REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4633/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužiteljice LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Minji Lalić, odvjetnici u Makarskoj, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 27. siječnja 2026. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Stipe Vuletića, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnika tuženika Sofie Petković, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. u Zagrebu, dana 27. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-2610313 kojega je istoga dana solemnizirao Joško Doninko- Stanojević, javni bilježnik u Kaštel Starom pod brojem OU-701/04-1, a kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i odredbe istog ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih kamata iznos od 232,54 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 1,76 EUR od 24.12.2007. godine do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR od 28.01.2008. godine do isplate,

- na iznos od 1,84 EUR od 07.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 1,79 EUR od 08.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR od 05.06.2008. godine do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR od 05.06.2008. godine do isplate,

- na iznos od 2,58 EUR od 21.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 2,58 EUR od 21.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 2,58 EUR od 04.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 2,70 EUR od 22.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 2,70 EUR od 22.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 2,73 EUR od 23.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 2,73 EUR od 23.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 2,91 EUR od 22.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,87 EUR od 05.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,90 EUR od 06.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,11 EUR od 15.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,12 EUR od 15.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,09 EUR od 09.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,03 EUR od 06.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,04 EUR od 10.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,09 EUR od 15.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,02 EUR od 12.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,06 EUR od 14.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,04 EUR od 12.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,21 EUR od 23.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 5,23 EUR od 09.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 5,23 EUR od 13.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 5,30 EUR od 28.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 5,37 EUR od 08.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 5,56 EUR od 20.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 5,60 EUR od 27.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 5,66 EUR od 18.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 5,81 EUR od 24.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 5,72 EUR od 18.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 5,73 EUR od 09.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 6,08 EUR od 14.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 6,00 EUR od 20.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 5,91 EUR od 10.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 6,00 EUR od 10.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 5,94 EUR od 14.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 6,15 EUR od 11.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 6,46 EUR od 14.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 6,62 EUR od 25.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 6,84 EUR od 31.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 6,65 EUR od 31.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 6,44 EUR od 30.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 6,42 EUR od 31.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 6,41 EUR od 30.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 6,50 EUR od 31.12.2011. godine do isplate, i to do 31. prosinca 2007. godine po kamatnoj stopi određenoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćene razlike zbog valutne klauzule iznos od 607,05 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 2,50 EUR od 22.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,47 EUR od 05.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 2,01 EUR od 06.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 0,72 EUR od 23.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1,56 EUR od 09.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1,45 EUR od 13.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,66 EUR od 28.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 5,93 EUR od 08.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,85 EUR od 20.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,07 EUR od 27.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 14,80 EUR od 18.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,52 EUR od 24.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 16,79 EUR od 18.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 17,09 EUR od 09.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,05 EUR od 14.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 25,69 EUR od 20.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 22,79 EUR od 10.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 25,53 EUR od 10.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 23,62 EUR od 14.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 30,14 EUR od 11.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 39,94 EUR od 14.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 44,85 EUR od 25.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 51,67 EUR od 31.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 45,80 EUR od 31.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 39,38 EUR od 30.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 38,69 EUR od 31.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 38,20 EUR od 30.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 41,26 EUR od 31.12.2011. godine do isplate, i to do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici LB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.903,09 eur zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 27. veljače 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice LB za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica u tužbi od 12. lipnja 2019. godine navodi da je kao korisnica kredita s tuženikom, kao kreditorom dana 28.12.2004., zaključila Ugovor o kreditu broj 418- 50-2610313 solemniziranog kod javnog bilježnika Joška Doninko-Stanojevića u Kaštel Starom pod brojem OU701/04-1, za kupnju novog vozila-Opel u trajanju od 84 mjeseca. Navedenim ugovorom tuženik je tužiteljici stavio na raspolaganje iznos u kunama u protuvrijednosti od 16.986,61 CHF. Pored valutne klauzule u CHF, ugovorena je i kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom o kamatnim stopama Kreditora, koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,85%. Tužiteljica je predmetni kredit otplatila u cijelosti 31.12.2011. Navodi da je uslijed jednostranih promjena kamatne stope od strane tuženika, te promjene tečaja CHF, iznos koji je po ovome kreditu u konačnici otplaćen znatno premašio iznos kojega je tužiteljica očekivala i kojega je mogla predvidjeti prilikom zaključenja ugovora o kreditu. Tužiteljica je s tuženikom potpisala tipski i unaprijed pripremljen ugovor o kreditu, te se prilikom zaključenja ugovora nije posebno pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora. Tužiteljica smatra kako je tuženik propustio na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, zbog čega joj nije bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidi ekonomske posljedice koje za nju iz toga proizlaze. Navodi da ju tuženik nije u dovoljnoj mjeri upoznao s rizicima vezivanja kredita uz valutu CHF, nije tužiteljicu informirao o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, a ovo jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru. Tužiteljica nije obaviještena niti o tome da je rast CHF u kontekstu uvođenja eurozone bio gotovo izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. kao niti o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje promjenjive valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navodi da je tuženik znao da je za dugoročne kredite CHF manje sigurna valuta od eura, ali o tome nije obavijestio tužiteljicu prilikom zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu, te da je priroda i specifičnost valute CHF poznata bankama, ali ne i tužiteljici, koja je po svojim stručnim kvalifikacijama i stupnju informiranosti tek prosječni potrošač. Kako ju banka kao profesionalac nije ni na koji način informirala o navedenom, tužiteljica nije bila svjesna rizika kojega je preuzela. Smatra da je ovakvo postupanje banke protivno načelu savjesnosti i poštenja i dovelo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, posebice jer tužiteljica nije mogla pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba. U konkretnom slučaju promjenjiva su i neizvjesna bila dva bitna sastojka ugovora, što je obavezu tužiteljice činilo posebno rizičnom jer u vrijeme sklapanja ugovora nije znala niti koji će iznos glavnice tijekom otplate biti u obvezi vratiti banci, a niti koju će cijenu (kamatu) za to platiti. Kako je tuženik kao profesionalac raspolagao sa stručnim znanjima kojima tužiteljica nije raspolagala, potonji je kod zaključivanja ugovora banci iskazala povjerenje, a banka ju je trebala upozoriti na rizike podizanja predmetnog kredita. Navodi da tuženik nije samo propustio informirati tužiteljicu o rizicima, već je zapravo istu i naveo na zaključenje za nju posebno neizvjesnog i nepovoljnog ugovora, a ovo time što je kamata za kredite u CHF u vrijeme sklapanja ugovora bila prividno niža od kamata za kredite u ostalim valutama, pa je banka morala predvidjeti da će korisnici kredita birati upravo ovu valutnu klauzulu koja se laiku na prvi pogled doimala povoljnijom. Da je ugovaranje jednostrano promjenjive kamatne stope bilo nepošteno, a time i ništetno pravomoćno je utvrdio kolektivnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9.4.2015. godine. Navedenim presudama utvrđeno je da je između ostalih banaka i tužena banka, u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditiranju nepoštene i ništetne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja povreda traje i dalje. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14.6. 2018. na sličan način utvrđeno je da je Raiffeisen bank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. sklapajuće ugovore o kreditima i koristeći u istima nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora ta banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Slijedom navedenog, predmetne ugovorne odredbe kojima je između tužiteljice i tuženika ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, nepoštene su i uzrokovale su znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te su stoga ništetne i ne proizvode pravni učinak. Ništetne su i odredbe o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti mjesta sjedišta kreditora, jer se ni o njima nije posebno pregovaralo, a tužiteljicu stavljaju u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika. Smatra da joj pripada pravo od tuženika tražiti isplatu preplaćenih kamata i tečaja, a ovo na ime stjecanja bez osnove, pa konačno postavljenim tužbenim zatjevom, u podnesku od 26.01.2026. godine (list 166-169 spisa) traži da sud presudom utvrdi da su ništetne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50- 2610313 kojega je istoga dana solemnizirao Joško Doninko-Stanojević, javni bilježnik u Kaštel Starom pod brojem OU-701/04-1, a kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i odredbe istog ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da naloži tuženiku da isplati tužiteljici na ime preplaćenih kamata iznos od 232,54 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, da naloži tuženiku da isplati tužiteljici na ime preplaćene razlike zbog valutne klauzule iznos od 607,05 EUR zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, te parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da tužitelj smatra djelomično ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Navodi da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na okolnosti da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je po mišljenju tuženika neosnovan. Naime, tuženik navodi da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnost na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Pored navedenog, tuženik ističe da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite, ako to proizlazi iz presude broj Pž-6632/17 VTSRH-a. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, po mišljenju tuženika, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Tuženik nadalje ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu dao sve informacije temeljem koji je tuženik mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravnoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da održava njihovu pravu volju. Ističe da radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci broj:

Revt-575/16. Stoga je u ovom postupku, po mišljenju tuženika, potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je, po mišljenju tuženika, bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno mogle utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se veže glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihovo kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo, koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. U konkretnom slučaju tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Nadalje, tuženik navodi da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Nadalje, tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. Ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi "promjenjiva" tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno obavljenim i pristupačnim općim aktima čija je primjena bila ugovorena u čl. 9 predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13.10.2008. sa kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.06.2009. s kasnijim izmjenama) koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog, vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI. propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajući u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjene kamatnih stopa i Pravilnika o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01. siječnja 2011. godine. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje:

1. 6 mjesečnog Libor-a za CHF.

2. 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i

3. 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka sa kratkoročnim deviznim potraživanjima.

Navedeni parametri predstavljaju opravdan razloga za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. (NN 112/12) koji je u čl. 11. a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala sa vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijene kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine, te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmirit svoj dug po izdanim obveznicima, što je utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), po mišljenju tuženika, tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Nadalje, tužitelj prigovara i visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ističe i da je neosnovan i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev odbije te tužitelju naloži da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu broj 418-50-2610313 (list 7-9 spisa), u Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Škoda (list 84-89 spisa), u prijepis knjigovodstvene kartice (list 116-122 spisa), u kontrolni ispis unosa korištenja (list 123 spisa), u otplatni plan (list 124-128 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja (list 123), saslušana je tužiteljica zamolbeno pred Općinskim sudom u Makarskoj (list 136-137), te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 140-151 spisa).

4. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a). Naime, punomoćnici stranaka su na zadnjem ročištu izjavili da nemaju dokaznih prijedloga i da predlažu zaključenje glavne rasprave. Točnije tuženik je već ranije odustao od dokaznog prijedlog da se kao svjedoka sasluša djelatnika banke, ali je ostao kod prijedloga da se sasluša javnog bilježnika, s kojim dokaznim prijedlogom je na zadnjem ročištu odbijen. Naime, saslušavanje javnog bilježnika na okolnost postupanja javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora više od 20 godina nakon solemnizacije, ovaj sud smatra nepotrebnim i neekonomičnim.

5. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu, da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom, kao kreditorom dana 28.12.2004., zaključila Ugovor o kreditu broj 418-50-2610313 solemniziranim kod javnog bilježnika Joška Doninko-Stanojevića u Kaštel Starom pod brojem OU701/04-1, za kupnju novog vozila-Opel u trajanju od 84 mjeseca, da je navedenim ugovorom tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos u kunama u protuvrijednosti od 16.986,61 CHF, da je pored valutne klauzule u CHF, ugovorena i kamatna stopa - promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom o kamatnim stopama Kreditora, koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,85%, te da je tužiteljica predmetni kredit otplatila u cijelosti 31.12.2011. godine.

7. Sporno je pitanje osnovanosti prigovora zastare, pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, te osnovanost, visina i tijek kamata konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

8. Prvenstveno valja reći da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništava. Dakle iz navedenih odluka proizlazi da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, na način da se o promjenama nije pojedinačno pregovaralo, pa je time došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zbog čega su navedene odredbe nepoštene, odnosno ništetne.

9. Isto tako navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno je da je tuženik od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključivanja i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedenih presuda, razvidno je da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu.

10. Ovdje valja još reći da je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, međutim, takva odluka ne isključuje primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima, te tužitelj kao ugovorna strana ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) u svezi s odredbom čl. 322. ZOO-a. Ovo tim više što je tuženik u konkretnom slučaju osporio da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne.

11. Nadalje, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

12. Nadalje, sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

13. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

14. Prema odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ("Narodne novine" br. 35/05, - u daljnjem tekstu: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 272. ZOO-a određeno je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

15. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF.

16. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP-a), a što proizlazi i iz gore navedenih presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača, a koje obvezuju ovaj sud. Pored toga valja reći da tuženik adekvatnim dokazima nije dokazao suprotno. Naime, prema stavu zauzetom od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nije potrebno provoditi saslušanja zaposlenika banaka, javnih bilježnika niti tužitelja, na okolnost pojedinačnog pregovaranja. Sve ovo jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja na listu 539 spisa, kojega sud u bitnome prihvaća kao logičnog i uvjerljivog.

17. Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a i čl. 272. ZOO-a.

18. Međutim u čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.

19. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), odnosno omogućiti mu da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužitelj morao vratiti tuženiku.

20. Slijedom svega navedenoga, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetna, pri čemu valja dodati da na takvo utvrđenje nije od utjecaja činjenica da je kredit otplaćen.

21. U odnosu na odredbe kojima je ugovorena valuta CHF, uz koju je vezana glavnica, valja reći da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o istim odredbama, niti da je tuženik informirao tužitelja o rizicima koje nosi valuta CHF, a navedeno proizlazi i iz gore navedenih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje obvezuju ovaj sud. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa su po ocjeni ovog suda ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Nadalje, valja reći da iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

22. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu u kojem je u odnosu na tužitelja ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF ništetne te je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

23. Budući da je ovaj sud utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i promjenjiva kamatna stopa, to tužitelj sukladno odredbama čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05 i 41/08 - u daljnjem tekstu: ZOO/91) ima pravo na isplatu razlike između iznosa koji bi platio po osnovi tečaja CHF na dan sklapanja ugovora i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja, kao i razliku u visini kamate u odnosu na početno ugovorenu u odnosu na onu na dan plaćanja, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, djelomično nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

24. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o., jer je isti stručan, jasan i argumentiran, tim više što nijedna stranka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka, niti je u tom pravcu stavljala daljnje dokazne prijedloge. Naime, tuženik na zadnjem ročištu navodi da nema prigoora na matemtički izračun vještaka Prpića te da nema potrebe da se istoga poziva na ročište, a sve kako bi se izbjegli nepotrebni troškovi. Ističe kako je tužiteljica u podnesku od 26.01.2026. godine postavila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišjenjem vještaka Prpića, međutim prigovara u dijelu koji se odnosi na tzv. negativne razlike jer ih tužiteljica prilikom postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva nije uzela u obzir.

25. Na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništetnih ugovornih odredbi zbog povišenja kamatne stope i valutne klauzule vezane uz valutu CHF u utuženom razdoblju preplatila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu, a koja proizlazi iz razlike zbog povišenja kamatne stope iznos od 232,54 eur (pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u tablici financijskog vještaka), a zbog promjene tečaja valute CHF iznos od 607,05 eur (pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u tablici vještaka), te je stoga tuženiku naloženo isti iznos isplatiti tužiteljici. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku (kako je tužiteljica i tražila), sukladno Tabeli nalaza i mišljenja financijskog vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO- a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

26. Stoga je ovaj sud prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem Ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te prihvatio i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 232,54 eur i iznosa od 607,05 eur, sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos razlike od dana plaćanja do isplate, a pobliže opisanom u toč. II. i III. izreke ove presude, a koji zahtjev je preciziran u skladu sa jasnim, stručnim i objektivnim, te stoga od strane ovoga suda prihvaćenim, nalazom i mišljenjem vještaka Darka Prpića,na koji stranke, u smislu izračuna, nisu imale prigovora. Naime, i sam tuženik je na zadnjem ročištu istknuo da je tužiteljica u podnesku od 26.01.2025. godine postavila tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Prpića. Međutim, ovdje valja reći da je tužitelj pod točkom III. izreke zatražio na iznos od 2,50 eur zateznu kamatu od 22.01.2009. godine do isplate, iako je sukladno nalazu vještaka Prpića mogao tražiti 2,52 eur zajedno sa zateznom kamatom od 22.01.2009. godine do isplate. Međutim, tužitelj može tražiti ta dva centa manje, a sud mu ne može suditi dva centa više jer bi to bilo prekoračenje tužbenog zahtjeva.

27. Glede prigovora zastare, valja reći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti valutne klauzule, odnosno 13.06.2014. godine kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u pogledu odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenog, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019. godine, tako je razvidno da nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a u pogledu valutne klauzule.

28. Nadalje, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju je uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju osobnog automobila koji je tužiteljica koristila, kako navodi u iskazu koji sud prihvaća, za vlastite potrebe, pa bi stoga prigovor tuženika u smjeru da tužiteljica nije potrošač, u cijelosti bio neosnovan.

29. Na kraju valja reći da se tuženik na zadnjem ročištu protivio preinaci tužbe iz podneska tužiteljice od 26.01.2026. godine, međutim, sud smatra da se ovdje ne radi o preinaci. Naime, po mišljenju ovog suda, ovdje se radi o tzv. stupnjevitoj tužbi, koju je tužiteljica podnijela sukladno čl. 186.b ZPP-a jer joj je tuženik prije utuženja dostavio samo knjigovodstvenu karticu na temelju koje nije mogla postaviti određen tužbeni zahtjev, već je to mogla tek nakon što je tuženik u spis dostavio kompletnu financijsku dokumentaciju predmetnog kredita (nakon što mu je to naložio sud na pripremnom ročištu) i nakon provedenog vještačenja.

30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranaka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 2.654,46 eur / 20.000,00 kn, koji je tužitelj postavio u tužbi, a kojem tuženik nije prigovarao. Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe od 12.06.2019. godine od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 25.11.2024. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 3.12.2024. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 21.01.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska od 26.01.2026. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu dana 27.01.2026. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 600 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% iznosi 1.500,00 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 53,09 eur (toliko je tužiteljica u troškovniku tražila) i trošak nužnog financijskog vještačenja od 350,00 eur, dobije se iznos od 1.903,09 eur, a koliko je tužiteljici i dosuđeno pod točkom IV. izreke presude.

31. Na tako dosuđen parnični trošak tužiteljici je temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate, kako je i tražila.

32. Budući je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je i njegov zahtjev za naknadu parničnog troška.

33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 27. veljače 2026. godine

Sudac:

Goran Goluža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku