REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-308/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Aleksandri Gumzej, na prijedlog više sudske savjetnice Teodore Gregurić Šoštarić, u pravnoj stvari tužitelja AUTO KANTOCI d.o.o., OIB: 61995520253, Samoborska cesta 118b, zastupan po punomoćniku Ivanu Županu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d. OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Lidija Klepo, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 45,50 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 28. siječnja 2026., održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 45,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 11. listopada 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabi lnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamatama na iznos od 45,50 EUR po stopi koja prelazi stopu određenu u točki I. izreke presude, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR sa zateznim kamatama na taj iznos od 27. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi zaprimljenoj 21. siječnja 2025. navodi da je 24. lipnja 2024. nastala šteta na vozilu marke KIA SPORTAGE, registarskih oznaka [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika RĆ koji je kod tuženika imao ugovorenu policu kasko osiguranja. Nadalje, da je oštećenik prijavio štetni događaj te da su djelatnici tuženika 12. srpnja 2024. procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 240503208322/1, nakon čega da je tuženik utvrdio da je zahtjev tužitelja osnovan te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela, ali da je time samo djelomično podmiren iznos predmetne štete. Naime, navodi da je oštećenik svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje) i da je tužitelj predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Ističe da oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i da ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, a da su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja te Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga . Nadalje, da je oštećenik za svoj popravak odabrao tužitelja koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi i koji je vozilo preuzeo i izvršio popravak te je za svoju uslugu ispostavio račun broj 1504/01/02 u ukupnom iznosu od 865,89 EUR (PDV uključen), a koji iznos je tuženik dužan podmiriti kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Međutim, tuženik da je predmetni račun ovjerio odnosno likvidirao na iznos od 687,67 EUR, nakon ugovorene odbitne franšize u iznosu od 132,27 EUR., dok razliku od 45,50 EUR nije platio navodeći da je to cijena rada limara i lakirera koju oni priznaju. Tužitelj ističe da na izvidu štete nije napisana cijena sata rada koju tuženik priznaje, a da je tužitelj likvidirao svoj rad na 37,00 EUR plus PDV u ovoj šteti, čime da se dokazuje da tuženik priznaje cijene proizvoljno iako da svaki gospodarski subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi. Nadalje, da tuženik umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost, a da je takvo postupanje zabranjeno što potvrđuju sudska praksa i stavovi nadležnih državnih agencija. Obzirom na sve navedeno, da su ustupitelj/ oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila i ovlaštena osoba tužitelja sklopili 11. listopada 2024. ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 45,50 EUR na primatelja tj. tužitelja te o tome obavijestili tuženika. Tužitelj stoga predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 45,50 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate i trošak parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 20. veljače 2025. osporio aktivnu i pasivnu legitimaciju te osporio osnovanost i visinu potraživanja tužitelja. Ističe da prilikom procjene štete i izrade izvida štete procjenitelj tuženika je ukazao oštećeniku/ osiguraniku na odredbe Uvjeta kasko osiguranja i da mjesto popravka sukladno Uvjetima određuje tuženik. Također, da je oštećenik upozoren da će se troškovi popravka u drugoj radionici priznati u visini kalkulacije troškova popravka u predloženim servisima, a da je oštećenik svjesno i voljno odlučio popraviti vozilo u drugom mjestu i na taj način svjesno i voljno zaobići obveze koje proizlaze iz ugovora o kasko osiguranju, unatoč upozorenju da će se troškovi koji nastanu popravkom u drugoj radionici priznati u visini kalkulacije troškova popravka u radionicama navedenima u uputi o radionici za popravak vozila. Tuženik je osporio navodni službeni cjenik radionice tužitelja jer da da ga je tužitelj izdao sam sebi te da isti nije i ne može biti relevantan kao mjerodavan dokaz o cijeni sata, da se ne može ispitati na koji način je ista određena niti da tužitelj dostavlja dokaze koji bi bili u skladu s cjenikom. Nadalje, da predmetni račun nije dokaz je je isti sporan i osporen. Tuženik dostavlja račune ovdje tužitelja iz kojih da je razvidno da je tužitelj nakon 2. siječnja 2024. ispostavljao račune s nižom satnicom, a protivno svom navodnom cjeniku odnosno službenoj cijeni sata navedenog u tužbi. Stoga, da tužitelj ne primjenjuje svoj cjenik prema svima isto i da dostavljeni cjenik nije službena cijena rada jer da se nekima naplaćuje ispod navodne cijene, nekima po navodnoj cijeni, a da neki plate dvostruko više cijene. Tuženik ističe da vozilo nije popravljeno sukladno izvidu štete te da je šteta na taj način preuveličana. Slijedom navedenoga, predlaže nakon provedenog dokaznog postupka odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troška tuženiku.

3. Podneskom od 10. ožujka 2025. tužitelj se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu. Tužitelj ističe da je sklapanjem predmetnog ugovora o ustupu tražbine te poslanom notifikacijom tuženiku o izvršenom ustupu potraživanja radi ispunjenja kojom je isti obaviješten u smislu odredbe članka 82. Zakona o obveznim odnosima evidentno da se u konkretnom slučaju više ne radi o obvezno pravnom odnosu koji se tiče tužitelja i oštećenika već o pravnom odnosu između tužitelja i tuženika. Tužitelj smatra da tuženik neosnovano osporava pasivnu legitimaciju jer da je iz ponude tuženika od 10. listopada 2024. proizlazi da je isti utvrdio da je odštetni zahtjev koji je oštećenik predao tuženiku kao odgovornom osiguratelju prema polici kasko osiguranja oštećenika pravno osnovan te da se tuženik putem ove iste ponude obvezao na isplatu u iznosu od 687,67 EUR ukupne osigurnine po odštetnom zahtjevu. Osporava navode tuženika da bi isplatom u iznosu od 687,67 EUR ispunio cijelu svoju obvezu budući da je iz priložene dokumentaciju uz tužbu vidljiva razlika između tužiteljevog ukupnog računa broj 1504/01/02 i iznosa djelomične isplate tuženika te da se sukladno tome radi o nepodmirenom iznosu od 45,50 EUR. Ističe da tužitelj svaki račun popravka izdaje sukladno službenom cjeniku, osim prema subjektima s kojima ima Ugovor o poslovnoj suradnji glede visine cijene sata rada, a da takav ugovor nije sklopljen s oštećenikom. Tužitelj osporava navode tuženika da vozilo nije popravljeno sukladno izvidu štete, s time da je tužitelj obračunao vrijeme popravka vozila za limarske radove u trajanju od 2,80 sati, a što u cijelosti odgovara tuženikovoj procjeni iz izvida štete br. 240503208322/1 te računu popravka br. 1504/01/02. Nadalje, da tuženik nema pravo sam ocjenjivati vrijednost rada, odnosno visinu satnice tužitelja kao neovlaštenog servisera te na bilo koji način ograničavati svoju obvezu u odnosu na visinu satnice, a kako stranke svoje odnose slobodno uređuju, to da su dužne u smislu odredbe čl. 9. ZOO-a i izvršavati preuzete obveze pod pretpostavkom da to nije u suprotnosti Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. U prilog iznesenom tužitelj citira sudsku praksu te dostavlja račune i dokaze o plaćanju u kojima druga osiguravajuća društva priznaju i isplaćuju cijenu sata rada neovlaštenih servisera koji imaju i veću satnicu od tužitelja, dok čak tuženik u istovrsnim slučajevima priznaje i isplaćuje cijenu radnog sata ovlaštenim serviserima u visini od 40,00 EUR / sat uvećano za pripadajući PDV.

4. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica, te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izveo dokaze čitanjem sljedećih isprava: računa broj: 1504/01/02 od 10. listopada 2024. (list 9 spisa), zapisnika o izvidu štete broj: 240503208322/1 od 12. srpnja 2024. (list 10 spisa), preslike prometne dozvole za vozilo reg. oznake [registarska oznaka] i osobne iskaznice RĆ (listovi 11-13 spisa), upute tuženika o radionici za popravak vozila i suglasnosti na uputu o radionici za popravak vozila od 22. srpnja 2024. (listovi 14-17, 86-88, 92 i 171 spisa), dopisa tuženika o ponudi (list 18 spisa), izvatka po transakcijskom računu od 14. listopada 2024. (listovi 19-20 spisa), cjenika tužitelja (list 21 spisa), ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 11. listopada 2024. (listovi 22-24 spisa), notifikacije o ustupu tražbine radi ispunjenja od 11. listopada 2024. (listovi 25-26 spisa), e-mail komunikacije stranaka (listovi 27, 89-91 spisa), sudske prakse (listovi 28-50, 53-63 i 159-169 spisa), dopisa Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (listovi 51-52 spisa), dopisa Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020 ., KLASA: 034-08/18-01-093, URBROJ: 580-09/84-2020-043 (listovi 64-67 spisa), police kasko osiguranja cestovnih vozila broj: 8305074839 (listovi 96-97 spisa), Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila od 1. srpnja 2024. (listovi 98-136 spisa) i financijske dokumentacije (računa i dokaza o izvršenoj uplati) koja nije neposredno vezana uz ovaj predmet (listovi 93-95, 142-158 i 170 spisa).

5. S obzirom na vrijednost predmeta spora od 45,50 EUR, odnosno da se radi sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 502. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine‟ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) , sud je prilikom donošenja odluke o dokazima koji će se provesti, a vodeći računa o nače lu ekonomičnosti postupka, odlučivao primjenom odredbe članka 464.a ZPP-a kojom je određeno da u sporovima male vrijednosti sud može, ako ocijeni da bi utvrđivanje činjenica važnih za rješenje spora moglo biti povezano s nerazmjernim teškoćama i troškovima, o postojanju tih činjenica zaključiti po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir isprave koje su stranke priložile te njihove iskaze ako je sud izveo dokaz saslušanjem stranaka.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 45,50 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na temelju ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 11. listopada 2024. kojim je osiguranik tuženika ustupio tužitelju potraživanje iz police osiguranja automobilskog kaska u iznosu od 45,50 EUR, a koji iznos se odnosi na nepodmireni dio računa ispostavljen za popravak osiguranog vozila.

8. Među strankama nije sporno da je u vrijeme nastanka štetnog događaja oštećenik s tuženikom imao sklopljenu policu automobilskog kaska, nastanak samog štetnog događaja i da je tuženik nadoknadio štetu po cijeni radnog sata koja je manja od one koju je odredio tužitelj.

9. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija, pasivna legitimacija, pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva koju tužitelj temelji na ugovoru o ustupanju potraživanja s oštećenikom RĆ te zatraženi tijek i stopa zakonskih zateznih kamata.

10. Da bi sud utvrdio aktivnu i pasivnu legitimaciju stranaka, potrebno je analizirati obveznopravni odnos oštećenika i tuženika, oštećenika kao ustupitelja i tužitelja te konačno i parničnih stranaka.

11. Iako tuženik formalno osporava vlastitu pasivnu legitimaciju, a što podrazumijeva osporavanje da je RĆ sklopio ugovor o kasko osiguranju vozila s tuženikom kao osiguravateljem, tuženik sadržajno priznaje da je u vrijeme nastanka osiguranog slučaja bio kasko osiguratelj predmetnog vozila, budući da ukazuje na to da je kod procjene štete i izrade izvida štete procjenitelj tuženika ukazao oštećeniku/osiguraniku na odredbe Uvjeta kasko osiguranja i da mjesto popravka sukladno Uvjetima određuje tuženik. Osim toga, tuženik je u spis predmeta dostavio policu kasko osiguranja broj: 8305074839, a ovaj broj police naveden je i na zapisniku tuženika o izvidu štete broj 240503208322/1, slijedom čega je osporavanje pasivne legitimacije neosnovano.

12. U odnosu na osporavanje aktivne legitimacije tužitelja, sud je trebao ispitati postoji li tražbina RĆ prema tuženiku u preostalom iznosu osigurnine.

13.1. Odredbom članka 921. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:

35/2005.,41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o osiguranju osiguratelj obvezuje ugovaratelju osiguranja isplatiti osiguraniku ili korisniku osiguranja osigurninu ako nastane osigurani slučaj, a ugovaratelj se osiguranja obvezuje osiguratelju platiti premiju osiguranja.

13.2. Nadalje, u odnosu na osiguranje imovine, odredbom članka 949. stavka 1. i 2. propisano je da se osiguranjem imovine osigurava naknada za štetu koja bi se dogodila u imovini osiguranika zbog nastupanja osiguranog slučaja te da iznos osigurnine ne može biti veći od štete koju je osiguranik pretrpio nastupanjem osiguranog slučaja. Odredbom članka 949. stavka 4. ZOO-a propisano je da su pravovaljane odredbe ugovora kojima se naknada ograničuje na manji iznos od iznosa štete.

14. Ako tuženik nije za predmetni štetni događaj svome osiguraniku isplatio osigurninu koja je dostatna za pokriće troškova otklanjanja cjelokupne štete nastale na osiguranom vozilu u predmetnom štetnom događaju koji predstavlja osigurani slučaj, tada je osiguranik RĆ imao prema tuženiku tražbinu po osnovi isplate ostataka osigurnine.

15.1. Na temelju članka 80. stavka 1. ZOO-a vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o novčanoj tražbini osiguranika po osnovi naknade na temelju kasko osiguranja prema tuženiku kao osiguratelju, to se ne radi o tražbini koja bi sukladno citiranoj odredbi bila neprenosiva.

15.2. Sukladno odredbi čl. 82. st. 1. ZOO-a za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju.

15.3. Odredbom članka 84. stavka 1. ZOO-a propisano je da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

15.4. Nadalje, prema odredbi čl. 88. st. 1. ZOO kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine. Prema st. 2. ovog članka, kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu. U oba slučaja primatelj je dužan predati ustupitelju sve što je primio preko iznosa svoje tražbine prema ustupitelju. U slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju (čl. 88. st. 3. i 4. ZOO).

16. Sud je na temelju Ugovora o ustupanju tražbine umjesto ispunjenja utvrdio da oštećenik kao ustupitelj ima novčano potraživanje prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 45,40 EUR sukladno računu br. 1504/01/02 u ukupnom iznosu od 865,89 EUR za izvršeni popravak oštećenja na njegovom vozilu, a koji popravak da je dužan u konačnici platiti tuženik na temelju police kasko osiguranja oštećenika i izvida štete tuženika broj 240503208322/1. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je tuženik po računu za popravak štete br. 1504/01/02 podmirio iznos ustupitelju kao vlasniku vozila od 687,67 EUR (nakon ugovorene odbitne franšize u iznosu od 132,72 EUR), čime da tuženik nije podmirio iznos od 45,50 EUR, stoga da tužitelj kao primatelj i dalje ima potraživanje prema ustupitelju u iznosu od 45,50 EUR. Slijedom navedenoga, RĆ kao ustupitelj tražbine (cedent), radi namirenja svoje preostale novčane obveze u iznosu od 45,50 EUR prema tužitelju kao primatelju tražbine (cesionaru), ustupa tužitelju tražbinu u iznosu od 45,50 EUR koju ima prema tuženiku kao dužniku (cesusu), s time da se njegova obveza prema tužitelju gasi odnosno smanjuje tek kad tužitelj kao primatelj naplati ustupljenu tražbinu od dužnika (čl 2. Ugovora). Dakle, u konkretnom se slučaju, prema sadržaju ugovora o ustupu, radi o ustupu tražbine radi ispunjenja pa obveza tuženikovog osiguranika prema tužitelju, po osnovi isplate naknade za izvršeni popravak vozila, prestaje tek kad tužitelj naplati od tuženika ustupljenu mu tražbinu po osnovi naknade iz osiguranja. Tuženik je o ustupanju tražbine obaviješten putem e-maila 27. prosinca 2024. (list 27 spisa).

17. S obzirom na sadržaj navedenog pravnog posla, a imajuću u vidu prethodno citirane zakonske odredbe o ustupu potraživanja, nedvojbeno je da je tužitelj aktivno legitimiran potraživati isplatu utuženog iznosa.

18. Šteta se u smislu odredbe članka 1085. stavka 1. ZOO-a prvenstveno popravlja uspostavljanjem prijašnjeg stanja. U konkretnom slučaju, to znači plaćanje nastalih troškova popravka vozila budući da oštećenik sam daje vozilo kao oštećenu stvar na popravak nakon čega dobije natrag svoju stvar u onakvom stanju u kakvom je postojala prije oštećenja. Naknada u novcu dosudit će se oštećeniku ako on to zahtijeva, a okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja (članak 1085. stavak 4. ZOO-a).

19. Uvidom u račun tužitelja broj 1504/01/02 od 10. listopada 2024. sud je utvrdio da je izrađen na memorandumu tužitelja, da je tužitelj predmetni račun izdao RĆ za popravak vozila Kia Sportage, registarskih oznaka [registarska oznaka], pri čemu je kao mjesto troška naznačeno Euroherc osiguranje i broj štete: 240503208322. U konkretnom slučaju popravak vozila sastojao se od zamjene oštećenih dijelova (staklo prednje, brtva stakla, ljepilo za staklo set), potrošnog materijala i autolimarskih radova. Također, iz predmetnog računa je razvidno da je za limarske radove utrošeno 2,8 sati rada i da je cijena radnog sata za tu vrstu usluge 37,00 EUR. Usporedbom broja sati rada potrebnih za popravak vozila prema zapisniku o izvidu štete (list 10 spisa) i predmetnom računu vidljivo je kako nema razlike, odnosno da fond radnih sati iznosi 2,8 sati.

20. Nadalje, iz cjenika tužitelja vidljivo je da je izrađen na memorandumu tužitelja, da je cijena autolimarskih radova naznačena u iznosu od 37,00 EUR bez PDV-a. Cjenik je u primjeni od 2. siječnja 2024., čime je primjenjiv upravo u ovom sporu i na račun koji je izdan u listopadu 2024. Cjenik je ovjeren potpisom i pečatom tužitelja (list 21 spisa).

21. Uvidom u račun i cjenik tužitelja, sud je utvrdio da je cijena radnog sata limara obračunata na računu tužitelja broj 1504/01/02 od 10. listopada 2024. obračunata u skladu s tužiteljevim cjenikom. Budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u predmetnom računu obračunao cijene u skladu sa svojim cjenikom, sud je navedene isprave prihvatio kao vjerodostojne, a tuženikove tvrdnje da tužitelj u nekim slučajevima obračunava cijene koje nisu u skladu dostavljenog cjenika ocjenjuje kao pravno irelevantne za odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu.

22. Uvidom u dopis tuženika od 10. listopada 2024. (list 18 spisa) sud je utvrdio da je tuženik ocijenio osnovanim zahtjev za naknadu štete za vozilo oštećenika RĆ, reg. oznake [registarska oznaka] te da obračunati iznos naknade štete, nakon umanjenja za odbitnu franšizu u iznosu od 132,72 EUR, iznosi ukupno 687,67 EUR. Na predmetnom dopisu naznačeno je da je visina štete procijenjena na temelju izvida štete od 12. srpnja 2024. te da je iznos naknade umanjen za trošak rada u iznosu od 45,50 EUR odnosno za utuženi iznos.

23. Iz navedenoga sud je utvrdio da tuženik oštećeniku nije u cijelosti naknadio štetu na vozilu prema polici kasko osiguranja, a budući da je iz dopisa tuženika razvidno da je izvršeno umanjenje za limarske radove i to u iznosu od 45,50 EUR:

24. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da je tuženikov prigovor u odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva neosnovan.

25. Ovdje valja istaknuti da, iako je tuženik osporio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, iz isprava u spisu, a posebno iz dopisa tuženika od 10. listopada 2024. (list 18 spisa), razvidno je da zapravo sporna razlika između cijene sata rada tužitelja za uslugu izvršenih limarskih i cijene sata rada koju je tuženik priznao u mirnom postupku. Naime, stav je tužitelja da je oštećenik odabirom tužitelja za popravak svog vozila pridonio da šteta bude veća nego što bi inače i taj doprinos se izražava upravo kroz iznos za koji je umanjena cijena rada i koji sada čini utuženi iznos.

26. Stav o tome da oštećenik kao potrošač ima pravo odabrati servisnu radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo i da pri tome nije ograničen radionicama koje su ugovorni partneri tuženika izrazila je i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja u svojim smjernicama: " (...) AZTN smatra kako bi u slučaju štetnog događaja na vozilu oštećena osoba trebala u mjestu prebivališta imati pravo izbora auto servisne radionice registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja vozila, koja će obaviti popravak vozila prema cijenama uredno istaknutim u svome cjeniku, temeljem kojih redovno posluje na tržištu te plaća poreze i doprinose, uz zadovoljen kriterij kvalitete popravka. Nadalje, "(...) AZTN ističe kako je nužno da oštećenik ima pravo samostalno odabrati auto servisnu radionicu neovisno o tome je li riječ o radionici koja je uvrštena u mrežu ugovornih servisa ili ne." Isti stav iznijela je i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (dalje: HANFA), a što je razvidno iz e-mail komunikacije od 3. srpnja 2015. (list 37 spisa): "Oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja." U odnosu na ne/priznavanje cijene radnog sata, HANFA ističe sljedeće: " Agencija napominje da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj cijeni radnog sata će treća osoba obavljati posao u radionici (...)".

27. Iznesene stavove iz prethodne točke o pravu oštećenika da slobodno izabere servisnu radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo prihvaća i ovaj sud. Tuženik ne može vezati svoju obvezu naknade štete nametanjem osiguraniku da popravi vozilo u svojem vlasništvu u točno određenoj servisnoj radionici. Također, sukladno načelima slobodnog tržišta, svaka radionica ima pravo samostalno određivati cijenu radnog sata , a opstanak na tržištu ovisit će o potražnji za uslugama koje pruža uz cijenu koju pritom naplaćuje. Kod odabira radionica za popravak vozila potrošači uzimaju u obzir više parametara poput znanja i iskustva majstora, brzine obavljanja usluge, blizine mjesta boravišta i dr., budući da svaka radionica nema istu kvalitetu rada. Kad bi se prihvatio stav osiguravajućih kuća da mogu slobodno procjenjivati je li cijena radnog sata određene radionice prihvatljiva i, istu umanjivati ako smatraju da je previsoka, to bi predstavljalo zadiranje u tržišno nadmetanje te bi takve radionice bile dovedene u nepovoljniji položaj u odnosu na konkurenciju. Stoga činjenica da postoje druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila niža ne predstavlja doprinos oštećenika u smislu odredbe članka 1092. ZOO-a (tako i u presudama Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-3786/2022-2 od 26. travnja 2023. i Pž- 914/2024 od 18. ožujka 2024.).

28. Također, s obzirom da stranke svoje odnose slobodno uređuju, one su dužne i izvršavati tako preuzete obveze sukladno članku 9. ZOO-a dokle god to nije u suprotnosti Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Stoga je tuženik, koji nije ugovorno ograničio svoju odgovornost u odnosu na cijenu radnog sata servisnih radionica, a takvo ograničenje nije propisano ni zakonom, dužan u cijelosti podmiriti nastalu štetu.

29. Slijedom navedenoga, sud je utvrdio da je tužitelju u odnosu na neplaćenu razliku cijene radnog sata nastala šteta u utuženom iznosu te mu je tuženik kao osiguratelj oštećenika, a koji je predmetno potraživanje ustupio tužitelju, na temelju odredbe članka 1085. stavka 1. i 4. ZOO-a dužan naknaditi u vezi s odredbama članka 80. stavka 1. i 84. stavka 1. ZOO-a, te je stoga valjalo odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

30.1. Odredbom članka 81. stavka 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate.

30.2. Sukladno navedenoj odredbi, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate. Prema odredbi točke 4.1. st. 4. čl. I. glave F, Uvjeta za kasko osiguranje je propisano da dok djelomičnih šteta dospijeće nastupa podnošenjem računa o urednom dovođenju oštećenog vozila u prvobitno stanje, pa imajući u vidu da je tuženik 10. listopada 2024. odgovorio na zahtjev za isplatu osigurnine i priznao štetu u iznosu od 687,67 EUR time je i potvrdio da mu je predmetni račun podnesen sukladno predmetnoj odredbi Uvjeta pa budući je tužitelj potraživao zatezne kamate od 11. listopada 2024., to je sud sukladno odredbi članka 2. stavka 1. ZPP-a dosudio zatezne kamate kako je tužitelj i zahtijevao.

30.3. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s člankom 29. stavkom 2. ZOO -a za odnose izvan trgovačkih ugovora jer oštećenik RĆ kao ustupitelj, a time ni tužitelj kao primatelj, nisu u odnosu koji bi proizlazio iz trgovačkog ugovora, već se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete, na što je osnovano ukazao tuženik.

30.4. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke presude.

31. Sud nije izveo dokaz prometno- tehničkog vještačenja i financijskog vještačenja na okolnost visine cijene sata rada koji su predložile obje stranke iz razloga navedenih pod točkama27. i 28. presude, a i ocijenio je da bi to s obzirom na vrijednost predmeta spora bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Odbijen je tužiteljev dokazni prijedlog za saslušanjem oštećenika RĆ i ovlaštene osobe tužitelja, kao i tuženikov prijedlog za saslušanjem Danijela Dropuljića kao procjenitelja tuženika jer je i bez provedbe navedenih dokaza činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno. Također, sud je odbio tuženikov prijedlog da se od AUTOPOINT d.o.o., Vodovodna 20a, Zagreb i Kristal d.o.o., Savska cesta 128, Zagreb, zatraži podatak o cijeni rada sata autolimara i autolakirera u vrijeme popravka oštećenog vozila kao neprikladne za utvrđivanje pravno odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari.

32. Odluku o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a. Visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" , broj: broj: 138/2023., dalje u tekstu: Tarifa) i zahtjeva tuženika (list 177 spisa), a visina sudskih pristojbi na temelju Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 37/2023., dalje u tekstu: TSP).

33. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove postupka te je tuženiku sukladno citiranim zakonskim odredbama dosuđena naknada troškova parničnog postupka prema vrijednosti spora, odnosno priznata mu je jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u vrijednosti od 50 bodova (Tbr. 7./9. Tarife), a što sukladno Tbr. 54. Tarife iznosi 100,00 EUR. Navedeni iznos valjalo je, sukladno traženju tužitelja, uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife), stoga je tužitelju na ime troškova parničnog postupka priznato ukupno 125,00 EUR.

34. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR na temelju odredbe članka 4. stavka 1. u vezi s člankom 7. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/2018. i 51/2023., dalje: ZSP), a sve u vezi s Tar.br.1. TSP, kao i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR u skladu s čl. 4. st. 4. ZSP i Tbr. 2.1. TSP, jer je tužitelj obveznik plaćanja te pristojbe kao stranka koja je uspjela sa zahtjevom u sporu. Slijedom navedenoga, sud je tužitelju dosudio trošak postupka u ukupnom iznosu od 144,91 EUR.

35. Na tako utvrđen iznos troška postupka tužitelju su dosuđene zatezne kamate koje se obračunavaju počevši od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. ZOO-a za ostale odnose, a u skladu s odredbom čl. 30. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. i 114/22.). Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

36. Budući da je tuženik koji je postavio zahtjev za naknadom troška parničnog postupka u cijelosti izgubio parnicu, to je sud odlučio kao u točki IV. izreke presude.

U Zagrebu 27. veljače 2026.

Sutkinja:

Aleksandra Gumzej

Nacrt odluke izradila:

Teodora Gregurić Šoštarić, viša sudska savjetnica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 (petnaest) dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a (čl. 467. st. 1. ZPP-a).