Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-297/20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Zlatku Jurlini, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko& partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 10. studenog 2025., u prisutnosti pun. tužitelja te zam. pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 27. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5102254849 od 23.02.2005.godine koji ugovor su zaključili tužitelj JR kao korisnik kredita i Erste&Steiermaerkische Bank d.d. kao banka, pod točkom 8. KAMATA u dijelu koji glasi:

“ 8. KAMATA

Kamatna stopa je promjenjiva…

Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.”

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHEbank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužitelju JR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.261,18 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 0,01 Eur od dana 01.10.2005. godine do isplate,

- na iznos od 0,01 Eur od dana 01.02.2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,01 Eur od dana 01.06.2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,01 Eur od dana 01.07.2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,01 Eur od dana 01.08.2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,01 Eur od dana 01.09.2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,01 Eur od dana 01.10.2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,01 Eur od dana 01.10.2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,01 Eur od dana 01.12.2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,01 Eur od dana 01.02.2007. godine do isplate,

- na iznos od 0,01 Eur od dana 01.10.2007. godine do isplate,

- na iznos od 0,01 Eur od dana 04.12.2007. godine do isplate,

- na iznos od 59,93 Eur od dana 01.02.2008. godine do isplate,

- na iznos od 59,77 Eur od dana 06.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 59,61 Eur od dana 16.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 59,44 Eur od dana 14.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 59,28 Eur od dana 01.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 59,11 Eur od dana 01.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 58,94 Eur od dana 11.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 58,76 Eur od dana 13.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 58,59 Eur od dana 31.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 58,41 Eur od dana 03.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 58,24 Eur od dana 08.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 58,06 Eur od dana 18.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 57,87 Eur od dana 18.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 57,51 Eur od dana 27.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 92,92 Eur od dana 17.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 92,62 Eur od dana 17.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 92,33 Eur od dana 20.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 92,02 Eur od dana 20.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 91,71 Eur od dana 27.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 91,40 Eur od dana 24.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 91,08 Eur od dana 27.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 90,77 Eur od dana 22.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 90,45 Eur od dana 22.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 90,12 Eur od dana 13.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 89,79 Eur od dana 13.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 89,46 Eur od dana 13.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 89,13 Eur od dana 13.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 88,78 Eur od dana 15.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 88,44 Eur od dana 30.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 88,09 Eur od dana 01.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 87,74 Eur od dana 09.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 87,39 Eur od dana 22.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 63,88 Eur od dana 18.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 63,61 Eur od dana 25.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 63,43 Eur od dana 09.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 63,26 Eur od dana 09.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 63,08 Eur od dana 09.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,91 Eur od dana 09.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,73 Eur od dana 18.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 35,53 Eur od dana 06.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 35,41 Eur od dana 05.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 35,30 Eur od dana 01.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 35,19 Eur od dana 12.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 35,07 Eur od dana 07.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 4,02 Eur od dana 03.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3,99 Eur od dana 02.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3,96 Eur od dana 20.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,94 Eur od dana 29.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,91 Eur od dana 02.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,88 Eur od dana 02.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,85 Eur od dana 22.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,82 Eur od dana 14.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,79 Eur od dana 06.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,76 Eur od dana 10.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,74 Eur od dana 10.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,71 Eur od dana 05.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,68 Eur od dana 13.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,65 Eur od dana 31.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,62 Eur od dana 27.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,59 Eur od dana 29.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,56 Eur od dana 29.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,53 Eur od dana 29.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,50 Eur od dana 29.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,47 Eur od dana 26.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,44 Eur od dana 15.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,41 Eur od dana 08.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,38 Eur od dana 20.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,94 Eur od dana 29.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 3,34 Eur od dana 10.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,32 Eur od dana 15.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,29 Eur od dana 12.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 3,26 Eur od dana 28.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2,10 Eur od dana 06.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2,07 Eur od dana 28.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2,06 Eur od dana 30.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2,03 Eur od dana 16.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 2,01 Eur od dana 03.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1,99 Eur od dana 11.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1,97 Eur od dana 20.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1,94 Eur od dana 01.09.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1,92 Eur od dana 17.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1,90 Eur od dana 18.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1,88 Eur od dana 15.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1,86 Eur od dana 15.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1,84 Eur od dana 02.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1,81 Eur od dana 26.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1,79 Eur od dana 01.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1,77 Eur od dana 28.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1,75 Eur od dana 01.06.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1,73 Eur od dana 22.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1,70 Eur od dana 19.08.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1,68 Eur od dana 21.09.2015. godine do isplate,

i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl.1. čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operac ije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužitelju iznesen u prigovoru radi prijeboja s osnove manje plaćenih kamata i to u iznosu od 4.062,00 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- CHF 212,11 od 02.02.2014. pa do isplate,

- CHF 211,21 od 02.03.2014. pa do isplate,

- CHF 210,29 od 02.04.2014. pa do isplate,

- CHF 209,37 od 02.05.2014. pa do isplate,

- CHF 208,45 od 02.06.2014. pa do isplate,

- CHF 207,52 od 02.07.2014. pa do isplate,

- CHF 206,57 od 02.08.2014. pa do isplate,

- CHF 205,62 od 02.09.2014. pa do isplate,

- CHF 204,67 od 02.10.2014. pa do isplate,

- CHF 203,71 od 02.11.2014. pa do isplate,

- CHF 202,73 od 02.12.2014. pa do isplate,

- CHF 201,76 od 02.01.2015. pa do isplate,

- CHF 200,77 od 02.02.2015. pa do isplate,

- CHF 199,78 od 02.03.2015. pa do isplate,

- CHF 198,78 od 02.04.2015. pa do isplate,

- CHF 197,77 od 02.05.2015. pa do isplate,

- CHF 196,76 od 02.06.2015. pa do isplate,

- CHF 195,74 od 02.07.2015. pa do isplate,

- CHF 194,71 od 02.08.2015. pa do isplate,

- CHF 193,68 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužitelju iznesen u prigovoru radi prijeboja s osnove pretplate po konverziji i to u iznosu od 1.140,92 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 697,90 eura od 01.10.2015. do isplate,

- 443,01 eura od 24.02.2016. do isplate,

po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.549,19 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 27. veljače 2026. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 7. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom dana 23. veljače 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 51400607-5102254849. Naveo je da je predmetnim kreditom mu odobren iznos od 234.199,00 CHF s rokom vraćanja od 192 mjeseca kao i da su dana 18. veljače 2016. on i tuženik zaključili Aneks kojim aneksom je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima. Naveo je da je u čl.8. navedenog ugovora o kreditu pod nazivom KAMATA da je navedeno da je kamata promjenjiva te da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršit prom jene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Naveo je da je tijekom trajanja ugovorne obveze tuženik kao kreditor u više navrata jednostrano mijenjao kamatnu stopu. Naveo je da je Trgovački sud u Zagrebu dana 4. srpnja 2013. donio presudu pod poslovnim brojem P-1401/12, a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu vezanom uz ugovaranje kamatnih stopa, a koja je u odnosu na potonje potvrđena i presudom VSRH poslovni broj Revt-249/14. Naveo je da sukladno navedenim presudama odredba ugovora o namjenskom kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu da je ništetna. Naveo je da predmetna odredba čl. 8. ugovora o kreditu je lako uočljiva te iako je ugovor potvrđen kod javnog bilježnika odredba predmetnog članka da nije razumljiva potrošaču te da je razvidno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke bez jasno utvrđenih kriter ija na koji način se ista utvrđuje odnosno mijenja. Naveo je da on i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim odredbama pa tako ni o promjeni kamatne stope već je do promjene došlo jednostranom odlukom banke, a kako se radilo o tipskom ugovoru da mu nije dana mogućnost pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama.

1.1. Tužitelj je podneskom od dana 1. rujna 2025., a nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno precizirao tužbeni zahtjev, odnosno napravio je preinaku tužbe, a kojoj preinaci se tuženik nije protivio.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev i to kako osnov tako i visinu te je naveo da ističe prigovor zastare iz razloga što da je eventualno potraživanje tužitelja u zastari te da treba primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Naveo da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u ovom predmetu je ta da su tužitelj i tuženik 18. veljače 2016. sklopili Aneks 3 ugovora o kreditu kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tim aneksom da su stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur odnosno aneksom da je primijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u eur od dana sklapanja osnovnog ugovora. Naveo je da je pravovremeno i u skladu s odredbama zakona dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno sa prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Naveo je da je prilikom konverzije predmetnog kredita sukladno zakonu početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu CHF sa svim njegovim izmjenama i zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u eur sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno da je nesporno da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio glavnicu i kamate koje su sastavio dio otplatnog plana kredita. Naveo je da je on bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Naveo je da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem. Naveo je da tužitelju pružena zaštita sukladno noveli zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 01. siječnja 2014. te da je on sukladno navedenoj obvezi donio metodologiju koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je isto i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tako da je prema tome već kroz Zakon o potrošačkom kreditiranju tužitelju pružena takva razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a pri čemu da je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope. Navedeni zakon da je omogućio izravnu progresivnu mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjeg. Naveo da je nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Naveo je da ističe i prigovor radi prijeboja svoje tražbine osnova promjenjive kamatne stope.

2.1. Tuženik je podneskom od dana 02. ožujka 2021. istaknuo i prigovor radi prebijanja s osnova pretplate priznate u konverziji.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 51400607-5102254849, otplatni plan, dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužitelja kao stranku te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš.

4. Uvidom u Ugovor o kreditu, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu br. 51400607-5102254849 i to dana 23. veljače 2005. u iznosu od 234.199,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj i to za kupovinu nekretnine, s rokom vraćanja od 192 mjeseca.

4.1. Između stranaka su sporni dijelovi odredbe čl.8 Ugovora o kreditu 5102254849 od dana 23. veljače 2005.

5. Između stranaka nije sporno, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,99%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je od 01.01.2008. do 31.03.2009. iznosila je 5,54%, od 01.04.2009. do 30.09.2010. iznosila je 5,89%, od 01.10.2010. do 30.04.2011. iznosila je 5,64%, od 01.05.2011. do 30.09.2011. iznosila je 5,34%, od 01.10.2011. do 31.12.2013. iznosila je 4,99%, dok je 01.01.2014. iznosila 3,23%.

6. Saslušan u tijeku postupka tužitelj je naveo da su mu u banci praktički uvjetovali da uzme kredit CHF iako da je njemu odgovaralo u eurima i da je htio u eurima s obzirom da su imali veliku firmu koja se bavila najmom plovila. Naveo je da mu je djelatnica u banci rekla da ukoliko ne prihvati kredit u CHF da bi se moglo dogoditi da im kreditu u eurima ne bude odobren. Naveo je da je predmetni kredit odobren za kupnju obiteljske kuće, a vezano za promjenjivost kamatne stope da su mu djelatnici banke rekli što se tiče kamatne stope da se praktički neće mijenjati na gore odnosno da se radi o stabilnoj valuti te da tečaj može ići samo na dolje i da je to stabilna valuta. Naveo je da su bili kod javnog bilježnika te da je samo izvršena solemnizacija kao i da kada je došlo do porasta kamate da nije bilo mogućnosti da se fiksira kamata i da mu se nitko od banke nije obratio. Naveo je da mu je početni anuitet bio cca 950,00 eura te da je rastao do 1.800,00 eura. Tužitelj je naveo da je kao fizička osoba podignuo kredit, da je pročitao predmetni ugovor i da su imali određene primjedbe na pojedine ugovorne odredbe međutim da je kod banke uvijek načelo uzmi ili ostavi s obzirom da se radi o špranciranim ugovorima.

7. U svom nalazu i mišljenju od 6. svibnja 2025. stalni sudski vještak Goranka Šmer Maraš navela je da više plaćene kamate, tj. novčane razlike između iznosa kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platio tuženiku i iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013. godine bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita ukupno iznose 3.261,18 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5. Manje plaćene kamate tj. novčane razlike između iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013. godine bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. i obveze kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platio tuženiku iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno da iznose 0,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6.

7.1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 28. srpnja 2025.

7.2. U podnesku od dana 9. rujna 2025. stalni sudski vještak Goranka Šmer Maraš navela je da u svom podnesku tuženik iznosi primjedbu kako prigovara matematičkom izračunu u dijelu izračuna u odnosu na izračun razlike kamate u razdoblju od 01. veljače 2014. godine pa nadalje i to iz razloga što vještak simulira otplatu kredita na način da nakon navedenog datuma primjenjuje zakonski fiksiranu kamatnu stopu od 3,23% p.a. kao početno ugovorenu, a za što navodi kako nije ispravno. Na navedenu primjedbu da se očituje kako je vještaku zadaćom vještačenja određeno provesti izračun razlike plaćenih obveza po kreditu u odnosu da su obveze po kreditu plaćane po početnim uvjetima kredita (ks 4,99% p.a.) do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine uz kamatnu stopu 3,23% p.a. Dakle, vještak da je proveo vještačenje sukladno određenoj mu zadaći prema pravilima znanosti i struke te ostaje u cijelosti pri svom Nalazu i mišljenju.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 23. veljače 2005. zaključen ugovor o kreditu br. 5102254849 predmet kojeg je iznos od 234.199,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 192 mjeseca.

10. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 4,99% godišnje te nije sporno da je u odredbi čl.8 Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

11. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od siječnja 2008. pa do rujna 2015. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 4,99 povisivao tako da je kamatna stopa od 01.01.2008. do 31.03.2009. iznosila je 5,54%, od 01.04.2009. do 30.09.2010. iznosila je 5,89%, od 01.10.2010. do 30.04.2011. iznosila je 5,64%, od 01.05.2011. do 30.09.2011. iznosila je 5,34%, od 01.10.2011. do 31.12.2013. iznosila je 4,99% te je ista intervencijom zakonodavca od 01.01.2014 iznosila 3,23% godišnje.

12. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.8 Ugovora o kreditu br. 5102254849 od dana 23.2.2005. ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužitelju one novčane iznose koje je u razdoblju listopada 2005. pa do svibnja 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužitelja od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 3.261,18 EUR-a također sporna.

13. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 23. veljače 2005. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

14. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

17. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

18. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

19. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

21. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja Ugovora o kreditu br. 5102254849 od dana 23.2.2005. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.8 nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

22. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

23. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

25. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 3 - tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl.126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

27. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelj je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelj daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijevao ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

29. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.8 Ugovora o kreditu od 23. veljače 2005. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl.84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

30. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

31. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

32. O sadržaju odredbi u čl.8 Ugovora o kreditu od 23. veljače 2005. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba Ugovora o kreditu od dana 23.2.2005. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

33. Naime sporna odredba čl.8 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,99% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,99%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.

34. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe u čl.8 Ugovora o kreditu od dana 23.2.2005. isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.8 Ugovora o kreditu od dana 23.2.2005. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 23.2.2005. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.8 Ugovora o kreditu od dana 23.2.2005. ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

35. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

36. Naime, odredbe o promjeni ugovorene kamatne stope jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.8 Ugovora o kreditu od dana 23.2.2005. među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

37. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl.3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl.4 ZOO-a.

38. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.8 Ugovora o kreditu od dana 23.2.2005. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

39. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

40. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

41. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.8 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba.

42. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da dijelovi odredbe čl.8 Ugovora o kreditu od dana 23.2.2005. predstavljaju u smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

43. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 odredba čl.8 Ugovora o kreditu od dana 23.2.2005. kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijelova predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

44. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.8. Ugovora o kreditu od dana 23.2.2005. ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 23.2.2005. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.8 Ugovora, time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

45. Kako je tuženik u razdoblju od listopada 2005. pa do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 3.261,18 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tužitelj ne osporava, dok ga tuženik matematički osporava u svom podnesku od dana 28. srpnja 2025., a na koje navode se vještak dopunski očitovao, valja navesti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku. Pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 4,99% godišnje, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužiteljici odlučiti kao u točki II. izreke presude uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

46. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.8 Ugovora o kreditu br. 5102254849 kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od listopad 2005. pa do rujna 2015.

47. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Aneks broj 3 Ugovora o kreditu br. 5102254849, dalje Aneks (list 56 spisa).

48. Uvidom u Aneks br.3 utvrđeno je da je isti sklopljen dana 18. veljače 2016. između tužiteljice i tuženika. Utvrđeno je da je čl.1.1. ugovoreno da je dana 30.09.2015. godine stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK) te da Banka pristupa potpisivanju Aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz ugovora opisanog u članku 2. (dva) isključivo i jedino u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih ZID ZPK. Utvrđeno je da je čl. 2.1. ugovoreno da potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da su dana 23.2.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj: 5102254849 na iznos od 234.199,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Utvrđeno je da je čl. 6.2. ugovoreno da za vrijeme važenja Aneksa visina ugovorne promjenjive kamatne stope iznosi zbroj 6 mjesečnog EURIBOR-a (dalje: Parametar) i 5,712 postotni bod godišnje zaokruženo na tri decimale. Sukladno Metodologiji utvrđuje se vrijednost Parametra i obavlja se redovito šestomjesečno usklađivanje stope ugovornih kamata (referentno razdoblje) i to svakog prvog siječnja i svakog prvog srpnja u godini. Utvrđeno je da je čl.6.4 . ugovoreno da ugovorne kamate Banka obračunava primjenom jednostavnog dekurzivnog kamatnog računa. Utvrđeno je da je čl.7.2. ugovoreno da će se dio više uplaćenog iznosa (preplate) iz članka 5.3. (pet tri), a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine uzimajući u obzir sve izmjene u prijelaznom razdoblju iz čl. 1. ZID ZPK kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19. f stavak 2. do datuma iz zaglavlja ovog Aneksa, koristi za podmirenje 50% iznosa budućnih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.

49. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

50. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

51. Naime, tužitelj je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržao pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužitelja na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljevo odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

52. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužitelja i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu.

53. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

53.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

53.2. Kako je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 7. lipnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od listopada 2005. pa do svibnja 2015. to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

54. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužiteljica kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonijela nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužitelja u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

55. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužitelja, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Aneks broj 3 Ugovora o kreditu br. 5102254849 nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

56. Što se tiče navoda tuženika da tužitelja nije potrošač odnosno da nije dokazao osnovne pretpostavke za traženje sudske zaštite pozivom na Zakon o zaštiti potrošača te da je prije svega bio dužan dokazati svojstvo potrošača, valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja koji je naveo da je predmetni kredit odobren za kupnju obiteljske kuće, a vezano za promjenjivost kamatne stope da su mu djelatnici banke rekli što se tiče kamatne stope da se praktički neće mijenjati na gore , kao i da je kao fizička osoba podignuo kredit i to iz razloga što je isti uvjerljiv, životan i logičan, dok tuženik prema stavu ovog suda ni sa čim nije doveo pitanje status tužitelja kao potrošača, a osim navedenog ovaj sud uistinu ne vidi iz kojeg to razloga tužitelj, u jednom trenutku otplate predmetnog kredita kada mu je anuitet praktički "odletio u nebo", ne bi bio ovlašten predmetnu nekretninu koja je njegovo vlasništvo dati npr. u najam.

57. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da manje plaćene kamate tj. novčane razlike između iznosa kamate koju bi tužitelj u razdoblju do 31.12.2013. godine bio u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,99% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. i obveze kamate koju je tužitelj po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platip tuženiku iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita za razdoblje do 30.09.2015. godine ukupno da iznose 0,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6.

57.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu i podnesku istaknuo i prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnova pretplate po konverziji te s osnova promjenjive kamatne stope. Međutim valja navesti da na strani samog tužitelja (potrošača) ne postoje elementi nepoštenog postupanja iz kojih bi proizlazilo postojanje odgovornosti za nekakvu štetu koju tuženik tvrdi da trpi te čak i ukoliko tuženik smatra da je primjenom nepoštene ugovorne odredbe sam pretrpio određenu štetu, nije ovlašten zahtijevati zaštitu u odnosu na potrošača. Na strani potrošača ne postoji protupravnost niti nesavjesnost u postupanju, niti odgovornost za posljedice utvrđenja nepoštenosti te niti jedan propis koji uređuje predmetnu materiju, ne ovlašćuje tuženika da, pozivajući se na pravna utvrđenja iz kolektivnih presuda kojima je utvrđena povreda prava potrošača, podnose bilo kakve individualne restitucijske zahtjeve protiv potrošača. Također, valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati niti valutnu klauzulu, niti promjenjivu kamatnu stopu međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. U tom smislu tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koji je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji joj je uručen te na koji je pristala, slijedom čega je valjalo u cijelosti odbiti tuženikov prigovor radi prijeboja i odlučiti kao u točki III. i IV. izreke presude

58. Tuženik je na ročištu dana 8. rujna 2025. odustao od saslušanja osobnog bankara tužitelja, dok što se tiče dokaznog prijedloga tuženika iz podneska od dana 28. srpnja 2025. da vještak izračuna razliku u kamati od 01.01.2014. do 30.09.2015. , a koji je odbijen na ročištu dana 10. studenog 2025., valja navesti da je u tom razdoblju kamatna stopa bila niža od početno ugovorene zbog intervencije zakonodavca, a ne voljom tužitelja.

59. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužitelja sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), sastavljanja žalbe na rješenje u iznosu od 200,00 eura (Tbr.10 t.4 Tarife), zastupanja po odvjetniku na pet ročišta i to za četiri ročišta u iznosu od 200,00 eura za svako i jedno u iznosu od 100,00 eura (T.br.9.t.1. i t.2 Tarife), sastavljanja dva podneska u iznosu od 200,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 ), PDV-a u iznosu od 425,00 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 92,37 eura, kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,82 eura, dakle sveukupno je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 2.549,19 eura.

59.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki V. izreke ove presude.

U Rijeci, 27. veljače 2026.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika