iste.

34. Zatezne kamate na dosuđene mjesečne svote teku od dana plaćanja, kao dana dospjelosti, sve po stopi propisanoj odredbom čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, uz uvećanje od tri postotna boda jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.

35. Pravni interes tužitelja za ovu tužbu je očit u odnosu na novčani dio tužbenog zahtjeva te stoga nije osnovan takav tuženikov prigovor.

36. Na osnovi odredbe čl.154. st.2. Zakona o parničnom postupku, primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud utvrdio da je tužitelj uspio s 63%, tuženik s 37% te je razlika 26%, zatim je dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu i dva podneska 28.11.2022. i 5.5.2025. te ročišta 8.12.2022., 6.3.2025. i 19.1.2026. po 200,00 eur svaki ili 1.200,00 eur ukupno uz PDV od 300,00 eur , što je 1.500,00 eur, kao i trošak sudske pristojbe od 110,99 eura, koliko je zahtijevao, premda je 836,31 kn ravno 111,00 eura, što je onda ukupno 1.610,99 eura, a 26% od toga je 418,86 eura te je pribrojen trošak vještačenja od 400,00 eur u cijelosti kao nužan za uspjeh u postupku, što je 818,86 eur .

U Zagrebu, dana 27. veljače 2026. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja

- opunomoćeniku tuženika