REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-3704/2022-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Renati Plešnar, odvjetnici u Zagrebu, Kraljevec II. 29, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB:52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Anić i Anić d.o.o. u Splitu, Lovretska 14, radi utvrđenja, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 27.siječnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Jakše Cvitkovića, odvjetnika u Splitu, i punomoćnika tuženika Dražena Čuljka, odvjetnika u OD Anić i Anić d.o.o., na ročištu za objavu i uručenje presude 27.veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna točka 3. Ugovora o kreditu broj 0000027785 od 17.lipnja 2011. godine sklopljen na iznos od 53.200,00 EUR između tuženika OTP banka d.d., iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 kao Banke s jedne strane i NT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita s druge strane, a kojom točkom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR (slovima:tisuću eura), sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 27.veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 10.listopada 2022. navodi se da je tužiteljica kao korisnik kredita sklopila sa Banco Popolare Croatia d.d. Ugovor o kreditu br: 0000027785 sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine, i to dana 17.lipnja 2011., potvrđenom po javnom bilježniku Stanislavi Galović 28.lipnja 2011. pod brojem: OV-4939/2011 (dalje: Ugovor o kreditu). Sukladno točki 2., predmet Ugovora je odobravanje kredita u iznosu od 53.200,00 EUR, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Točkom 3. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se obračunava i određuje sukladno važećem Pravilniku kreditora, a koja kamatna stopa je na dan zaključenja ugovora iznosila 9,50%. Stoga tužiteljica ima pravni interes za isticanje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu i podnošenje ove tužbe. Banco Popolare Croatia d.d. brisan je iz Sudskog registra 08.lipnja 2015. rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-15/14410-1 i pripojen tuženiku rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-14/25962 od 14.studenoga 2014. Ugovor o kreditu po svojoj pravnoj prirodi predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika. Kolektivnom presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-2221/2018 od 3.rujna 2019. utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke, a koja je obvezujuća za sve niže sudove u Hrvatskoj, čime je potrošač dobio pravnu sigurnost u privatnom tužbenom procesu. Vrhovni sud RH u odluci posl.br. Rev-3142/2018 utvrdio je obvezujuću primjenu kolektivne presude na način da ne treba provoditi dokazne postupke i svjedočenja, s obzirom da je već sve presuđeno i utvrđeno u kolektivnom postupku, nego se na nižim sudovima kolektivna presuda mora direktno primijeniti. U odnosu na karakter odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke, Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio je pravni stav nižih sudova, te konačno utvrdio da se radi o nepoštenoj odredbi, zbog koje su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, što ima za posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredbi. Prije svega, pravni stav koji je izražen u citiranoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske obvezujući je radi jedinstvene primjene materijalnog prava te usuglašavanja pravne prakse. O navedenim odredbama ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, a riječ je o odredbama koje prouzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što je suprotno prisilnim propisima, moralu društva i odredbama čl.296. ZOO/05. S obzirom na sve navedeno, točka 3. ugovora o kreditu je ništetna i ne proizvodi pravni učinak.

1.1. Tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te naložiti tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, kao neosnovanima, predložio je iste odbiti i obvezati tužitelja da tuženiku podmiri troškove postupka. Predmetni Ugovor o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u valuti EUR zaključen je 17.lipnja 2011., dok se utvrđenja iz kolektivnog postupka na koja se poziva tužiteljica odnose samo na ugovore o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008. Nadalje, utvrđenja iz kolektivnog postupka ne odnose se na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju, već isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za valutu CHF. Tuženik smatra da sporna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnom slučaju nije rezultirala znatnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, posebno uzimajući u obzir činjenicu da se kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja ovog ugovornog odnosa samo smanjivala (nikada nije bila veća od početno ugovorene kamatne stope od 9,50%). Također, tuženik ukazuje da ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, pa je sporna ugovorna odredba izraz autonomije volje ugovornih stranaka, a sve promjene kamatnih stopa kretale su se unutar zakonom dopuštenih granica. Sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije u suprotnosti ni s odredbama ZZP/07, ista je bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, tužiteljica je bila informirana o posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope. Isto tako tužiteljica je bila upoznata sa svim ugovornim odredbama i sa istima se suglasila, pa je između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Prema tuženiku, sukladno odredbi čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a sporna ugovorna odredba za koju tužiteljica tvrdi da je ništetna, potpuno je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 0000027785 sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine od 17.lipnja 2011., solemniziranog od strane javnog bilježnika Stanislave Galović iz Zagreba pod brojem OV-4939/2011 dana 28.lipnja 2011., Izvatka iz Sudskog registra za trgovačko društvo Banco Popolare Croatia d.d., Obavijesti tuženika o dospijeću obroka i redovne kamate od 2015. do 2022. (list 35- 38 spisa), te saslušanjem tužiteljice.

4.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5. Među parničnim strankama nije sporno da su 17.lipnja 2011. prednik tuženika Banco Popolare Croatia d.d., kao kreditor, a tužiteljica kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj: 0000027785, kojim je tuženik odobrio tužiteljici iznos kredita od 53.000,00 EUR, isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, na rok otplate u 240 mjesečnih anuiteta, uz redovnu kamatu od 9,50%, koja je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatama kreditora (čl.3.ugovora), na koju korisnik kredita bezuvjetno pristaje, uz tamo pobliže navedene instrumente osiguranja. Nije sporno ni to da je ugovorena valuta EUR uz koju je vezana glavnica.

6. Između stranka sporno je da li je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da li je nepoštena, s obzirom da je posljedica nepoštenosti odredbi njihova ništetnost, pa je samim time sporna osnovanost tužbenog zahtjeva.

7. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (ugovor je zaključen 17.lipnja 2011.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje ZZP/07).

8. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

9. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

10. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, nadalje: ZOO), propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

12. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, između ostalog u odnosu na ovdje tuženika, utvrđeno kako je u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 6.kolovoza 2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

13. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., na koju se poziva tužitelj, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012, u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo šestotuženik u razdoblju od 01.studenoga 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora šestotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time šestotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.studenoga 2004. do 06.kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom šestotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora šestotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku šestotuženika.

14. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu jest naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe članka 269. stavak 2. i čl. 272. ZOO-a ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

15. Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, dakle predmet koji se vodio u slučaju "Franak", u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako je terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva.

16. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

17. Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, budući da je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi bila takva da je na temelju nje tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, temeljem čega i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati niti je tužiteljica na to mogla imati bilo kakav utjecaj.

18. U ovom postupku je utvrđeno da je tužiteljica pročitala ugovor i da joj pojedine odredbe, pa tako i odredba o promjenjivosti kamatne stope, nisu bile razumljive. Razumljivo je, životno i logično da je postupala s povjerenjem u prednika tuženika kao renomiranu bankarsku instituciju, vjerovala je navodima djelatnika prednika tuženika, s kojim je dogovarala bitne elemente tog ugovora i razumno je očekivati da će je tuženik upozoriti na sve bitne elemente predmetnog ugovora, a odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi to zasigurno jest. No analizom iskaza tužiteljice nedvojbeno je utvrđeno da prednik tuženika prilikom sklapanja kredita nije upozorio tužiteljicu na mogućnosti povećanja kamatne stope, razloge ni kriterije koji bi doveli do povećanja kamatne stope, kao i da prednik tuženika nije pružio tužiteljici objašnjenje zašto je dolazilo do mijenjanja kamatne stope.

19. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, te je utvrđeno kako sadržaj takve ugovorne odredbe nije bio jasan ni razumljiv tužiteljici. Ukoliko su tužiteljici bili dostavljani podaci tuženika vezano za mijenjanje kamatne stope, ista nije bila upoznata o parametrima koji dovode do tih promjena, s obzirom da je analizom iskaza tužiteljice utvrđeno da se konverzacija između tužiteljice i djelatnika prednika tuženika u vezi parametara uopće nije vodila. Tužiteljica je u poslovnicu tuženika potpisala ugovor, isti je išla ovjeriti kod javnog bilježnika, no u niti jednoj situaciji podizanja kredita, pa i u ovoj koja je predmet postupka, niti jedan djelatnik tuženika nije upozorio tužiteljicu na promjenjivu kamatnu stopu i upoznao je s parametrima na temelju će se ta stopa mijenjati.

20. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno, pa stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke da su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

21. Odredba članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju navodi da je vjerovnik dužan, ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz prethodne točke tog stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, te odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje i koja su referentna razdoblja), da se promjenjiva kamatna stopa definira kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom, a ukoliko vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, da je dužan jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.

22. Nadalje, stavak 5. istog članka ističe da za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli: referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa te da su vjerovnici dužni u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR, pa ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona, kao i da se troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim ne smiju zaračunati korisniku kredita.

23. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi članka 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo dok se kao nepoštene odredbe mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

24. Stavovi izraženi u naprijed izraženim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH, donesenih povodom kolektivne tužbe radi zaštite potrošača koje se odnose na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, ne mogu se primijeniti na konkretni slučaj gdje je valutna klauzula vezana za tečaj EUR. Međutim, ne mogu se zanemariti utvrđenja tih sudova vezana za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se ugovarala kako u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, tako i u kreditima s valutnom klauzulom u valuti EUR, jer se radilo o istoj praksi banaka kako u spornom razdoblju tako i kasnije, pa tužiteljica ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

25. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je sklopila predmetni ugovor o kreditu u EUR, koji se obvezala vratiti u kunama prema prodajnom tečaju EUR-a na dan uplate rate, te da je ugovorena kamatna stopa od 9,5% godišnje. Tužiteljicu nitko nije upozorio da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, to je utvrdila nakon godinu dana kada se počela mijenjati rata kredita. Nije poduzimala nikakve mjere zbog toga već je nastavila plaćati kredit, a kada to više nije mogla, uzela je drugi kredit da bi zatvorila predmetni kredit. U poslovnici prednika tuženika rečeno joj je da imaju najpovoljniju ponudu, ali ni sada ne razumije što znače ti ugovori, ni što znači valutna klauzula. Kada je sklapala ugovor o kreditu nije obraćala pozornost na pojedinosti već ju je samo zanimalo da dobije kredit. Ugovor je ovjerila kod bilježnika, koji joj nije objasnio ništa vezano za kamate i kamatne stope, niti je napomenuo da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao ni prednik tuženika. Pročitala je ugovor o kreditu, ali joj ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije „upala u oči“, odnosno nije razumjela što znači promjenjiva kamatna stopa niti je od banke tražila objašnjenje. Tužiteljica nije od strane prednika tuženika bila upozorena o parametrima temeljem kojih će se mijenjati kamatna stopa, a predmetni kredit isplatila je u cijelosti sa sredstvima iz drugog kredita. Nije joj poznato ništa o tome da li se mijenjao tečaj EUR-a za vrijeme vraćanja kredita.

26. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, čime je dio odredbe nepošten, a sukladno tome u tom je dijelu ugovor ništetan, primjenom odredbe članka 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan i odlučio je kao u izreci ove presude pod točkom I.

27. Tuženik je imao mogućnost dokazivati da je u konkretnom slučaju tužiteljici kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, jer bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik nije na tu okolnost predlagao nikakve dokaze.

28. U odnosu na status tužiteljice kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju radi se o nenamjenskom gotovinskom kreditu, dok tuženik nije osporavao tužiteljici status potrošača niti je pružio dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužiteljicu ima smatrati potrošačem.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, 107/2025, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednost predmeta spora određenoj od strane suda u iznosu od 6.000,00 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, te za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 4.rujna 2025., 27.siječnja 2026. i 22.listopada 2025. (pred zamoljenim sudom) po 100 bodova za svako ročište (100x3), odnosno ukupno 400 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 800,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 1.000,00 EUR. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 578,45 EUR budući da pregledom spisa nije utvrđeno da bi tužiteljica platila navedenu pristojbu. Na dosuđeni trošak tužiteljici je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

Split, 27.veljače 2026.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužiteljici putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.