Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-479/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužiteljice FC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Mariji Martinez-Ostroški, odvjetnici iz Varaždina, Stanka Vraza 6, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 29. siječnja 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice Anamarije Poljak, odvjetnice u odvjetničkom uredu FCŠ iz [adresa] i zamjenika punomoćnika tuženika ĆC, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, te objave presude 27. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice sukladno podnesku tužiteljice zaprimljenom 8. srpnja 2025. kojim uređuje tužbeni zahtjev.

i  p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici FC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 12.144,82 eura (dvanaest tisuća sto četrdeset i četiri eura i osamdeset i dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa i to:

- na iznos 1,70 EUR od 1. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos 12,55 EUR od 1. rujna 2008. do isplate

- na iznos 12,61 EUR od 1. listopada 2008. do isplate

- na iznos 12,68 EUR od 1. studenog 2008. do isplate

- na iznos 12,58 EUR od 1. prosinca 2008. do isplate

- na iznos 12,53 EUR od 1. siječnja 2009. do isplate

- na iznos 12,38 EUR od 1. veljače 2009. do isplate

- na iznos 12,17 EUR od 1. ožujka 2009. do isplate

- na iznos 12,10 EUR od 1. travnja 2009. do isplate

- na iznos 12,02 EUR od 1. svibnja 2009. do isplate

- na iznos 12,08 EUR od 1. lipnja 2009. do isplate

- na iznos 12,08 EUR od 1. srpanj 2009. do isplate

- na iznos 27,77 EUR od 1. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos 25,06 EUR od 1. rujna 2009. do isplate

- na iznos 25,05 EUR od 1. listopada 2009. do isplate

- na iznos 346,16 EUR od 1. studeni 2009. do isplate

- na iznos 29,07 EUR od 1. prosinca 2009. do isplate

- na iznos 29,07 EUR od 1. siječnja 2010. do isplate

- na iznos 26,40 EUR od 1. veljače 2010. do isplate

- na iznos 28,98 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate

- na iznos 55,59 EUR od 1. travnja 2010. do isplate

- na iznos 26,30 EUR od 1. svibnja 2010. do isplate

- na iznos 29,08 EUR od 1. lipanj 2010. do isplate

- na iznos 102,93 EUR od 1. srpanj 2010. do isplate

- na iznos 79,02 EUR od 1. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos 79,09 EUR od 1. rujna 2010. do isplate

- na iznos 79,13 EUR od 1. listopada 2010. do isplate

- na iznos 79,08 EUR od 1. studeni 2010. do isplate

- na iznos 103,41 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate

- na iznos 80,30 EUR od 1. siječnja 2011. do isplate

- na iznos 77,51 EUR od 1. veljače 2011. do isplate

- na iznos 137,12 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate

- na iznos 99,77 EUR od 1. travnja 2011. do isplate

- na iznos 101,13 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate

- na iznos 101,25 EUR od 1. lipanj 2011. do isplate

- na iznos 145,21 EUR od 1. srpanj 2011. do isplate

- na iznos 147,88 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos 480,16 EUR od 1. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos 9.465,82 EUR od 2. kolovoza 2011. do isplate

do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici FC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 1.875,00 EUR (tisuću osamsto sedamdeset pet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila 7. studenog 2007. Ugovor o kreditu br. 3211391795 koji kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 50.151,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a kredit je imao namjenu – adaptacija stana. Navodi da je člankom 2. Ugovora ugovoreno da je korisnik kredita dužan Kreditoru platiti u anuitetima i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te interkalarnu kamatu sve u kunskoj protuvrijednosti, a da je člankom 7. ugovora, ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF. Tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužiteljicu kao potrošača budući da je ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Zbog takvog postupanja tuženika tužiteljica je dovedena u tešku financijsku situaciju budući da su uslijed promjene tečaja rate kredita bile sve veće, te je u konačnici primorana uzeti novi kredit radi prijevremene otplate predmetnog kredita. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013. u postupku posl.br. P- 1401/2012, zatim na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđenu Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019. te na odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica podnosi tužbu kojom traži od tuženika isplatu preplaćenog novčanog iznosa anuiteta i to kao razliku uplaćenih iznosa anuiteta na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB i iznosa obračunatog po početnom tečaju CHF, budući da je isti preplaćeni iznos stečen bez ikakve pravne osnove ( čl. 1111. ZOO). Premda su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetne, u ovom postupku tužiteljica (zbog nastupa zastare) potražuje samo preplaćene iznose zbog promjene valute CHF i to u ukupnom iznosu od 11.628,16 EUR. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 8. srpnja 2025. svoj tužbeni zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka u dijelu koji se odnosi na isplatu te je povećala tužbeni zahtjev na iznos od 516,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to u svom nalazu izrazio vještak. Unatoč protivljenju tuženika toj preinaci, sud je istu na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP) dopustio te odlučio kao u izreci rješenja smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava zahtjev za isplatu tužitelja. Osporava status potrošača tužiteljice, ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, a da je to osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Tuženik ističe prigovor zastare tražbine tužiteljice smatrajući da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok jer da se radi o postupku naknade štete, a rok zastare da teče od svakog pojedinog više plaćenog iznosa, a kako je tužba podnijeta 12. lipnja 2023. tužiteljičina tražbina je zastarjela. Upućuje na odluku suda EU u predmetu C-81/19 iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti iz razloga što je ista odredba odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, pa je ista isključena iz primjene Direktive jer se mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Nadalje, ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF te da je nelogično da tužiteljica ne bi znala za rizik koji preuzima prilikom kreditnog zaduživanja pri čemu su i tužiteljica i tuženik, ugovaranjem valutne klauzule dobrovoljno pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Osporava osnovanost tijeka zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih jer se sukladno čl. 214. i čl. 1115. ZOO-a stečeno bez osnove vraća zajedno sa zateznim kamatama ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, dok prema mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 5. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu čl. 214. ZOO treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu tužiteljica u podnesku od 27. prosinca 2024. navodi da ako tuženik u parničnom postupku osporava tužitelju svojstvo potrošača, tada je na njemu teret dokaza da takvu činjenicu dokaže sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a. Tužiteljica ističe da je svoje svojstvo potrošača dokazala samim sadržajem Ugovora o namjenskom kreditu iz kojeg proizlazi da je svrha kredita bila adaptacija stana te da svrha/namjena kredita nije vezana za njegovo zanimanje, poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost, te je i predložila saslušanje, a tuženik u odgovoru na tužbu ni ne tvrdi da tužiteljica nije sklopila ugovor u svojstvu potrošača. Stoga, suprotno navodima tuženika, na tuženiku je teret dokaza da se na tužiteljicu ne bi primjenjivala utvrđenja iz kolektivne presude (navedeno stajalište zauzeo je i Županijski sud u Varaždinu u odluci posl. br. Gž 733/2022-2 od 02.03.2023). Vezano za prigovor zastare poziva se, između ostalog, i na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u Zaključku od 31.siječnja 2022., te navodi da s obzirom na to da je presuda po pitanju utvrđenja ništetnosti valutne klauzule (Pž- 6632/2017) donesena u kolektivnom sporu postala pravomoćna sa danom 14. lipnja 2018., od tada je počeo teći petogodišnji zastarni rok, koji je istekao 14. lipnja 2023. Kako je dakle, predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2023. (dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka), nije nastupila zastara potraživanja te je prigovor zastare u potpunosti neosnovan. Protivi se i navodima tuženika po pitanju nedopuštene i nepoštene primjene valutne klauzule izražene u CHF o čemu postoji sudska praksa kao i prigovoru o tijeku zateznih kamata za koje navodi da teku od dospijeća odnosno uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa do konačne isplate.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu od 7. studenoga 2007. sa pripadajućom potvrdom o solemnizaciji, pregled promjena kamatne stope od 9. ožujka 2022, otplatni plan, promete po kreditu, izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Danijeli Podbojec, pročitan je nalaz i mišljenje sudske vještakinje te je saslušana tužiteljica u svrhu dokazivanja.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je novčano potraživanje tužiteljice s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF. Napominje se pritom da je na pripremnom ročištu u zapisniku pogrešno navedeno kako se postupak vodi i radi isplate po osnovi nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi budući da je iz sadržaja tužbe, a i iz podneska tužiteljice od 8. srpnja 2025. jasno naznačeno kako se istom traži isplata po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

7. Nesporno je između stranaka da je tužiteljica s tuženikom 7. studenoga 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 3211391795, i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, s tim da je taj ugovor 8. studenoga 2007. i solemniziran kod javnog bilježnika Bojane Štimac, pod brojem OV-17403/07. Nesporno je da se navedenim kreditom tuženik kao kreditor obvezao tužiteljici kao korisnici kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 50.151,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita te da se kredit odobrava za adaptaciju stana te da je tužiteljica otplatila navedeni kredit u cijelosti.

8. Sporno je između stranaka da li je nastupila zastara potraživanja, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, te da li su stranke pregovarale o predmetnim odredbama ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF.

9. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citirane odredbe proizlazi da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 7. studenog 2007. tuženik

– banka, davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita i protivnik osiguranja, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP). Prema čl. 96. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 98. ZZP propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 102. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

11. O ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82.i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 2. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

14. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

15. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

16. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

17. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 7. studenoga 2007. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

18. Također, iz odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi i da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na ove sporne okolnosti proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

19. Tužiteljica je u svom iskazu na ročištu 11. travnja 2025. navela da je predmetni ugovor o kreditu sklopila jer su joj bila potrebna sredstva za adaptaciju stana za stanovanje, da se na kredit odlučila upravo kod tuženika jer je bila njihov dugogodišnji klijent te je još i kod prednika tuženika preko njihovog računa primala plaću. Navela je da je imala povjerenje upravo u tu banku te se nije raspitivala kod drugih banaka o uvjetima kreditiranja već kod tuženika gdje joj je predočeno da joj je povoljniji kredit u švicarcu u odnosu na kredit u eurima s obzirom na kamatnu stopu i općenito na otplatu kredita. Osim toga, navela je da je kćer njezine prijateljice radila kod tuženika i preko nje je također dobila preporuku da sklopi takav ugovor gdje je otplata vezana uz CHF, jer je isti povoljan, jer se ne vide nikakve anomalije kod otplate takvih kredita i da je već puno ljudi sklopilo takve ugovore o kreditu pa je tome svemu vjerovala i pristala sklopiti predmetni ugovor. Navela je da joj je prije potpisa ugovora tekst ugovora bio predočen i da ga je trebala odmah i potpisati jer joj je dio ugovora koji ju je zanimao bio pročitan te joj je rečeno da ne postoje nikakve "cake" već da je ugovor potrebno verificirati i ovjeriti kod javnog bilježnika. Odredbu o valutnoj klauzuli tada je djelomično razumjela i to na način da je otplata tog kredita vezana uz valutu CHF no nije znala i to da iznos rata ovisi i o kretanju tečaju CHF. Nitko u banci nije ju upozorio da bi postojao bilo kakav rizik kod sklapanja ovakvog ugovora. Početne rate kredita iznosile oko 2.000,00 KN, a kasnije kada su porasle iznosile su oko 3.000,00 KN. Sredstva od kredita u cijelosti je potrošila za adaptaciju stana, a kredit je otplatila na način da je uzela drugi kredit kojim je zatvorila ovaj predmetni kredit. U vrijeme kad su rate kredita u CHF znatno porasle je već bila u mirovini te je honorarno radila kako bi mogla otplaćivati redovito rate kredita jer se bojala da će, u slučaju da ne plati koju ratu kredita, uslijediti ovrha s obzirom na to da je na stanu postojala hipoteka kao sredstvo osiguranja tog kredita. Tužiteljica je navela da je prvi puta ugovor vidjela kod javnog bilježnika, a javni bilježnik joj je tumačio one odredbe koje je on smatrao da su važne za nju kao korisnika kredita. Prije sklapanja ugovora da joj nije bila sasvim jasna valutna klauzula, no kako je u to vrijeme bilo teško dobiti bilo kakav kredit da joj je bilo važno da ostvari sredstva od kredita, te nije bila svjesna da tečaj švicarca može varirati toliko da bi to utjecalo na njezinu obvezu jer se to do trenutka kad je ona sklopila taj ugovor događalo iznimno rijetko. Navela je da je u trenutku kad su rate porasle razmišljala o tome da refinancira kredit tako da ugovori kredit u eurima, no da to u tom trenutku to nije bilo moguće, ali je kasnije to i učinila tako što je uzela drugi kredit u eurima radi zatvaranja predmetnog kredita. Tužiteljica je još navela da stan čija adaptacija je vršena sredstvima predmetnog kredita i dan danas koristi isključivo za stanovanje.

20. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti našao vjerodostojnim jer je ista iskazivala izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se tužiteljici kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao najpovoljniji kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se tužiteljici posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze tužitelja. Iz navoda tužiteljice proizlazi da je bila svjesna da se njena obveza veže uz valutu švicarskog franka iako joj nisu bile poznate moguće posljedice tih odredaba niti su se iste posebno pojašnjavale.

21. Kako tuženik dakle nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s tužiteljicom niti da su tužiteljici sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09), sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o potrošačkom kreditiranju koji je sklopila ovdje tužiteljica s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak.

22. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, postala je pravomoćna danom donošenja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda toga suda broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.).

23. Tužba tužiteljice podnesena je 16. lipnja 2023. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

24. Prema objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema tome, u konkretnom slučaju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva je počeo teći od pravomoćnosti onog dijela sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite koji se odnosio na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora kojim je otplata kredita u kunama ugovorena s valutnom klauzulom u CHF, a nastupio bi 14. lipnja 2023.

25. Neosnovanim sud smatra prigovor tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti na konkretan slučaj treba reći da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Osim toga, iz odredbe članka 502.c ZPP (i to odredbe ZPP koje su na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu) proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Danijele Podbojec od 1. lipnja 2025. proizlazi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih anuiteta kredita primjenom ništetne odredbe ugovora o kreditu, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno ono što bi tužiteljica platila primjenom srednjeg tečaja HNB za CHF prema HRK na dan isplate kredita 9. studenog 2007. (4,419157 KN za CHF), te da je u razdoblju od 1. siječnja 2008 do 2. kolovoza 2011., a zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita u istom razdoblju tužiteljica platila više 12.144,82 EUR.

27. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u potpunosti prihvatio kao stručan, objektivan i izrađen sukladno danom nalogu suda. U svom očitovanju dostavljenom očitovanje 8. srpnja 2025. tužitelj navodi da je u cijelosti suglasan s nalazom i mišljenjem, dok tuženik u podnesku od 26. ožujka 2025. navodi da nema prigovora na matematički obračun vještaka, no i nadalje osporava pravo tužiteljici na isplatu te ističe prigovor zastare u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva. Pri tome valja reći da iz nalaza vještaka proizlazi da se obračunati iznos koji sada predstavlja povećanje tužbenog zahtjeva odnosi isključivo na promjenu tečaja CHF odnosno na valutnu klauzulu, iz čega proizlazi i da je neosnovan tuženikov prigovor zastare istaknut u podnesku od 26. ožujka 2025., ukoliko sud dozvoli navedenu preinaku tužbenog zahtjeva, a to budući da zastarni rok od 5 godina do trenutka preinačavanja tužbenog zahtjeva po toj osnovi nije istekao.

28. Dakle, iz provedenog vještačenja proizlazi da je tužiteljica otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF tuženiku platila više, i to iznos od 12.144,82 EUR te je sukladno vještačkom nalazu tužiteljica podneskom od 8. srpnja 2025. povećala tužbeni zahtjev zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to u svom nalazu izrazila sudska vještakinja, a koju preinaku je sud na temelju čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP rješenjem dopustio kako je to već ranije obrazloženo.

29. Kako je vještak u cijelosti udovoljio nalogu suda iz rješenja suda kojim je određeno vještačenje te u skladu s istim izradio svoj nalaz i mišljenje koji je detaljno i stručno obrazložio, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka pri čemu valja napomenuti da je u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz parnice vođene radi kolektivne zaštite potrošača sud vezan utvrđenjima suda kako je to ranije opisano te je nalog sudskom vještaku za izradu nalaza i mišljenja dan upravo na način kako je to u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u točci 9. izreke i navedeno.

30. Kako je dakle, sud zahtjev tužiteljice našao osnovanim, kao i njegovu visinu koja je sukladna vještačkom nalazu i mišljenju, tužbeni zahtjev je u cijelosti usvojen. Prema odredbi iz članka 1115. ZOO kad se vraća no što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj jer je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, zatezne kamate su tužiteljici za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća, odnosno od dana kad je to nepošteni stjecatelj stekao.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Tužiteljica je u sporu u cijelosti uspjela pa joj je sud priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 7. st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak sastava podnesaka od 27. prosinca 2024. kojim se očituje na odgovor na tužbu i od 8. srpnja 2025. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka te precizira tužbeni zahtjev u zatraženim iznosima od po 250,00 EUR za svaki podnesak sukladno tbr. 8. st. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na pripremnom ročištu 20. veljače 2025. u zatraženom iznosu od 250,00 EUR, te trošak zastupanja na ročištima 11. travnja 2025. i 29. siječnja 2026. u zatraženim iznosima od po 250,00 EUR za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife, priznat joj je trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u zatraženom iznosu od 125,00 EUR sukladno tbr. 9 st. 3. Tarife, a priznat je i trošak predujma za knjigovodstveno-financijsko vještačenje u iznosu od 250,00 EUR. Sud nije priznao trošak sastava podnesaka od 30. siječnja 2025. kojim traži odobrenje za pisano očitovanje na podnesak tuženika te za sastav podneska od 13. studenog 2025. kojim požuruje postupanje suda jer isti nisu bili potrebni zavođenje parnice. Sud nije priznao niti trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 70,00 EUR nastao prije podnošenja tužbe budući da niti taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice s obzirom na to da je tuženik u postupku pred sudom osporio i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva zbog čega je bilo potrebno provesti vještačenje u parničnom postupku na okolnost visine zahtjeva (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-471/2024). Tužiteljici je tako priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.875,00 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 27. veljače 2025.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnici Mariji Martinez-Ostroški, odvjetnici iz Varaždina, Stanka Vraza 6

2. Tuženiku po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6