Republika Hrvatska

Općinski sud u Makarskoj

Poslovni broj: P-1299/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A B E Z O D R Ž A V N J A R A S P R A V E

Općinski sud u Makarskoj, po sutkinji ovog suda Mirjani Urlić, u pravnoj stvari tužiteljice ZLM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, koju zastupa punomoćnik ZL i ostali odvjetnici iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o., Split, Lovretska 14, radi isplate, dana 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu br.65329/07 koji su tužitelj UL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik OTP BANKA d.d., Domovinskog rata br. 4, Split, OIB 52508873833, kao kreditor zaključili dana 28 .12.2007. godine, a koja glasi:

“Čl. 7.1. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,50 % od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 Kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita. Čl. 7.2. korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita “, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 10.6.1. Ugovora o kreditu br.65329/07 koji su tužitelj UL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik OTP BANKA d.d., Domovinskog rata br. 4, Split, OIB 52508873833, kao kreditor zaključili dana 28.12.2007. godine, a koja glasi:

“Korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog, krajnjeg roka /rokova dospijeća s tim da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan prethodno : a) podnijeti pisani zahtjev b) platiti naknadu određenu ovim ugovorom kako slijedi: a) kod djelomične (nepotpune) otplate kredita – naknadu od 4% od uplaćenog iznosa nedospjelog glavnog duga (glavnice) b) kod potpune otplate kredita – naknadu od 4 % ods ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga (glavnice)“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode n ikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata br. 4, Split, OIB 52508873833 isplatiti tužitelju UL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 49,77 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29.12.2007.godine do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Domovinskog rata br. 4, Split, OIB 52508873833 isplatiti tužitelju UL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 463,47 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.12.2008. godine do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 125,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 3. prosinca 2024. podnio tužbu protiv gore navedenih tuženika, radi isplate. U tužbi se navodi kako je tužitelj s tuženikom sklopio dana 28.12.2007. ugovor o kreditu br. 65329/2007 na iznos od 25.000,00 Eura. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 25.000,00 EUR obračunate prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom.

Ugovorne strane su člankom 7.1. ugovorile naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 Kn, naplaćuje se jednokratno odmah prije korištenja kredita. Predmetni kredit je tužitelj u cijelosti isplatio dana 30.12.2008. godine. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a u odnosu na ništetnost navedene odredbe, tužitelj ističe da treba primijeniti odredbe čl. 295., čl. 269. ZOO i čl. 270. ZOO, kao i odredbe čl. 96. i čl. 102. ZZP.

Tužitelj napominje da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane prednika tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu – uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita je obvezan platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 1,50% od ukupnog iznosa kredita, najmanje 200,00 Kn, naplaćuje se jednokratno odmah prije korištenja kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

Tužitelj ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od prednika tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Tužitelj ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Tužitelj nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik , budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 7. toč. 1 ugovora o kreditu lako uočljiva, jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi kako “naknada za obradu zahtjeva iznosi 1,50% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 Kn, naplaćuje se jednokratno, odmah prije korištenja kredita, a čl. 7. toč. 2 se navodi kako korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita“, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donije ti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a niti se navodi iznos navedene naknade, već postotak od određenog iznosa.

Tužitelj ističe da ništetnost spornih odredaba članka 7. toč. 1 ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi istih nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano, a tužitelj to ovdje ponavlja, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 102. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Također tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 7. toč. 1 ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 102. stavka 1. ZZP-a. U odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva s osnove nezakonito naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iz priložene dokumentacije i to Ugovora o kreditu i ostale dokumentacije nesporno proizlazi kako je ista plaćena u iznosu od 375,00 Kn / 49,77 Eura. Navedeno proizlazi i iz dopisa tuženika poslanom punomoćniku tužitelja od dana 26.6.2024. godine, gdje se navodi kako je navedena naknada naplaćena sukladno čl. 7 ugovora u iznosu od 375,00 Eura.

U odnosu na izlaznu naknadu ističe da je tužitelj je iskoristio pravo ugovoreno člankom 10.6.1. Ugovora o kreditu te je dana 30.12.2008. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je tom prilikom temeljem istog članka predmetnog ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 463,47 Eura. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita razvidna je iz dokumentacije koja prileži spisu, kao i iz obračuna prijevremen otplate od dana 30.12.2008.godine, kao i dopisa tuženika od dana 26.6.2024. godine. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, što je razvidno iz odredbe čl. 2. ugovora o kreditu kojom je utvrđeno da tuženik odobrava tužitelju stambeni kredit kao fizičkoj osobi, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno članku 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. Tužitelj ističe da je odredba čl. 10. 6. 1. predmetnog ugovora o kreditu ništetna u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita. Također, tužitelj nije mogao ishoditi brisanje upisanog založnog prava bez uplate navedene naknade, a uslijed čega ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Nadalje, tužitelj ističe kako je ugovorena odredba iz čl.10.6.1. predmetnog ugovora suprotna prisilnim propisima sukladno čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl. 1024. st. 4. i čl. 6. istog zakona.

Tužitelj navodi da se u odredbi čl. 10. 6. 1. ugovora o kreditu eksplicite govori o „naknadi“, a ne o „šteti“ koju bi tuženik eventualno trpio prijevremenom otplatom kredita. Slijedom navedenog, nije jasno na koji bi način tuženik u trenutku zaključenja ugovora mogao znati kolika će mu biti "šteta" pa da bi istu mogao propisati navedenim člankom.

Pri tome tužitelj u trenutku vraćanja kredita nije dogovarao nikakve uvjete s bankom, a vezano za povrat kredita, već mu je tuženik sukladno svojoj Odluci odnosno čl. 10.6.1. zaračunao predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, bez da je tužitelj imao bilo kakvu mogućnost utjecaja na uplatu navedene naknade i na visinu iste. Također, člankom 1024. st. 3. ZOO-a je propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, a stavkom 4. toga članka je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iako je odredba čl.10. 6. 1 lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, te je jasna, jer čitanjem teksta iste odredbe nedvojbeno proizlazi zaključak kako u slučaju prijevremene otplate korisnik kredita može vratiti kredit uz uvjete propisane ugovorom, ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, a to iz razloga jer iznos visine naknade nije naznačen u samom ugovoru. Slijedom navedenog tužitelj ističe da visina iste naknade nije bila ili mogla biti poznata tužitelju, kao potrošaču, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna naknade za prijevremenu otplatu, tako da tužitelj ne zna što mora platiti u slučaju prijevremene otplate i na koji način se izračun vrši.

Tužitelj smatra da je sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka suprotna odredbi članka 1024. stavku 4. ZOO-a, a glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno da se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, a na što banka nema pravo prema gore citiranom članku jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 5. studenog 2020. godine na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio zaključak, posl.br. Su IV – 308/2020, toč. 8., cit: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Tužitelj ponavlja da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe.

U odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe da je iz priložene dokumentacije je ista razvidna i iznosi 463,47 Eura.

U odnosu na potraživanje tužitelja i u odnosu na ulaznu naknadu i u odnosu na izlaznu naknadu u ovom predmetu nije nastupila zastara.

Tužitelj smatra da je iz materijalnih dokaza razvidna nespornost visine tužbenog zahtjeva, međutim tužitelj predlaže, opreza radi, izvođenje financijskog vještačenja na okolnost koliku je naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tužitelj isplatio predniku tuženika prilikom obrade kredita temeljem čl. 7 Ugovora o kreditu i kolika je visina izlazne naknade koji je tužitelj isplatio tuženiku prilikom prijevremene otplate kredita dana 30.12. 2008. godine, temeljem čl. 10.6.1 Ugovora o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnov, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova postupka. Tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Makarskoj. Naime, tuženik ima sjedište u [adresa] pa je stoga za suđenje u ovoj pravnoj stvari na temelju odredbe čl. 48. st. 1. ZPP-a nadležan Općinski sud u Splitu, radi čega tuženik predlaže da se Općinski sud u Makarskoj oglasi mjesno nenadležnim i da po pravomoćnosti tog rješenja dostavi predmet na daljnje postupanje stvarno i mjesno nadležnom Općinskom sudu u Splitu. Tuženik odmah na početku ističe da tužitelj radi utvrđivanja činjenice ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od iznosa odobrenog kredita, nije pružio niti jedan dokaz, niti je posebno obrazložio zbog čega bi ugovaranje naknade bilo ništetno.

Tužitelju je, ako je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu primijenio i minimum pažnje koja se od njega zahtjeva u pravnom prometu prilikom zaključivanja pravnih poslova, morala biti poznata ugovorna odredba o plaćanju tzv. ulazne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom. U skladu s tim, tužitelj je odmah u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao za plaćanje iste, kao i za njezinu visinu. Tuženik drži notornim da je svakom prosječnom čovjeku jasno i lako razumljivo za što se plaća spomenuta naknada i u kojem iznosu. Štoviše, niti izračunavanje apsolutnog iznosa te naknade bilo kome ne bi trebalo predstavljati osobiti problem, jer i bez pomoći kalkulatora doista svatko može iznos odobrenog kredita pomnožiti s 0,015 da dobije iznos koji treba platiti na ime tzv. ulazne naknade. Da je ta ugovorna odredba lako uočljiva ne bi trebalo biti sporno jer se ista nalazi na prvoj stranici Ugovora o kreditu, i to u čl. 7. s velikim podebljanim slovima: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva“. Dakle, ovu ugovornu odredbu ne bi uočila samo posve nezainteresirana i krajnje nepažljiva osoba, a ugovorne stranke su dužne prilikom sklapanja pravnih poslova i ispunjavanja preuzetih obveza postupati savjesno i s odgovarajućim stupnjem pažnje koja se u pravnom prometu od njih zahtijeva. Tužitelj u tužbi nadalje tvrdi i da je sporna ugovorna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07 dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Unatoč tome, za istaknuti je da bi neka odredba bila nepoštena i ništetna u skladu s tom odredbom potrebno je da se kumulativno ispune pretpostavke, odnosno da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ista in concreto uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, što u konkretnom slučaju nedostaje. Dakle, ključna pretpostavka za utvrđivanje nepoštenosti odredbe je okolnost da uzrokuje ne bilo kakvu nego baš značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Mnoge ugovorne odredbe dovode do određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, ali ZZP/07 jasno propisuje da je nepoštena samo ona ugovorna odredba koja uzrokuje značajnu neravnotežu, dok tužitelj ničim konkretno ne obrazlaže u čemu se točno sastoji navodna značajna neravnoteža na njegovu štetu. Osnovno načelo obveznog prava – pacta sunt servanda, određuje da su ugovorne strane dužne ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom i da su odgovorne za ispunjenje tih obveza, a sadržano je i u odredbi čl. 9. ZOO-a, koji određuje da su sudionici u obveznom odnosu dužni ispuniti svoju obvezu i da su odgovorni za njezino ispunjenje. Tuženik ističe i da tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan pristupiti sklapanju Ugovora o kreditu, međutim kada je ugovor sklopljen, onda se prava i obveze stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sadržajem ugovora i preuzetim obvezama, pa i sa spornom odredbom koja nije u suprotnosti niti s jednom odredbom ZOO-a i/ili ZZP-a, jer u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nijednim propisom nije bilo zabranjeno ugovaranje naknada, a nije niti danas. Pored navedenog, sporna ugovorna odredba pravno je valjana, kako prema odredbama ZOO-a tako i prema odredbama ZZP/07 i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva svakome tko je makar s pažnjom prosječnog čovjeka pročitao Ugovor o kreditu. Isto tako, ova odredba ne uzrokuje nikakvu, a kamoli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, budući je tužitelj sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na plaćanje tzv. ulazne naknade pa je utoliko naknada u potpunosti određena, a tužiteljeva teza da je tuženik jednostrano određivao njegovu obvezu promašena. Što se tiče tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita, za istaknuti je da su ugovorne stranke sklopljenim Ugovorom o kreditu ugovorile i modalitete u svezi prijevremene otplate kredita, u kojem slučaju će Banka naplatiti naknadu u skladu s općim aktima, koja ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a s ugovaranjem koje naknade se tužitelj složio.

Tužitelju je bila poznata ugovorna odredba da se isključivo u slučaju prijevremene otplate kredita plaća naknada od 4,00% preostale glavnice kredita. Ključna je okolnost da se nakon sklapanja Ugovora o kreditu naknada može samo smanjivati ovisno o otplati glavnice, a ne može se povećavati, jer što je više glavnice otplaćeno manji je ostatak glavnice na koji se obračuna naknada. U skladu s tim, tužitelj je mogao kako odmah u trenutku sklapanja ugovora, tako i u svakom trenutku tijekom otplate kredita lako utvrditi koliko točno iznosi ta naknada. Predmetna naknada nije bila nekakav obvezujući dodatni teret za tužitelja, jer je tužitelj mogao nastaviti otplaćivati kredit do kraja sukladno rokovima i uvjetima iz ugovora i tada ne bi bio dužan platiti tu naknadu. Dakle, naknada se naplaćuje isključivo u slučaju da se tužitelj odluči koristiti pravom na prijevremenu otplatu kredita, tako da se radi o uvjetnoj obvezi koja ovisi isključivo o postupanju korisnika kredita, a ne o postupanju tuženika kao kreditora.

U konkretnom slučaju tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao koliko iznosi najveći iznos naknade u slučaju da odmah jednokratno otplati kredit npr. za mjesec dana. Također, tužitelj nije morao predviđati koliko će iznositi naknada u nekom trenutku tijekom trajanja ugovora, zato što je odmah prilikom sklapanja ugovora dobio otplatni plan, u kojem su jasno navedeni točni iznosi mjesečnih anuiteta, udjeli glavnice i kamate u anuitetu, te ostatak duga – glavnice, tako da je tužitelj točno znao koliko iznosi ostatak glavnice nakon otplate svakog anuiteta, odnosno za 5, 10 ili 15 godina otplate kredita, pa je u skladu s tim tužitelj već prilikom sklapanja Ugovora o kreditu točno znao koliko iznosi naknada za prijevremenu otplatu kredita doslovno za svaki mjesec ugovornog razdoblja Također, sporna odredba je lako uočljiva, jer je sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu naslovljenom kao: „Otplata kredita (vrsta kamate, anuiteti, način plaćanja, dospijeća i prijevremena otplata“, pa je tužitelj čitanjem ugovora mogao lako utvrditi svoja prava i obveza, a što je uostalom i bio dužan napraviti prije samog potpisivanja ugovora. Na kraju, sporna odredba je lako razumljiva jer je svakom prosječnom čovjeku razumljivo da će se naplatiti naknada u visini 4,00% ostatka glavnice. Dakle, visina naknade je određena, odnosno odrediva. Nadalje, odredbom čl. 306. st. 1. ZOO-a propisano je da: „Sporazumom ugovornih strana može se ovlastiti jedna ili svaka strana da odustanu od ugovora davanjem odustatnine“. Predmetna naknada predstavlja odustatninu „sui generis“ specifičnu za ugovor o kreditu, gdje se iznos odustatnine veže uz ostatak glavnice. Dakle, naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja svojevrsnu odustatninu od ugovora koji traje određeni period, te ista nije ni u kakvoj korelaciji s iznosom redovne kamate iz ugovora o kreditu, Postupajući u skladu s ugovorom o kreditu tužitelj je podnio zahtjev za prijevremenu otplatu kredita, pa je tuženik osnovano u skladu s Tarifom obračunao i naplatio predmetnu naknadu. Tuženik ističe i da tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan pristupiti sklapanju ugovora, međutim kada je ugovor sklopljen, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sadržajem ugovora i preuzetim obvezama, pa i sa spornom odredbom koja nije u suprotnosti niti s jednom odredbom ZOO-a i/ili ZPK-a, jer u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu niti jednim propisom nije bilo zabranjeno ugovaranje naknade radi prijevremene otplate kredita.

Stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnoj odredbi ugovora, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku: a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, kakav je ovdje slučaj, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru, tada sud taj tužbeni zahtjev zbog nastupa zastare treba odbiti kao neosnovan. Identično pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj: Pž - 2637/23 od 09.04.2024. Kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva plaćena 28.12.2007., a izlazna naknada plaćena 30.12.2008., a predmetna tužba podnesena je tek 03.12.2024., to je kondemnatorni zahtjev tužitelja u cijelosti zastario.

3. Podneskom od 14. studenoga 2025. tuženik je priznao sve odlučne činjenice, ne osporava tužitelju status potrošača, povlači dokazni prijedlog saslušanjem tužitelja, ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali ipak osporava osnov i ustraje u istaknutom prigovoru zastare. Predlaže da sud donese presudu bez održavanja rasprave kojom će se tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan, uz naknadu troška.

Budući su se ostvarili uvjeti propisano odredbom čl. 332.a st. 2. ZPP -a, sud je donio presudu bez održavanja rasprave.

4. Tuženik je istaknuo prigovor mjesne nadležnosti Općinskog suda u Makarskoj, budući tuženik ima sjedište u [adresa].

Prema priloženim Ugovorima o kreditu br. 65329/07 od 28. prosinca 2007. u točki 14.2. istog određeno je ako ukoliko ne mogu naći rješenje problema u pregovorima, ovlašteni su pokrenuti spor pred nadležnim sudom najbližim mjestu zaključenja ugovora. Ugovor je sklopljen u [adresa].

Tužitelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Makarskoj, smatrajući isti mjesno nadležnim.

Ovdje valja napomenuti da u konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23., dalje: ZPK), kao lex specialis u odnosu na odredbe ZPP-a.

Odredbom čl. 19.l st. 1. ZPK-a propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Od navedenog se može odstupiti samo sporazumom: koji je sklopljen nakon nastanka spora i koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u stavku 1. ovoga članka.

Slijedom navedenoga, tužitelj kao potrošač može pokrenuti postupak zbog spora nastalog u vezi ugovora o kreditu, neovisno o sjedištu Banke (ili njezine Podružnice) kao druge ugovorne strane i pred sudom mjesta u kojemu se nalazi prebivalište potrošača. Budući da tužitelj ima prebivalište u [adresa], to je temeljem odredbe gore citiranog čl. 19.I st. 1. ZPK-a nadležan je upravo Općinski sud u Makarskoj. Navedena odredba uređuje nadležnost sudova, pa njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kada je nastao ugovor o kreditu u vezi s kojim nastane spor, već o tome kada je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj je postupak pokrenut nakon stupanja na snagu navedene odredbe (koja je stupila na snagu 30. rujna 2015.). Slijedom navedenog, valjalo odbiti prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, odnosno odlučiti kao u izreci.

5. U tijeku postupka sud je izveo dok pregledom ugovora o kreditu broj 65329/07 od 28. prosinca 2007.,otplatnog plana, obračuna prijevremene otplate kredita, zahtjeva za izdavanje dokumentacije od 10. lipnja 2024., dopisa OTP d.d. upućenog Odvjetniku Stipi Vuletiću dana 26. lipnja 2024., izračuna EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 65329/07.

6. Zahtjevi za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi nisu zastarjeli, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO/91).

Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno djelomične ništetnosti nekih ugovornih odredbi, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno takvih odredbi, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje, usmjereno na povrat plaćenog iznosa naknade, primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO/91. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja za povrat iznosa naplaćenih naknada nije zastarjelo iz razloga što je on u ovom postupku zatražio da sud sporne odredbe predmetnog Ugovora, kojima su ugovorene naknade za usluge kreditora, utvrdi ništetnima. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbina tužitelja usmjerenih na povrat naplaćenih mu naknada ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke. Iako se je tuženik pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske za napomenuti je da je ista ukinuta odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 135/2025-3 od 19. veljače 2025.

Slijedom svega navedenog, potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

7. Iz dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da su tužitelj i tuženik dana 28. prosinca 2007. sklopili Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 25.000,00 eur i to u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 7. ugovoreno da se od iznosa kredita tužitelju naplaćuje jednokratna naknada prilikom korištenja kredita u visini od 1,50%, koja se naplaćuje, jednokratno, odmah, te da je čl. 10.6.1. ugovorena mogućnost prijevremene otplate nakon podnošenja pisanog zahtjeva i plaćanja naknade.

Također je utvrđeno da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita preračunato u važeću valutu u iznosu od 49,77 EUR, i to dana 28. prosinca 2007., te iznos od preračunato u važeću valutu u iznosu od 463,47 EUR, na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita dana 30. prosinca 2008., kako to i proizlazi iz potvrdi. Tijekom postupka tuženik nije sporio da je tužitelj potrošač, iz čega slijedi da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, dalje ZZP).

8. Predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu, te nije dokazano da prilikom dogovaranja kredita da bi bilo govora o spornim naknadama, odnosno da tužitelj je bio tada upoznat s tom svojom obvezom, niti da mu je objašnjeno zašto mora platiti te naknade i u kojem iznosu. Nije dokazano da prilikom sklapanja Ugovora bilo je pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, odnosno da bi tužitelj mogao utjecati na odredbu o naknadi za obradu kredita, kao i na njenu visinu, ili da mu je prilikom sklapanja Ugovora objašnjeno na što se ta naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u tom postotku od iznosa kredita, odnosno u toj visini, dok glede naknade za prijevremenu otplatu kredita, niti iz samog sadržaja Ugovora nije mogao utvrditi postojanje obveze na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a pogotovo njenu visinu, jer se u spornoj odredbi spominje samo potreba suglasnosti banke za prijevremenu otplatu kredita te otplata u skladu s uvjetima tuženika.

9. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu, pri čemu je za dodati i da tuženik nije predložio niti jedan dokaz na ovu okolnost. Sukladno čl. 82. ZZP, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

10. Sporne ugovorne odredbe, za koje je utvrđeno da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita i o mogućnosti prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i pod uvjetima tuženika, koji su uključivali naplatu naknade za to, ne predstavljaju odredbe o predmetu ugovora i cijeni, pa se na njih ne odnosi odredba čl. 84. ZZP. Nadalje, iako je odredba o naknadi za obradu kredita naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, nije jasna u pogledu razloga zašto se ista naplaćuje i zašto baš u tom postotku, a ta odredba nije jasno određena, odnosno precizna niti u dijelu visine te naknade, jer nije navedeno nominalno koliko ista iznosi, odnosno na koji iznos se taj postotak odnosi, već tek da iznosi 1,50% od iznosa kredita, a da pritom nije navedeno u protuvrijednosti po kojem tečaju i na koji dan, s obzirom da je predmetnim ugovorom bila ugovorena valutna klauzula. Osim toga, nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a niti je to tužitelju objašnjeno prilikom sklapanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom joj je nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Glede pak odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, za istaknuti je da iz samog sadržaja Ugovora tužitelj nije mogao utvrditi postojanje obveze na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a pogotovo ne njenu visinu, jer se u spornoj odredbi spominje samo potreba suglasnosti banke za prijevremenu otplatu kredita te da je otplata moguća u skladu s uvjetima tuženika, pa je tako tužitelj za istu saznao tek kada je odlučio prijevremeno otplatiti kredit. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita, kao i posao vezan za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja pravo korisnika kredita regulirano čl. 1068. st. 2. ZOO/91, koje nije ograničeno nikakvom suglasnosti niti uvjetima kreditora, već je dovoljna samo prethodna obavijest korisnika kredita banci o tome, predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik niti nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknada koje su ugovorene spornim odredbama i naplaćene tužitelju. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača, a za dodati je i da bi tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita jedino imao pravo na naknadu štete, ali bi morao dokazati da ju je pretrpio i njenu visinu (čl. 1068. st. 3. ZOO/91), a ne bi imao pravo na naplatu nekog paušalnog iznosa određenog svojim aktima, međutim, tuženik nije dokazao da je takvu štetu doista i pretrpio. Za dodati je i da je, s obzirom i na visinu naplaćene naknade, i ova odredba dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

11. Dakle, radi se o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su nametnule obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanja neobrazloženih naknada u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, odnosno šteti zbog prijevremene otplate kredita, koje odredbe su stoga prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa su iste, sukladno čl. 87. ZZP, ništetne, s tim da ništetnost istih ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez njih. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćenih naknada i način njihovog ugovaranja, ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 107. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao pod točkom I. i III. izreke.

12. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno djelomične ništetnosti nekih ugovornih odredbi, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno takvih odredbi. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 49,77 EUR i to sa zateznim kamatama, tekućim, kako je to i zatraženo, od 29. prosinca 2007. do isplate, budući da je utvrđeno da je toga dana ta naknada naplaćena tužitelju, te mu je naloženo isplatiti mu i iznos naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita od 463,47 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate iste, odnosno 31. prosinca 2008., do isplate. Ovo sukladno čl. 214. ZOO/91, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove te stoga, jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati, da naplaćivanje navedenih iznosa naknada ne opravdavaju troškovi na koje se odnose, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o tim ugovornim odredbama, niti je upoznat s tim na što se naknada za obradu kredita odnosi i zašto se baš u toj visini naplaćuje, a niti je uopće bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita.

13. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. u visini od 50 bodova, odnosno 100,00 eur, što uvećano za vrijednost PDV-a od 25% iznosi 125,00 eur, slijedom čega je i odlučeno kao u presudi pod točkom V.

Sud tužitelju nije priznao naknadu za sastav podnesaka od 21. srpnja 2025. i 14. studenoga 2025., budući isti nisu bili potrebni za postupak, njima tužitelj ne iznosi nove navode niti predlaže izvođenje novih dokaza.

Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci pod točkom III.

Makarska, 27. veljače 2026.

S U T K I NJ A:

Mirjana Urlić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda u tri primjerka. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis.