REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Sesvete, Industrijska cesta 15

Poslovni broj: P-291/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Lovri Tomičiću, u pravnoj stvari tužitelja TA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Ivan Adžić i Vinko Adžić, odvjetnici iz Zagreba, Držićeva 6b, protiv tužene HRVATSKE POŠTANSKE BANKE, dioničko društvo, OIB 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, koju zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica iz Zagreba, Fra Filipa Grabovca 13, radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave zaključene 2. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja osobno i zamjenice punomoćnice tužene odvjetnice Josipe Šarlija Ćorić, s danom objave 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 214340 od 6. veljače 2008. između prednika tuženika Volksbank d.d. kao Kreditora i tužitelja TA kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknade za obradu i osiguranje kredita, dakle

- točka 6.1. Ugovora kojom je određeno: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,10% od iznosa kredita, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ te

- točka 6.2. Ugovora kojom je određeno: „Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: jednokratna uplata po premijskoj stopi od 2,10% na iznos glavnice uvećane za 20%“.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 579,63 EUR sa zateznom kamatom od 27. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 651,55 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 29. ožujka 2026. Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u bitnome navodi kako je u svojstvu korisnika kredita sa prednikom tužene kao kreditorom 6. veljače 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj: 214340 (dalje: Ugovor), kojim je prednik tužene tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje potrošački kredit u iznosu od 18.749,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Ističe, kako je točkom 6.1. Ugovora, određeno: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,10% od iznosa kredita, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ Točkom 6.2. Ugovora, određeno je: „Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: jednokratna uplata po premijskoj stopi od 2,10% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom.“ Tužena je tužitelju 8. veljače 2008. naplatila predmetne naknade u iznosu od 935,68 kn i 2.143,57 kn, dakle upravo ukupno 3,62% od iznosa odobrenog kredita. Navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tužena koristila nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivala ugovorne odredbe o naknadama za obradu i osiguranje kredita, na koji način je dovela tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tužena je na opisani način postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03) i to člancima 81., 82. i 87. ZZP/03 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, dalje: ZOO). Ističe, kako je odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Tužena prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarala o odredbi točke 6.1. i 6.2. Ugovora, već je isti bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tužena tužitelju nije prezentirala koje to točno tužena ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao naknaditi niti mu je objasnila strukturu tih troškova i zašto iznos tih naknada izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknada za obradu i osiguranje kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tužene, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Tužitelj zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na obvezu plaćanja naknada za obradu i osiguranje kredita te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje, posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO-a). Također, iz svega gore navedenog jasno je da su te ugovorne odredbe nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama ZZP/03 i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/07 te čl. 322. ZOO/05. Ističe, kako će posljedica tako utvrđene ništetnosti bit obveza tužene da vrati tužitelju sve što je primila temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO-a) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO-a) jer je tužena nepošteni stjecatelj.

2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 4. travnja 2025. poslovni broj Su- 198/2025 određena je nadležnost Općinskog suda u Sesvetama za postupanje u ovom predmetu (str. 25 i 26 spisa).

3. U odgovoru na tužbu tužena najprije prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR kao suviše visoko određenoj. Naime, ističe kako deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva i isti se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Nadalje, ističe prigovor zastare. Navodi kako ugovorna odredba o ulaznoj naknadi nije protivna načelu savjesnosti i poštenja i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim odredbe o naknadi za osiguranje kredita tužena prigovara pasivnoj legitimaciji. Naime, ta naknada nije naplaćena u korist banke, već osiguravajućeg društva na ime police o osiguranju tužiteljevog kredita. Ističe, kako je u odredbi kojom je ugovorena ta naknada na jasan način utvrđeno kako se ista izračunava i na koji način se naplaćuje. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

4. Ovaj sud je na pripremnom ročištu 24. listopada 2025. rješenjem i to na temelju odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) odredio vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 408,69 EUR.

5. Naime, ovaj sud ocjenjuje kako je predmetni deklaratorni tužbeni zahtjev postavljen isključivo u svrhu kasnijeg ostvarivanja povrata plaćenih iznosa od sveukupno 408,69 EUR. Naime, sam tužitelj u tužbi ističe kako će posljedica utvrđenja ništetnim biti da će tužena biti dužna vratiti sve što je primila na temelju tih ugovornih odredbi. Posljedično, po pravnom shvaćanju ovoga suda vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari treba odrediti prema iznosu naknada koje su naplaćene tužitelju na temelju odredbi za koje traži da se iste utvrde ništetnim.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je pregledao Ugovor o kreditu br. 214340 od 6. veljače 2008. (str. 5 – 11 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (str. 12 – 14 spisa), prometnu karticu po kreditu broj 214340 na ime TA (str. 15 – 24 spisa), pravno mišljenje prof. dr. sc. PA (str. 39 – 53 spisa), pravno mišljenje prof. dr. sc. BA (str. 54 – 79 spisa), opće uvjete za poslovanje s građanima Volksbank d.d. (str. 80 – 83 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja TA (str. 90 i 91 spisa).

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Između stranaka nije sporno da je pravna prednica tužene Volksbank d.d. s tužiteljem (kao korisnikom kredita) 6. veljače 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj 214340 te da je u odredbi čl. 6.1. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u jednokratnom iznosu od 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kuna, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Nadalje, je u odredbi čl. 6.2. ugovorena naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva i to jednokratnom uplatom po premijskoj stopi od 2,105 na iznos glavnice uvećan za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom.

9. Sporno je, je jesu li prethodno citirane ugovorne odredbe čl. 6.1. i 6.2. predmetnog ugovora o kreditu, a kojima su ugovorene tzv. ulazna naknada i naknada za osiguranje kredita ništetne.

10. Sporno je i pitanje zastare utuženog potraživanja te je sporno pitanje pasivne legitimacije tužene u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe o naknadi za osiguranje kredita.

11. Najprije treba istaknuti da tužitelj ovdje predmetni postupak vodi isključivo radi utvrđenja ništetnim predmetnih ugovornih odredaba. Ovaj sud smatra da isti ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe u skladu sa odredbom čl. 187.st. 2. ZPP-a, jer nije sporno da su istom predmetne naknade i naplaćene, pa će u slučaju pravomoćno okončanog postupka u svoju korist isti moći od tužene potraživati povrat iznosa plaćenih naknada.

12. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ovaj sud ocjenjuje kako je isti promašen. Naime, u predmetnoj pravnoj stvari tužitelj isključivo podnosi deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim, a ne traži isplatu. Isto je odlučno, budući da se utvrđenje ništetnim može tražiti uvijek i za isto nije propisan bilo kakav zastarni rok, tako da je nerazumljivo iz kojeg razloga tužena ističe prigovor zastare.

13. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 214340 od 6. veljače 2008. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tužene Volksbank d.d. kao kreditora. Nadalje, utvrđeno je da se radi o gotovinskom kreditu, da je iznos kredita 18.749,98 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora), kao i da je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i administraciju kredita korisnik kredita dužan platiti jednokratno naknadu od 1,10 % od iznosa kredita i da je ugovoreno da je za osiguranje kredita korisnik kredita dužan platiti 2,10 % glavnice uvećano za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. i 14. Na ročištu za glavnu raspravu 2. veljače 2026. izveden je dokaz saslušanjem tužitelja TA. Tužitelj je izjavio kako je predmetni kredit podigao za kupnju vozila, a banka je imala ugovor sa autokućom u kojoj je kupovao osobni automobil. Autokuća je riješila sve sa bankom oko ugovora o kreditu, a on je samo morao donijeti potvrde o prosjeku plaće. Nije siguran je li ugovor potpisao u banci ili u autokući. Kredit je bio ponuđen na način "Uzmi ili ostavi" i nije ga nitko posebno upozorio na plaćanje nekih naknada. Nije bilo mogućnosti da se o bilo čemu pojedinačno pregovara. Auto je nabavio isključivo za osobne potrebe. Nije imao u vlasništvu niti obrt niti trgovačko društvo. Na poseban upit zamjenice punomoćnika tuženika kome je nosio potvrde o prosjeku plaće, tužitelj je naveo kako se više točno ne sjeća, a misli da ih je možda nosio u autokuću. Na poseban upit zamjenice punomoćnika tuženika je li pročitao ugovor prije potpisivanja, tužitelj je naveo kako je letimično pročitao, a bilo mu je važno da nabavi auto. Na poseban upit zamjenice punomoćnika tuženika bi li visina naknade utjecala na odluku hoće li sklopiti ugovor o kreditu, tužitelj je odgovorio kako bi vjerojatno sklopio ugovor jer nije imao izbora, a trebao mu je auto.

15. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje kao vjerodostojan i životno logičan.

16. Ovaj sud ocjenjuje kao neosnovan istaknuti prigovor tužene da tužena nije pasivno legitimirana glede zahtjeva za utvrđenjem ništetnim ugovorne odredbe o osiguranju kredita, budući da ta naknada nije naplaćena u korist banke, već u korist osiguravajućeg društva. Naime, tužitelj je isključivo sa pravnim prednikom tužene kao banke sklopio predmetni ugovor i on pravilno tužbu podnosi protiv tužene kao pravne slijednice Volksbank d.d. s kojom je sklopio predmetni ugovor. Posebno pri tome treba uzeti u obzir kako je predmetna tužba podnesena isključivo radi utvrđenja ništetnim, a ne i radi isplate, te je tužitelj istu i mogao isključivo podnijeti protiv tužene kao pravne slijednice kreditora Volksbank d.d.

17. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZO/03 propisano je da je »potrošač« svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, čl. 81.st.1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 navedenog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4 navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st.1. ZPP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužitelj potrošač, jer je predmetni kredit podignuo za osobne potrebe i to radi kupnje osobnog vozila, te da isti u to vrijeme nije bio imatelj poslovnih udjela u nekom društvu, odnosno, vlasnik obrta. Slijedom navedenog u predmetnom slučaju imaju se primijeniti odredbe ZZP-a.

19. Također, utvrdio je na temelju iskaza tužitelja da se o ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita, nije pojedinačno pregovaralo, dok je uvidom u sam ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o odredbama ugovora u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika). Tužena nije u skladu sa odredbom čl. 81 st. 4. ZZP/03 dokazala da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tužene) pojedinačno pregovaralo. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

20. Nadalje, utvrđeno je da je odredbom čl. 6.1. Ugovora o kreditu tužena obvezala tužitelja na plaćanje naknade za obradu i administraciju kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočila strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, i zbog čega baš u tom postotku. Tužena nije ničim dokazala da je tužitelja informirala o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju, pri čemu ovaj sud smatra da letci tužene koje je ista dostavila u spis nisu dokaz da su tužitelju navedene okolnosti prezentirane i objašnjenje prije ili u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Isto tako je tužena odredbom čl. 6.2. Ugovora o kreditu obvezala tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita, glede koje mu također ništa nije posebno pojasnila.

21. Pri tome je potrebno posebno istaknuti da tužena tijekom postupka nije niti predlagala da se na te okolnosti eventualno sasluša njen zaposlenik, dok iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da tužena nije s tužiteljem pregovarala o spornoj odredbi niti je istog obavijestila o strukturi troškova naknade za obradu i administraciju kredita i za osiguranje kredita niti zašto se iste naplaćuju baš u navedenom postotku.

22. Dakle, tužena nije ničim dokazala da je s tužiteljem pregovarala o spornim odredbama za naknadu obrade i administracije kredita i osiguranja kredita bilo u tijeku pregovora ili u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, kao što nije ni dokazala da je tužitelja informirala o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju.

23. Također, temeljem iskaza tužitelja ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedenih odredaba bio ograničen u ostvarenju svoga prava, odnosno bez predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

24. Dakle, tužena je navedene odredbe čl. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu formulirala u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavila kao jača ugovorna strana, te o kojima se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojima su tužitelju nametnute obveze sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njima mogao pregovarati i utjecati na sadržaj istih. Dakle, tužena je nezakonito i nepošteno primjenjivala ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita i osiguranja kredita na koji način je dovela tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tužena suprotno nije dokazala. Također, tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita koje su mu naplaćene. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tužene pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava.

25. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju ukazuje tužitelj, a koja se najprije sastoji u činjenici da su sporne ugovorne odredbe unaprijed formulirane i određene od strane tužene, da se o istima s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da po mišljenju ovog suda nikakvi posebni troškovi prilikom obrade kredita nisu nastali za tuženu, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporne odredbe čl. 6.1. i 6.2. Ugovora o kreditu čini nerazumljivima, nedovoljno jasnima i neodređenima, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornim naknadama. Radi svega navedenoga, odredbe čl. 6.1. i 6.2. Ugovora o krediti su nepoštene, a posljedično i ništetne sve u skladu sa odredom čl. 81. st.1., 87.st.1.ZZP, kao i primjenom odgovarajućih odredbi ZOO-a.

26. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenima, time i ništetnima odredbu čl. 6.1. o tzv. ulaznoj naknadi i odredbu čl. 6.2. Ugovor o kreditu o naknadi za osiguranje kredita (točka I. izreke presude).

27. S obzirom na činjenicu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, u skladu sa odredbom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka. U skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23; dalje: Tarifa) trebalo je priznati tužitelju trošak sastava tužbe od 29. ožujka 2025. (Tbr.7.1.) u iznosu od 100,00 EUR, sastava obrazloženog podnesak od 16. lipnja 2025. (Tbr.8.1.) u iznosu od 100,00 EUR, zastupanja na pripremnom ročištu 24. listopada 2025. (Tbr.9.1.) u iznosu od 100,00 EUR i zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 2. veljače 2026. (Tbr.9.1.) u iznosu od 100,00 EUR, dakle ukupno 400,00 EUR, uvećano za PDV 25%, dakle, ukupno 500,00 EUR, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i sudsku pristojbu na presude u iznosu od 26,54 EUR, dakle sveukupno 579,63 EUR. Sve uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke, pa do isplate u skladu sa čl. 151.st.3. ZPP-a (točka II. izreke presude).

28. Naprotiv, tužitelj nema pravo na naknadu troškova za svaku poduzetu radnju u iznosu od 250,00 EUR sa uključenim PDV-om. Naime, ovaj sud je na pripremnom ročištu 24. listopada 2025. odredio kako vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari iznosi 408,69 EUR pa tužitelj ima pravo na nagradu od 125,00 EUR sa uračunatim PDV-om po poduzetoj radnji u ovom postupku. Tužitelj nema pravo niti na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude 27. veljače 2026., budući da nitko za tužitelja nije pristupio na to ročište. Nadalje, tužitelj nema pravo na naknadu sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, budući da sudska pristojba na presudu u ovoj pravnoj stvari sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora iznosi 26,54 EUR. Dakle, tužitelj nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 651,55 EUR (točka III. izreke presude).

29. Ovaj sud nije smatrao potrebnim u izreci presude odlučivati o zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka tužene, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom pa je isti bespredmetan.

U Sesvetama 27. veljače 2026.

Sudac

Lovro Tomičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po odvjetniku Ivanu Adžiću uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 26,54 EUR

- tuženoj po odvjetnici Andreji Šeša