REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4885/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Valentini Kolar, odvjetnici u Zagrebu, i II-tužitelja JR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv I-tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, i II-tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21. siječnja 2026. u nazočnosti I- tužitelja osobno uz punomoćnicu Valentinu Kolar, odvjetnicu, II-tužitelja osobno, punomoćnika I-tuženika ŽR, odvjetnika, te punomoćnice II-tuženika RR, zaposlenice II-tuženika, dana 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se I-tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da I-tužitelju IR i II- tužitelju JR zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli solidarno isplati iznos od 1.749,33 eur zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:

- 8,46 eur od 31. listopada 2008.,

- 11,07 eur od 31. prosinca 2008.,

- 12,95 eur od 31. siječnja 2008.,

- 13,80 eur od 2. ožujka 2009.,

- 11,46 eur od 31. ožujka 2009.,

- 11,91 eur od 30. travnja 2009.,

- 8,33 eur od 1. lipnja 2009.,

- 5,69 eur od 30. lipnja 2009.,

- 6,39 eur od 31. srpnja 2009.,

- 0,18 eur od 31. kolovoza 2009.,

- 7,60 eur od 25. rujna 2009.,

- 7,66 eur od 30. rujna 2009.,

- 6,26 eur od 31. listopada 2009.,

- 8,89 eur od 30. studenoga 2009.,

- 11,01 eur od 31. prosinca 2009.,

- 14,01 eur od 1. veljače 2010.,

- 13,32 eur od 1. ožujka 2010.,

- 6,99 eur od 1. ožujka 2010.,

- 17,40 eur od 31. ožujka 2010.,

- 16,63 eur od 30. travnja 2010.,

- 18,14 eur od 31. svibnja 2010.,

- 31,20 eur od 30. lipnja 2010.,

- 28,51 eur od 31. srpnja 2010.,

- 36,72 eur od 31. kolovoza 2010.,

- 33,88 eur od 30. rujna 2010.,

- 29,32 eur od 2. studenoga 2010.,

- 38,95 eur od 30. studenoga 2010.,

- 51,20 eur od 31. prosinca 2010.,

- 42,52 eur od 31. siječnja 2011.,

- 45,57 eur od 28. veljače 2011.,

- 41,70 eur od 31. ožujka 2011.,

- 42,39 eur od 30. travnja 2011.,

- 58,81 eur od 31. svibnja 2011.,

- 60,41 eur od 11. srpnja 2011.,

- 74,13 eur od 1. kolovoza 2011.,

- 67,09 eur od 31. kolovoza 2011.,

- 59,37 eur od 30. rujna 2011.,

- 58,54 eur od 31. listopada 2011.,

- 16,55 eur od 30. studenoga 2011.,

- 17,88 eur od 31. prosinca 2011.,

- 0,31 eur od 30. siječnja 2012.,

- 19,08 eur od 31. siječnja 2012.,

- 17,97 eur od 29. veljače 2012.,

- 18,55 eur od 31. ožujka 2012.,

- 18,38 eur od 30. travnja 2012.,

- 0,12 eur od 31. svibnja 2012.,

- 17,72 eur od 8. studenoga 2012.,

- 47,73 eur od 10. prosinca 2012.,

- 59,10 eur od 10. prosinca 2012.,

- 4,75 eur od 14. prosinca 2012.,

- 18,58 eur od 14. prosinca 2012.,

- 24,98 eur od 10. siječnja 2013.,

- 17,73 eur od 11. siječnja 2013.,

- 3,01 eur od 15. siječnja 2013.,

- 20,03 eur od 15. siječnja 2013.,

- 24,74 eur od 11. veljače 2013.,

- 18,23 eur od 12. veljače 2013.,

- 7,65 eur od 12. veljače 2013.,

- 22,83 eur od 14. veljače 2013.,

- 24,20 eur od 8. ožujka 2013.,

- 5,53 eur od 11. ožujka 2013.,

- 22,03 eur od 11. ožujka 2013.,

- 15,78 eur od 22. ožujka 2013.,

- 25,37 eur od 11. travnja 2013.,

- 20,27 eur od 11. travnja 2013.,

- 16,64 eur od 15. travnja 2013.,

- 17,46 eur od 13. svibnja 2013.,

- 10,26 eur od 14. svibnja 2013.,

- 5,28 eur od 14. svibnja 2013.,

- 20,49 eur od 12. lipnja 2013.,

- 16,06 eur od 13. lipnja 2013.,

- 21,79 eur od 11. srpnja 2013.,

- 32,64 eur od 11. srpnja 2013.,

- 14,98 eur od 11. srpnja 2013.,

- 5,56 eur od 12. kolovoza 2013.,

- 4,82 eur od 14. kolovoza 2013.,

- 10,17 eur od 14. kolovoza 2013.,

- 4,16 eur od 10. rujna 2013.,

- 16,22 eur od 12. rujna 2013.,

- 0,77 eur od 10. listopada 2013.,

- 16,06 eur od 14. listopada 2013.,

- 6,53 eur od 11. studenoga 2013. te na iznos od

- 8,87 eur od 13. studenoga 2013., sve do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva I-tužitelja IR i II-tužitelja JR u odnosu na I-tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za isplatu daljnjih 4.027,63 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

III. Odbija se tužbeni zahtjev I-tužitelja IR i II-tužitelja JR u odnosu na II-tuženika Croatia osiguranje d.d. u cijelosti koji glasi:

"Nalaže se II-tuženiku Croatia osiguranje d.d. da I-tužitelju IR i II- tužitelju JR solidarno isplati iznos od 123,97 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom te da im solidarno nadoknadi parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana."

r i j e š i o  j e

I. Tužba je povučena u odnosu na II-tuženika Croatia osiguranje d.d. za isplatu iznosa od 5.652,99 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

II. Nalaže se I-tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da I-tužitelju IR nadoknadi parnični trošak u iznosu od 105,60 eur zajedno sa zateznom kamatom od 27. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 24.1.2020. pred Općinskim sudom u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici tužbu su podnijeli I-tužitelj IR i II-tužiteljica PR navodeći da su s I-tuženikom sklopili Ugovor o kreditu broj 228-50-4746958 od 7.3.2008. i to I-tužitelj kao korisnik kredita, a II-tužiteljica kao sudužnik, a kojim im je odobren kredit u iznosu od 23.305,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, radi kupnje vozila. Nadalje navode da se je tijekom otplate toga kredita tečaj CHF stalno mijenjao tako da je u pravilu bio viši od početnog s time da se je mijenjala i početno ugovorena kamatna stopa i to prema nahođenju I- tuženika čime smatraju da su povrijeđena njihova prava jer ih I-tuženik nije upoznao sa svim aspektima i mogućim nepovoljnim učincima zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF prema domicilnoj valuti što je imalo za posljedicu neravnotežu i nejednak položaj u pravima i obvezama stranaka. Kako oni nisu bili u mogućnosti otplaćivati ugovorene kreditne obveze, to je I-tuženik 27.9.2013. otkazao predmetni Ugovor o kreditu i zatražio od njih isplatu cjelokupne preostale tražbine u iznosu od 86.228,81 kn, a kako oni nisu udovoljili ovom traženju, to je I-tuženik aktivirao obvezu pokrića rizika neisplate ili neuredne isplate temeljem čega je II-tuženik isplatio I-tuženiku važećim propisima dopušten iznos od 82.293,87 kn nakon čega je II-tuženik pokrenuo sudski postupak protiv njih koji je pravomoćno dovršen presudom poslovni broj Povrv-67/15-42 od 10.4.2018. kojom je platni nalog održan na snazi za iznos od 63.366,26 kn temeljem čega se još uvijek vrši naplata od njih pljenidbom novčanih primanja. Slijedom navedenoga, ovi tužitelji su predložili donijeti presudu kojom će se naložiti I i II-tuženicima da im solidarno plate iznos od 43.526,54 kn zajedno sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate.

2. Nakon što je I-tuženik prije upuštanja u raspravljanje istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Zlataru, taj sud se je rješenjem od 9.12.2020. (stranica 66-68) oglasio mjesno nenadležnim i predmet ustupio ovome sudu kao mjesno nadležnom iz razloga što je predmetnim Ugovorom o kreditu u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta I-tuženika koje je na području ovoga suda.

3. I-tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da tužitelji ne obrazlažu na osnovu čega temelje solidarnost I i II-tuženika. Navodi da tužitelji svoj tužbeni zahtjev zasnivaju na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. i broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača smatrajući da je ovaj postupak samo formalne naravi, iako se u tom postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini pa se u tom postupku nisu izvodili nikakvi dokazi na okolnost jesu li sporne ugovorne odredbe nepoštene. Pored toga, tužitelji su predmetni Ugovor o kreditu sklopili radi kupnje vozila pa se navedene odluke čak niti posredno ne mogu primijeniti jer se ne radi o rješavanju stambenih potreba tužitelja, a ukoliko sud zauzme suprotan stav, tada smatra da tužitelji moraju dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi odnosno to da im iste nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive jer ako navedeno ne dokažu, tada uopće nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti u kojem slučaju je prvenstveno potrebno utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo takvog pregovaranja, tada tužitelji moraju dokazati da sporne ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. I-tuženik tvrdi da je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužiteljima bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se je o istoj pojedinačno pregovaralo i da ona nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve jer su im tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje su isti pristali te podnijeli zahtjev za kredit u CHF pri čemu u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni odnosno nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu pa je I-tuženik korisnicima, a time i tužiteljima, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, a osim što je I-tuženik postupio tako da su tužitelji mogli donijeti informiranu odluku, predmetni Ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika čime je javni bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Pored toga, I-tuženik smatra da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja da bi se utvrdilo imaju li pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu smatrajući da su tužitelji, kao razumno dobro informirane, pažljive i oprezne osobe, mogli shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze odnosno da će im visina anuiteta ovisiti o kretanju tečaja CHF prema kuni. Međutim, ako bi sud smatrao da tužiteljima predmetna odredba nije bila razumljiva, I-tuženik ističe da se je o njoj pojedinačno pregovaralo jer su tužitelji lako mogli birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Nadalje, I-tuženik smatra da ne postoji niti znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula koja bi štitila I-tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na kunu u oba smjera pri čemu I-tuženik ne ostvaruje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti pa je tužitelje objektivno doveo u nepovoljni položaj izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu, što nitko nije mogao predvidjeti. U pogledu promjenjive kamatne stope I-tuženik navodi da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljima bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, dok su metoda i kriterij promjene kamate propisane I-tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, a pored toga je ovaj ugovor tužiteljima obrazložen od strane javnog bilježnika. Osim toga, I-tuženik navodi da tužitelji neosnovano zaključuju da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim pa da bi se njihov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom s obzirom je u obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 jasno naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. Stoga I-tuženik smatra da tužitelji u ovom postupku moraju dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane I-tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja odnosno da im je nastala šteta uz napomenu da je I-tuženik kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga i u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora s time da u vrijeme sklapanja istoga nije postojala obveza banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, I-tuženik je i tada postupao vodeći se načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. S druge strane, I-tuženik ističe kako su tužitelji sklapajući navedeni ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom unaprijed dali suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni pa su stoga trebali očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti pri čemu je I-tuženik svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope pa tužiteljima takav rizik nije mogao ostati nepoznat. Osim toga, I-tuženik ističe i prigovor zastare te prigovara visini tužbenog zahtjeva pa slijedom navedenoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti potražujući naknadu parničnog troška uvećano za zateznu kamatu od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

4. II-tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti ističući prigovor promašene pasivne legitimacije jer je I-tuženik otkazao tužiteljima predmetni Ugovor o kreditu zbog neplaćanja o dospjelosti nakon čega je II-tuženik štetu nastalu I-tuženiku namirio temeljem sklopljenog ugovora o osiguranju potraživanja čime su sva prava iz predmetnog Ugovora o kreditu prešla na II-tuženika što znači da se u konkretnom slučaju radi o prijelazu prava s jedne osobe na drugu u trenutku ispunjenja tuđe obveze temeljem odredbi čl. 90. do 91. Zakona o obveznim odnosima i Ugovora o osiguranju potraživanja kojim su tuženici ranije ugovorili prijelaz tražbine pa kako ni Ugovor o kreditu ni tražbina nisu preneseni na II-tuženika nego su ex lege, subrogacijom prava prešli na II-tuženika, to se II-tuženik ne može smatrati vjerovnikom u smislu odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju jer je obveza koju ima dužnik prema II-tuženiku sasvim nova obveza, a osim toga je potraživanje II-tuženika prema tužiteljima, potraživanje u kunama, a ne u švicarskim francima s time da tužitelji ne dokazuju da odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu jasno i razumljivo sastavljene te da slijedom toga nisu pošteno ugovorene. Slijedom svega navedenoga, II-tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti s time da konačno ne potražuje naknadu parničnog troška.

5. Kako je II-tužiteljica PR umrla dana **.**.2024., to je rješenjem ovoga suda od 18.6.2024. (stranica 200-202) utvrđen prekid postupka nakon čega je postupak nastavljen pravomoćnošću rješenja ovoga suda od 2.5.2025. (stranica 211- 213) kojim je JR iz [adresa], pozvan da kao njen nasljednik preuzme postupak u ovoj pravnoj stvari.

6. Nakon provedenog financijskog vještačenja I i II-tužitelji su u podnesku od 14.1.2026. (stranica 225-231) sukladno tome vještačenju uredili tužbeni zahtjev tako da od I-tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potražuju solidarnu isplatu iznosa od 295,65 eur zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini preplaćeni iznos, a zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli solidarnu isplatu iznosa od 1.749,33 eur zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini preplaćeni iznos, dok od I i II-tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potražuju solidarnu isplatu iznosa od 123,97 eur zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini preplaćeni iznos kao i solidarnu isplatu iznosa od 1.489,57 eur zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini preplaćeni iznos, ali kako su tužitelji u tužbi od I i II-tuženika potraživali ukupan iznos od 5.776,96 eur zajedno sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe tj. od 24.1.2020. do isplate, dok u podnesku od 14.1.2026. od I i II-tuženika potražuju solidarnu isplatu iznosa od 1.489,57 eur s osnova preplaćenih iznosa u razdoblju nakon podnošenja tužbe tj. od 8.1.2021. do 11.1.2022., čime je tužba u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP) preinačena isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, to sud takvu preinaku tužbe nije dopustio jer tužitelj u smislu odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a tužbu može preinačiti samo do zaključenja prethodnog postupka, a u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a to može učiniti samo iznimno do zaključenja glavne rasprave ako ju bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka pri čemu se napominje da navedeni iznos od 1.489,57 eur nije niti dospio na naplatu do podnošenja tužbe.

7. Slijedom navedenoga, tužitelji od I-tuženika konačno potražuju isplatu iznosa od 2.168,95 eur (295,65 eur + 1.749,33 eur + 123,97 eur) čime je tužba povučena za isplatu iznosa od 3.608,01 eur (5.776,96 eur umanjeno za 2.168,95 eur), ali kako se je I-tuženik takvom djelomičnom povlačenju tužbe pravovremeno usprotivio u podnesku od 20.1.2026. u odnosu na I-tužitelja (stranica 232 i 233) te na ročištu 21.1.2026. u odnosu na II-tužitelja (stranica 240), to je u odnosu na I-tuženika sud odlučivao o tužbenom zahtjevu kako je postavljen u tužbi, dakle, o osnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 5.776,96 eur, dok je pod točkom I. izreke rješenja temeljem odredbe čl. 193. ZPP-a, imajući u vidu da se II-tuženik ovakvom djelomičnom povlačenju tužbe nije protivio, utvrđeno da je tužba u odnosu na njega povučena za isplatu iznosa od 5.652,99 eur (5.776,96 eur umanjeno za iznos od 123,97 eur) zajedno sa zatraženom zateznom kamatom, a jer tužitelji od II-tuženika konačno potražuju samo isplatu iznosa od 123,97 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

8. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 5- 17) te u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu I-tuženika (stranica 52-62), pročitani su spisi Općinskog suda u Zlataru poslovni broj Povrv-67/2015 te poslovni broj O-987/2024, provedeno je financijsko vještačenje (stranica 96-139, 149-153, 162-177 te 241), a proveden je i dokaz saslušanjem I i II-tužitelja kao stranaka (stranica 241 i 242), dok dokaz saslušanjem svjedokinje LR predložene od strane I-tuženika nije proveden iz razloga što je I-tuženik od toga dokaznog prijedloga odustao na ročištu 21.1.2026. (stranica 240).

9. Tužbeni zahtjev I i II-tužitelja je djelomično osnovan u odnosu na I-tuženika, dok je u odnosu na II-tuženika neosnovan u cijelosti.

10. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je dana 7.3.2008. sklopljen Ugovor o kreditu broj 228-50-4746958 (stranica 5-9, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) između I- tužitelja, kao korisnika kredita, i prednice II-tužitelja, kao sudužnika, s jedne strane, te I-tuženika, kao kreditora, s druge strane, i to na iznos od 23.305,10 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju I-tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nije sporno niti to da je korisnik kredita potpisom predmetnog Ugovora o kreditu dao suglasnost kreditoru za ustupanje svih prava koja isti ima prema korisniku kredita temeljem toga ugovora svom osiguratelju. Nadalje, nije sporno da je u čl. 2. toga Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata od 6,75% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora tj. ovdje I- tuženika, dok je u čl. 7. toga Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

11. Sporno je, jesu li ovakve ugovorne odredbe iz čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne te jesu li slijedom toga tuženici u obvezi I i II-tužitelju isplatiti razliku između stvarno plaćene kamate po pojedinom anuitetu kredita i prvotno ugovorene kamate od 6,75% godišnje kao i razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovorenog tečaja CHF. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja u odnosu na I-tuženika s obzirom na to da je I-tuženik istakao prigovor zastare.

12. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. utvrđeno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje I-tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje I-tuženik u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time I-tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10.9.2003. postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7.8.2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 9.4.2015. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. potvrđena.

14. Nadalje, uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje I-tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je I-tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3.9.2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. potvrđena.

16. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe:

- koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, te

- kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost dijela odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) kao i ništetnost dijela odredbe predmetnog Ugovora o kreditu čl. 2. koji glasi: „promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora", utvrđena i u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to je sukladno čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) utvrđeno da predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pri čemu je sud imao u vidu odredbu čl. 502.c ZPP-a smatrajući da je vezan za takva utvrđenja navedenih sudova uz napomenu da ovaj sud nije prihvatio osnovanim navod I-tuženika da se navedene odluke ne bi mogle primijeniti u konkretnom slučaju iz razloga što je predmetni Ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja korisnika kredita. Naime, ovaj sud je u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja navedenih sudova iz izreke njihovih odluka, a ne za pojedine navode iz njihovog obrazloženja.

17. Pri tome se napominje da I-tužitelj u svom iskazu (stranica 241) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno za osobne potrebe jer nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva pa kada je odabrao vozilo i otišao u poslovnicu utužene banke, u kojoj do tada nije imao otvoren račun, tamo mu je ponuđeno samo sklapanje ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF što znači da nije mogao sklopiti ugovor o kreditu u kunama ili da bi isti bio vezan uz valutu EUR. Također nije mogao niti pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama pri čemu je ovaj Ugovor o kreditu pročitao letimično pa nije niti uočio da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a o istoj mu nije ništa posebno niti rečeno kao što mu nije rečeno niti da postoji bilo kakav rizik sklapanja ugovora u valuti CHF, već mu je samo potiho rečeno da bi rata kredita mogla malo porasti, ali da će se nakon toga sigurno smanjivati. Nadalje navodi da je ovaj kredit otplaćivao do 2013. u čemu je sudjelovala i njegova, sada pokojna, supruga PR koja je ovaj Ugovor o kreditu potpisala kao sudužnik pa je i ona bila s njime u poslovnici tužene banke kada mu je ovaj kredit odobren i predočen predmetni Ugovor o kreditu, a kada ovaj kredit više nisu mogli otplaćivati, ovaj Ugovor o kreditu im je otkazan nakon čega se više ne sjeća što je dalje bilo vezano uz daljnju otplatu ovoga kredita pa se ne sjeća niti da bi II-tuženik protiv njega i supruge vodio postupak radi daljnje naplate duga po predmetnom Ugovoru o kreditu.

18. II-tužitelj u svom iskazu (stranica 241 i 242) pak navodi da nema neposrednih saznanja o predmetnom Ugovoru o kreditu i otplati toga kredita, već jedino iz pričanja I-tužitelja zna da su on i njegova supruga taj Ugovor o kreditu sklopili zajedno radi kupnje vozila koje im je bilo potrebno za njihove osobne potrebe odnosno radi putovanja na posao jer su radili u istoj firmi, a isto tako iz pričanja I-tužitelja zna da je i njegova pokojna supruga PR sudjelovala u otplati toga kredita. Naime, II-tužitelj navodi da je 2023. godine sa sada pokojnom PR sklopio Ugovor o doživotnom uzdržavanju s time da je dugi niz godina poznavao nju i njenog supruga IR kojima je i prije sklapanja toga Ugovora o doživotnom uzdržavanju znao pomagati.

19. Dakle, i iz iskaza I-tužitelja, kojeg je sud prihvatio kao istinit jer je isti iznesen logično i uvjerljivo, proizlazi da I-tuženik njega, kao korisnika kredita, i njegovu suprugu, kao sudužnicu, prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti jer ih nije upozorio niti na rizičnost ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak niti im je predočio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke I-tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, dok je s druge strane, I-tuženik u na ročištu 21.1.2026. (stranica 240) odustao od prijedloga da se kao svjedoka sasluša njegova zaposlenica LR, koju je inače predložio saslušati na okolnost da su sporne ugovorne odredbe I-tužitelju i prednici II-tužitelja bile jasne i razumljive te da predmetni Ugovor o kreditu odražava njihovu pravu volju kao i na okolnost pregovaranja o odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, uputa koje su osobni bankari davali korisnicima kredita te saznanja koja je banka imala o budućem tečaju CHF, a kako je sud u ovom parničnom postupku temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. kojom je već utvrđeno da je I-tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dok je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika pa je u ovom parničnom postupku na I-tuženiku teret dokaza na okolnost obavijesti koje je upravo on dao I-tužitelju i prednici II-tužitelja, kao određenim potrošačima, prije sklapanja ovog konkretnog ugovora, to sud nije smatrao potrebnim provoditi dokaz saslušanjem javnog bilježnika Ivana Adžije kod kojeg je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran, kao što je to vidljivo iz Potvrde/solemnizacije/ od 7.3.2008. (stranica 59), jer je jasno da isti nije sudjelovao u pregovaranju o odredbama predmetnog Ugovora o kreditu.

20. Slijedom navedenoga, utvrđena je obveza I-tuženika da I i II-tužiteljima temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu primio od I-tužitelja i prednice II-tužitelja zbog stjecanja bez osnove.

21. Naime, prema odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, pri čemu niti Opći uvjeti poslovanja sa stanovništvom, u koje je sud izvršio uvid na mrežnoj stranici tuženika www.rba.hr te na koje se I- tuženik poziva i za koje je u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu navedeno da se primjenjuju na sve što nije regulirano tim ugovorom, ne sadrže precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.

22. Stoga se ovako formulirana kamatna stopa ne može smatrati niti određenom niti odredivom, već je očito da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku I-tuženika bez sudjelovanja druge ugovorne strane, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd.

23. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

24. Provedenim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire (stranica 96-139) utvrđeno je da ukupna razlika između stvarno plaćenih iznosa po kamati i glavnici u odnosu na kamatu i glavnicu primjenjujući kamatnu stopu od 6,75% te izražavajući anuitete u HRK po srednjem tečaju I-tuženika na dan isplate kredita iznosi 15.109,06 kn za iznose koji su plaćeni I-tuženiku, a ukoliko bi uzeli da je glavnica duga 59.994,77 kn, ista bi se otplatila dana 8.12.2020. te bi preostao više plaćen iznos od 273,77 kn, a preostale uplate po glavnici bi predstavljale više plaćen iznos te bi zaključno s datumom 11.1.2022. iznosile 12.157,51 kn.

25. Ovakvom nalazu i mišljenju vještaka tužitelji su prigovorili u podnesku od 8.3.2022. (stranica 143) navodeći da je nejasno odakle je vještaku podatak da je srednji tečaj I-tuženika na dan isplate kredita bio 4,629994 kn za 1 CHF, a ne 4,498794 kn za 1 CHF, dok je II-tuženik u podnesku od 23.3.2022. (stranica 145 i 146) ovakvom nalazu i mišljenju vještaka prigovorio ističući da isti pogrešno zaključuje da isplaćena osigurnina I-tuženiku u iznosu od 82.293,87 kn predstavlja glavnicu preostalog duga tužitelja nakon otkaza predmetnog Ugovora o kreditu, iako taj iznos uključuje neisplaćenu dospjelu kao i nedospjelu glavnicu te neisplaćene dospjele ugovorne kamate pa se ne mogu uspoređivati iznos preostale glavnice od 59.994,77 kn, ako se na kredit primijeni početna kamatna stopa od 6,75% i tečaj na dan isplate kredita, u odnosu na isplaćeni iznos osigurnine od 82.293,87 kn budući da nije riječ o istoj strukturi duga iz predmetnog Ugovora o kreditu. II-tuženik ističe da iznos od 82.293,87 kn postaje glavnica u novom, regresnom pravnom odnosu između tužitelja i II-tuženika koji nije istovjetan Ugovoru o kreditu. Osim toga, II- tuženik ističe da je vještak zaključio da su tužitelji preplatili II-tuženiku preostalu glavnicu za iznos od 12.157,51 kn, a da pri tome ne nalazi da tužitelji pored glavnice duguju II-tuženiku i troškove postupka kao i da na preostali iznos neplaćene glavnice, od dana isplaćene štete u korist II-tuženika teku i zatezne kamate.

26. U svom pisanom očitovanju od 23.5.2022. (stranica 149-153) vještak Darko Prpić vezano uz prigovor tužitelja navodi da je kredit tužiteljima isplaćen 10.3.2008. te da je srednji tečaj I-tuženika tada doista iznosio 1 CHF = 4.629994 kn, dok je u odnosu na prigovore II-tuženika naveo da razlika koja se odnosi na redovne kamate iznosi 934,06 kn, a razlika koja se odnosi na glavnicu iznosi 11.223,45 kn što je ukupno 12.157,51 kn ističući da je u svom izračunu najprije podmirivao redovne kamate, a zatim glavnicu duga te da su u izračunu korištene samo uplate odnosno dio uplate koje je II-tuženik evidentirao za podmirivanje glavnice duga, dok uplate odnosno dio uplate koje je II-tuženik iskoristio za podmirivanje zateznih kamata i troškova nije uzeo u obzir prilikom izračuna s obzirom na zadatak svoga vještačenja.

27. Kako je financijsko vještačenje raspravnim rješenjem od 27.1.2022. određeno sa zadatkom da vještak utvrdi razliku između visine anuiteta ugovorenih predmetnim Ugovorom o kreditu i visine anuiteta koji su naknadno utvrđeni zbog promjene kamatne stope te zbog promjene ugovorenog tečaja CHF neovisno o tome kome su tužitelji ovaj kredit otplaćivali, to je ovaj financijski vještak rješenjem od 16.8.2023. (stranica 160) pozvan na dopunu nalaza i mišljenja pri čemu mu je naznačeno da je jedino relevantno razdoblje u kojem je otplata vršena odnosno koliko su se pojedini anuiteti povećali zbog promjene kamatne stope te zbog promjene tečaja CHF te kada su tužitelji tako uvećane anuitete platili bilo I-tuženiku bilo II-tuženiku.

28. Iz pisane dopune nalaza i mišljenja ovoga vještaka (stranica 162-177) proizlazi da ukupna razlika s osnove promjene kamatne stope između anuiteta prema obračunu I-tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 295,64 eur, a koja je plaćena I-tuženiku, dok ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju I- tuženika važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju I-tuženika važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 1.749,33 eur, a koja razlika je plaćena I-tuženiku. Nadalje je utvrđeno da ukoliko bi za cijelo vrijeme trajanja kredita primijenili kamatnu stopu od 6,75% i tečaj na dan isplate kredita da bi dug prema II-tuženiku na dan 13.11.2013., kada je II-tuženik izvršio uplatu kredita u iznosu od 82.293,87 kn, s osnove redovnih kamata iznosio 1.378,77 kn te bi se taj dug otplatio 13.1.2014. pa bi preostao više plaćen iznos od 142,40 kn te bi preostale uplate za redovnu kamatu predstavljale više plaćen iznos i iznosile bi 934,06 kn odnosno 123,97 eur. Pri tome su pojedini mjesečni anuiteti zajedno sa datumom njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnim tablicama.

29. Napominje se da su tužitelji ovakvoj dopuni nalaza i mišljenja prigovorili u podnesku od 19.9.2023. (stranica 181 i 182), ali da su na ročištu 21.1.2026. (stranica 240) naveli da istome ne prigovaraju te su konačni tužbeni zahtjev i postavili sukladno tome nalazu i mišljenju. Nadalje se napominje da je I-tuženik u podnesku od 30.9.2025. (stranica 216 i 217) naveo da ne prigovara matematičkom izračunu ovoga vještaka, ali ističe da isti ne pridonosi rješenju ovoga spora s obzirom na to da je isti izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF.

30. Međutim, sud je navedeni nalaz i mišljenje vještaka, nakon što se je isti usmeno očitovao i na navode II-tuženika iz podneska od 20.10.2023. (stranica 183-185) ističući da je pravno pitanje trebaju li se uzeti u obzir za izračun razlike s osnova promjene kamatne stope uplate prema II-tuženiku, prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan jer je ovo vještačenje obavljeno sukladno zadatku određenom od strane ovoga suda.

31. Temeljem objedinjenog pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. ovaj sud je utvrdio da je I- tuženikov prigovor zastare djelomično osnovan jer sukladno tome pravnom shvaćanju ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pa kako iz navedenoga proizlazi da zastarni rok za utuženo potraživanje, dakle, ne počinje teći tek od dana pravomoćnosti ove presude kojom je naknadno ustanovljena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, to je za potraživanje I i II- tužitelja s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila zastara jer se u konkretnom slučaju radi o tražbini koja temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina te je ovaj rok protekao jer je od 13.6.2014., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. pa do podnošenja predmetne tužbe tj. do 24.1.2020. proteklo više od pet godina. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev I i II-tužitelja za isplatu iznosa od 295,65 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom kao i za isplatu iznosa od 123,97 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom jer se ovo potraživanje odnosi na preplatu do koje je došlo zbog utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

32. Za potraživanje I i II-tužitelja s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli zastara nije nastupila jer od pravomoćnog okončanja postupka kolektivne zaštite potrošača u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. pa do 24.1.2020., kada je podnesena tužba u ovome predmetu, nije protekao navedeni zastarni rok od pet godina. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a za taj dio potraživanja jer je taj parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe od 4.4.2012., dok navedeno potraživanje dospijeva od 31.10.2008. do 13.11.2013. pa je navedeno potraživanje izvan petogodišnjeg roka zastare jer je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare te je temeljem odredbe čl. 245. st. 1. ZOO-a za to potraživanje zastara počela teći iznova pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

33. Stoga je u izreci presude pod točkom I. naloženo I-tuženiku da I i II-tužiteljima solidarno, a jer nije sporno između tužitelja da su I-tužitelj i prednica II-tužitelja zajedno otplaćivali predmetni kredit, temeljem stjecanja bez osnova sukladno utvrđenju iz provedenog financijskog vještačenja ukupno isplati iznos od 1.749,33 eur na ime preplate zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli pri čemu im je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je I- tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj, dok je pod točkom II. izreke presude odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva I i II-tužitelja u odnosu na I-tuženika za isplatu daljnjih 4.027,63 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom (5.776,96 eur umanjeno za dosuđeni iznos od 1.749,33 eur).

34. Uvidom u predmet Općinskog suda u Zlataru poslovni broj Povrv-67/2015 utvrđeno je da se taj postupak vodio u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranje d.d. protiv ovdje I-tužitelja i prednice II-tužitelja radi isplate iznosa od 72.917,84 kn sa zateznom kamatom od 14.11.2013. koji iznos je tamošnji tužitelj, prema tvrdnji iz tužbe, isplatio ovdje I-tuženiku na temelju Ugovora o osiguranju tj. na temelju pokrića za rizik neisplate odnosno neuredne isplate kreditnih anuiteta ovdje I-tužitelja i prednice II-tužitelja, a nakon što je ovdje I-tuženik istima otkazao ugovor o kreditu od 7.3.2008. i to dana 27.9.2013. s time da je ovdje II-tuženik ovdje I-tuženiku isplatio iznos od ukupno 82.293,87 kn i to dana 13.11.2013., ali su mu ovdje I-tužitelj i prednica II-tužitelja nakon toga uplatili dio duga. Navedeni postupak je pravomoćno okončan presudom od 10.4.2018. kojom je ovdje I-tužitelju i prednici II-tužitelja naloženo platiti ovdje II-tuženiku iznos od 63.366,26 kn sa zateznom kamatom od 16.3.2018.

35. Napominje se da je tužbeni zahtjev I i II-tužitelja u odnosu na II-tuženika odbijen je u cijelosti zbog promašene pasivne legitimacije imajući u vidu da I i II-tužitelji potražuju isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a da II-tuženik nije ugovorna strana iz toga Ugovora o kreditu niti je to postao nakon što mu je I-tuženik ustupio svoju tražbinu iz toga Ugovora o kreditu. Naime, to što je ustupom tražbine i prava iz predmetnog Ugovora o kreditu došlo do promjene vjerovnika na način da je tražbinu ovlašten zahtijevati II-tuženik, kao novi vjerovnik, od tužitelja kao dužnika, ne znači da bi u konkretnom slučaju došlo do prijenosa Ugovora o kreditu kojim bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog ugovora u smislu odredbe čl. 127. st. 1. ZOO-a. Stoga je u konkretnom slučaju pasivno legitimiran samo I-tuženik koji je formulirao sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

36. Odluka o trošku postupka I-tužitelja u odnosu na I-tuženika donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a tako što je najprije utvrđeno da je I-tužitelj uspio u pogledu visine tužbenog zahtjeva sa 30,28% (od ukupno zatraženih 5.776,96 eur dosuđeno mu je samo 1.749,33 eur), a u dokazivanju pravne osnove 75% (jer je uspio u dokazivanju da su ništetne ne samo odredbe o valutnoj klauzuli, već i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i sa isplatom zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli) što ukupno iznosi 105,28%, dok je I-tuženik uspio u pogledu visine tužbenog zahtjeva sa 69,72%, a u dokazivanju pravne osnove sa 25% što ukupno iznosi 94,72% pa je valjalo od postotka I-tužitelja tj. od 105,28 oduzeti I-tuženikov postotak tj. 94,72% jer je I-tužitelj stranka koja je u većoj mjeri uspjela. Na taj način utvrđen je uspjeh I-tužitelja od 10,56%, a nakon što se navedeni postotak podijeli sa dva (pravna osnova i visina) dobiva se I-tužiteljev konačni uspjeh u sporu od 5,28%.

37. Trošak I-tužitelja odnosi se zastupanje po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podnesaka od 7.12.2020., 8.3.2022., 1.6.2022., 19.9.2023. i 13.1.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 21.4.2021. i 21.1.2026. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 1.600,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 400,00 eur pa to onda ukupno iznosi 2.000,00 eur. S obzirom na postignut uspjeh u sporu I-tužitelju je priznato samo 5,28% toga iznosa tj. iznos od 105,60 eur koliko je I-tuženiku pod točkom II. izreke rješenja i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 27.2.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

38. I i II-tužiteljima su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

39. Napominje se da sud nije odlučivao o trošku postupka II-tuženika i I-tužitelja jer je II-tuženik na ročištu 21.1.2026. (stranica 242) izričito naveo da ne potražuje naknadu parničnog troška, dok II-tužitelj konačno nije zatražio naknadu parničnog troška.

U Zagrebu, 27. veljače 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude i rješenja.

DNA:

- punomoćnici I-tužitelja

- II-tužitelju

- punomoćnicima I-tuženika

- II-tuženiku