REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: P-158/2021-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Jeleni Mavrić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Brbić Valković, odvjetnica u Puli, protiv tuženika: 1. Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, 2. Eos Matrix d.o.o. Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107 kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Haid & Švaljek Krešić j.t.d., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne rasprave zaključene 21. siječnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice BO, odvjetničke vježbenice u Puli, zamjenice punomoćnice 1. tuženika UO, odvjetnice u [adresa] i zamjenika punomoćnika 2. tuženika NO, odvjetnika u [adresa], **.**.2026. objavio i
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„ I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 366- 110/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 7. rujna 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Denisa Krajcara iz Pule pod brojem OU-1093/05 13. rujna 2005. zaključen između tužitelja RO kao korisnika kredita i založnog dužnika te pravnog prednika 1. tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) kao kreditora, kao i sve kasnije izmjene tog Ugovora, a slijedom toga utvrđuju se ništetnim i:
- Sporazum uz ugovor o kreditu broj: 366-110/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. veljače 2016. koji je potvrđen istog dana kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz Pule pod brojem OV-1355/16 zaključen između tužitelja RO kao korisnika kredita i založnog dužnika te pravnog prednika 1. tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) kao kreditora,
- Ugovor o prodaji i ustupu tražbina zaključen između 1. tuženika Addiko Bank d.d. i 2. tuženika Eos Matrix d.o.o. 23. siječnja 2018.,
- Ugovor o cesiji od 26. siječnja 2018. ovjeren kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba broj OV-913/2018 30. siječnja 2018. zaključen između 1. tuženika Addiko Bank d.d. i 2. tuženika Eos Matrix d.o.o.,
- Sporazum o obročnoj otplati od 10. rujna 2018. ovjeren kod javnog bilježnika Marine Paić Čerin broj OV-6692/2018 20. rujna 2018. zaključen između tužitelja RO i 2. tuženika Eos Matrix d.o.o.,
- odredba o zasnivanju založnog prava na nekretnini - 5. suvlasničkom djelu: 1/9 etažno vlasništvo (E-5) k. č. br. [katastarska čestica]/ZGR. zk. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] u korist pravnog prednika 1. tuženika i odredba o prijenosu istog založnog prava na 2. tuženika.
II. Slijedom navedenog nalaže se zamljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli da na temelju ove presude, po njezinoj pravomoćnosti i na zahtjev stranaka, na nekretnini 5. suvlasničkom djelu: 1/9 etažno vlasništvo (E-5) k. č. br. [katastarska čestica]/ZGR. zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] izvrši brisanje upisa pod brojevima Z-11905/05, Z-3434/11 i Z- 10597/18, odnosno uknjižbe založnog prava u korist pravnog prednika 1. tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) temeljem Ugovora o kreditu broj: 366-110/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 7. rujna 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Denisa Krajcara iz Pule pod brojem OU-1093/05 13. rujna 2005. i uknjižbe, ustupanja založnog prava temeljem Ugovora o cesiji (potvrđen u uredu javnog bilježnika Ilinke Lisonek, Zagreb, broj OV- 913/2018) od 26. siječnja 2018., u korist 2. tuženika Eos Matrix d.o.o. Zagreb.
III. Nalaže se tuženicima da tužitelju naknade prouzročeni trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana. „
II. Odbacuje se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„ I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 366- 110/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 7. rujna 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Denisa Krajcara iz Pule pod brojem OU-1093/05 13. rujna 2005. zaključen između tužitelja RO kao korisnika kredita i založnog dužnika te pravnog prednika 1. tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i sve kasnije izmjene te odluke.
II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 366- 110/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 7. rujna 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Denisa Krajcara iz Pule pod brojem OU-1093/05 13. rujna 2005. zaključen između tužitelja RO kao korisnika kredita i založnog dužnika te pravnog prednika 1. tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) kao kreditora u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka, kao i sve kasnije izmjene te odluke.
III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o prodaji i ustupu tražbina zaključenog između 1. tuženika Addiko Bank d.d. i 2. tuženika Eos Matrix d.o.o. 23. siječnja 2018. i Ugovora o cesiji od 26. siječnja 2018. ovjerenog kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba broj OV-913/2018 30. siječnja 2018. zaključenog između 1. tuženika Addiko Bank d.d. i 2. tuženika Eos Matrix d.o.o.u dijelu kojim se odnosi na cesiju preplaćenog iznosa mjesečnih anuiteta temeljem ništetnih odredbi iz toč I. i II. izreke ove presude.
IV. Nalaže se tuženicima da tužitelju naknadi prouzročeni trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana. „
III. Nalaže se tužitelju da 1. tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.747,05 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 27. veljače 2026. pa do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana; dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog, u iznosu od 315,50 eura, odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.
IV. Nalaže se tužitelju da 2. tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude 27. veljače 2026. pa do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana; dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog, u iznosu od 315,50 eura, odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.
V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 4. ožujka 2021. navodi da je s pravnim prednikom 1. tuženika zaključio su 7. rujna 2005. Ugovor o kreditu broj: 366-110/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potvrđen kod javnog bilježnika Denisa Krajcara iz [adresa] pod brojem OU-1093/05 13. rujna 2015., i to tužitelj u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika, a pravni prednik 1. tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u svojstvu kreditora, na iznos od 90.000,00 CHF obračunato po srednjem deviznom tečaju kreditora. Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 3,99% godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odlukama banke (1. tuženika). Banka je jednostranim odlukama mijenjala kamatnu stopu što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Ugovorom je u svrhu osiguranja tražbine zasnovano založno pravo na nekretnini – 5. suvlasničkom djelu: 1/9 etažno vlasništvo (E-5) k. č. br. [katastarska čestica]/ZGR. zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi zgrada u [adresa], a s kojim suvlasničkim dijelom je povezano pravo vlasništva na stanu na I. katu koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, predsoblja, ukupne površine 72,10 m2. Ugovor je raskinut, no ugovorne strane zaključile su Sporazum uz ugovor o kreditu broj: 366-110/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 29. veljače 2016. koji je potvrđen istog dana kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz [adresa] pod brojem OV- 1355/16, kojim se provodi konverzija raskinutog ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. Predmetnim Sporazumom izmijenjene su ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, te izračuna obveze vraćanja, unatoč tome što je banka ranije otkazala ugovor o kreditu. Na taj je način provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Za korisnika kredita to je značilo da se otplata njegovog kredita, odnosno ostatka utvrđenog duga veže za valutnu klauzulu u EUR-u, međutim niti u trenutku zaključenja sporazuma o konverziji nisu vođeni pojedinačni pregovori, već su uvjeti istoga utvrđeni prema odlukama 1. tuženika (banke). Tuženici 26. siječnja 2018. zaključuju Ugovor o cesiji ovjeren kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba broj OV-913/2018 30. siječnja 2018. kojim potvrđuju da su 23. siječnja 2018. sklopili Ugovor o prodaji i ustupu tražbina po osnovi Ugovora o kreditu broj: 366-110/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninu od 7. rujna 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Denisa Krajcara iz [adresa] pod brojem OU-1093/05 13. rujna 2015. te Sporazuma uz ugovor o kreditu broj: 366- 110/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. veljače 2016 . koji je potvrđen istog dana kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz [adresa] pod brojem OV-1355/16 te utvrđuju da su sva sredstva osiguranja, sukladno čl. 81. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) prešla na cesionara zajedno s tražbinom te je cesionar (2. tuženik) postao i nositelj založnog prava. Nakon zaključenja Ugovora o cesiji započinje sustavno i kontinuirano vršenje pritiska od strane 2. tuženika prema tužitelju radi podmirenja dugovanja po navedenim ugovorima te 2. tuženik pred Općinskim sudom u Puli pokreće i ovršni postupak koji se vodi pod poslovnim brojem:
Ovr- 3280/18 i to na jedinom nekretnini tužitelja, a koja nekretnina je dom tužitelja i njegove obitelji – supruge i troje maloljetne djece. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika. Nadalje je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača i korisnika kreditnih usluga, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) prvostupanjski sud je u ovoj pravnoj stvari vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak. Odredbe ugovora iz ove tužbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. ZZP/03). S obzirom da navedene odredbe predstavljaju bitne sastojke ugovora – one bez kojih ugovor ne može pravno egzistirati i proizvoditi pravne učinke, odnosno njegov predmet – određeni iznos novčanih sredstava i cijenu – ugovorena kamata kao cijena korištenja odobrenih sredstava, tužitelj smatra da je cjelokupni ugovor o kreditu ništetan. Odredba čl. 1021. ZOO-a definira pojam ugovora o kreditu navodeći da se istim banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Predmetna definicija definira i predmet i cijenu ugovora kako je već navedeno. Izostankom samo jednog od bitnih sastojaka ugovora, njegova daljnja pravna opstojnost više nije moguća, što znači da utvrđenje ništetnosti odredbe o valuti i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu čini cjelokupni ugovor ništetnim. Naime, odredba o valutnoj klauzuli je odredba o zaštitnoj klauzuli kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, odnosno ista kreditoru osigurava da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula kao zaštitna klauzula se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF-a, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Dakle, visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Taj rizik promjene tečaja, uslijed ništetnosti valutne klauzule CHF, više ne postoji - čime je neminovno izmijenjena priroda glavnog predmeta ugovora. Opisano potvrđuju i presude suda Europske unije C-118/17 i C-260/18, te presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u kreditima, a u okviru kolektivnog spora i presude poslovni broj: P-1401/12, upućuje pri provođenju financijskih vještačenja u pojedinačnim sporovima potrošača i banaka, na jedino relevantnu kamatnu stopu – cijenu ugovora, te se uzima početno ugovorena stopa prilikom zasnivanja ugovornog odnosa, smatrajući da je posljedica ništetnosti promjenjive kamatne stope njezino anuliranje na početno ugovorenu stopu. Banke u predmetnim sudskim postupcima ističu činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, pa da fiksiranje na početno ugovorenu kamatnu stopu predstavlja stopu/cijenu koju stranke nisu imale na umu kada su sklapale ugovor, niti u pogledu njezine visine, niti u pogledu njezine sada nepromjenjive/fiksne naravi. Međutim da bi se, uslijed ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, među strankama i dalje mogla primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, sud bi - umjesto da ukloni takvu odredbu - istu morao revidirati na način da mijenja njezin sadržaj i uzima kao referentnu prosječnu kamatnu stopu za kunske kredite u ugovornom periodu. Takvo postupanje, prema stajalištu Suda EU u predmetu Banco Espanol, C-618/10, te C-70/17, bilo bi nedopušteno i u suprotnosti sa čl. 6/1 Direktive 93/13/EEZ jer bi takvim postupanjem sud zadirao u ugovorni odnos stranaka i stvarao nove ugovorne uvjete koje stranke nisu ugovorile, niti imale na umu prilikom ugovaranja. Temeljem navedenog uslijed ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, ista postaje kao činidba neodređena i neodrediva, što posljedično, sukladno odredbi čl. 269. i čl. 270 . ZOO-a uzrokuje ništetnost ugovora . Ništetnošću jednostrano primjenjive kamatne stope nastaje ugovorni odnos koji više nema kamatu kao cijenu kredita. Kao takav, nastali ugovorni odnosi više ne udovoljava pojmu ugovora o kreditu iz čl. 1021. ZOO-a, obzirom da je nužni sastojak takvog ugovora i kamata koje više nema uslijed njezine neodredivosti. Ugovor o kreditu bez kamate kao cijene korištenja novčanog iznosa, nije više naplatan pravni posao i samim time više ne predstavlja ugovor o kreditu kako ga definira odredba čl. 1021. ZOO-a pa isti spada pod pojam ništetnog (jer je sadržajno suprotan odredbi čl. 1021. ZOO-a ) ili nepostojećeg (nedostaje mu jedan od dva bitna sastojka) ugovora, međutim sa istim pravnim posljedicama - izostanak pravnog učinka. Uslijed opisanih ništetnosti bitnih sastojaka ugovora i posljedica istih tužitelj nije bio u mogućnosti izvršavati obvezu po takvom kreditu, 1. tuženik je potraživanje prodao 2. tuženiku. S obzirom na ništetnost Ugovora o kreditu nesporna je ništetnost ostalih ugovora koji se temelje na istom i potraživanju iz istog pa tako i Ugovora o cesiji.
1.1. Stoga predlaže da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka: Ugovor o kreditu broj: 366-110/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 7. rujna 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Denisa Krajcara iz [adresa] pod brojem OU-1093/05 13. rujna 2015. zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika te pravnog prednika 1. tuženika kao kreditora, kao i sve kasnije izmjene tog Ugovora; Sporazum uz ugovor o kreditu broj: 366-110/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. veljače 2016. koji je potvrđen istog dana kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz [adresa] pod brojem OV-1355/16 zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika te pravnog prednika 1. tuženika kao kreditora; Ugovor o cesiji od 26. siječnja 2018. ovjeren kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba broj OV-913/2018 30. siječnja 2018. zaključen između tuženika; Sporazum o obročnoj otplati od 10. rujna 2018. ovjeren kod javnog bilježnika Marine Paić Čerin broj OV-6692/2018 20. rujna 2018. zaključen između tužitelja i 2. tuženika te odredba o zasnivanju založnog prava na nekretnini - 5. suvlasničkom djelu: 1/9 etažno vlasništvo (E-5) k. č. br. [katastarska čestica]/ZGR. zk. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] u korist pravnog prednika 1. tuženika i odredba o prijenosu istog založnog prava na 2. tuženika. Nastavno, predlaže da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda da na temelju te presude, po njezinoj pravomoćnosti i na zahtjev stranaka, na navedenoj nekretnini izvrši brisanje upisa pod brojevima Z-11905/05, Z-3434/11 i Z- 10597/18, odnosno uknjižbe založnog prava u korist pravnog prednika 1. tuženika temeljem Ugovora o kreditu broj: 366-110/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 7. rujna 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Denisa Krajcara iz [adresa] pod brojem OU-1093/05 dana 13. rujna 2015. i uknjižbe, ustupanja založnog prava temeljem Ugovora o cesiji (potvrđen u uredu javnog bilježnika Ilinke Lisonek, Zagreb, broj OV-913/2018) od 26. siječnja 2018. u korist 2. tuženika.
1.2. Podredno, ukoliko bi sud ne bi smatrao ništetnim cjelokupan Ugovor o kreditu, predlaže da se utvrde ništetnima odredbe čl. 3. i čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo; te odredbe čl. 2. i čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka; kao i da se utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o cesiji od 26. siječnja 2018. u dijelu kojim se odnosi na cesiju preplaćenog iznosa mjesečnih anuiteta temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.
2. Podneskom od 20. svibnja 2022. tužitelj specificira tuženi zahtjev na način da se utvrđuje ništetnim i bez pravnog učinka: Ugovor o kreditu broj: 366-110/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 7. rujna 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Denisa Krajcara iz [adresa] pod brojem OU-1093/05 13. rujna 2005. zaključen između tužitelja RO kao korisnika kredita i založnog dužnika te pravnog prednika 1. tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) kao kreditora, kao i sve kasnije izmjene tog Ugovora; Sporazum uz ugovor o kreditu broj: 366-110/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. veljače 2016. koji je potvrđen istog dana kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz [adresa] pod brojem OV-1355/16 zaključen između tužitelja RO kao korisnika kredita i založnog dužnika te pravnog prednika 1. tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) kao kreditora; Ugovor o prodaji i ustupu tražbina zaključen između 1. tuženika Addiko Bank d.d. i 2. tuženika Eos Matrix d.o.o. 23. siječnja 2018.; Ugovor o cesiji od 26. siječnja 2018. ovjeren kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba broj OV-913/2018 30. siječnja 2018. zaključen između 1. tuženika Addiko Bank d.d. i 2. tuženika Eos Matrix d.o.o.; Sporazum o obročnoj otplati od 10. rujna 2018. ovjeren kod javnog bilježnika Marine Paić Čerin broj OV-6692/2018 20. rujna 2018. zaključen između tužitelja RO i 2. tuženika Eos Matrix d.o.o.; odredba o zasnivanju založnog prava na nekretnini - 5. suvlasničkom djelu: 1/9 etažno vlasništvo (E-5) k. č. br. [katastarska čestica]/ZGR. zk. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] u korist pravnog prednika 1. tuženika i odredba o prijenosu istog založnog prava na 2. tuženika. Nastavno, predlaže da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda da na temelju ove presude, po njezinoj pravomoćnosti i na zahtjev stranaka, na navedenoj nekretnini izvrši brisanje upisa pod brojevima Z-11905/05, Z- 3434/11 i Z-10597/18, odnosno uknjižbe založnog prava u korist pravnog prednika 1. tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) temeljem Ugovora o kreditu broj: 366-110/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 7. rujna 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Denisa Krajcara iz [adresa] pod brojem OU-1093/05 13. rujna 2005. i uknjižbe, ustupanja založnog prava temeljem Ugovora o cesiji (potvrđen u uredu javnog bilježnika Ilinke Lisonek, Zagreb, broj OV- 913/2018) od 26. siječnja 2018., u korist 2. tuženika Eos Matrix d.o.o. Zagreb.
2.1. Podredno, ukoliko sud ne bi smatrao ništetnim cjelokupan Ugovor o kreditu, predlaže da se utvrde ništetnima odredbe čl. 3. i čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo; te odredbe čl. 2. i čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka; kao i da se utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o prodaji i ustupu tražbina zaključenog između 1. tuženika Addiko Bank d.d. i 2. tuženika Eos Matrix d.o.o. 23. siječnja 2018. i Ugovora o cesiji od 26. siječnja 2018. u dijelu kojim se odnosi na cesiju preplaćenog iznosa mjesečnih anuiteta temeljem ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.
3. U odgovoru na tužbu 1. tuženik navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu raskinut uslijed neplaćanja tužitelja te je potraživanje 26. siječnja 2018. ustupljeno 2. tuženiku, stoga ustraje u prigovoru promašene pasivne legitimacije u odnosu na 1. tuženika. Obzirom da tužitelj nije uredno podmirivao anuitete iz predmetnog Ugovora o kreditu, to 1. tuženik smatra da tužitelj ni nema pravo na povrat navedenih iznosa. Primatelj tražbine (2. tuženik), ima ista prava koja je 1. tuženik kao ustupitelj imao prema tužitelju kao dužniku do ustupanja, a tužitelj kao dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i prigovore koje je mogao 1. tuženiku kao ustupitelju isticati do trenutka kad je saznao za ustupanje. Obzirom na navedeno, 1. tuženik smatra kako je tužitelj pogrešno označio 1. tuženika kao parničnu stranu, te se u odnosu na njega predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelja obvezati na naknadu parničnih troškova.
3.1. U odnosu na navode tužitelja kako nije nastupila zastara predmetnog potraživanja, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., 1. tuženik opetovano ističe da je jedini pravni osnov na koji se tužitelj poziva stjecanje bez osnove, za koje odredbe ZOO-a propisuju opći zastarni rok od 5 godina, od trenutka kada je 1. tuženik primio od tužitelja novčani iznos bez osnove. 1. tuženik ponavlja kako se rokovi zastare ne određuju sudskim odlukama, nego zakonskim propisima, a kako su odredbe ZOO-a o zastari prisilne naravi to nema osnove da bi se na bilo koji drugi način određivao tijek zastare po osnovi stjecaja bez osnove, osim na onaj kako to propise navedeni zakon. Sve ostalo je arbitrarno i dovodi u pitanje pošteno i pravično suđenje u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske objavljenog 1. ožujka 2022., stav istog suda je kako se zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“ odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF, odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Slijedom navedenoga, za stranke u postupcima zaštite kolektivnih interesa potrošača u pogledu promjenjive kamatne stope zastara nastupa u svakom slučaju nakon 13. lipnja 2019., odnosno 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/14-4. Kako tužitelj u ovom postupku tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora u pogledu promjenjivosti ugovorene kamatne stope te podredno traži naknadu stečenog bez osnove, a kako je tužbu podnio 22. veljače 2021. nedvojbeno je u pogledu tog dijela tužbe i tužbenog zahtjeva pao u zastaru prije podnošenja tužbe.
3.2. Nastavno na navode tužitelja o postojanju pravnog interesa za utuženje, 1. tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, obzirom da se neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž- 7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju čl. 138.a („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP/07) i čl. 502.c ZPP- a. Naime, 1. tuženik opetovano ističe kako je na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe.
3.3. Dakle, da bi se mogle sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, tj. da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene. Naime, u skladu s čl. 81. ZZP/03 na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s čl. 81. st. 4. ZZP/03 1. tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu 1. tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Dodatno, citirane zakonske odredbe čl. 138.a. ZZP/07 i čl. 502.c ZPP-a predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno.
3.4. Nadalje, glede navoda tužitelja o učincima utvrđenja iz kolektivnog spora, 1. tuženik, uz sve navedeno iz odgovora na tužbu, ističe da je dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve te da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenice, a što u konkretnom slučaju tužitelj ne čini. Nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P- 1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad 1. tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo.
3.5. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, 1. tuženik ponovno ističe da glede utvrđenja radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam 1. tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Slijedom svega navedenog, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.
3.6. Također, glede navoda tužitelja o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, 1. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, da predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Predviđeni parametri su postavljeni objektivno, te je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Dakle, ugovorena mogućnost promjene kamatne stope određena je sukladno pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.
3.7. U odnosu na navode tužitelja o postojanju pravnoj interesa za utuženje te da bez obzira na sklapanje Aneksa ugovora o kreditu – konverziji ima pravo na povrat, odnosno potraživati taj isti novac koji mu je priznat za ispunjenje obveze po tom Aneksu ugovora, tuženik upućuje na presudu Suda Europske unije u predmetu C- 567/20 od 5. svibnja 2022. Navedenom presudom Sud EU je odlučio da odredbe Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15, dalje: ZID ZPK/15) temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim kreditima (dalje: Direktiva), tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama Direktive. Nadalje, Sud EU zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Predmetna presuda potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog postupka pod poslovnim brojem: Gos-1/2019 koji zaključuje da se u slučaju predmetnih Dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično tužitelj niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Predmetni Aneks ugovora o kreditu - konverziji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015 i to na zahtjev tužitelja. Tumačenje VSRH da je ugovor o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke konkretno znači kako je tužitelj iskoristio zakonsku mogućnost konverzije kredita te da je tužitelj prihvatio da se sve njegove dotadašnje uplate prema tuženiku pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19. c ZPK-a, čime su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Bitno je naglasiti retroaktivnost djelovanja Aneksa ugovora o kreditu. Naime, sam zakonodavac u RH u obrazloženju ZID ZPK detaljno obrazlaže razloge uvođenja mogućnosti konverzije kredita te tako navodi kako donošenje pravila o konverziji predstavlja „snažnu zakonodavnu intervenciju“ koja je „izvanredna i jednokratna“ te „retroaktivna“, odnosno „temelj za trajno rješenje problema u CHF“. Retroaktivno djelovanje zakona ZID ZPK potvrdio je i VSRH u obrazloženju Rješenja broj Gos- 1/2019 od 4. ožujka 2020., navodeći slijedeće „...te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca...“ Određivanjem da bi korisnik kredita, unatoč provedenoj konverziji, imao pravo na povrat svih ili dijela učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u, predstavljala bi povredu, ne samo načela konverzije kredita, nego i načela obveznog prava te općih načela prava, pa i nastojanja da se sve potrošače dovede u jednaki položaj te u tome smislu da se zadovolje i zahtjevi pravičnosti. Dakle, pitanje konverzije kako je provedena sukladno ZID ZPK nije u domeni primjene Direktive, slijedom čega se potvrđuje valjanost konverzije i njenih efekata u pogledu cjelovitog obeštećenja potrošača koji su istu prihvatili, stoga tužitelji nemaju pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje izuzev obeštećenja koje su dobili primjenom efekata konverzije, niti se valjanost normi nacionalnog zakonodavstva u tom segmentu može sudski preispitivati. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist, te protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, jasno da bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev protivan namjeri zakonodavca, svrsi konverziju, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH te protivno pravu EU kako ga tumači, provodi i potvrđuje Sud pravde Suda EU. To se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila kako na osnovnom ugovoru, tako i na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz rješenja Vrhovnog suda u oglednom postupku jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK te nema mjesta drugačijem tumačenju.
3.8. Smatra kako nije osnovan zahtjev za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu te sporazumi o cesiji, obzirom da su isti valjani te sukladni prisilnim propisima, dok tužitelj ne navodi činjenice zbog kojih bi isti bili ništetni. Čak i da se utvrdi ništetnost osporenih odredbi, one ne povlače ništetnost cijelog ugovora, stoga je takav tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
4. U odgovoru na tužbu 2. tuženik navodi da nije sporno da je između tuženika sklopljen Ugovor o cesiji koji je solemniziran dana 30. siječnja 2018. od strane javnog bilježnika Ilinka Lisonek pod brojem OV-913/2018 te da je njime prenesena tražbina s odgovarajućim sredstvima osiguranja iz Ugovor o kreditu br. 366-110/205 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini na novog vjerovnika. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, a vezano uz navode tužitelja za navodno nepošteno postupanje Banke, obzirom da 2. tuženik Ugovorom o cesiji nije u poziciji ugovorne strane iz predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, 2. tuženik je samo preuzeo potraživanje od strane Banke, ali ne i njenu ugovornu poziciju, stoga nije niti može biti odgovoran za ništetetnost ugovornih odredaba kao i ništetnost cijelog Ugovora o kreditu. Osim toga, 2. tuženik nije ni na koji način utjecao na ugovorenu valutnu klauzulu i/ili ugovorene kamate, ako ni na tijek otplate, promjenu kamatnih stopa i sl., a u konačnici isti nije stranka niti potpisnik predmetnog Ugovora o kreditu po bilo kojoj osnovi. Dakle, radilo se isključivo o ugovornom odnosu između banke, kao kreditora i korisnika kredita, ovdje tužitelja. Iz toga proizlazi da je tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika neosnovan, te se predlaže da sud isti odbaci, podredno odbije u cijelosti kao neosnovan.
4.1. Na pripremnom ročištu dana 1. lipnja 2022. 2. tuženik također navodi da je tužbeni zahtjev, kako je postavljen, kojem se protivimo, suprotan zakonskim propisima te smatra da 2. tuženik nije pasivno legitimiran s obzirom da na njega Ugovorom o cesiji nije prenesen ugovorni odnos, niti je preuzeo ugovornu poziciju kreditora, već je samo prenesen isključivo neotplaćeni dio tražbine. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude kojima je odlučeno o kolektivnim interesima potrošača u vezi s tužbom koja se možebitno temelji na odredbi čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP-a, važno je za istaknuti da se navedene presude podnose isključivo na osam pravnih osoba banaka koje su bile u svojstvu tuženika obuhvaćene tužbama, a 2. tuženik nesporno smatramo nije bio obuhvaćen tužbom pa stoga ne može ni biti pasivno legitimiran u ovom postupku. U tom pravcu tužba kojom se traži utvrđenje ništetnosti bilo dijela ili cijelog Ugovora o kreditu, može biti usmjerena isključivo prema strankama i potpisnicima Ugovora o kreditu, a što isključivo bio i ostao 1. tuženik. U odnosu na zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim Ugovor o cesiji, ističe se kako je takav zahtjev neosnovan te se i u tom dijelu podnosi prigovor promašene aktivne legitimacije, budući da tužitelj nije ugovorna strana Ugovora o cesiji te ne postoji njegov pravni interes za navedeno. Naime, čak i ukoliko bi se utvrdila ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, ne bi prestala prava i obveze koje proizlaze iz Ugovora o cesiji, a koje se tiču ugovornih strana koje su ovdje tuženici. Primjerice, pravo 2. tuženika da prema 1. tuženiku postavi zahtjeve s osnova odgovornosti za postojanje tražbine i s osnova odgovornosti za naplativost tražbine, dakle, za veritet i bonitet. Smatra evidentnim da se eventualnim utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu ne bi automatski smatralo da je osnovano utvrđivati ništetnost Ugovora o cesiji iz gore navedenih razloga nedostatka pravnog interesa, valjanog pravnog temelja na strani tužitelja, a s obzirom da su Ugovorom o cesiji uređeni isključivo međusobni obvezno pravni odnosi tuženika koji bi bili u cijelosti izvan domene tužiteljevih prava i interesa. Na pripremnom ročištu 6. prosinca 2023. ukazuje da je o tome da EOS Matrix d.o.o. kao primatelj tražbine (cesionar), nije pasivno legitimiran u parničnom postupku u kojem se meritorno odlučuje o ništetnosti ugovora o kreditu jasan stav zauzela i sudska praksa (rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj: Gž-527/23 od 31. svibnja 2023.). Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti ugovora o cesiji te ugovora o prodaji i ustupu tražbine, ustraje kod prigovora promašene aktivne legitimacije iz razloga jer tužitelj nije stranka tog ugovora te su navedenim ugovorima uređeni i obvezno pravni odnosi koji s tužiteljem nemaju nikakve veze. Osim toga, čak i ukoliko bi sud smatrao da postoji aktivna legitimacija tužitelja, tužbeni zahtjev je i dalje neosnovan jer je preuranjen, s obzirom na to da bez pravomoćne sudske presude kojom bi bila utvrđena ništetnost cijelog Ugovora o kreditu kao ovršne isprave, tužitelj ne može tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora o cesiji te ugovora o prodaji i ustupu tražbine koja proizlazi iz tog Ugovora o kreditu. S druge strane, ukoliko bi se usvojio alternativno postavljen tužbeni zahtjev te utvrdila ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu (o promjenjivoj kamati i valuti), tražbina 2. tuženika kao cesionara bi i nadalje egzistirala (ugovor o kreditu kao ovršna isprava bi i dalje bio na snazi) te u tom slučaju nema govora o postojanju bilo kakvog pravnog interesa, ali i osnove da se utvrđuje ništetnost ugovora o cesiji te ugovora o prodaji i ustupu tražbine. U tom smislu, u potpunosti je neosnovana toč. III. alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva kojom se traži da se utvrdi ništetnost odredbi ugovora o prodaji i ustupu tražbine i ugovora o cesiji u dijelu kojim se odnosi na cesiju preplaćenog iznosa mjesečnih anuiteta. Naime, cesijom su prenesena neplaćena potraživanja, a ne preplaćeni iznos pa je u tom smislu tužbeni zahtjev potpuno neosnovan, čak štoviše nejasan.
4.1. U podnesku od 17. prosinca 2024. 2. tuženik ustraje u prigovoru promašene pasivne legitimacije jer smatra da nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti (u cijelosti ili djelomično) Ugovora o kreditu, budući da na njega nije prenesen ugovorni odno,s niti je preuzeo ugovornu poziciju kreditora. Također, nije stranka niti potpisnik Ugovora o kreditu po bilo kojoj osnovi, nije ni na koji način utjecao na ugovorenu valutnu klauzulu i/ili ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, kao ni na tijek otplate, način promjene kamatnih stopa slijedom čega ne može biti pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Ističe da je sudska praksa zauzela jasan stav da činjenica ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i/ili promjenjivoj kamatnoj stopi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora o kreditu. Tužitelj očito zanemaruje jest činjenica da se "kolektivne" presude odnose isključivo na osam pravnih osoba - banaka, koje su u svojstvu tuženika bile obuhvaćene tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a među kojima nije bio i ovdje 2. tuženik, pa tako isti ne može biti pasivno legitimiran u ovom pojedinačnom postupku. Ističe da odredbe Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana za valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva, sukladno odlukama Banke, ni pod kojim uvjetima ne mogu biti djelomično ništetne, a to iz razloga što je izvršena konverzija kredita tužitelja u skladu s prisilnim odredbama ZIDZPK te je i zbog navedene činjenice neosnovan tužbeni zahtjev u cijelosti, o čemu jasan stav zauzima i sudska praksa pa tako i odluka Suda EU od 5. svibnja 2022. u predmetu C- 567/20 prema kojoj je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir čl. 1. st. 2. Direktive 93/13. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Stoga su svi učinci konverzije (koji su nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o cesiji i Ugovora o prodaji i ustupu tražbina 2. tuženik ističe da je takav tužbeni zahtjev uvelike preuranjen te je isti potrebno odbaciti. Naime, bez pravomoćne sudske presude kojom bi bila utvrđena ništetnost Ugovora o kreditu kao ovršne isprave u cijelosti (uzimajući u obzir činjenicu da je ugovorom o cesiji na II- tuženika prenesena tražbina iz ugovora o kreditu), tužitelj ne može iznositi tvrdnje da bi Ugovor o cesiji i Ugovor o prodaji bili ništetni, budući da predmetni Ugovor o kreditu s iskazanom klauzulom ovršnosti je ovršna javnobilježnička isprava i kao takav ima svojstvo javnobilježničkog akta, dakle, svojstvo kvalificirane javne isprave koje je priznato zakonom i kao takvo izjednačeno je, primjera radi, s ovršnom sudskom presudom ili nagodbom (tzv. načelo legaliteta). Slijedom navedenog, dok god ne postoji pravomoćna sudska presuda kojom bi se utvrdila ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu kao ovršne isprave u cijelosti, tužitelj ne može tražiti od Suda da odluči o dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o cesiji i Ugovora o prodaji. Međutim, osim što je tužbeni zahtjev u tom dijelu preuranjen, on je i neosnovan. Naime, Ugovor o cesiji i Ugovor o prodaji sklopljeni su između tuženika te tužitelj nije ugovorna strana u istom. Već iz navedenog razloga, sve i kad bi tužitelj imao pravni interes, a što se u cijelosti osporava i dalje ne bi bio aktivno legitimiran tužbenim zahtjevom tražiti utvrđenje ništetnosti Ugovora o cesiji i Ugovora o prodaji. Slijedom navedenog, čak i ukoliko bi se utvrdila ništetnost Ugovora o kreditu, prestala bi postojati samo tražbina koja proizlazi iz tog Ugovora o kreditu, no samim time ne bi prestala prava i obveze koja su predmet reguliranja Ugovora o cesiji, a tiču se isključivo ugovornih strana iz tog ugovora. Evidentno je da se eventualnim utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu ne može automatski smatrati osnovanim utvrđivati ništetnost Ugovora o cesiji i Ugovora o prodaji, budući da za tako nešto tužitelju nedostaje valjano pravno uporište, uvažavajući činjenicu da je predmetnim ugovorom uređen obveznopravni odnos koji s njim nema nikakve veze. Kako je predmet ove tužbe ugovorni odnos između dva ugovaratelja, različita od tužitelja, u kojem su pobliže regulirana njihova međusobna prava i obveze, tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati utvrđivanje ništetnosti predmetnog ugovora te posljedično i dokidanje prava i obveza koja su navedeni ugovaratelji između sebe definirali i utanačili, a koja su, s obzirom na materiju reguliranja, u cijelosti izvan domene tužiteljevih prava i interesa. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se zemljišnoknjižnom odjelu naslovnog Suda naloži brisanje prava upisa pod brojevima Z-11905/05, Z-3434/11 i Z-10597/18, odnosno uknjižbe založnog prava, 2. tuženik ističe da je i taj dio tužbenog zahtjeva u potpunosti neosnovan, iz identičnih razloga koji su već detaljno obrazloženi. Naime, ustupanje založnog prava u korist tuženika u zemljišnim knjigama provedeno je na temelju valjane pravne osnove (Ugovora o cesiji) te uvažavajući činjenicu da je tužbeni zahtjev pod toč. I. petita u cijelosti neosnovan iz razloga koji su detaljno obrazloženi u prethodnim točkama ovog podneska, to je posljedično i tužbeni zahtjev pod toč. II. petita u cijelosti promašen, neutemeljen te kao takav neosnovan.
5. U dokaznom postupku pročitani su: Sporazum o obročnoj otplati od 10. rujna 2018., Izvod iz poslovnih knjiga na dan 6. lipnja 2018., Ugovor o cesiji od 26. siječnja 2018., Izvod iz poslovnih knjiga od 29. siječnja 2018., punomoći od 24. siječnja 2018., Ugovor o kreditu broj: 366-110/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 7. rujna 2005. te potvrda ovršnosti istog, Sporazum uz ugovor o kreditu broj: 366-110/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. veljače 2016., Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 1. siječnja 2011., kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, Obavijest o provedenoj konverziji od 2. ožujka 2016., izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 11. studenog 2015., simulirani otplatni plan u eurima, popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015., nacrt Sporazuma uz ugovor o kreditu broj: 366-110/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. studenog 2015., prihvaćanje izračuna konverzije, bitne informacije o konverziji kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku, obavijest o promjeni kamatne stope uz otplatni plan od 5. studenog 2010., 9. rujna 2011. i 5. ožujka 2013., obavijest o promjenama kamatne stope po kreditu i otplatni plan od 15. lipnja 2021., otplatni plan od 23. rujna 2005., obavijest o promjeni kamatne stope od 4. prosinca 2008., specifikacija uplata i pregled promjena za klijenta od 15. lipnja 2021. te iskazi svjedoka DO i tužitelja kao parnične stranke.
6. Tužbeni zahtjevi tužitelja nisu osnovani.
7. Između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom 1. tuženika zaključio 7. rujna 2005. Ugovor o kreditu broj: 366-110/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potvrđen kod javnog bilježnika Denisa Krajcara iz [adresa] pod brojem OU-1093/05 13. rujna 2015., i to tužitelj u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika, a pravni prednik 1. tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u svojstvu kreditora, na iznos od 90.000,00 CHF obračunato po srednjem deviznom tečaju kreditora, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 3,99% godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odlukama banke (1. tuženika). Nije sporno ni da je tim ugovorom u svrhu osiguranja tražbine zasnovano založno pravo na nekretnini
– 5. suvlasničkom djelu: 1/9 etažno vlasništvo (E-5) k. č. br. [katastarska čestica]/ZGR. zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u naravi zgrada u [adresa], a s kojim suvlasničkim dijelom je povezano pravo vlasništva na stanu na I. katu koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, predsoblja, ukupne površine 72,10 m2. Nadalje, među strankama je nesporno da je predmetni ugovor raskinut, te da su ugovorne strane zaključile Sporazum uz ugovor o kreditu broj: 366-110/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 29. veljače 2016. koji je potvrđen istog dana kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz [adresa] pod brojem OV-1355/16, kojim se provodi konverzija ugovora o kreditu, kojim su izmijenjene ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, te izračuna obveze vraćanja. Nadalje, nesporno je da su tuženici 26. siječnja 2018. zaključili Ugovor o cesiji ovjeren kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba broj OV- 913/2018 30. siječnja 2018. kojim potvrđuju da su 23. siječnja 2018. sklopili Ugovor o prodaji i ustupu tražbina po osnovi Ugovora o kreditu broj: 366-110/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninu od 7. rujna 2005. i Sporazuma uz ugovor o kreditu broj: 366-110/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. veljače 2016. kojim utvrđuju da su sva sredstva osiguranja, sukladno čl. 81. ZOO-a prešla na cesionara zajedno s tražbinom te da je cesionar (2. tuženik) postao i nositelj založnog prava. Nesporno je i da je 2. tuženik pred ovim sudom radi naplate neplaćenog dijela tražbine iz ugovora o kreditu pokrenuo ovršni postupak koji se vodi pod poslovnim brojem: Ovr- 3280/18. Naposljetku, nije sporno da je odredbama čl. 3. i 6. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te da je odredbama čl. 2. i 3. tog ugovora ugovoreno da se glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka.
8. Među strankama je sporno je li predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan ili samo glede odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj odlukom banke, odnosno valutnoj klauzuli, obzirom na činjenicu da su takve ugovorne odredbe, prema pravnim shvaćanjima izraženim u tzv. kolektivnom sporu radi zaštite potrošača, a na koje se poziva tužitelj, ništetne. Nadalje je sporna pasivna legitimacija obaju tuženika te ima li tužitelj pravni interes za podnošenje ove tužbe.
9. Odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano da je ugovor o kreditu definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom (tuženik je prihvaćanjem zahtjeva tužitelja istom, sukladno njegovoj kreditnoj sposobnosti, odobrio i isplatio namjenski – stambeni kredit. Dakle, svrha predmetnog ugovora o kreditu je bila stjecanje novčanih sredstava za zadovoljavanje tužiteljevih stambenih potreba, a tužitelj se obvezao vratiti primljeni iznos kredita u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećan za ugovorenu kamatu koja je promjenjiva.
9.1. Pritom valja reći da okolnost što je predmetni ugovor o kreditu raskinut zbog neplaćanja od strane tuženika, ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost (ili njegovih odredbi), ali to ne znači da je ugovor već samo zbog toga što je raskinut i ništetan. Potrebno je imati u vidu da razlozi za raskid ugovora, zbog primjerice neispunjenja ugovora, nastaju naknadno, dok razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih odredbi ugovora kad se radi o djelomičnoj ništetnosti nastupaju od samog početka, odnosno već sklapanjem takvog ugovora.
9.1.2. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. izneseno je pravno shvaćanje da nema zapreke za utvrđenje ništetnim i nepoštenim pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i kad je isti raskinut i konvertiran. Kod toga treba uzeti u obzir da je do dana sklopljenog Sporazuma o konverziji važio osnovni ugovor (u ovom konkretnom slučaju osnovni ugovor je važio do trenutka raskida zbog neispunjenja od strane tužitelja) te je proizvodio pravne učinke, a između ostalog koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
9.2. Za odlučivanje o zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu mjerodavna je odredba čl. 87. st. 2. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, kojom je propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe te odredba čl. 324. st. 1. ZOO-a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s time da će u smislu st. 2. istog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
9.2.1. Utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, koja utvrđenja su bila predmetom navedenih predmeta u tzv. predmetima kolektivne zaštite potrošača, uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da su tužitelji, kao potrošači dovedeni u poziciju kao da je Ugovor o kreditu sklopljen bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao su isti sklopili po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora. Stoga, predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez utvrđenih ništetnih odredbi jer je utvrđenjem njegove djelomične ništetnosti tužiteljima, kao potrošačima omogućeno da od tuženika - banaka, po pravilima o stjecanju bez osnove potražuju preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi. Identično pravno shvaćanje o održavanju na snazi ugovora o kreditu koji u sebi sadržava ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj: Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., koji je u odgovoru na pitanje „Kakvi su pravni učinci utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi te s time u vezi može li, i u kojem sadržaju, ostati na snazi predmetni ugovor bez onih odredaba koje su utvrđene ništetnim“ naglasio da se ništetne odredbe ugovora načelno imaju smatrati kao da nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.
9.3. Ovakvo pravno shvaćanje o održavanju na snazi ugovora o kreditu bez ništetnih ugovornih odredabi nije u protivnosti ni shvaćanjima izraženim u odlukama Suda Europske unije izraženim u predmetima broj: C-118/2017 na koju se tužitelj poziva kao i C-260/2018, a niti s dosegom čl. 6. Direktive Vijeća EEZ/13.
9.4. Posljedično, kako predmetni Ugovor o kreditu broj: 366-110/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 7. rujna 2005. nije u cijelosti ništetan, nisu ništetni ni Sporazum uz ugovor o kreditu broj: 366-110/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. veljače 2016., Ugovor o prodaji i ustupu tražbina zaključen između 1. tuženika i 2. tuženika 23. siječnja 2018., Ugovor o cesiji zaključen između 1. tuženika i 2. tuženika 26. siječnja 2018., Sporazum o obročnoj otplati zaključen između tužitelja i 2. tuženika10. rujna 2018., niti odredba o zasnivanju založnog prava na nekretnini - 5. suvlasničkom djelu: 1/9 etažno vlasništvo (E-5) k. č. br. [katastarska čestica]/ZGR. zk. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] u korist pravnog prednika 1. tuženika i odredba o prijenosu istog založnog prava na 2. tuženika.
10. U odnosu na tuženika Eos Matrix d.o.o., valja reći da je 1. tuženik Addiko Bank d.d. kao cedent s Eos Matrix d.o.o. kao cesionarom 26. siječnja 2018. zaključio Ugovor o cesiji na temelju kojeg je tražbina tuženika Addiko Bank d.d. s osnova Ugovora o kreditu koji je sklopio tužitelj sa Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ustupljena Eos Matrix d.o.o. Navedeni pravni odnos reguliran je čl. 80. do 89. ZOO-a. Prema čl. 80. st. 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Prema čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a prema st. 2. dužnik može isticati primatelju, pored prigovora kojeg ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje.
10.1. Navedene zakonske odredbe ne isključuju pravo dužnika, u konkretnom slučaju tužitelja, na ostvarenje tražbine prema tuženiku koji je ugovorna strana iz pravnog posla na kojem dužnik temelji svoj zahtjev, unatoč tome što je tražbina koju ima banka prema tužitelju s osnova istog pravnog posla prenesena na treću osobu (Eos Matrix d.o.o.). Time što je na temelju Ugovora o cesiji došlo do promjene vjerovnika na način da je tražbinu koja je predmetom cesije ovlašten zahtijevati od tužitelja kao dužnika Eos Matrix d.o.o. kao novi vjerovnik, ne znači da tuženik kao raniji vjerovnik više nije ugovorna strana Ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa Ugovora o kreditu kojim bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog Ugovora u smislu čl. 127. st. 1. ZOO-a. Upravo zbog navedenog neosnovan je prigovor promašene pasivne legitimacije 1. tuženika, međutim, zaključak je ovog suda da Eos Matrix d.o.o. nije pasivno legitimiran u konkretnom sporu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu, pa je u odnosu na njega valjalo odbiti tužbeni zahtjev.
11. Stoga je valjalo kao neosnovan odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.
12. Također, sud nije utvrdio osnovanim ni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.
12.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik (ranije Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama ZOO-a te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. o 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama ZOO-a.
12.2. Navedena je presuda, u odnosu na prednika tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).
12.3. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
12.4. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP-a i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (isti stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
12.5. Tužba tužitelja u odnosu na tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (one opisane u toč. II. izreke), predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz čl. 187. st. 1. ZPP-a.
12.6. Prema čl. 187. st. 2. ZPP-a takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.
12.7. Podizanje tužbe, s tužbenim zahtjevima kakvi su oni opisani u dispozitivu rješenja, nije predviđeno posebnim propisima, već upravo suprotno, odredbom čl. 502.c ZPP-a propisana je vezanost suda za pravno utvrđenje iz presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Stoga prema ocjeni ovog suda tužitelj nema pravnog interesa za podizanje ovakve tužbe za utvrđenje, kad je isto već utvrđeno u prethodno vođenom kolektivnom sporu, i na utvrđenja iz kojeg se tužitelj treba pozvati prilikom postavljanja kondemnatornog zahtjeva na isplatu, a koji postupak tužitelj već i vodi kod ovog suda pod poslovnim brojem: P-717/2023.
12.8. Zbog navedenog, ocjena je ovog suda da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe sa zahtjevima koje je naveo u svom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, pa je isti, u smislu čl. 288. st. 1. ZPP-a, u tom dijelu valjalo odbaciti i odlučiti kao u toč. II. izreke ove presude.
13. Tužitelj nije uspio u ovom sporu pa je dužan tuženicima na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a naknaditi troškove postupka.
13.1. 1. tuženik je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od po 100 bodova za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika –"Narodne novine", broj: 138/23, 107/25, dalje: Tarifa), sastav podneska od 28. lipnja 2022. (Tbr. 8.1. Tarife), te za zastupanje na ročištima 1. lipnja 2022., 6. prosinca 2023., 24. siječnja 2025. i 21. siječnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife). Također, 1. tuženiku pripada i 25 bodova za zastupanje na ročištu (očitom omaškom navedeno podnesak) 1. prosinca 2022. (Tbr. 9.5. Tarife), te 50 bodova za zastupanje na ročištu 5. rujna 2024. (Tbr. 9.2. Tarife).
13.1.2. Ukupno 1. tuženiku pripada 675,00 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.350,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 337,50 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 1.687,50 eura. Također, 1. tuženiku je priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 26,55 eura te trošak pristupa svjedoka na ročište u iznosu od 33,00 eura. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen 1. tuženiku iznosi 1.747,05 eura, dok je u preostalom dijelu, u iznosu od 312,50 eura zahtjev 1. tuženika odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan.
13.2. 2. tuženik je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od po 100 bodova za zastupanje na ročištima 1. lipnja 2022., 6. prosinca 2023., 24. siječnja 2025. i 21. siječnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife), te za sastav podneska od 17. prosinca 2014. (Tbr. 8.1. Tarife). Također, 2. tuženiku pripada i 25 bodova za sastav podneska od 5. svibnja 2021. (Tbr. 8.4. Tarife), 25 bodova za zastupanje na ročištu 1. prosinca 2022. (Tbr. 9.5. Tarife), te 50 bodova za zastupanje na ročištu 5. rujna 2024. (Tbr. 9.2. Tarife).
13.2.2. Ukupno 2. tuženiku pripada 600,00 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.200,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 300,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 1.500,00 eura, dok je u preostalom dijelu, u iznosu od 312,50 eura zahtjev 2. tuženika odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan.
13.3. Tužitelj nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u cijelosti odbijen kao neosnovan.
13.4. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u toč. III-V. izreke ove presude.
U Puli, 27. veljače 2026.
Sudac
Jelena Mavrić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženicima po pun.
