Zakon.hr

Poslovni broj: P-1189/2019-27

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužitelja ĐŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. Zagreb , nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 16. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 27. veljače 2026. kao dana donošenja i objave presude

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju ĐŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.454,84 EUR-a (šest tisuća četiristo pedeset četiri eura i osamdeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

na iznos od 1,29 EUR-a od 13.07.2010. do isplate;

na iznos od 108,14 EUR-a od 28.08.2010. do isplate;

na iznos od 130,95 EUR-a od 23.09.2010. do isplate;

na iznos od 219,43 EUR-a od 20.11.2010. do isplate;

na iznos od 120,51 EUR-a od 30.12.2010. do isplate;

na iznos od 192,59 EUR-a od 12.03.2011. do isplate;

na iznos od 105,94 EUR-a od 09.04.2011. do isplate;

na iznos od 106,18 EUR-a od 16.04.2011. do isplate;

na iznos od 59,16 EUR-a od 18.05.2011. do isplate;

na iznos od 79,64 EUR-a od 31.05.2011. do isplate;

na iznos od 119,64 EUR-a od 23.07.2011. do isplate;

na iznos od 138,54 EUR-a od 02.09.2011. do isplate;

na iznos od 66,37 EUR-a od 10.09.2011. do isplate;

na iznos od 305,92 EUR-a od 27.09.2011. do isplate;

na iznos od 118,96 EUR-a od 25.10.2011. do isplate;

na iznos od 241,80 EUR-a od 30.12.2011. do isplate;

na iznos od 131,07 EUR-a od 17.04.2012. do isplate;

na iznos od 404,14 EUR-a od 21.04.2012. do isplate;

na iznos od 60,93 EUR-a od 21.07.2012. do isplate;

na iznos od 286,56 EUR-a od 03.08.2012. do isplate;

na iznos od 172,54 EUR-a od 14.08.2012. do isplate;

na iznos od 76,37 EUR-a od 25.09.2012. do isplate;

na iznos od 155,98 EUR-a od 16.10.2012. do isplate;

na iznos od 258,58 EUR-a od 25.12.2012. do isplate;

na iznos od 40,65 EUR-a od 05.03.2013. do isplate;

na iznos od 104,97 EUR-a od 23.04.2013. do isplate;

na iznos od 185,82 EUR-a od 25.04.2013. do isplate;

na iznos od 74,27 EUR-a od 11.07.2013. do isplate;

na iznos od 485,05 EUR-a od 12.07.2013. do isplate;

na iznos od 128,50 EUR-a od 30.08.2013. do isplate;

na iznos od 205,95 EUR-a od 25.10.2013. do isplate;

na iznos od 309,62 EUR-a od 28.12.2013. do isplate;

na iznos od 180,03 EUR-a od 01.01.2014. do isplate;

na iznos od 132,73 EUR-a od 25.01.2014. do isplate;

na iznos od 186,34 EUR-a od 20.02.2014. do isplate;

na iznos od 193,86 EUR-a od 31.05.2014. do isplate;

na iznos od 130,58 EUR-a od 24.07.2014. do isplate;

na iznos od 68,65 EUR-a od 29.08.2014. do isplate;

na iznos od 66,66 EUR-a od 19.09.2014. do isplate;

na iznos od 41,64 EUR-a od 28.02.2015. do isplate;

na iznos od 10,89 EUR-a od 25.03.2015. do isplate;

na iznos od 130,25 EUR-a od 21.04.2015. do isplate;

na iznos od 117,15 EUR-a od 12.09.2015. do isplate;

a koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.7.2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ĐŽ, [adresa], 40 [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju ĐŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.912,22 EUR-a sa zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 1.10.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. pa do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ĐŽ, [adresa], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.944,98 EUR (tisuću devetsto četrdeset četiri eura i devedeset osam centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 27. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška od 761,21 eura odbija.

IV. Zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova odbija se u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika koja je zaprimljena na sudu 12. lipnja 2019., radi isplate novčanog iznosa koji je prema navodima tužbe više platio tuženiku na temelju sklopljenog ugovora o kreditu zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. U tužbi navodi da je Tužitelj kao korisnik kredita 11.4.2007. s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012400215. U vezi predmetnog Ugovora o kreditu, sklopljen je dana 17.12.2015. Dodatak. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. pod poslovnim brojem P-1401/2012, u toč. 2. utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom drugo tužene Privredne banke Zagreb d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugo tužena Privredna banka Zagreb d,d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugo tužene Privredne banke Zagreb d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time drugo tužena Privredna banka Zagreb postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007. i to člancima 81. i 82. i 90., a od 7.8.2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/09, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznima odnosima. U smislu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, u posebnim parnicama tužitelji se mogu pozvati na pravna utvrđenja iz parnica radi zaštite kolektivnih interesa u kojima je presuđeno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba. U tom slučaju, u posebnim parnicama, sudovi su vezani za utvrđenja iz presude radi zaštite kolektivnog interesa. Pored činjenice vezanosti suda za utvrđenje u postupku vođenom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj ističe da tuženik ništa drugačije nije postupao prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sastavni su dio unaprijed formuliranih i standardnih ugovora tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a niti je mogućnost pojedinačnih pregovora postojala. Nadalje, prilikom sklapanja ugovora, tužitelju nisu dana nikakva pojašnjenja o tome temeljem čega tuženik donosi odluku o promjenama kamatnih stopa, niti pak koja je pritom referentna kamatna stopa, slijedom čega su predmetne ugovorne odredbe nerazumljive. Uslijed svega navedenog, predmetne su ugovorne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Kao takve, iste se ugovorne odredbe smatraju nepoštenima odnosno ništetnim u smislu čl. 81., 82. i 90. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača. Članak 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270 ZOO - a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva. U konkretnom slučaju, činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj tuženiku bio dužan plaćati nije ni određena, a niti odrediva. Naime, kamatna stopa mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelju bilo predočeno, ili dano do znanja, na temelju kojih parametara tuženik donosi svoju odluku o visini promjenjive kamatne stope tako da tužitelj isto nikako nije mogao razumjeti. Neodredivost odnosno neodređenost činidaba proizlazi i iz dodatne činjenice što je, pored promjenjive kamatne stope, tuženik u ugovor ugradio još jedan promjenjivi element-valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Činidba je u konkretnom slučaju ujedno i nedopuštena obzirom je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Uslijed svega navedenog, riječ je o ništetnoj ugovornoj odredbi. Također predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti su s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, koje je načelo sadržano i u odredbama ZZP, a kojim je propisano da su se prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati navedenog načela. Ovo načelo, u konkretnom slučaju, podrazumijeva standard koji je tuženik bio dužan primijeniti te tužitelju, kao slabijoj strani predočiti sve bitne parametre o kojima ovisi njegova odluka da li će se sklopiti predmetni ugovor, pa tako pojasniti i na temelju čega tuženik mijenja predmetnu kamatnu stopu. To sve pogotovo imajući u vidu da je u konkretni Ugovor o kreditu tuženik ugradio i drugi promjenjivi elemenat -valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U prilog tvrdnji da bi predmetne ugovorne odredbe prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja kao potrošača, govori i činjenica da obzirom su predmet i cijena (kao bitni sastojci ugovora, pri čemu su kamate cijena), putem ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bili sadržani u unaprijed formuliranom ugovoru, to je tuženik potpuno izbjegao utjecaj tužitelja na cijenu, sve suprotno odredbama čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Kao i u vezi promjenjive kamatne stope, tužitelj ističe da su predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sastavni dio unaprijed formuliranog i standardnog ugovora tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Uz navedeno, one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ujedno se napominje da su predmetne odredbe nerazumljive obzirom tužitelj iz njih nikako nije mogao i ne može utvrditi promjene tečaja, a niti je tuženik tužitelja upozorio o značenju iste ugovorne odredbe i rizicima koji su uz njih vezani. Tužitelj tako nije imao potpunu predodžbu o stvarnom značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a s druge strane, tuženik tužitelju nije na primjeren način objasnio niti ga informirao o značenju i posljedicama predmetnih ugovornih odredbi. Tako tuženik tužitelja nije upozorio da valutna klauzula švicarski franak nije isto što i valutna klauzula u EUR-o te da je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu švicarski franak. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR-a, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu, pa tako niti u odnosu na švicarski franak. Dalje, tužitelj nije bio upozoren da je švicarski franak valuta koja u vrijeme recesije naglo jača u odnosu na ostale valute. Zbog toga takva valuta nije pogodna odnosno, vrlo je rizična za dužnike. Također, a što je utvrđeno u obrazloženju ranije spomenute prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnim brojem P-1401/2012 od 4.7.2013., Međunarodni monetarni fond višekratno je upozoravao sve banke, pa je tako i tuženik znao, o izvjesnosti rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na EUR-o. Uvažavajući sve navedeno, riječ je o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama u smislu čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača. Jednako tako, a obzirom je riječ o neodređenoj i neodredivoj činidbi, kao i činidbi ugovorenoj protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, to su iste ugovorne odredbe ništetne u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a. Nadalje, riječ je o ugovornim odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 40. ZOO-a, a to posebno imajući u vidu činjenicu da je tužitelj-potrošač slabija ugovorna strana, za razliku od tuženika koji je jača ugovorna strana, ali unatoč tome nije tužitelja informirao i upozorio na prethodno navedene okolnosti. Također, jasno je da je uslijed opisanog došlo značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je predmetni kredit otplaćivao i to uz primjenu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranim odlukama tužene i uz primjenu odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu preplatu 55.727,29 kuna do dana 30.9.2015. pri čemu tužitelj ima pravo potraživati i zakonsku zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta. Tužitelj u ovom trenutku ne raspolaže točnom specifikacijom potraživanja te će isto odrediti po provedenom vještačenju. Obzirom je preplata posljedica ništetnih ugovornih odredbi, to tužitelj ima pravo potraživati vraćanje preplaćenog iznosa. Tužitelj na ovom mjestu napominje da, sklapanjem Dodatka predmetnom Ugovoru o kreditu spomenutog u toč.2. ove tužbe (konverzija), isti nije izgubila pravni interes tražiti povrat preplaćenog iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi, a sve sukladno stavu iznijetom u rješenju Vrhovnog suda RH od dana 12.2.2019. u predmetu pod poslovnim brojem Rev 2868/2018. Obzirom na navedeno, a imajući u vidu da je u tzv. kolektivnom sporu iz kojeg su dijelovi odluka citirani u točkama 3. i 4. ove tužbe, deklaratorno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koji se deklaratorni dio odnosi i na predmetni ugovorni odnos, predlaže se usvojiti postavljeni tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe kako je u ovom slučaju sklopljen Dodatak ugovora kojima je provedena konverzija iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, pa posljedično tužitelj niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Naime, budući da konverzija ima retroaktivni učinak, to treba uzeti kao da je potrošač od početka imao kredit s valutnom klauzulom u EUR. Sklapanjem konverzije za potrošače koji su istu prihvatili otpao je pravni interes za postavljanjem bilo deklaratornog, bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran iz razloga što je upravo sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija kakvu su isti dobrovoljno prihvatili na temelju zakona. S obzirom na to da se konverzija odnosi i na period od trenutka sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje te obuhvaća i utuženo razdoblje predlaže odbiti tužbe ni zahtjev u cijelosti. Protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebno prijedlogu za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine preplate po osnovi promjene kamata i tečaja CHF, jer bi provođenje takvog dokaznog postupka bilo protivno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2025. budući da je tim zakonom jasno i detaljno određen način konverzije koju je tuženik proveo u skladu s odredbama tog zakona. Stoga smatra da tužitelji nema pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje. Osporava i tvrdnje tužitelja da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. Iste su zakonom dopuštene, a tužitelj prilikom sklapanja ugovora niti jednu od tih klauzula nije izdvojio kao spornu ili tražio dodatna pojašnjenja u vezi s tim, a bile su podvrgnute provjeri službenika banke pa konačno i javnog bilježnika. Tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama ocijenivši kako mu sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Tužitelju se te odredbe bile jasne i razumljive. Tužitelj je kao poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije sklapanja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije što je i potvrdio svojim potpisom na ugovoru, a to mu je bilo dodatno pojašnjeno i kod javnog bilježnika. Zaključno tuženik ističe kako je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju su priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka, te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, stoga postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos, jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi ove tužbe), iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Tvrdi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa ista nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu , konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorne varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu, konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula, pa ne može biti predmet bilo kakvog preispitivanja, a posebice ne može biti predmet preispitivanja zakonska odredba kojom je strogo reguliran način provođenja konverzije koja je u konkretnom slučaju sklopljena, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju su priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka, te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, stoga postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos, jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi predmetne tužbe te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. U podnesku od 16. srpnja 2019. tužitelj je postavio novi tužbeni zahtjev za utemeljen na izračunu vještakinje Vlaste Santo Olđa kojim potražuje isplatu iznosa od 53.685,11 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja u podnesku od 5. prosinca 2025. tužitelj je postavio svoj konačni tužbeni zahtjev usklađen s Nalazom vještakinje kojim potražuje isplatu iznosa od 6.454,84 eura na ime preplate s osnova promjene tečaja CHF i kamatnih stopa do provedene konverzije umanjenu za preplatu priznatu konverzijom te isplatu iznosa od 2.912,22 eura na ime razlike glavnice, odnosno za koliko je konvertirana glavnica više utvrđena budući da je nakon konverzije tužitelj nastavio otplaćivati veću glavnicu nego što bi otplaćivao da se kredit nije konvertirao već se plaćao po početnom tečaju, ukupno 9.567,06 eura. O tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud i odlučivao. S obzirom na to da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev veći od prethodnog, time je tužba preinačena, a tuženik se takvoj preinaci tužbe nije protivio.

5. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: dokumentacija predana uz tužbu u omotnici (na stranici 5 spisa), dokumentacija dostavljena uz podnesak tužitelja od 17. srpnja 2019. (na stranicama 2-22 spisa), dokumentacija dostavljena uz odgovor na tužbu (na stranicama 46 -50 spisa), dokumentacija dostavljena uz podnesak tuženika od 19. travnja 2023. (na stranicama 58-62 spisa), dokumentacija uz podnesak tužitelja (na stranicama 79-112 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo Danijeli Podbojec, pročitani su nalaz i mišljenje vještakinje nalaz vještakinje Danijele Podbojec od 22. rujna 2025. (na stranicama 124-156 spisa) te je saslušan i tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja. Napominje se da je tuženik tijekom postupka odustao od dokaznih prijedloga za saslušanjem svjedoka, osobnog bankara.

6. Predmet ovog spora je povrat stečenog bez osnove na temelju ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koje tužitelj smatra ništetnima. S obzirom na to da tužitelj ovom tužbom nije postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, sud je o pitanju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a što je pretpostavka za odlučivanje o kondemnatornom tužbenom zahtjevu, odlučivao kao o prethodnom pitanju.

7. Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita 17. siječnja 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9010955004, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 54.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita te da je tim ugovorom ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju tužene na dan plaćanja,

- da ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbu o valutnoj klauzuli u CHF te da je početna kamatna stopa 4,35% godišnje,

- da je na temelju odluke o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi tuženik jednostrano uvećavao anuitete za iznos povećane kamatne stope,

- da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,

- da je 17. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valute obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita

8. Sporno je između stranaka da li je nastupila zastara tražbine, da li tužitelj ima pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe te da li je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj riješeno temeljem Dodatka sklopljenim između stranaka sukladno ZIDZPK. Sporno je i to da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne.

9. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan, osnovan je u pogledu zahtjeva za isplatu iznosa od 6.654,84 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a neosnovan je u pogledu zahtjeva za isplatu iznosa od 2.912,22 eura.

10. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga š to je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, jer ako se ne primjeni promjenjiva kamatna stopa, ostaje početna, a ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama, a i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan su utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

12. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su 20. rujna 2006. zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita, a tužitelj ga je s tuženikom sklopio kao fizička osoba, potrošač, pa je isti u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

14. Presudom od 4. srpnja 2014. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja. Presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. (Pž - 7129/13) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen. Pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i ona o valjanosti valutne klauzule podržao je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je presudom od 9. travnja 2015. (Revt-249/14) odbio revizije stranaka. Nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba "Potrošača" te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u dijelu kojim je odbijena revizija "Potrošača" protiv pravomoćne presude kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na poštenost valutne klauzule, Vrhovni je sud ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je predmet vraćen na ponovljeni žalbeni postupak Visokom trgovačkom sudu. Presudom od 14. lipnja 2018. (Pž- 6632/17), Visoki trgovački sud je, u ponovljenom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim.

15. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P-47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći i to da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP -a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF, nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su te ugovorne osobe jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači, pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da korisnik kredita glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnima.

17. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.

18. Valutna klauzula i promjenjive kamatne stope su zakonom dopuštene, ali iste ipak mogu biti utvrđene nepoštenima i slijedom toga ništetnima, ako nisu bile transparentne, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nisu bile transparentne, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora bit i svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute; taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne od redbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na s tranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora imat i stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, odlučne informacije u svrhu ispitivanja koje nacionalni sud u tom pogledu mora provesti predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne svima koji su željeli ugovoriti kredit te, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava.

19. Kao što je već rečeno odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da navedene ugovorne odredbe koje je i ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu nisu bile transparentne, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo da banke s korisnicima kredita nisu ugovorile parametre na osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da nisu bili upozoreni na rizike Hrvatska narodna banka ne drži pod kontrolom te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

20. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

21. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina, a teče od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zastara potraživanja za preplaćene kamate nastupila 14. lipnja 2019. za sve banke, osim za Sberbank (Volksbank), za koju zastara preplaćenih kamata nastupa u lipnju 2023., dok zastara potraživanja preplaćenog tečaja CHF nastupa za svih 8 osuđenih banaka u lipnju 2023. Budući da je tužba u ovom predmetu zaprimljena 23. svibnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da ni u tom slučaju nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES -a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13.

22. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Iz samog Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem kao fizičkom osobom, dakle potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da zaključen sa fizičkom osobom, da je namjena kredita izgradnja kuće, a to proizlazi i iz iskaza tužitelja. Iz provedenih dokaza dakle nedvojbeno proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor s tuženikom sklopio kao potrošač, da je to dakle potrošački ugovor. Nadalje, iz predmetnog ugovora o kreditu je nadalje razvidno da je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu, da je ugovorena početna kamatna stopa od 4,35 % godišnje te da je ista promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a iz Nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao te da su se kamatne stope povećavale sukladno odlukama tuženika.

24. Tuženik nije predložio dokaze na okolnost da se predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upozoren na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, a na njemu je teret dokaza da to dokaže , a tužitelj je na tu okolnost predložio saslušanje tužitelja.

25. Tužitelj u svom iskazu navodi da mu je 2007. godine trebao kredit za kupnju nekretnine za obiteljske potrebe, rodilo im se drugo dijete pa im je trebao veći stambeni prostor, da mu je kad ej došao u banku kao jedina opcija ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF za koji mu je bilo rečeno da je najpovoljniji i da je CHF valuta najstabilnija, da mu je u banci predan već unaprijed pripremljeni tekst ugovora o kojem se nije moglo pregovarati već je ugovor mogao samo prihvatiti ili ne, a prihvatio ga je mu je trebao novac za kupnju nekretnine, a da bi mogao dobiti kredit supruga je morala biti sudužnik, da su se nakon dva ili tri mjeseca počele povećavati rate, prvi puta za oko 200,00 kuna, a postupno sve više tako da mi se rata povećala do čak za 1.000,00 kuna, to mu je bilo teško otplaćivati pa je prihvatio ponuđenu mu konverziju od strane banke kojom je zamijenjena CHF valuta za euro, da mu prilikom sklapanja ugovora nije bilo rečeno da HNB štiti tečaj kune prema EUR, a ne i prema CHF niti na temelju čega banka donosi odluke o promjenama kamatne stope, a ništa mu nije bilo objašnjeno ni prilikom sklapanja aneksa ugovora koji mu je također bio ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“, da je u vrijeme sklapanja ugovora misli da zna što znači pojam valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ali je ispalo da zapravo nije znao s obzirom na to da su se anuiteti zbog toga jako povećali, da je prilikom sklapanja ugovora mislio da mu je sve jasno i nije tražio dodatna pojašnjenja, da prije ovog ugovora nije imao ugovor o kreditu kojim bi bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da je ugovor pročitao u cijelosti, da je pitao u banci zbog čega je povećana kamatna stopa na što mu je bilo rečeno da je to tako i da se ništa u vezi s tim ne može promijeniti da nije postavljao niti pitanje zbog čega je iznos kredita naznačen i u valuti CHF jer mu je u vezi te valute bilo rečeno da je to sigurna i najstabilnija valuta , da mu prilikom sklapanja ugovora nije bilo rečeno da će tečaj CHF biti nepromjenjiv, ali mu je bilo rečeno da je to stabilna valuta pa nije očekivao promjene te da je on po struci građevinar i da upozorava korisnike svojih usluga na određene situacije koje za njih predstavljaju rizik i opasnost, a on na to u banci u ovom slučaju nije bio upozoren.

26. Na temelju iskaza tužitelja koji je prihvaćen kao vjerodostojan sud je utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu kojim mu je odobren stambeni kredit za izgradnju kuće, da se o odredbama kredita nije pojedinačno pregovaralo, da mu je predmetni kredit od strane banke bio ponuđen kao najpovoljniji, da mu pojedine ugovorne odredbe nisu bile pojašnjene niti mu je bilo rečenu na temelju kojih kriterija će se mijenjati kamatna stopa, da nije bio upozoren na rizike sklapanja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, te da se početna rata kredita tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope i tečaja CHF znatno povećala.

27. Ocjenom svih provedenih dokaza sud zaključuje da tužitelju od strane bankarskog službenika nije detaljno objašnjen predmetni kreditni odnos, da mu nisu predočeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope te da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valuti obveze, da dakle nije postupao u dobroj vjeri, odnosno nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o spornim ugovornim odredbama za koje tužitelj tvrdi da su ništetne te rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

28. Iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali da nisu ugovoreni i parametri po osnovu kojih će se ista mijenjati, pa se mijenjala jednostrano na osnovu odluka tužene banke kao što proizlazi iz Nalaza i mišljenja vještakinje Danijele Podbojec. Za ovaj spor odlučno to da prilikom sklapanja ugovora nisu ugovoreni kriteriji, odnosno parametri po osnovu kojih bi se mijenjala kamatna stopa, već se ista mijenjala jednostrano prema odlukama tuženika koji je o tome samo obavještavao tužitelja kao korisnika kredita, budući da ugovor o kreditu ne sadrže precizne kriterije za određivanje promjenjive kamatne stope, pa tužiteljica ni na koji način nije mogla znati na koji način i po kojim parametrima će se mijenjati kamatna stopa, u tom slučaju je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer se o tome nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem kao korisnikom kredita niti su s njim ugovoreni parametri o kojima ovisi promjena prvotno ugovorene kamatne stope, pa se slijedom toga budući da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, u ovom slučaju se može primijeniti samo ona prva, početno ugovorena kamatna stopa od 4,35%.

29. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni nisu znali, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu i na temelju dokaza provedenih u ovom postupku je utvrđeno da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena, stoga ne može imati učinak u odnosu na potrošača pa slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ovom slučaju ništetne. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,35 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

30. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak, jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili.

31. S obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, povrat razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2005., kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,35% prilikom sklapanja Ugovora i onih kamatnih stopa koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

32. U ovom slučaju je 17. prosinca 2015. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZIDZPK)), kojim je promijenjena ugovorena valutna klauzula u CHF u valutnu klauzulu u euru slijedom čega i to treba uzeti u obzir. U odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

33. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 17. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su stranke mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom. Spomenuti Dodatak Ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019. na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužiteljica ima pravni interes i ovlaštena je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogla ostvariti neka eventualna prava koja joj pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

35. Sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. Kamatna stopa određena Dodatkom od 17. prosinca 2017. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

36. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Dakle, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, pa je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

37. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda izraženoj u predmetu C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

38. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

39. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Prema istoj Odluci potrošač ima pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da sam čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtijeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža ništetnih ugovornih odredaba. Donesena je i odluka broj C-260/2018 gdje je navedeno da potrošač ima pravo na punu restituciju, ako ona nije postignuta konverzijom. Također je donesena i odluka od 9.7.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

40. Slijedom svega navedenoga po stavu ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka nije odrekao tih prava, nije dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se dodatkom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom, čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom, pa tužitelji nije bio informiran niti je mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. To zato jer se u Dodatku uopće ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope ugovorne kamate, niti pak on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se nakon njegova sklapanja odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Nadalje, tim dodatkom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliki bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati. Dakle, tužitelj prema stavu ovog suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

41. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju, valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

42. Po stavu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer se niti odredbama ZIDZOPK - a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razliku po osnovi promjene tečaja CHF.

43. Kao što je prethodno već rečeni i obrazloženo tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istom je priznao svojstvo potrošača. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.9.2015. tužitelj više uplatio određeni iznos koji je u Dodatku nazvan pretplatom.

45. Korisnici kredita koji su proveli konverziju ne smiju biti u nepovoljnijem položaju od korisnika CHF kredita koji nisu proveli konverziju. Pravo na punu restituciju tužiteljica kao potrošač ima prema citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom na potrošača bilo prividno dobrovoljnim, bilo u okviru zakonskog rješenja. Stoga je u pravu tužitelj kada ističe da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Slijedom navedenog slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenom valutnom klauzulom na temelju koje se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, a to ne predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, već je i nadalje riječi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

46. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvan ugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se to osnovno pravo potrošača na potpunu restituciju ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju trebalo bi biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, mora biti restriktivno. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Kako to zakonodavac nije učinio, ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

47. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. U trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

48. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 UŽ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju tužiteljica kao korisnica kredita u CHF, mogla se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su joj bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

49. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima - stjecanje bez osnove kojom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

50. U svrhu utvrđenja koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF do dana konverzije, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo Danijeli Podbojec. Sud je vještakinji dao zadatak da izračuna koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu i tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate, odnosno korištenja predmetnog kredita sklopljenog između tužitelja i tuženika, pri čemu treba uzeti u obzir da je između stranaka 17. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu, odnosno provedena je konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, pa je potrebno očitovati se i o tome da li je konverzija provedena sukladno navedenom zakonu, a nakon toga od prethodno izračunate preplate oduzeti iznos koji je tužitelju priznat kao preplata u postupku konverzije iz CHF u EUR.

51. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da tužitelj više platio tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do 30.9.2015. (uz prebijanje) ukupno 8.637,60 EUR / 65.079,98 HRK, a u tabeli 6. prikazana je ukupna razlika po danima uplate uslijed promjene tečaja CHF i uslijed promjena kamatne stope (uz prebijanje), da je 17. prosinca 2015. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu, konverzija izvršena temeljem zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) iz kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, da je prema izračunu konverzije nedospjela glavnica na dan 30.9.2015. iznosila 42.810,66 EUR, a višak utvrđen konverzijom iznosi 29.436,83 HRK, da razlika između iznosa konvertirane glavnice izražene u kunama nakon provedene konverzije 30. rujna 2015. te glavnice kakva bi bila na dan 30. rujna 2015. da se kredit od početka otplate obračuna po inicijalnom otplatnom planu iznosi 21.942,09 HRK, prema izračunu u Tabeli 7., da je u izračunu u nastavku na iznose preplata od 30. lipnja 2008. do 12. srpnja 2010. (djelomično) obračunata zatezna kamata te će se zatezna kamata i iznosi preplate namiriti iz utvrđene preplate iz Dodatka Ugovoru u iznosu od 29.436,83 HRK , da je izračun konverzije prikazan u Tabeli 8.5. (uz prebijanje) ukupno 8.637,60 EUR / 65.079,98 HRK, da je tabeli 6. prikazana ukupna razlika po danima uplate uslijed promjene tečaja CHF i uslijed promjena kamatne stope (uz prebijanje), da je u izračunu u nastavku na iznose preplata od 30. lipnja 2008. do 12. srpnja 2010. (djelomično) obračunata zatezna kamata te će se zatezna kamata i iznosi preplate namiriti iz utvrđene preplate iz Dodatka Ugovoru u iznosu od 29.436,83 HRK, da su preplatom utvrđenom u konverziji od 3.906,94 EUR /29.436,83 HRK zatvorene preplate u ukupnom iznosu 2.182,76 EUR / 16.445,98 HRK i pripadajuća kamata na te preplate u iznosu 1.724,18 EUR / 12.990,85 HRK (2.182,76 + 1.724,18 = 3.906,94) / (16.445,98 + 12.990,85 = 29.436,83) te da je preostali iznosi preplata 6.454,84 EUR / 48.634,00 HRK (8.637,60 – 2.182,76) / (65.079,98– 16.445,98) što je u tabeli 9 prikazano po danima dospijeća.

52. Tužitelj je kao što je već prethodno rečeno konačni tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještakinje, s tim da je dodatno postavio i zahtjev za isplatu iznosa od 2.912,22 eura po osnovu razlike glavnice, čime je konačni tužbeni zahtjev u odnosu na prethodni povećan za 2.170,78 eura, a tuženik se nije protivio toj preinaci tužbe.

53. Stranke nisu istaknule primjedbe na matematički izračun preplate iz Nalaza i mišljenje vještakinje. Tuženik je istaknuo samo primjedbe pravne naravi. U podnesku od 24. studenoga 2025. kojim se očituje na Nalaz vještakinje tuženik navodi da da je rezultat vještačenja bespredmetan u ovom postupku u svjetlu činjenice da je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZPK (NN 102/2015), uz striktno poštivanje zakonskih uvjeta za provedbu konverzije te da je nalaz baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj. Tuženik dakle osporava nalaz vještakinje zbog toga što smatra da je tužitelj obeštećen provedenom konverzijom te što su preplate izračunate s obzirom na početni tečaj CHF i početnu kamatnu stopu , a ne osporava izračun preplate izvršen prema nalogu suda. Kao što je već prethodno rečeno sud je vještakinji dao zadatak da preplatu izračuna s obzirom na početni tečaj CHF i početnu kamatnu stopu jer su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnima, pa kako iste zbog toga ne proizvode pravne učinke, moguće je primijeniti samo početni tečaj CHF i početnu kamatnu stopu. Sud je nakon pomne analize Nalaza vještakinje, a unatoč prigovoru tužene da je vještačenje bilo nepotrebno, što je suprotno utvrđenjima u ovom postupku, njezin Nalaz prihvatio kao stručan i objektivan te kao takav podoban za donošenje odluke u ovom sporu. Iz Nalaza proizlazi da je prilikom izračuna preplata izvršen prijeboj s negativnim kamatnim i tečajnim razlikama. Napominje se da bi, kad i ne bi bilo tako u skladu sa Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 549/2023- 4 od 11. siječnja 2024. za obračun bio mjerodavan izračun vještakinje bez uključenih iznosa razlika kad su kamate bile manje od početne kamatne stope i tečaj bio manji od početnog. Naime, prema odluci VSRH poslovni broj Rev 549/2023-4 donesenoj u proširenom vijeću od 13 sudaca sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP. 10. kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tužene banke da se razlika umanji za te razlike to da je ista istakla protu tužbeni zahtjev, procesno pravni prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl . 196. ZOO. U ovom slučaju tuženik u pogledu tih razlika nije postavio konkretan zahtjev za isplatu, a sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP). S obzirom na to da tuženik takav zahtjev nije podnio, o bilo kakvom njegovom potraživanju s naslova negativnih kamatnih i tečajnih razlika se ne može odlučivati niti može biti izvršen prijeboj sa pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja.

54. S obzirom na to da je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Budući da je provedenim vještačenjem po vještakinji utvrđeno da je tužitelj do konverzije, dakle do 30.9.2015. ako se primjeni tečaj na dan korištenja kredita i početna kamatna stopa, nakon odbitka preplate priznate konverzijom, više uplatio ukupno 6.454,84 eura, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama.

55. Tužitelj pored dosuđenog mu iznosa od 6.454,84 eura konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje i isplatu iznosa od 2.912,22 eura po osnovu razlika glavnice kredita, budući da prema Nalazu vještakinje razlika između iznosa konvertirane glavnice izražene u kunama nakon provedene konverzije 30. rujna 2015. te glavnice kakva bi bila na dan 30. rujna 2015. da se kredit od početka otplate obračuna po inicijalnom otplatnom planu iznosi 21.942,09 HRK , odnosno 2.912,22 eura. Tužitelj smatra da ima pravo i na isplatu tog iznosa jer je nakon konverz ije nastavio otplaćivati veću glavnicu kredita nego što bi otplaćivao da se kredit nije konvertirao već se plaćao po početnom tečaju.

56. Uvažavajući činjenicu da je između stranaka zaključen Dodatak Ugovora o kreditu od 17. prosinca 2015., da je u rješenju broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., Vrhovni sud Republike Hrvatske na postavljeno pitanje da li je sporazum o konverziji nepostojeći ili ništetan, dao odgovor da takav sporazum ima pravne učinke i da je valjan i u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim tog Dodatka pa isti i dalje egzistira između stranaka, sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu neosnovan pa je isti odbio.

57. Napominje se da dokazi i dostavljena sudska praksa koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora, pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.

58. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO prema kojem dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate i to do 31.7.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022 po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

59. Budući da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate teku od dana dospijeća svake pojedine preplate, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.

60. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema st. 2. tog članka ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje iznos od 9.657,06 eura, a dosuđeno mu je 6.654,84 eura, pa je dakle u ovoj parnici djelomično uspio. U pogledu pravne osnove zahtjeva tužitelj je u ovom sporu uspio u cijelosti (100%), a odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio je u omjeru od (69,56%), pa kad se sve to uzme u obzir u sporu je uspio u omjeru od 84,78%. Tuženik u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva nije uspio u cijelosti, dok je u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 15,22% pa kad se sve to uzme u obzir u sporu je uspio u omjeru od 7,61%. Kad se od postotka uspjeha u sporu tužitelja (84,78%) oduzme postotak uspjeha u sporu tuženika (7,61%), proizlazi da tužitelju nakon što se utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova tužitelja treba priznati 71,17% nastalih mu troškova, s tim da su mu troškovi vještačenja, i to onog provedenog tijekom postupka priznati u cijelosti u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 994/2021 od 14. rujna 2021. prema kojoj kod djelomičnog uspjeha u parnici, kada je tuženik osporavao osnovu zahtjeva, trošak vještačenja koji je predujmio tužitelj se priznaje tužitelju u cijelosti obzirom da je bio potreban bez obzira na uspjeh u parnici. Napominje se da je Vrhovni sud takav stav o tom pitanju zauzeo i u odlukama broj Rev 842/2010-2 od 29. rujna 2010., Rev-868/2004-2 od 10. studenoga 2004., Rev 1687/2009-2 od 8. travnja 2010. Tužitelj predanim troškovnikom potražuje naknadu parničnog troška u iznosu od 2.706,19 eura, a ne 2.306,19 eura kako se navodi u stavci „sveukupno“ budući da su pogrešno zbrojeni pojedini troškovi, pa zbroj pojedinih troškova iznosi 2,716,19 eura. Tužitelj je imao trošak sastava tužbe od 200,00 eura na koji ima pravo prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, u daljnjem tekstu Tarifa), trošak sastava tri obrazložena podnesaka od 15.7.2019., 7.1.2025., 4.12.2025 i 4.12.2025., za svaki po 200,00 eura na koji ima pravo prema Tbr. 8/1 Tarife, trošak sastava dva ostala podnesaka od 1.4.2020. i 10.4.2025. za svaki po 50,00 eura na koji ima pravo prema Tbr. 8/4 Tarife, trošak zastupanja na ročištima 30.12.2024., 20.3.2025. i 16.12.2026. za svako ročište po 200,00 eura na temelju Tbr 9/1, trošak pristupa na ročište za objavu presude od 100,00 eura na temelju Tbr.9/3 Tarife, sve to uvećano za PDV od 25% na temelju Tbr. 46. Tarife, trošak sudske pristojbe za tužbu od 120,38 eura i trošak vještačenja od 400,00 eura, što sveukupno iznosi 2520,38 eura. Tužitelju nije priznat trošak preliminarnog vještačenja od 185,81 eura budući da nije dostavio račun za izradu nalaza vještakinje Vlaste Santo Olđa niti dokaz da je isti platio. S obzirom na to da je tužitelj u parnici uspio u omjeru od 77,17%,kao što je prethodno obrazloženo dosuđeni su mu troškovi u iznosu od 1.944,98 eura. Stoga je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška odbijen za iznos od 761,21 eura. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.

61. S obzirom na to da je tuženik izgubio parnicu, sukladno citiranom propisu, njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova je odbijen.

U Varaždinu 27. veljače 2026.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćnici Andreji Štefan, odvjetnici u Čakovcu,

2. Tuženiku po punomoćnicima, odvjetnicima u OD Leko i partneri d.o.o. Zagreb,

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte