REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2266/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 13. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9012206166 sklopljenog dana 3. siječnja 2007. između PB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita...“

II. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 plati iznos od 230,47 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 31. siječnja 2007. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007., određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, naknadi parnični trošak u iznosu od 321,07 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 705,48 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su PB i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 9012206166 od 3. siječnja 2007. Ističe da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o cesiji na temelju kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Ističe da je čl. 11.3. ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje administrativne naknade. Administrativna naknada naplaćena je u iznosu od 252,88 EUR. Takav odredba je ništetna te je tuženik dužan vratiti plaćene iznose na temelju stečenog bez osnove. Navodi da je odredba netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna. Poziva se na čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže utvrditi ništetnom navedenu odredbu te naložiti tuženiku naložiti tužitelju iznos od 252,88 EUR.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu. Ističe prigovor zastare. Poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-2634/23-3. Pojašnjava da zastarijevanje počinje teći od primitka ispunjenja. Poziva se na čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača kao i na čl. 1., čl. 2. st. 1. t. 7. i čl. 14. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazuje na primjenu čl. 2. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na pravilnik o naknadama na potrošačke kredite i čl. 3. navedenog pravilnika. Korisnik kredita znao je da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Stoga je naknada bila fiksna i poznata tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Pozva se na odluke Suda EU C-621/17 i C- 415/11. Ističe da treba primijeniti čl. 3.8. općih uvjeta poslovanja s građanima. Prigovora previsoko određenoj vrijednosti predmeta spora. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj u podnesku od 16. studenoga 2025. navodi da je aktivno legitimiran za podnošenje tužbe. Poziva se na ustaljenu sudsku praksu. Poziva se na odluke Suda EU C-84/19, C-222/19, C-252/19, C-224/19 i C-259/19 kao i na odluke Vrhovnog suda RH Rev-673/23 od 13. veljače 2024., Revd-1601/24 od 30. travnja 2024., Rev- 1035/24 od 6. studenog 2024. i Rev-266/24 od 9. listopada 2024. Osporava prigovor zastare u odnosu na prigovor na prenisko označeni vps, poziva se na Rev-2868/18 od 12. veljače 2019.

4. Na pripremnom ročištu 12. siječnja 2026. tužitelj ispravlja tuženi zahtjev na način da ispravlja t. II. petita te ističe da pravilno valja stajati iznos od 230,47 EUR.

5. Na istom ročištu tuženik navodi da ne osporava visinu tako postavljenog tužbenog zahtjeva.

6. Tijekom postupka sud je pročitao otplatnu tablicu (listovi 7. i 8. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 9. spisa), ugovor o u stupu/prijenosu tražbine (listovi 10. – 15. spisa), izvadak računa po kreditu (listovi 17. – 26. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe (list 27. spisa), ugovor o kreditu (listovi 28. – 32. spisa), opće uvjete poslovanja s građanima (listovi 42. – 50. spisa) te saslušao svjedokinju PB (listovi 66. – i 67. spisa).

7. Također, sud je pročitao svu sudsku praksu iz spisa koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije.

8. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, na temelju odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu br. 9012206166 od 3. siječnja 2007., sklopljenog između korisnika kredita i tuženika, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da plati troškove obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50 % te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 230,47 EUR na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

10. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita PB i tuženik ugovorili kredit br. 9012206166 od 3. siječnja 2007. (listovi 28. – 32. spisa).

11. Ujedno između stranaka nije sporno da ugovor o kreditu u odredbi iz čl. 11.3. sadrži odredbu koja glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita ...".

12. Sporno je je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 11.3. ništetna. S navedenim u vezi, sporno je je li tužiteljev restitucijski zahtjev na povrat iznosa od 230,47 EUR osnovan. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo.

13. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja i tuženika od 10. lipnja 2023. (listovi 10. – 15. spisa) vidljivo je da je korisnik kredita, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema pravnom predniku tuženika po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 9012206166 od 3. siječnja 2007. Navedenim ugovorom o cesiji korisnik kredita je na tužitelja prenijela sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada (posebice čl. 1. t. 2. ugovora o cesiji).

14. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

15. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

16. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

17. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja korisnika kredita, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

18. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

19. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

20. Zaključno, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 9012206166 od 3. siječnja 2007.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

21. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“

22. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnika kredita i tuženika, sklopljen je 3. siječnja 2007. (listovi 28. – 32. spisa), zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe ZZP/2003.

23. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

24. S navedenim u vezi, a uvidom u ugovor o kreditu, jasno proizlazi da je ugovor o kreditu s pravnim prednikom tuženika sklopio korisnik kredita, kao fizička osoba, te da se radi o kreditu za kupnju vozila (listovi 28. – 32. spisa). Također, svjedok – korisnik kredita potvrđuje takve navode u svom iskazu na glavnoj raspravi 13. veljače 2026. (listovi 66. i 67. spisa) kada jasno navodi da se radilo o kreditu za kupnju automobila kojeg je koristila isključivo za svoje potrebe te kojeg nije koristila za bilo kakve poslovne potrebe.

25. Zbog navedenog, korisnik kredita je potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003.

26. Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

27. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003.

28. Sud je saslušao svjedoka korisnika kredita PB na glavnoj raspravi 13. veljače 2026 (list 66. i 67.) koja je navela da je podignula kredit za kupnju automobila. Automobil je koristila za privatne potrebe, nije ga koristila za poslovne potrebe. K tuženiku ju je uputila autokuća kod koje je kupila vozila. Ugovor je pročitala prije potpisivanja. U načelu je sve bilo jasno ali se ne može sjetiti. Ne sjeća se je li tražila dodatna pojašnjenja. Sve ju je čekalo već unaprijed pripremljeno. S tuženikom nije mogla pregovarati oko pojedinih odredba ugovora. Tuženik joj nije ništa objasnio oko naknade. Naknadu je platila.

29. Sud je prihvatio iskaz svjedoka, kao istinit, jer je iskazivao uvjerljivo, životno, logično te sukladno ispravama u spisu, dok istovremeno tuženik nije s uspjehom, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, osporio iskaz navedenog svjedoka i/ili dokazao suprotno.

30. Tuženik u ovom predmetu nije predlagao da se sasluša djelatnik ili djelatnici tuženika koji su pregovarali i koji su sklopili ugovor o kreditu iz ovoga predmeta (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

31. Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

32. Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

33. Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

34. Prema odredbi iz čl. 83. ZZP/2003. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

35. Prema odredbi iz čl. 84. ZZP/2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

36. Prema odredbi iz čl. 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

37. Prema odredbi iz čl. 86. ZZP/2003. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Pravilo iz prethodnog st. ovoga čl. ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju čl. 88. toga Zakona (st. 2.).

38. Prema odredbi iz čl. 87. ZZP/2003. nepoštena ugovorna odredba je ništava.

39. Uz odgovor na tužbu tuženik dostavlja opće uvjete poslovanja s građanima iz listopada 2004. (listovi 42. – 50. spisa). U odnosu na navedene opće uvjete tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na odredbu iz čl. 3.8. Prema čl. 3.8. navedenih općih uvjeta određeno je da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenog odlukom o naknadama i drugim troškovima banke i ugovorom o kreditu. Uređeno je ujedno da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima banke. Iz takve odredbe sud ne može zaključiti na nikoji način da je administrativna naknada prepuštena mogućnosti ugovaranja između stranaka, a sve u vezi s čl. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO), na kojeg tuženik upućuje u odgovoru na tužbu. Dapače, iz takve odredbe sud može jedino zaključiti da je naknada unaprijed propisana od strane jedne od ugovorne stranke, ovdje tuženika te da nema pregovora oko njene visine.

40. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno, svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor – navedeno tuženik niti ne osporava, dok navedeno izričito proizlazi i iz ugovora i iz općih uvjeta, koje dostavlja sam tuženik uz odgovor na tužbu, ali i iz iskaza korisnika kredita koja jasno navodi da ju je sve već čekalo unaprijed pripremno te da s tuženikom o ničemu nije mogla pregovarati). Time je sud zaključio i da je sporna odredba o administrativnoj naknadi tipska odredba unutar ugovora o kreditu. Sud je ujedno utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe ugovora. Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita, što će biti još dodatno obrazloženo.

41. Naime, u konkretnom predmetu radi se o kreditu za kupnju vozila koje je korišteno isključivo za privatne potrebe te da nije nikada korišteno za poslovne potrebe. Kredit je podignut s valutnom klauzulom u CHF u iznosu od 25.404,00 EUR u protuvrijednosti kuna dok je administrativna naknada plaćena u iznosu od 230,47 EUR.

42. Nadalje, u spornoj odredbi ugovora i općih uvjeta nije uopće naznačeno, raščlanjeno ili na bilo koji način jasno određeno, pa čak niti odredivo na što se odnosi administrativna naknada. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu nije jasno što su uopće troškovi obrade. Naime, nije jasno i nije određeno, niti odredivo koje to naknade i troškovi nastaju za tuženika i kada.

43. Nakon ispravka na pripremnom ročištu, visina od 230,47 EUR, kao i datum plaćanja između stranaka nije sporan.

44. Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz dijela čl. 11.3. ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

45. Neosnovano upire tuženik na primjenu odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer da je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit.

46. Također, nema mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015, 78/2015., 102/2025., 52/2016., 128/2022. i 156/2023.) jer je navedeni zakon donesen 2009. dok je ugovorni odnos, u odnosu na navedenu odredbu, nastao prije stupanja na snagu navedenog Zakona (siječanj 2007.), suprotno upiranju tuženika.

47. Ujedno, suprotno upiranju tuženika, iz istog razloga nema mjesta ni primjeni odredbi Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014.).

48. Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz dijela čl. 11.3. ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. nepoštena ugovorna odredba ništava.

49. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

50. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

51. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnom dio odredbe čl. 11.3. ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

52. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

53. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

54. Kao što je već obrazloženo, između stranaka nije sporna visina od 230,47 EUR, kao i datum plaćanja.

55. Prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

56. S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, kao banka i time profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, to tuženiku pripada plaćena administrativna naknada, koja i odgovara uređenom tužbenom zahtjevu, a sve na ukupan iznos od 230,47 EUR, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

57. Neosnovan je prigovor zastare jer zastara počinje teći od trenutka donošenja ove presude kojom se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba iz čl. 5. ugovora o kreditu, suprotno upiranju tuženika, sve primjenom odredbe iz čl. 215. st. 1. ZOO-a, suprotno svim upiranjima tuženika.

58. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

59. U ovoj pravnoj stvari tužitelj u tužbi traži isplatu iznosa od 230,47 EUR. Stoga je sud zaključio da je vrijednost predmeta spora upravo vrijednost kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva dok deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služio kao pomoćni tužbeni zahtjev za odlučivanje o zahtjevu za isplatu.

60. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. i 107/2025. - dalje u tekstu: Tarife).

61. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, troškove sastava podneska od 16. studenoga 2025. u iznosu od 50,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 12. siječnja 2026. i 13. veljače 2026., za svako ročište iznos od 50,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, kao i troškove ročišta za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR na temelju Tbr. 9.3. Tarife, sve uvećano za PDV. Također, tužitelju pripada trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 13,27 EUR. Slijedom iznesenog, tužitelju je valjalo priznati troškove parničnog postupka u iznosu od sveukupno 321,07 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZPP-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke.

62. Valjalo je odbiti previsoko zatražene troškove parničnog postupka u iznosu od 705,48 EUR. Navedeno se odnosi na to što tužitelj za svaku radnju potražuje iznos od 200,00 EUR, a za troškove ročišta na kojem se objavljuje presuda iznos od 100,00 EUR, dok je sud vps odredio raspravnim rješenjem od 12. siječnja 2026. (list 62. spisa) na iznos od 230,47 EUR, kao što je već prethodno obrazloženo. Stoga je pravilno za svaku punu radnju trebalo priznati iznos od 50,00 EUR, a za troškove zastupanja na ročištu za objavu presude iznos od 25,00 EUR. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki IV. izreke presude.

U Zagrebu 27. veljače 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za pristojbu 13,27 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana