REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-6969/2022-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja JE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Sanela Prša iz Zagreba, protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, koju zastupa odvjetnik Damir Metelko iz Zagreba, poradi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 19. siječnja 2026. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 27. veljače 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank d.d. platiti tužiteljici JE iznos od 16.604,72 EUR zajedno s zateznim kamatama i to na iznose kako slijedi:
- na iznos od 15,61 EUR za razdoblje od 1.3.2008.g. do isplate,
- na iznos od 24,72 EUR za razdoblje od 1.4.2008.g. do isplate,
- na iznos od 3,36 EUR za razdoblje od 1.5.2008.g. do isplate,
- na iznos od 3,91 EUR za razdoblje od 1.7.2008.g. do isplate,
- na iznos od 6,65 EUR za razdoblje od 1.10.2008.g. do isplate,
- na iznos od 67,05 EUR za razdoblje od 1.11.2008.g. do isplate,
- na iznos od 21,10 EUR za razdoblje od 1.12.2008.g. do isplate,
- na iznos od 75,52 EUR za razdoblje od 1.1.2009.g. do isplate,
- na iznos od 80,57 EUR za razdoblje od 5.2.2009.g. do isplate,
- na iznos od 94,50 EUR za razdoblje od 10.3.2009.g. do isplate,
- na iznos od 66,33 EUR za razdoblje od 3.4.2009.g. do isplate,
- na iznos od 68,52 EUR za razdoblje od 7.5.2009.g. do isplate,
- na iznos od 61,52 EUR za razdoblje od 4.6.2009.g. do isplate,
- na iznos od 59,69 EUR za razdoblje od 17.7.2009.g. do isplate,
- na iznos od 54,21 EUR za razdoblje od 1.8.2009.g. do isplate,
- na iznos od 64,22 EUR za razdoblje od 1.9.2009.g. do isplate,
- na iznos od 54,47 EUR za razdoblje od 1.10.2009.g. do isplate,
- na iznos od 53,52 EUR za razdoblje od 1.11.2009.g. do isplate,
- na iznos od 65,11 EUR za razdoblje od 1.12.2009.g. do isplate,
- na iznos od 74,41 EUR za razdoblje od 1.1.2010.g. do isplate,
- na iznos od 86,56 EUR za razdoblje od 1.2.2010.g. do isplate,
- na iznos od 83,15 EUR za razdoblje od 11.3.2010.g. do isplate,
- na iznos od 98,30 EUR za razdoblje od 13.4.2010.g. do isplate,
- na iznos od 100,44 EUR za razdoblje od 5.5.2010.g. do isplate,
- na iznos od 104,97 EUR za razdoblje od 1.6.2010.g. do isplate,
- na iznos od 148,31 EUR za razdoblje od 21.7.2010.g. do isplate,
- na iznos od 131,04 EUR za razdoblje od 6.8.2010.g. do isplate,
- na iznos od 194,85 EUR za razdoblje od 2.9.2010.g. do isplate,
- na iznos od 162,43 EUR za razdoblje od 2.10.2010.g. do isplate,
- na iznos od 141,45 EUR za razdoblje od 4.11.2010.g. do isplate,
- na iznos od 201,60 EUR za razdoblje od 3.1.2011.g. do isplate,
- na iznos od 201,60 EUR za razdoblje od 1.1.2011.g. do isplate,
- na iznos od 182,98 EUR za razdoblje od 1.2.2011.g. do isplate,
- na iznos od 188,72 EUR za razdoblje od 1.3.2011.g. do isplate,
- na iznos od 173,12 EUR za razdoblje od 1.4.2011.g. do isplate,
- na iznos od 174,85 EUR za razdoblje od 1.5.2011.g. do isplate,
- na iznos od 224,31 EUR za razdoblje od 1.6.2011.g. do isplate,
- na iznos od 232,50 EUR za razdoblje od 1.7.2011.g. do isplate,
- na iznos od 288,82 EUR za razdoblje od 1.8.2011.g. do isplate,
- na iznos od 280,85 EUR za razdoblje od 1.9.2011.g. do isplate,
- na iznos od 236,64 EUR za razdoblje od 3.10.2011.g. do isplate,
- na iznos od 223,76 EUR za razdoblje od 15.11.2011.g. do isplate,
- na iznos od 232,48 EUR za razdoblje od 1.12.2011.g. do isplate,
- na iznos od 261,43 EUR za razdoblje od 1.1.2012.g. do isplate,
- na iznos od 275,91 EUR za razdoblje od 1.2.2012.g. do isplate,
- na iznos od 276,23 EUR za razdoblje od 1.3.2012.g. do isplate,
- na iznos od 267,64 EUR za razdoblje od 2.4.2012.g. do isplate,
- na iznos od 270,47 EUR za razdoblje od 11.5.2012.g. do isplate,
- na iznos od 276,73 EUR za razdoblje od 14.6.2012.g. do isplate,
- na iznos od 268,02 EUR za razdoblje od 12.7.2012.g. do isplate,
- na iznos od 272,76 EUR za razdoblje od 3.8.2012.g. do isplate,
- na iznos od 266,27 EUR za razdoblje od 1.9.2012.g. do isplate,
- na iznos od 256,70 EUR za razdoblje od 1.10.2012.g. do isplate,
- na iznos od 271,03 EUR za razdoblje od 14.11.2012.g. do isplate,
- na iznos od 266,15 EUR za razdoblje od 14.12.2012.g. do isplate,
- na iznos od 271,10 EUR za razdoblje od 1.1.2013.g. do isplate,
- na iznos od 256,50 EUR za razdoblje od 18.2.2013.g. do isplate,
- na iznos od 254,77 EUR za razdoblje od 15.3.2013.g. do isplate,
- na iznos od 271,95 EUR za razdoblje od 16.4.2013.g. do isplate,
- na iznos od 246,63 EUR za razdoblje od 17.5.2013.g. do isplate,
- na iznos od 244,02 EUR za razdoblje od 14.6.2013.g. do isplate,
- na iznos od 243,56 EUR za razdoblje od 15.7.2013.g. do isplate,
- na iznos od 245,05 EUR za razdoblje od 1.8.2013.g. do isplate,
- na iznos od 252,30 EUR za razdoblje od 1.9.2013.g. do isplate,
- na iznos od 265,66 EUR za razdoblje od 1.10.2013.g. do isplate,
- na iznos od 260,16 EUR za razdoblje od 15.11.2013.g. do isplate,
- na iznos od 270,39 EUR za razdoblje od 13.12.2013.g. do isplate,
- na iznos od 265,10 EUR za razdoblje od 1.1.2014.g. do isplate,
- na iznos od 237,26 EUR za razdoblje od 14.2.2014.g. do isplate,
- na iznos od 240,03 EUR za razdoblje od 1.3.2014.g. do isplate,
- na iznos od 237,51 EUR za razdoblje od 1.4.2014.g. do isplate,
- na iznos od 232,97 EUR za razdoblje od 1.5.2014.g. do isplate,
- na iznos od 230,71 EUR za razdoblje od 1.6.2014.g. do isplate,
- na iznos od 232,66 EUR za razdoblje od 1.7.2014.g. do isplate,
- na iznos od 238,09 EUR za razdoblje od 1.8.2014.g. do isplate,
- na iznos od 245,04 EUR za razdoblje od 1.9.2014.g. do isplate,
- na iznos od 246,20 EUR za razdoblje od 1.10.2014.g. do isplate,
- na iznos od 248,60 EUR za razdoblje od 1.11.2014.g. do isplate,
- na iznos od 252,66 EUR za razdoblje od 1.12.2014.g. do isplate,
- na iznos od 250,30 EUR za razdoblje od 1.1.2015.g. do isplate,
- na iznos od 253,43 EUR za razdoblje od 1.2.2015.g. do isplate,
- na iznos od 253,43 EUR za razdoblje od 2.3.2015.g. do isplate,
- na iznos od 253,43 EUR za razdoblje od 8.4.2015.g. do isplate,
- na iznos od 253,43 EUR za razdoblje od 1.5.2015.g. do isplate,
- na iznos od 253,43 EUR za razdoblje od 1.6.2015.g. do isplate,
- na iznos od 253,43 EUR za razdoblje od 1.7.2015.g. do isplate,
- na iznos od 253,43 EUR za razdoblje od 1.8.2015.g. do isplate,
- na iznos od 253,43 EUR za razdoblje od 1.9.2015.g. do isplate,
kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 2.554,18 eura s zateznim kamatama od 27. veljače 2026. godine do isplate, i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana.
II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja JE koji glasi: "Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank d.d. platiti tužiteljici JE iznos od 8.053,92 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.10.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana."
III Utvrđuje se neosnovanim prigovor radi prebijanja tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d. u svoti od 835,05 eura s zateznim kamatama na 691,41 euro od 1. listopada 2015. godine do isplate, i na 143,64 eura od 29. siječnja 2016. godine do isplate.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 17. rujna 2020. godine tvrdi da je s tuženikom 5. veljače 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu na 218.270,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan puštanja kredita u tečaj te je otplaćen 8. lipnja 2017. godine, smatra da je tuženik nedopušteno i nepošteno primijenio valutnu klauzulu izraženu u CHF pozivom na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 i Revt-575/16 te Rev-2221/18, nadalje navodi da je 20. siječnja 2026. s tuženikom zaključio dodatak broj 1. istom ugovoru te je utvrđena preplata od 6.291,66 eura, te smatra da razlika glavnice kao razlika efekta konverzije 30. rujna 2015. jest zapravo 78.481,49 kn, koliko je tužitelj zapravo preplatio te zahtjeva kao u podnesku od 24. lipnja 2025. godine tj:
"Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužiteljici JE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] po osnovi tečajnih razlika isplati iznos od 16.604,72 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to na iznose kako slijedi:
- na iznos od 15,61 EUR za razdoblje od 1.3.2008.g. do isplate,
- na iznos od 24,72 EUR za razdoblje od 1.4.2008.g. do isplate,
- na iznos od 3,36 EUR za razdoblje od 1.5.2008.g. do isplate,
- na iznos od 3,91 EUR za razdoblje od 1.7.2008.g. do isplate,
- na iznos od 6,65 EUR za razdoblje od 1.10.2008.g. do isplate,
- na iznos od 67,05 EUR za razdoblje od 1.11.2008.g. do isplate,
- na iznos od 21,10 EUR za razdoblje od 1.12.2008.g. do isplate,
- na iznos od 75,52 EUR za razdoblje od 1.1.2009.g. do isplate,
- na iznos od 80,57 EUR za razdoblje od 5.2.2009.g. do isplate,
- na iznos od 94,50 EUR za razdoblje od 10.3.2009.g. do isplate,
- na iznos od 66,33 EUR za razdoblje od 3.4.2009.g. do isplate,
- na iznos od 68,52 EUR za razdoblje od 7.5.2009.g. do isplate,
- na iznos od 61,52 EUR za razdoblje od 4.6.2009.g. do isplate,
- na iznos od 59,69 EUR za razdoblje od 17.7.2009.g. do isplate,
- na iznos od 54,21 EUR za razdoblje od 1.8.2009.g. do isplate,
- na iznos od 64,22 EUR za razdoblje od 1.9.2009.g. do isplate,
- na iznos od 54,47 EUR za razdoblje od 1.10.2009.g. do isplate,
- na iznos od 53,52 EUR za razdoblje od 1.11.2009.g. do isplate,
- na iznos od 65,11 EUR za razdoblje od 1.12.2009.g. do isplate,
- na iznos od 74,41 EUR za razdoblje od 1.1.2010.g. do isplate,
- na iznos od 86,56 EUR za razdoblje od 1.2.2010.g. do isplate,
- na iznos od 83,15 EUR za razdoblje od 11.3.2010.g. do isplate,
- na iznos od 98,30 EUR za razdoblje od 13.4.2010.g. do isplate,
- na iznos od 100,44 EUR za razdoblje od 5.5.2010.g. do isplate,
- na iznos od 104,97 EUR za razdoblje od 1.6.2010.g. do isplate,
- na iznos od 148,31 EUR za razdoblje od 21.7.2010.g. do isplate,
- na iznos od 131,04 EUR za razdoblje od 6.8.2010.g. do isplate,
- na iznos od 194,85 EUR za razdoblje od 2.9.2010.g. do isplate,
- na iznos od 162,43 EUR za razdoblje od 2.10.2010.g. do isplate,
- na iznos od 141,45 EUR za razdoblje od 4.11.2010.g. do isplate,
- na iznos od 201,60 EUR za razdoblje od 3.1.2011.g. do isplate,
- na iznos od 201,60 EUR za razdoblje od 1.1.2011.g. do isplate,
- na iznos od 182,98 EUR za razdoblje od 1.2.2011.g. do isplate,
- na iznos od 188,72 EUR za razdoblje od 1.3.2011.g. do isplate,
- na iznos od 173,12 EUR za razdoblje od 1.4.2011.g. do isplate,
- na iznos od 174,85 EUR za razdoblje od 1.5.2011.g. do isplate,
- na iznos od 224,31 EUR za razdoblje od 1.6.2011.g. do isplate,
- na iznos od 232,50 EUR za razdoblje od 1.7.2011.g. do isplate,
- na iznos od 288,82 EUR za razdoblje od 1.8.2011.g. do isplate,
- na iznos od 280,85 EUR za razdoblje od 1.9.2011.g. do isplate,
- na iznos od 236,64 EUR za razdoblje od 3.10.2011.g. do isplate,
- na iznos od 223,76 EUR za razdoblje od 15.11.2011.g. do isplate,
- na iznos od 232,48 EUR za razdoblje od 1.12.2011.g. do isplate,
- na iznos od 261,43 EUR za razdoblje od 1.1.2012.g. do isplate,
- na iznos od 275,91 EUR za razdoblje od 1.2.2012.g. do isplate,
- na iznos od 276,23 EUR za razdoblje od 1.3.2012.g. do isplate,
- na iznos od 267,64 EUR za razdoblje od 2.4.2012.g. do isplate,
- na iznos od 270,47 EUR za razdoblje od 11.5.2012.g. do isplate,
- na iznos od 276,73 EUR za razdoblje od 14.6.2012.g. do isplate,
- na iznos od 268,02 EUR za razdoblje od 12.7.2012.g. do isplate,
- na iznos od 272,76 EUR za razdoblje od 3.8.2012.g. do isplate,
- na iznos od 266,27 EUR za razdoblje od 1.9.2012.g. do isplate,
- na iznos od 256,70 EUR za razdoblje od 1.10.2012.g. do isplate,
- na iznos od 271,03 EUR za razdoblje od 14.11.2012.g. do isplate,
- na iznos od 266,15 EUR za razdoblje od 14.12.2012.g. do isplate,
- na iznos od 271,10 EUR za razdoblje od 1.1.2013.g. do isplate,
- na iznos od 256,50 EUR za razdoblje od 18.2.2013.g. do isplate,
- na iznos od 254,77 EUR za razdoblje od 15.3.2013.g. do isplate,
- na iznos od 271,95 EUR za razdoblje od 16.4.2013.g. do isplate,
- na iznos od 246,63 EUR za razdoblje od 17.5.2013.g. do isplate,
- na iznos od 244,02 EUR za razdoblje od 14.6.2013.g. do isplate,
- na iznos od 243,56 EUR za razdoblje od 15.7.2013.g. do isplate,
- na iznos od 245,05 EUR za razdoblje od 1.8.2013.g. do isplate,
- na iznos od 252,30 EUR za razdoblje od 1.9.2013.g. do isplate,
- na iznos od 265,66 EUR za razdoblje od 1.10.2013.g. do isplate,
- na iznos od 260,16 EUR za razdoblje od 15.11.2013.g. do isplate,
- na iznos od 270,39 EUR za razdoblje od 13.12.2013.g. do isplate,
- na iznos od 265,10 EUR za razdoblje od 1.1.2014.g. do isplate,
- na iznos od 237,26 EUR za razdoblje od 14.2.2014.g. do isplate,
- na iznos od 240,03 EUR za razdoblje od 1.3.2014.g. do isplate,
- na iznos od 237,51 EUR za razdoblje od 1.4.2014.g. do isplate,
- na iznos od 232,97 EUR za razdoblje od 1.5.2014.g. do isplate,
- na iznos od 230,71 EUR za razdoblje od 1.6.2014.g. do isplate,
- na iznos od 232,66 EUR za razdoblje od 1.7.2014.g. do isplate,
- na iznos od 238,09 EUR za razdoblje od 1.8.2014.g. do isplate,
- na iznos od 245,04 EUR za razdoblje od 1.9.2014.g. do isplate,
- na iznos od 246,20 EUR za razdoblje od 1.10.2014.g. do isplate,
- na iznos od 248,60 EUR za razdoblje od 1.11.2014.g. do isplate,
- na iznos od 252,66 EUR za razdoblje od 1.12.2014.g. do isplate,
- na iznos od 250,30 EUR za razdoblje od 1.1.2015.g. do isplate,
- na iznos od 253,43 EUR za razdoblje od 1.2.2015.g. do isplate,
- na iznos od 253,43 EUR za razdoblje od 2.3.2015.g. do isplate,
- na iznos od 253,43 EUR za razdoblje od 8.4.2015.g. do isplate,
- na iznos od 253,43 EUR za razdoblje od 1.5.2015.g. do isplate,
- na iznos od 253,43 EUR za razdoblje od 1.6.2015.g. do isplate,
- na iznos od 253,43 EUR za razdoblje od 1.7.2015.g. do isplate,
- na iznos od 253,43 EUR za razdoblje od 1.8.2015.g. do isplate,
- na iznos od 253,43 EUR za razdoblje od 1.9.2015.g. do isplate,
a sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
2. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužiteljici JE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati s osnova razlike glavnice iznos od 8.053,92 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1.10.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
3. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da naknadi tužiteljici JE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] troškove ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama na iste od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 2. studenog 2020. godine prigovara zastari i nedostatku aktivne legitimacije, kredit je konvertiran te navodi nadalje učinke konverzije, poziva se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Gos 1/2019 i odluku suda Europske unije u postupku C-81/19, smatra da se navedene odluke Vrhovnog suda ne primjenjuju u ovom postupku, tužitelj je bio informiran o valutnoj klauzuli u CHF, ne postoji tuženikov ekstra profit te smatra da je ova valutna klauzula dopuštena i predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka. Podneskom od 26. siječnja 2021. prigovara radi prebijanja jer je dodatkom ugovoru o kreditu priznao tužitelju preplatu od 6.291,66 kuna, koji je korišten za daljnju otplatu kredita i to 5.209,43 kuna danom 30. rujna 2015. godine i još 1.082,23 kn danom 28. siječnja 2016. godine, te predlaže utvrditi postojanje njegove tražbine od 6.291,66 kn s zateznim kamatama na 5.209,43 kn od 1. listopada 2015. godine do isplate i na 1.082,23 kn od 29. siječnja 2016. godine do isplate.
3. U odnosu na prigovor radi prebijanja tužitelj podneskom od 23. veljače 2021. prigovara zastari i neosnovanosti.
4. Sud je proveo dokaz uvidom u plan otplate, izračun konverzije s pripadnom tablicom izračuna i rekapitulacijom na dan 30. rujna 2015. godine, pregled prometa po partiji kredita, obavijest o kreditu od 5. veljače 2008. i o promjeni kamatne stope od 1. travnja 2009., 12. listopada 2010., 10. studenog 2010., 5. prosinca 2011., 12. siječnja 2012., 13. prosinca 2013., 30. prosinca 2013., 15. siječnja 2014., 28. siječnja 2016., 3. prosinca 2016., 10. lipnja 2016. i 2. veljače 2017. godine, otplatni plan, Ugovor o kreditu od 5. veljače 2008., dodatak broj 1. istom ugovoru od 20. siječnja 2016. godine, obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita od 25. studenog 2015. godine, tužiteljeve letke o stambenim kreditima i informacijama o valutnoj klauzuli i grafičkim prikazima tečajeva, izvadak iz elektroničkog dopisivanja EE, dopis Hrvatske narodne banke od 7. lipnja 2015., izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama, priopćenje za javnost hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015. s deviznom pozicijom u CHF u odnosu na ukupni jamstveni kapital, pisani iskaz EE od 27. siječnja 2020. nije posebice ocjenjivan, jer svjedoci iskazuju usmeno, presude koje je tuženik priložio uz odgovor na tužbu nisu posebno navođene, pregled prometa po konvertiranoj partiji kredita, preslušao tužitelja, tuženik je odustao od preslušanja svjedoka DE na ročištu 3. ožujka 2025., te je sud proveo računovodstveno vještačenje.
5. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan, prigovor radi prebijanja nije.
6. Kako je tužitelj podneskom od 23. lipnja 2025., ispravljenim podneskom od 24. lipnja 2025. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na onaj u tužbi, čemu se tuženik protivio podneskom od 27. kolovoza 2025. godine, sud ocjenjuje da u ovoj pravnoj stvari nedopuštanjem preinake tužbe bi tužitelju bila nametnuta ograničenja prava na pristup sudu i pravičnog suđenja zajamčenoga odredbom čl.6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-MU- 18/97-1/06). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom ispitivanja razmjernosti je potrebno utvrditi je li ovakvim ograničenjem preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave narušena sama bit toga prava tj. dolazili do kršenja prava na pristup sudu. Tako u slučaju kad tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svima odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnoga tužbenog zahtjeva, s obzirom da je to objektivno nemoguće bez pribave potrebnih isprava za računovodstveno vještačenje i samog vještačenja, već je istom tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu tužbenog zahtjeva kojeg tuženik osporava, pa slijedom toga nedopuštenje preinake tužbe koje je uslijedilo odmah nakon pribave potrebnih isprava i vještačenja ne bi bilo razmjerno tom legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.2. Zakona o parničnom postupku i dovelo bi do kršenja prava na pristup sudu. To stoga jer je legitiman cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja glavne rasprave ako ima njegove krivnje zapravo onemogućavanje zloporabe postupovnih prava radi ubrzanja parničnog postupka, a postavljanje tužbenog zahtjeva u novčanom dijelu odmah nakon pribave potrebnih isprava i provedenog vještačenja , koje je zasnovano na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ne utječe na dužinu trajanja postupka, dočim nedopuštanjem preinake tužbe može tužitelj podnijeti samo novu tužbu za preostali dio zahtjeva naznačene vrijednosti predmeta spora u tužbi, što nepotrebno uzrokuje nove troškove te se izlaže prigovoru presuđene stvari li možebitne zastare što opet dovodi u pitanje ostvarenja tužiteljeva prava to je za njega prekomjeran teret.
7. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan jer u pregledu prometa po kreditu od 5. veljače 2008. do 29. rujna 2015. godine nema evidentirane uplate od strane TE, već se isti nalazi u pregledu prometa po partiji kredita za razdoblje od 1. rujna 2015. do 8. lipnja 2017. i to 30. siječnja 2017. godine dočim tužitelj iskazuje da je otplaćivala kredit preko zabrane na plaći, što proizlazi i iz ovih pregleda, a njen muž je prodao stan svojih roditelja koji je glasio na njega kako bi zatvorili dio kredita, i taj novac dobiven prodajom je uplatio za otplatu ovog kredita, sukladno ovom dogovoru. Slijedom toga sud ocjenjuje da je tužiteljičin muž tijekom braka po dogovoru s njom uplatio dio novca dobivenog od prodaje stana svojih roditelja, koji je bio njegovo vlasništvo te je tom uplatom zatvorio kredit tužiteljičin, sukladno njenom iskazu kojeg sud prihvaća životno i uvjerljivo i logično s obzirom da su u braku te zajednički rješavaju novčana pitanja, a s druge strane je tuženik primio tu uplatu u tužiteljevo ime i za tužiteljev račun te njen odnos s trećim osobama pa i mužem ne utječe na njeno ostvarenje prava u ovom postupku, kao ni na tuženikovu obvezu vraćanja preplate, koja je utvrđena ovom presudom.
8. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu 5. veljače 2008. godine na 218.270,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan puštanja kredita u tečaj radi kupnje stana u izgradnji s rokom vraćanja od 300 mjesečnih obroka u CHF po srednjem tečaju tuženikovom na dan odobrenja za CHF, promjenjivom kamatnom stopom od 5,10% u trenutku ugovaranja, kao i da su 20. siječnja 2016. sklopili dodatak broj 1 tom ugovoru radi konverzije u valutnu klauzulu u euru, s kojim je utvrđeno da je nedospjela glavnica 30. rujna 2015. 183.683,10 CHF 30. rujna 2015., u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, odnosno 117.858,91 euro u k unskoj protuvrijednosti po istom tečaju na dan podmirenja, uz utvrđenu preplatu od 6.291,66 kn, koje se koristi za daljnju otplatu kredita što j e utvrđeno uvidom u navedene isprave te nije prijeporno da je kredit otplaćen 8. lipnja 2017. godine.
9. Prijeporni su ništetnost, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te zastara.
10. Ovdje treba primijeniti odredbe čl. 96-102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba treba primijeniti čl.5. Direktive 93/13 EEZ.
11. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta , što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao , nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja is vijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba utvrđena ništetnom u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, kao prethodno pitanje, primjenom odredbe čl.102.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena valutna klauzula nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit za kupnju stana kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
12. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.
13. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva glede ništetnosti valutne klauzule u CHF-u jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tužitelj stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.
14. Računovodstvenim nalazom i mišljenjem od 21. svibnja 2025. godine je utvrđeno da je razlika između tečaja za valutu CHF primijenjeno na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaj na dan isplate kredita 16.604,72 eur , sve s mjesečnim svotama i nadnevcima dospjelosti kao u točki 1. mišljenja, razlika glavnice je 8.888,97 eura, kao u točki 3. mišljenja, a preplata po kreditu u CHF je 6.291,66 kn, tj. 835,05 eura, kao u točki 3b mišljenja, te je razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospjelosti u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate za koje je utvrđen manje plaćen iznos -17,69 eura, kao u točki 2. mišljenja, u odnosu na koji tužitelj nema prigovora, a tuženik nema prigovora u odnosu na matematički izračun te ne traži usmeno očitovanje vještaka, sadržajno kao u podnesku od 27. kolovoza 2025. godine.
15. Sud prihvaća nalaz i mišljenje kao stručno i obrazloženo, zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu te načinjeno sukladno sudskom zadatku o bitnim činjenicama.
16. Primjenom odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je sud utvrdio da je tužitelj bio potrošač, jer je i sama namjena kredita bila stambena te prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv tj. trebao mu je za kupnju stana te je u vrijeme sklapanja ugovora bio po zanimanju zaposlenik trgovačkog društva za najam vozila, a kasnije u Državnom zavodu z a statistiku, a po zvanju ekonomist, premda bez posebnog visokospecijaliziranog znanja za ovakvu vrstu poslova kakvu ima tuženik kao kreditna institucija, što je obrazloženo prethodno, a i općepoznato je da je tečaj CHF u odnosu na kunu bio stabilan cijelo vrijeme prije sklapanja ovakvih ugovora te tužitelj nije imao razloga misliti da će naglo porasti, unatoč svojem zvanju, kako i sam iskazuje, dočim tuženik nije dokazao suprotno, premda je na njemu dokazni teret.
17. Sada je prijeporno pitanje zastare.
18. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u dijelu ništetnosti valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.388. i čl.371. Zakona o obveznim odnosima, budući je tužba podnesena 17. rujna 2020. godine.
19. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl 323, st. 1. i . i 328. Zakona o obveznim odnosima.
20. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo svoja pravna stajališta o tomu u odlukama poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine.
21. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
22. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.
23. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano odredbom čl 19c.Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09-156/23.), a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova ugovora o kreditu koji nije više na snazi.
24. Stoga sud prihvaća ovaj dio tužbenog zahtjeva za isplatom 16.604,72 eur s zateznim kamatama kako je navedeno u izrjeci presude, točka I. sukladno nalazu i mišljenju računovodstvenog vještaka.
25. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice od 8.053,92 eura s zateznim kamatama od 01. listopada 2015. godine do isplate, kao u točci II izrjeke, koja svota od 8.888,97 eura je utvrđena tablicom 3. mišljenja računovodstvenog vještaka, umanjeno za preplatu od 835,05 eura, kao u tablici 3b istog mišljenja, koji sud prihvaća zbog prethodno obrazloženih razloga.
26. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice . U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:
"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,
8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:
– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i
– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."
27. Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, a ostali prigovori nisu obrazlagani kao nepotrebni.
28. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).
29. Samim tim, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF-u.
30. Također je neosnovan prigovor zastare za povećani tužbeni zahtjev naveden u tuženikovu podnesku od 27. kolovoza 2025. godine. Naime, budući je tužba podnesena tijekom zastarnog roka kako je obrazloženo prethodno, to se primjenom odredbe čl. 241.Zakona o obveznim odnosima prekida zastara, a primjenom odredbe čl. 245, st 1. i 3. istog Zakona počinje teći iznovice od dana kada je spor okončan, a to još nije, već će biti učinjeno kada ova presuda postane pravomoćna te tužitelj ima pravo raspolagati tužbenim zahtjevom tijekom postupka, a suprotno bi bilo protivno čl. 6. navedene Konvencije.
31. Zatezne kamate na parbeni trošak po odredbi čl. 151.st.3. Zakona o parničnom postupku, a na sve dosuđene svote po stopi propisanoj odredbom čl.29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, uz uvećanje od tri postotna boda jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a teku na pojedine mjesečne svote od dana plaćanja kao dana dospjelosti.
32. Točno je da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem računovodstvenog vještaka u tablici 2. mišljenja i to u svoti od -17,69 eur.
33. No, uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine, sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. K tomu je tuženik svjesno pristao na takav dobitak u vidu tzv negativne razlike tečaja CHF-a , znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Tako dalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je ostvarena tzv negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna , sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze za tzv pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist usuprot svima ovima načelima obveznog prava, koja koristi zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).
34. Zatim, uzevši u obzir i odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti, sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine, a niti je tuženik postavio protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja u toj svoti.
35. U odnosu na prigovor radi prebijanja osnovan je tužiteljev prigovor zastare jer je podnesen podneskom od 26. siječnja 2021. godine dočim je preplata nastala 30. rujna 2015. godine, a dodatak broj1. Ugovora o kreditu je sklopljen 20. siječnja 2016. te se ovdje primjenjuje opći zastarni rok koji u oba ova slučaja istječe 30. rujna 2020. godine tj. 20. siječnja 2021. godine, jer tuženik nije potrošač te se na njega ne primjenjuje navedena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske o zastari glede potrošačevih tražbina zbog nepošteno ugovorena valutne klauzule u CHF.
36. Na osnovi odredbe čl. 154, st. 2. Zakona o parničnom postupku, budući je tužitelj uspio s 67%, tužbenog zahtjeva, tuženik s 33%, a razlika je 34%, to je primjenom tbr. 7, 8 i 9 OT sud tužitelju priznao trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, podneske 20.1.2021., 23.2.2021., 4.2.2025. i 19.2.2025. te ročišta 19.3.2021., 4.10.2021., 3.3.2025. i 19.1.2026. po 500,00 eura, podneske od 23.6.2025. i 24.9.2025. po 50,00 eura, što je ukupno 4.600,00 eur, uvećano za PDV od 1.150,00 eur, što je 5.750,00 eur, sudsku pristojbu na tužbu 144,65 eura, što je ukupno 5.894,65 eur, a 34% toga je 2.004,18 eur, uvećano za trošak vještačenja od 550,00 eur, što je 2.554,18 eur.
U Zagrebu, dana 27. veljače 2026. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćeniku tužitelja
- opunomoćeniku tuženika
