REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-193/2025-15.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Novak, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 19. veljače 2026., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Odluke o Tarifi naknada za usluge kreditore po kojoj tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu kredita od korisnika kredita.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici FT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 238,14 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 31. kolovoza 2010. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 352,32 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 14. kolovoza 2010. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila godine Ugovor o kreditu broj 7104909319 i da je tuženik sukladno odredbama Odluke o Tarifi naknada za usluge odredio kako tužiteljica mora platiti naknadu za obradu kredita te joj je prilikom isplate kredita dana 30. kolovoza 2010. naplatio naknadu u iznosu od 1.794,28 HRK, što obračunato po fiksnom tečaju konverzije iznosi EUR 238,14. Dalje navodi da je predmetni kredit ugovorila u svojstvu potrošača, smatra da je ugovorna odredba o naknadi nepoštena temeljem čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ističe da je predmetna odredba formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, navodi da je tuženik kao financijska institucija i dioničko društvo u boljem položaju i nameće se kao jača ugovorna strana te tvrdi da joj je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta neopravdana obveza koja je izazvala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao potrošača u odnosu na tuženika kao trgovca. Također, navodi da joj tuženik nikad nije nedvosmisleno i jasno objasnio strukturu troškova koji nastaju vezano za postupak odobravanja kredita, niti je naveo na što se ulazna naknada odnosi, od čega se sastoji navedeni trošak, u kojem iznosu i zašto baš u tom postotku od iznosa kredita, a sve to navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom tj. neodredivom i nepoštenom te posljedično tome ništetnom. Tužiteljica ističe da se prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što je to slučaj s predmetnim Ugovorom o kreditu. Slijedom svega navedenog tužiteljica traži da sud presudom utvrdi da je odredba Odluke o Tarifi naknada za usluge po kojoj tuženik ima pravo naplatiti naknadu za obradu kredita od korisnika kredita ništetna i da tuženiku naloži da joj vrati iznos koji je naplaćen na ime sporne naknade sa zateznim kamatama od 31. kolovoza 2010. do isplate te da joj nadoknadi parnični trošak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi, u cijelosti osporava osnovanost tužbe, navodi kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač odnosno da je sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, osporava da bi Odluka o tarifi naknada bila nepoštena i ništetna, navodi da je odredba o naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva, tvrdi da je tužiteljica bila upoznata s obvezom plaćanja naknade i iznosom koji mora podmiriti, navodi da banka nije bila dužna detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose, smatra da sporne ugovorne odredbe ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, ističe prigovor zastare te navodi da su od dana kada su sporne naknade naplaćene protekli zakonom propisani rokovi zastare. Osporava zahtjev za isplatu zateznih kamata te ističe da bi tužiteljica u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva imala pravo na zatezne kamate tek od dana podnošenja zahtjeva, odnosno od dana podnošenja tužbe. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da naloži tužiteljici da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tijekom postupka izvedeni su svi predloženi dokazi pa je tako izvršen uvid u dostavljene isprave te je saslušana tužiteljica. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP) na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Nije sporno da je su stranke ugovorile gotovinski nenamjenski kredit i da je dana 30. kolovoza 2010. tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.794,28 HRK.

5. Među strankama je sporno radi li se o potrošačkom ugovoru i je li odredba Odluke o tarifi naknada za usluge temeljem koje je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita protivna prisilnim propisima, jesu li o toj odredbi stranke pojedinačno pregovarale i je li ista prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Također, sporno je od kada teče rok zastare i od kada tužiteljica ima pravo na zatezne kamate.

6. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da s tuženikom nije pregovarala niti je mogla pregovarati o odredbi temeljem koje joj je naplaćena sporna naknada, da je pročitala ugovor prije potpisivanja te da je uočila i razumjela odredbu o naknadi, ali nije imala izbora i morala je platiti naknadu jer je to bio uvjet za dobivanje kredita. Nadalje, iskazala je kredit ugovorila radi kupnje kuće koju nije nikada iznajmljivala niti je u toj kući obavljala poslovnu djelatnost kojom se bavi, a u vrijeme ugovaranja kredita nije bila zaposlena u svojoj tvrtki. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je isti životno logičan i nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

7. Imajući u vidu sadržaj i formu predmetnog ugovora o kreditu, može se zaključiti da je riječ o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO), a isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužiteljica nije niti mogla pregovarati o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, već je istu morala platiti kako bi dobila kredit. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru budući da je kredit ugovorila radi kupnje nekretnine koju koristi za osobne potrebe, a ne za obavljanje poslovne djelatnosti.

8. Obveza korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru naknadu za troškove obrade kreditnog zahtjeva bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača korisnika kredita. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor, a o spornoj odredbi ugovora nije se pojedinačno pregovaralo niti se o istoj moglo pojedinačno pregovarati, ugovorna odredba o naknadi koja je sadržana u čl. 2. Ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takva ugovorna odredba je ništetna.

9. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da se činidba, kao objekt ugovorne obveze, može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da ista mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

10. Spornom odredbom Ugovora tužiteljica se obvezala tuženiku platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Kako je to prethodno već obrazloženo, u konkretnom slučaju riječ je o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. ZOO. Budući da se o općim aktima po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati, sud je zaključio da se ni o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo.

11. Dakle, tužiteljica prilikom ugovaranja kredita nije uopće bila na odgovarajući način upoznata s obvezom plaćanja predmetne naknade, pa tako ni s iznosom naknade, odnosno kriterijima i parametrima prema kojima se određuje njezina visina. Iako sadržaj sporne ugovorne odredbe upućuje na primjenu općih akata kreditora, tuženik nije dokazao da bi bilo koji opći akt kojim je bila regulirana obveza plaćanja naknada i troškova tužiteljici doista uručen ili barem predočen prilikom sklapanja ugovora. S obzirom na sve navedeno, sud je ocijenio da tužiteljica kao potrošač, unatoč primijenjenoj dužnoj pažnji nije mogla predvidjeti opseg svoje obveze koju je preuzela sklapanjem predmetnog ugovora. Tuženik nije dokazao da bi se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati sukladno čl. 81. st. 4. ZZP.

12. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i da tužiteljica nije niti mogla pojedinačno pregovarati o odredbi ugovora kojom se obvezala platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditore, isto kao ni o navedenom općem aktu banke, radi se o nepoštenoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP koja je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP ništetna. Obveza korisnika kredita da plati troškove i naknade prema odluci koju jednostrano donosi kreditor, bez definiranja jasnih kriterija prema kojima se utvrđuje visina naknada, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

13. S obzirom na to da ništetnost navedene ugovorne odredbe ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično ništetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti nema učinak u dijelu u kojem je određeno plaćanje troškova i naknada. Sukladno odredbi čl. 323. u vezi sa čl. 324. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Prema odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Među strankama nije sporan iznos koji je tužiteljici naplaćen na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, isto kao ni dan kada je navedena naknada naplaćena.

14. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve banke uobičajeno sklapaju u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da je sporna ugovorna odredba protivna prisilnim propisima. Tuženik je stoga dužan tužiteljici platiti i pripadajuće zatezne kamate od dana kada je naknada naplaćena.

15. Vezano za prigovor zastare valja ukazati na mišljenje koje je doneseno na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost ugovorne odredbe o naknadama i troškovima utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

16. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Vrijednost predmeta spora određena je prema vrijednosti zahtjeva za isplatu koji odgovara iznosu naplaćene naknade. Deklaratorni zahtjev kojim se traži utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora predstavlja prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu pa se stoga isti ne uzima u obzir kao zaseban zahtjev prilikom određivanja vrijednosti spora.

17. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podneska od 25. ožujka 2025. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 8. svibnja 2025., 21. listopada 2025. i 19. veljače 2026. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) i to u iznosu od 50,00 EUR za svaku od navedenih radnji što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46) iznosi ukupno 312,50 EUR. Trošak podneska od 25. kolovoza 2025. nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR.

U Zagrebu 27. veljače 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima