REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P Ob-389/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Andreji Mikelić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ljubičić – Vrdoljak & Partneri, Split Sukojišanska br. 4a, protiv tuženice FD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Tajani Martinović Kapetanović, odvjetnici u Kaštel Sućurcu, radi utvrđenja izvanbračne stečevine, izvanraspravno 27. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

Ovaj sud se oglašava nenadležnim, ukidaju se provedene radnje u postupku i tužba se odbacuje.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 26. srpnja 2023. tužitelj je naveo da je nekretnina označena kao kat. čest. zem. [katastarska čestica] zgr. ZU 940 KO [katastarska općina] uknjižena kao vlasništvo tužene za cijelo. U naravi, predmetna nekretnina predstavlja obiteljsku stambenu kuću sa svim pripadnostima i služnostima, a upisana je kao posjed tužene u posjedovnom listu br. 1578. Tužena je uknjižena kao vlasnica predmetne kuće temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnina od 16.6.2016. godine ovjerenog pred javnim bilježnikom Marijom Ivančić, javnog bilježnika u Solinu istoga dana pod brojem OV-12266/16, sve u spisu Zk odjela Kaštel Lukšić br Z-2311/2017. Nekretnina je kupljena od DD rođ. U. Temeljem citirane kupoprodaje Područni ured za Dalmaciju, Porezna uprava, Ispostava Trogir u postupku razreza poreza na promet nekretnina utvrdila je visinu porezne obveze, koja je uredno plaćena. Predmetna nekretnina predstavlja izvanbračnu stečevinu tužitelja i tužene. Naime, imenovani su još od 2007. godine živjeli u izvanbračnoj zajednici u kojoj je rođeno 3 zajedničke djece. Bračna zajednica je bila u cijelosti ostvarena. Stariji sin stranaka ČD rođ. **.**.2008. godine u [adresa] ima Norveško i BiH državljanstvo. Srednji sin UDE rođ. **.**.2011. godine u [adresa] ima Norveško i BiH državljanstvo te ND rođ. **.**.2015. godine u [adresa]. Sve vrijeme izvanbračne zajednice, koja se u pravima o obvezama posve izjednačava sa bračnom zajednicom tužitelj je ostvarivao zaradu koja je iznosila puno više od zarade koju je ostvarivala tužena. Predmetni objekt kupljen je, kao što je to gore navedeno dana 16.lipnja 2016. godine, a nakon što je isti kupljen u dovođenje u funkciju ovog objekta utrošena su znatna novčana sredstva te je objekt u funkciji još od 2017. godine. Sukladno odredbama Obiteljskog zakona bračna stečevina – imovina je imovina koju su stranke stekle u braku zajedničkim radom i sredstvima, te imovina koja nastaje od te imovine. Radi svega navedenog tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu koja glasi: "1. Utvrđuje se da nekretnina označena kao kat. čest. zem. [katastarska čestica] zgr. ZU 940 KO [katastarska općina], Don Ivana Matijace br. 8 predstavlja vanbračnu stečevinu između tužitelja i tužene.

2. Utvrđuje se da je tužitelj suvlasnik predmetne nekretnine za ½ dijela, a tužena za ½ dijela.

3. Dužna je tužena u roku od 15 dana predati tužitelju u neposredan suposjed nekretninu označenu kao kat. čest. zem. [katastarska čestica] zgr. ZU 940 KO [katastarska općina], Don Ivana Matijace br. 8.

4. Razvrgava se suvlasnička zajednica nekretnina u odnosu na nekretninu označenu kao kat. čest. zem. [katastarska čestica] zgr. ZU 940 KO [katastarska općina], Don Ivana Matijace br. 8.

5. Dužna je tužena u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak, sve sa kamatom sukladno čl. 29. st. 2. ZOO počam od dana donošenja presude pa do isplate."

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom 5. veljače 2024. tuženica je u bitnom navela da osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao pravno i stvarno neosnovane u cijelosti, da je predmetna nekretnina vlasništvo tužene u cijelosti budući je ista predmetnu kuću kupila i renovirala isključivo vlastitim sredstvima i to na način što je prodala stan u kojem je živjela 2016. godine. Navedeni stan je kupila još 2006. godine, za vrijeme studija na fakultetu u [adresa], a sredstva za kupnju stana je pribavila tako što je podigla hipoteku, a dio sredstava za kupnju stana su joj dali njezini roditelji. Dalje je istaknula kako stranke nikada nisu živjele u izvanbračnoj zajednici, iako nesporno imaju zajedničku djecu. U svakom slučaju, ako je izvanbračna zajednica ikada i postojala, stranke su se definitivno razišle 2013. godine, te nikada nisu ni živjele zajedno, a nakon te godine nisu živjeli ni kontaktirali do trenutka kada su u jednom kratkom susretu začeli dijete koje se rodilo 10.11.2015. godine. Međutim, ni prije ni poslije rođenja ND stranke nisu ni na koji način komunicirale niti bile u bilo kakvoj zajednici, a pogotovo izvanbračnoj. Kao dokaz da stranke nisu bile u bilo kakvoj zajednici dostavlja se potvrda porezne uprave [adresa] iz koje je razvidno kako je tužena upisana kao samohrana majka. Štoviše tužitelj nikada nije plaćao za uzdržavanje mal. djece, što potvrđuje da između stranaka nije postojala ni ekonomska a niti emocionalna povezanost. Tužena je oduvijek imala status samohrane majke u [adresa] što potvrđuje potvrdom o registriranom roditeljskom skrbništvu za djecu ČD, FDE i ND, što je potvrda da tužitelj i tužena nikada nisu bili u bilo kakvom obliku zajedništva, a pogotovo u izvanbračnoj zajednici. U potvrdi porezne uprave Oslo iz 2015. godine navedena su i primanja tužene koja su iznad prosječnih plaća u Norveškoj jer je tužena magistar kemije. Tužitelj želi lažno prikazati kako su oni bili u sretnoj vezi iako to nikada nije bilo tako, što potvrđuju svi dokumenti dostavljeni od strane tužene, što potvrđuje i činjenica da tužitelj nije ni znao da je tužena kupila kuću u [adresa] od sredstava dobivenih prodajom stana u [adresa]. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženica predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te obvezati tužitelja na snašanje troškova ovog parničnog postupka.

3. U podnesku zaprimljenom 6. travnja 2025. tuženica je, između ostalog, istaknula prigovor apsolutne nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj navodeći kako je sukladno odredbama Zakona o međunarodnom privatnom pravu i to čl. 33. čl. 34. za osobne odnose bračnih drugova mjerodavno pravo države u kojoj oba bračna druga imaju uobičajeno boravište, a podredno pravo države u kojoj su imali posljednje zajedničko uobičajeno boravište, podredno pravo države njihovog zajedničkog državljanstva. Prema čl. 40. za osobne odnose izvanbračnih drugova i životnih partnera na odgovarajući način se primjenjuju odredbe članka 34. ovog Zakona. Člankom 36. Zakona o rješavanju sukobu zakona s propisima drugih zemalja u određenim pitanjima propisano je kako je za osobne i zakonske imovinske odnose bračnih drugova mjerodavno pravo države čiji su oni državljani. Ako su bračni drugovi državljani različitih država, mjerodavno je pravo države u kojoj imaju prebivalište. Prema čl. 39. Zakona za ugovorne imovinske odnose između osoba koje žive u izvanbračnoj zajednici mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani. Sukladno navedenom, a budući tužitelj i tužena nemaju baš nikakve veze s Republikom Hrvatskom osim što je tužena ovdje kupila nekretninu, o postojanju ili nepostojanju izvanbračne zajednice stranaka, nije nadležan za odlučivanje sud u Splitu, već isključivo sud u Norveškoj, pa se prema tome predlaže sudu odbaciti tužbu zbog nenadležnosti i uputiti tužitelja da dokazuje izvanbračnu zajednicu i eventualno postojanje bračne stečevine u državi svoga prebivališta, a ne u državi koja o tome nije nadležna za odlučivanje. Osim toga, tuženica navodi kako prema norveškom zakonodavstvu, koje je nadležno za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, kada su dvije osobe u izvanbračnoj zajednici, to im ne daje nikakva ekonomska prava, oni nemaju nikakvu obvezu uzdržavati jedno drugo niti imaju pravo na dio imovine drugog koja se ostvari u izvanbračnoj zajednici. Postoji samo zajednička imovina kada izvanbračni drugovi po dogovoru doprinose i dijele ekonomska primanja i troškove. Sva pitanja oko izvanbračne zajednice se uređuju ugovorom o izvanbračnoj zajednici, s tim da taj ugovor nema pravnu formu već je dovoljno da ga potpišu izvanbračni drugovi koji žele svoja pravna pitanja tim ugovorom urediti zajednicu.

4. U podnesku zaprimljenom 9. travnja 2025. tužitelj se očitovao povodom iznijetog prigovora tuženice navodeći da su navodi kojima se poziva na čl. 33.,34. i 40. Zakona o međunarodnom privatnom pravu (dalje: ZMPP) u cijelosti neosnovani, da se u konkretnoj pravnoj stvari ne vodi postupak radi utvrđenja ne/postojanja osobnih odnosa izvan/bračnih drugova već se vodi postupak oko utvrđenja prava vlasništva temeljem osnova bračne stečevine. ZMPP u svojim odredbama čl. 20. jasno navodi da je u pogledu stvarnih prava na stvarima mjerodavno pravo države u kojoj se stvar nalazi. Dakle, u konkretnom slučaju obzirom da se radi o utvrđenju prava vlasništva nekretnine u Republici Hrvatskoj sud u RH je nadležan za postupanje.

5. U podnesku zaprimljenom 4. veljače 2026. tužitelj se ponovno očitovao o navedenom prigovoru apsolutne nenadležnosti suda u RH navodeći da je prigovor tužene u pogledu nenadležnosti suda u Hrvatskoj nepravovremen jer se je ista „davno“ upustila u raspravljanje po tužbi te je u konkretnom slučaju došlo do ustaljenja nadležnosti. Nadalje, nevezano za navedeno tj. ukoliko se čak ne bi uzimala u obzir nesporna činjenica ustaljenja nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj tužitelj ukazuje kako je primjenom pravila lex rei sitae i Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103 o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračno imovinskih režima konkretno čl.2. jasno kako odredbe te Uredbe ne utječu na nadležnost tijela država članica za postupanje u stvarima bračno imovinskih režima. Dakle, u konkretnom slučaju u ovoj pravnoj stvari je sud u Republici Hrvatskoj, odnosno Općinski sud u Splitu nadležan za odlučivanje, a eventualno bi se moglo razgovarati o primjeni prava odnosno mjerodavnog prava pri čemu se ukazuje da u konačnici bez obzira radi li se o bračnoj ili izvanbračnoj zajednici stranaka, činjenica da se predmetna nekretnina nalazi u Hrvatskoj jasno implicira i primjenu nadležnosti hrvatskih propisa, a dok se kolizijskim pravilima dolazi do stranog (norveškog)materijalnog prava. Konačno, tužitelj ukazuje i kako bi se o sporu nadležnosti u ovoj fazi postupka moglo govoriti isključivo kada bi obje parnične stranke bile stava da sud u RH nije nadležan za odlučivanje, a dok je jasno kako je tužitelj činjenicom pokretanja tužbe pred sudom u Republici Hrvatskoj jasno dao do znanja da drži kako je isti nadležan za odlučivanje o ovoj pravnoj stvari.

6. Prije svega, za istaknuti je da je odredbom čl. 16. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) propisano da sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi ide li rješavanje spora u sudsku nadležnost.

6.1. Člankom 16. stavkom 2. ZPP-a propisano je da kad sud u tijeku postupka, do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, po službenoj dužnosti proglasit će se nenadležnim, ukinut će provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu, osim u slučajevima u kojima nadležnost suda u Republici Hrvatskoj ovisi i pristanku tuženika, a tuženik je dao svoj pristanak.

7. U predmetnoj pravnoj stvari tužitelj je podnio tužbu naspram tužene radi utvrđivanja izvanbračne stečevine na nekretnini koja se nalazi u Republici Hrvatskoj, konkretno u Kaštel Lukšiću. Tuženica je u odgovoru na tužbu istaknula navod kako ona sa tužiteljem nikada nije živjela u izvanbračnoj zajednici, a što je potvrdila u svojem iskazu na ročištu održanom 12. veljače 2025., detaljno navodeći kako su se upoznali 1998. na jugu Norveške te su se potom viđali vikendima u većem društvu. S druge strane, tužitelj je u svojem iskazu kazao da je njihova veza počela 1998. i da je trajala do 2020., od kada žive razdvojeno. Prvo dijete su dobili 2008., drugo 2011. a treće dijete 2015. godine.

8. Sud je dopunski saslušao tužitelja na ročištu dana 4. veljače 2026. na kojem je isti kazao da je u vrijeme podnošenja ove tužbe živio u [adresa] u Norveškoj te da cijelo vrijeme živi na toj adresi, navedenoj u tužbi. Isti je dalje naveo da norveško državljanstvo ima od 2005. godine, a novu putovnicu ima od prošle godine jer mu je ranija istekla nakon deset godina.

9. Pregledom isprave naziva "Confirmation of Norwegian Citizenship" izdane po Norveškom uredu za imigracije od 28. siječnja 2026. utvrđeno je da FD od 14. lipnja 2001. ima norveško državljanstvo. Njenim saslušanjem je sud utvrdio da živi u [adresa] sve od 1993. kada se tamo doselila s roditeljima i bratom, završila je fakultet i magisterij te se tamo i zaposlila. U vrijeme pokretanja ovog postupka ista je imala prijavljeno prebivalište u [adresa].

10. U konkretnom slučaju, s obzirom na činjenicu da tužitelj i tuženica imaju norveško državljanstvo kao i prebivalište u [adresa], radi se o sporu sa međunarodnim elementom pa se odlučujući o osnovanosti prigovora nenadležnosti imaju primijeniti odredbe Zakona o međunarodnom privatnom pravu ("Narodne novine" broj 101/17 i 67/23, dalje: ZMPP).

11. Člankom 48. st. 1. ZMPP-a propisano je da se nadležnost suda Republike Hrvatske u stvarima koje se odnose na razvod, rastavu ili poništaj braka određuje prema poglavlju II. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (SL L 338, 23. 12. 2003.), dok je st. 3. istog članka propisano da se u stvarima iz odnosa u izvanbračnim zajednicama i životnim partnerstvima primjenjuju stavci 1. i 2. ovoga članka na odgovarajući način.

12. Dana 25. lipnja 2019. donesena je Uredba Vijeća (EU) 2019/1111 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću te o međunarodnoj otmici djece (dalje: Uredba Bruxelles II ter) koja je u cijelosti preuzela brojne odredbe ranije važeće Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću te o stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 1347/2000 (dalje: Uredba Bruxelles II bis) i koja se primjenjuje od 01. kolovoza 2022.

13. Člankom 3. Uredbe Bruxelles II ter koja se, dakle, primjenjuje u ovoj pravnoj stvari propisano je da su u predmetima koji se odnose na razvod, zakonsku rastavu ili poništaj braka nadležni sudovi države članice:

(a) na čijem području:

i. bračni drugovi imaju uobičajeno boravište;

ii. bračni drugovi imali su posljednje uobičajeno boravište, ako jedan od njih i dalje ondje ima boravište;

iii. protustranka ima uobičajeno boravište;

iv. u slučaju zajedničkog zahtjeva za pokretanje postupka, bilo koji od bračnih drugova ima uobičajeno boravište;

v. podnositelj zahtjeva ima uobičajeno boravište, ako je ondje imao boravište najmanje godinu dana neposredno prije podnošenja zahtjeva; ili

vi. podnositelj zahtjeva ima uobičajeno boravište, ako je ondje imao boravište najmanje šest mjeseci neposredno prije podnošenja zahtjeva te je državljanin dotične države članice; ili

(b) čije državljanstvo imaju oba bračna druga.

14. Odredbom čl. 5. ZMPP-a propisano je da je u smislu toga Zakona, uobičajeno boravište mjesto u kojemu fizička osoba pretežno živi bez obzira na to je li njezin boravak ili nastanjenje u tom mjestu registriran ili dozvoljen. Pri utvrđivanju uobičajenog boravišta valja osobito uzeti u obzir okolnosti osobne ili poslovne prirode koje ukazuju na trajne veze osobe s tim mjestom ili njezinu namjeru da takve veze uspostavi.

15. Imajući u vidu činjenicu da je tuženica osporila da bi sa tužiteljem bila u izvanbračnoj zajednici, a koje pitanje predstavlja prethodno pitanje za odlučivanje o tome da li predmetna nekretnina koja se nalazi u RH predstavlja izvanbračnu stečevinu istih, to je prije svega valjalo utvrditi da li postoji nadležnost suda u Republici Hrvatskoj za odlučivanje o tom pitanju. Citirana odredba čl. 48. st.3. ZMPP-a propisuje da se u stvarima iz odnosa u izvanbračnim zajednicama primjenjuje Uredba Bruxelles II ter koja je zamijenila raniju Uredbu Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću.

16. Stoga je primjenjujući odredbu čl. 3. Uredbe Bruxelles II ter trebalo utvrditi uobičajeno boravište stranaka u ovom postupku jer se bez toga ne može utvrditi nadležnost suda. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da i tužitelj i tuženica imaju uobičajeno boravište u [adresa], gdje su živjeli u trenutku podnošenja tužbe a što među istima nije niti sporno, kao i da oboje imaju norveško državljanstvo. Stoga je za utvrđivanje postojanja izvanbračne zajednice stranaka nadležan norveški sud budući da su ispunjena oba uvjeta (uobičajeno boravište i državljanstvo stranaka) propisana čl. 3. a) i b) Uredbe, dok nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj. Što se pak tiče mjerodavnog prava, isto je propisano čl. 38. ZMPP-a prema kojem je za zasnivanje i prestanak izvanbračne zajednice mjerodavno pravo države s kojom ona ima ili, ako je prestala postojati, je imala najužu vezu, pa bi se imajući u vidu navedene okolnosti odluka o tome postoji li ili ne izvanbračna zajednica stranaka donijela primjenom norveškog prava.

17. U odnosu na pitanje utvrđivanja izvanbračne stečevine stranaka, za kazati je da bi se o istome moglo odlučivati tek po utvrđenju postojanja izvanbračne zajednice. Nadležnost za provođenje postupka utvrđenja izvanbračne stečevine propisana je čl. 49. t. 2. u vezi sa st. 1. ZMPP-a koji propisuje da se nadležnost suda Republike Hrvatske u stvarima iz imovinskih odnosa bračnih drugova određuje prema Uredbi Vijeća (EU) br. 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračno imovinskih režima (SL L 183, 8. 7. 2016.), odnosno da se nadležnost suda Republike Hrvatske u stvarima iz imovinskih odnosa u izvanbračnim zajednicama određuje odgovarajućom primjenom stavka 1. ovoga članka (st.2.). Budući da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o pitanju postojanja izvanbračne zajednice stranaka, to isti niti ne može odlučivati o imovinskim odnosima tužitelja i tuženice kada nije utvrđeno da li su uopće bili u takvoj zajednici. Osim toga, upitna je uopće primjena ove Uredbe jer se ista sadržajno ne primjenjuje na neformalne zajednice s obzirom da primjenu svojih instituta veže uz datume sklapanja braka, a i u primjeni je od 29. siječnja 2019. pa ne bi bila primjenjiva u ovom postupku s obzirom na navode stranaka o vremenu početka njihove veze.

18. Slijedom svega navedenog, a imajući u vidu zakonsku odredbu čl. 16. st.1. ZPP-a koja propisuje da sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi ide li rješavanje spora u sudsku nadležnost, koja odredba je kogentne naravi, to je sud nakon što je utvrdio sve potrebne činjenice, zaključio da nije nadležan u ovoj pravnoj stvari. Nije osnovano tumačenje tužitelja da je u konkretnom slučaju došlo do ustaljenja nadležnosti ovog suda budući da se navedeno ne može primijeniti u situaciji ispitivanja apsolutne (ne)nadležnosti suda u RH već samo u situaciji ispitivanja stvarne ili mjesne (ne)nadležnosti nekog suda, kao što je to propisano čl. 15. st. 2. ZPP-a.

19. Stoga je, a temeljem čl. 16. st. 2. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove odluke.

U Splitu 27. veljače 2026.

SUTKINJA

Andreja Mikelić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka pisanog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka.

DNA:

1. pun. tužitelja,

2. pun. tuženice.

3. u spis.