REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Posl.br. P-1146/2023-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Jeleni Habulin kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice IŠB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Alek Konić i ostali odvjetnici iz OD Hondl, Konić, Šimunović, Batur i partneri iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnik Kruno Knežević i ostali odvjetnici iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 22. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno i njezinog punomoćnika, odvjetnika Aleka Konića te zz punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika IŠ, dana 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d ., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, platiti tužiteljici IŠB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 43.714,54 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 6,31 EUR od 16.09.2005. do isplate,

- na iznos od 1,06 EUR od 16.10.2005. do isplate,

- na iznos od 4,11 EUR od 16.11.2005. do isplate,

- na iznos od 5,93 EUR od 16.12.2005. do isplate,

- na iznos od 3,14 EUR od 16.01.2006. do isplate,

- na iznos od 29,18 EUR od 16.01.2009. do isplate,

- na iznos od 29,71 EUR od 16.02.2009. do isplate,

- na iznos od 12,35 EUR od 16.03.2009. do isplate,

- na iznos od 16,33 EUR od 16.04.2009. do isplate,

- na iznos od 17,13 EUR od 16.05.2009. do isplate,

- na iznos od 10,27 EUR od 16.06.2009. do isplate,

- na iznos od 11,46 EUR od 16.07.2009. do isplate,

- na iznos od 6,05 EUR od 16.08.2009. do isplate,

- na iznos od 13,68 EUR od 16.09.2009. do isplate,

- na iznos od 5,20 EUR od 16.10.2009. do isplate,

- na iznos od 10,68 EUR od 16.11.2009. do isplate,

- na iznos od 9,80 EUR od 16.12.2009. do isplate,

- na iznos od 24,59 EUR od 16.01.2010. do isplate,

- na iznos od 34,08 EUR od 16.02.2010. do isplate,

- na iznos od 32,03 EUR od 16.03.2010. do isplate,

- na iznos od 41,46 EUR od 16.04.2010. do isplate,

- na iznos od 58,75 EUR od 16.05.2010. do isplate,

- na iznos od 62,45 EUR od 16.06.2010. do isplate,

- na iznos od 82,77 EUR od 16.07.2010. do isplate,

- na iznos od 82,09 EUR od 16.08.2010. do isplate,

- na iznos od 124,21 EUR od 16.09.2010. do isplate,

- na iznos od 99,67 EUR od 16.10.2010. do isplate,

- na iznos od 105,34 EUR od 16.11.2010. do isplate,

- na iznos od 124,17 EUR od 16.12.2010. do isplate,

- na iznos od 126,41 EUR od 16.01.2011. do isplate,

- na iznos od 117,49 EUR od 16.02.2011. do isplate,

- na iznos od 122,89 EUR od 16.03.2011. do isplate,

- na iznos od 123,17 EUR od 16.04.2011. do isplate,

- na iznos od 139,64 EUR od 16.05.2011. do isplate,

- na iznos od 174,66 EUR od 16.06.2011. do isplate,

- na iznos od 214,50 EUR od 16.07.2011. do isplate,

- na iznos od 173,92 EUR od 16.08.2013. do isplate,

- na iznos od 192,91 EUR od 01.10.2013. do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR od 16.11.2013. do isplate,

- na iznos od 0,31 EUR od 29.11.2013. do isplate,

- na iznos od 101,62 EUR od 11.12.2013. do isplate,

- na iznos od 0,31 EUR od 03.01.2014. do isplate,

- na iznos od 87,71 EUR od 18.01.2014. do isplate,

- na iznos od 62,81 EUR od 18.01.2014. do isplate,

- na iznos od 81,45 EUR od 11.02.2014. do isplate,

- na iznos od 2,75 EUR od 25.03.2014. do isplate,

- na iznos od 47,52 EUR od 08.04.2014. do isplate,

- na iznos od 131,41 EUR od 08.04.2014. do isplate,

- na iznos od 66,04 EUR od 08.05.2014. do isplate,

- na iznos od 89,28 EUR od 08.05.2014. do isplate,

- na iznos od 105,83 EUR od 10.06.2014. do isplate,

- na iznos od 55,86 EUR od 10.06.2014. do isplate,

- na iznos od 111,37 EUR od 08.07.2014. do isplate,

- na iznos od 34,38 EUR od 08.07.2014. do isplate,

- na iznos od 137,80 EUR od 09.08.2014. do isplate,

- na iznos od 29,12 EUR od 09.08.2014. do isplate,

- na iznos od 147,55 EUR od 09.09.2014. do isplate,

- na iznos od 22,33 EUR od 09.09.2014. do isplate,

- na iznos od 133,88 EUR od 08.10.2014. do isplate,

- na iznos od 20,01 EUR od 08.11.2014. do isplate,

- na iznos od 152,18 EUR od 08.11.2014. do isplate,

- na iznos od 29,46 EUR od 10.12.2014. do isplate,

- na iznos od 144,87 EUR od 10.12.2014. do isplate,

- na iznos od 39,48 EUR od 10.01.2015. do isplate,

- na iznos od 62,57 EUR od 10.01.2015. do isplate,

- na iznos od 176,82 EUR od 10.02.2015. do isplate,

- na iznos od 14,04 EUR od 26.02.2015. do isplate,

- na iznos od 274,39 EUR od 26.02.2015. do isplate,

- na iznos od 274,39 EUR od 26.02.2015. do isplate,

- na iznos od 78,19 EUR od 26.02.2015. do isplate,

- na iznos od 194,25 EUR od 10.03.2015. do isplate,

- na iznos od 60,69 EUR od 10.03.2015. do isplate,

- na iznos od 223,10 EUR od 09.04.2015. do isplate,

- na iznos od 41,84 EUR od 09.04.2015. do isplate,

- na iznos od 268,40 EUR od 09.05.2015. do isplate,

- na iznos od 260,21 EUR od 09.06.2015. do isplate,

- na iznos od 264,66 EUR od 08.07.2015. do isplate,

- na iznos od 248,48 EUR od 11.08.2015. do isplate,

- na iznos od 22.550,24 EUR od 01.09.2015. do isplate,

- na iznos od 167,37 EUR od 08.09.2015. do isplate,

- na iznos od 14.268,35 EUR od 10.09.2015. do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. godine određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. stavak 4. Ugovora o namjenskom kreditu, kreditna partija 7102693614, broj ugovora 3204727978/05, solemniziranog kod javnog bilježnika Gordane Jakobović iz Zagreba pod brojem OU-86/05, sklopljenog dana 3. svibnja 2005. g. između tuženika Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i tužiteljice IŠB kao korisnika kredita, kojom odredbom je utvrđeno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, pa stoga navedeni stavak navedenog članka ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III O d b i j a s e tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, platiti tužiteljici IŠB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 929,06 EUR , s pripadajućim zakonskim kamatama tekućim na taj iznos od dana uplate pa do isplate, i to po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a za razdoblje od 1.1.2008. g. do 31.7.2015. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1.8.2015. g. pa do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. g. do 29.12.2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 847,46 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 6,15 EUR od 02.07.2005. pa do isplate,

- 1,03 EUR od 02.08.2005. pa do isplate,

- 4,99 EUR od 02.02.2006. pa do isplate,

- 9,23 EUR od 02.03.2006. pa do isplate,

- 11,21 EUR od 02.04.2006. pa do isplate,

- 6,19 EUR od 02.05.2006. pa do isplate,

- 8,27 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,

-11,89 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

-16,75 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

-10,55 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

-10,53 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

-17,94 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

-15,99 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

- 20,11 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

- 25,67 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- 18,89 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- 26,16 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- 35,98 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- 36,51 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- -39,85 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 33,99 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 34,04 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 43,99 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 34,61 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 44,03 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 27,71 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 30,32 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- 16,19 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

- 19,64 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

- 39,16 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- 31,80 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- 37,57 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pa do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja tražbina bi se stavila u procesno pravnu kompenzaciju s tražbinom tužitelja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, pa se odbija prigovor tuženika radi prebijanja ove tražbine s tražbinom tužitelja.

V Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d ., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, naknaditi tužiteljici IŠB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 8.346,01 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27.veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 03.05.2005. godine sklopila ugovor o kreditu broj 3204727978/05 kojim joj je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 155.280,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, dok je odredbom članka 7. određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 908,44 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja .

2.Tužiteljica smatra da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu, oslobođenog učinka povrata kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Tužiteljica ukazuje na odredbu članka 6. Ugovora iz koje proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o stambenom kreditu, odnosno da je namjena kredita kupnja stana, a što dokazuje tužiteljičin status potrošača.

3.Nadalje tužiteljica navodi da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda od dana 14.06.2018., poslovni broj Pž-6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 04.07.2013., poslovni broj P-1401/12, u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik, među ostalim bankama, u razdoblju od 10.03.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/13) i to člancima 81.,82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07,125/07,75/09,79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96 i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače na način da svaki potrošač dobije i razumljivo pisano upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu CHF ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i potrošače postupala savjesno, obzirno, pošteno ni moralno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4.Tužiteljica ističe da ju je tuženik propustio informirati o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, o tome da je rast tečaja franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan, kao i da se o ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak (cijena) nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je o rizicima i karakteristikama valutne klauzule CHF morao informirati tužiteljicu, i to dokazno pisanim putem, kao i o mogućim pojavama tijekom otplate koje mogu znatno uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužiteljice. Tužiteljica napominje kako je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata tuženiku, ali ne i osobi poput tužiteljice koja ne raspolaže stručnim znanjem što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe.

5. Prema mišljenju tužiteljice navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za ovaj sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Nadalje navodi da su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev-2221/18, od dana 3. rujna 2019. g. odbijene revizije banaka u kolektivnom sporu Udruge Potrošač, a čime je riješeno i pitanje valutne klauzule za valutu CHF te je odlučeno da pojedinačni potrošači imaju pravo tražiti povrat iznosa preplaćenih s osnova valutne klauzule u toj valuti.

6.Stoga tužiteljica smatra da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, a ukupan iznos preplate tužiteljice po osnovi ništetnosti valutne klauzule iznosi 33.626,95 EUR .

7.Nadalje, tužiteljica navodi da je predmetni Ugovor sadržavao uz ostalo i odredbu koja se odnosi na kamate i naknade, a koja po svojoj pravnoj naravi predstavlja cijenu tog kredita. Točnije, odredbom članka 2. stavka 4. Ugovora ugovoreno je, između ostalog, da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, što je tužiteljica kao korisnica kredita i učinila, i to u pretpostavljenom iznosu od kn 7.000,00 kn, a koji iznos je tek potrebno utvrditi, pa tužiteljica predlaže provesti financijsko vještačenje i na tu okolnost. Tužiteljica ističe da je navedena odredba članka 2. stavka 4. Ugovora potpuno nejasna, netransparentna, općenita te uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova, budući da je sve troškove koji se odnose na procjenu zasnivanje založnog prava, odnosno hipoteke, te upis iste, kao i sve ostale uobičajene troškove tužiteljica platila. Tužiteljica nije znala niti mogla znati da će joj sporna naknada biti naplaćena, niti u kojem iznosu, niti u kojem trenutku, a nije niti znala da joj je ista i naplaćena, i to izravno iz iznosa kredita. Nadalje, tužiteljica ni danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni spornom naknadom. Tužiteljica nadalje ističe da se o konkretnoj spornoj odredbi nije pregovaralo te da na sadržaj iste tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja, budući da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (banke). Također ističe da nikad nije dobila na uvid predmetnu Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovnima koje obavlja Kreditor, niti se o navedenoj Odluci na bilo koji način razgovaralo ili pregovaralo.

8.Stoga smatra da odredba članka 2. stavka 4. Ugovora predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07).U konkretnom slučaju, sporna odredba Ugovora nije niti jasna niti razumljiva te tužiteljica nije ni u najmanjoj mjeri bio informirana o značenju i posljedicama sklapanja Ugovora sa tako ugovorenom naplatom svih troškova i naknada, a niti su ju o tome u postupku pregovaranja, prije sklapanja Ugovora ili u vrijeme sklapanja Ugovora, službenici tuženika na valjan način upozorili, iz čega jasno proizlazi nepošteno postupanje tuženika.

9.Nadalje, tužiteljica ističe kako ugovorne naknade i troškovi u Ugovoru predstavljaju, uz kamate, sadržajnu naknadu koju se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih joj na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njezinu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom i ugovoreno, što istu čini bitnim sastojkom predmetnog Ugovora.

10. Obzirom da je predmetna odredba članka 2. stavka 4. Ugovora ništetna, sukladno odredbama ZOO-a, tužiteljica smatra da ima pravo na povrat onoga što se na temelju takvog ugovora steklo, odnosno na povrat uplaćenog iznosa na ime svih naknada i troškova temeljem odredbe članka 2. stavka 4. .

11.Stoga tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da joj zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 33.626,95 eura, s kamatama od plaćanja svakog anuiteta, da utvrdi ništetnom odredbu članka 2. stavka 4. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor i da naloži tuženiku da joj vrati iznos uplaćen na ime naknada i troškova temeljem ništetne odredbe u iznosu od 929,06 eura s kamatama od dana uplate, te da joj naknadi troškove postupka sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

12.Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 04.ožujka 2025.precizirala tužbeni zahtjev te zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 43.714,54 eura sa zateznim kamatama od plaćanja svakog anuiteta, te ostaje kod zahtjeva za utvrđenje ništetnom odredbe članka 2. stavka 4. Ugovora , te kod zahtjeva za isplatu zbog ništetnosti te odredbe u iznosu od 929,06 EUR i kod zahtjeva za naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

13.U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da je s tužiteljicom sklopio predmetni ugovor o kreditu te ne osporava niti aktivnu legitimaciju tužiteljice, već osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.

14.Tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

15. Nadalje, tuženik smatra da su presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017. od 14.06.2018. i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03. rujna 2019., poslovni broj Rev 2221/2018. u dijelu u kojem se utvrđuje da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača ugovarajući valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepravilne i nezakonite, jer je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli prema odlukama suda EU isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

16.Tuženik navodi da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila ugovor s valutnom klauzulom u CHF, te da su joj prilikom sklapanja ugovora uručeni i opći akti kreditora, te da se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima, te su joj prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile dostupne sve informacije na takav način da je ona mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, te je on tužitelj icu, kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina.

17.Naime, u samom ugovoru je navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB-a za CHF, te je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjena tečaja, te su tužiteljici prilikom solemnizacije ugovora pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj ica je i potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

18.Nadalje, tuženik osporava i zahtjev za zatezne kamate od dana plaćanja, te smatra da bi u slučaju da sud utvrdi da je zahtjev osnovan, a što on osporava u cijelosti, zatezne kamate trebale teći od dana podnošenja zahtjeva budući je on savjesni stjecatelj. Stoga tuženik predlaže tužitelj icu u cijelosti odbiti s tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova postupka.

19.Tuženik u cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom , odnosno ništetnom i dodaje da naknada za prijevremenu otplatu kredita koju tužiteljica potražuje ovom tužbom nije nikada niti naplaćena. Stoga, ukoliko je sudska praksa pokazala da se neka odredba smatra nepoštenom ako nije razumljiva potrošaču, a to podrazumijeva da nije mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja neke odredbe, to onda tuženik ističe da se načelo transparentnosti neke odredbe u ovom slučaju ne može niti primijeniti , jer nisu ni postojale ekonomske posljedice koje je tužitelj trebao razumjeti, a sve budući da naknada nikada nije niti naplaćena. Osim toga, nije jasno na koji način bi takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog, osim što je , prema

1 0

mišljenju tuženika, tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnim navedene odredbe bespredmetan, tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala i pravni interes za utvrđenjem ništetnosti navedene odredbe, a što je dužna dokazati, jer se radi o deklaratornom tužbenom zahtjevu, pa predlaže sudu odbacivanje tužbe tužiteljice u ovom dijelu, odnosno odbijanje tužbenog zahtjeva.

20.Tuženik ističe da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva i da je tuženik u cijelosti informirao tužiteljicu o njezinoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a , te , uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito: odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita; nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa ;sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jasno proizlazi zaključak da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Stoga je mišljenje tuženika da da se ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

21.Podneskom od 17.rujna 2024. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja te predlaže da, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od EUR 807,98 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) sa zateznim kamatama od plaćanja svakog anuiteta.

22.Nakon provedenog financijskog vještačenja tuženik je precizirao visinu svoje tražbine radi prebijanja u iznosu od 847,46 EUR sa zateznim kamatama od plaćanja svakog anuiteta.

23.Tužiteljica smatra da je prigovor radi prebijanja u potpunosti neosnovan i da je u zastari.

24. Tuženik se protivio preinaci tužbe nakon provedenog vještačenja, a sud je na ročištu 22.siječnja 2026. godine dozvolio preinaku tužbe u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022,155/23-u daljnjem tekstu ZPP-a) , budući je tužiteljica tek nakon provođenja financijskog vještačenja, a koje je predložila u tužbi, dok je zadatak vještačenja odredio sud na pripremnom ročištu, mogla znati koji je točno iznos preplatila zbog valutne klauzule, slijedom čega je preinaka tužbe usprkos protivljenju tuženika dopuštena, temeljem odredbe čl. 190. st. 2.i 3. ZPP-a, jer tužiteljica bez svoje

1 1

krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a preinaka tužbe je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

25.U toku postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 3204727978/05 sklopljen 25.04.2005. godine između stranaka, u pregled promjena kamatnih stopa, zk.izvadak, promet po kreditu, plan otplate, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. i saslušana je tužiteljica.

26.Tužbeni zahtjev preciziran podneskom od 04.ožujka 2025.g. djelomično je osnovan.

27.Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

28.Nesporna je činjenica da su tužiteljice , kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili 03.05. 2005. godine ugovor namjenskom o kreditu kojim je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 155.280,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a ,dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom ; plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, time da je rok otplate kredita 24 godine.

29.Isto tako nije sporno da je u čl.2.st.4. ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Sporno je da li je ova naknada tužiteljici naplaćena.

30.Nije sporno da se u predmetnom ugovoru koji su stanke sklopile radilo o tipskom ugovoru, kakav je tuženik u to vrijeme sklapao sa većim brojem korisnika kredita, te nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen .

31. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je ona 2005. namjeravala kupiti stan za svoje privatne potrebe te se raspitivala za kredit i kod tuženika joj je ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljniji. Rečeno joj je da su na taj kredit najniže kamate i da će joj rata biti najniža ako uzme takav kredit, da je taj kredit za nju najbolje i da svi uzimaju takve kredite. Stoga se ona odlučila za kredit s valutnom klauzulom u CHF, time da je znala što je to valutna klauzula, ali ju nitko u banci nije upozorio da bi tečaj CHF u odnosu na kune mogao nešto značajnije oscilirati nego što to oscilira tečaj za eur0, niti je bila upozorena da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to štiti u odnosu na euro. Kako joj je rečeno da je to za nju najbolji kredit, ona je taj kredit uzela te joj je u banci dan na potpis gotov formular ugovora i ona nije mogla pregovarati o odredbama istog. Sredstvima kredita kupila je stan za svoje privatne potrebe te u njemu nikad nisam obavljala nikakvu profesionalnu djelatnost. Zbog rasta tečaja CHF rate su joj počele jako rasti, pa je digla drugi kredit i otplatila, odnosno, zatvorila ovaj kredit u CHF. Tužiteljica dodaje da ovaj kredit s valutnom klauzulom u CHF sigurno ne bih uzela da je prilikom sklapanja kredita znala da će joj rate toliko rasti zbog rasta tečaja.

1 2

32. Tužiteljica se ne sjeća da li joj je tuženik i prilikom sklapanja ugovora o kreditu i isplate kredita naplatio kakvu naknadu i u kojem iznosu, ali pretpostavlja da je, jer su u to vrijeme za obradu svih kredita naplaćivane naknade.

33.Sud je prihvatio životan i logičan iskaz tužiteljice da je njoj kod tuženika ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom u CHF, te da joj je rečeno da je to najpovoljniji kredit i da joj nisu objašnjene opasnosti i posljedice valutne klauzule u CHF, a tuženik ničim nije doveo u sumnju njezin iskaz, te sud isto tako vjeruje tužiteljici da je ona sredstvima kupila stan za privatne potrebe, jer je iz ugovora o kreditu vidljivo da je namjena kredita kupnja stana, a tuženik ničim nije dokazao suprotno, niti je predložio dokaze na tu okolnost.

34.Stoga se radilo o potrošačkom ugovoru u smislu članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/06., 47/07., 79/07.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, jer je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da su sredstva kredita iskorištena za kupnju stana za privatne potrebe, pa se stoga radilo o potrošačkom ugovoru i ovaj sud je stoga u ovome postupku vezan pravnim utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 04.07.2013.

35.Temeljem odredbe čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 107/95,7/96,91/96,112/99,88/01 – dalje ZOO/91), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a temeljem odredbe čl. 110. istog Zakona, pravo na isticanje ništavosti se ne gasi.

36.Navedene odredbe sadržajno odgovaraju odredbama čl. 322. i 328. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 83/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje -ZOO/05), koji je sada na snazi, time da zakonodavac u ovom novom Zakonu umjesto pojma ništavosti ugovora, sada uvodi termin ništetnost ugovora, koji po svojem sadržaju odgovara ranijoj ništavosti, zbog čega sud u ovoj odluci koristi termin ništetnost .

37.Nadalje, temeljem odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003) (NN 96/03, 46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

38.Temeljem odredbe čl. 81.st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a

1 3

prema st. 2. istog čl. Zakona, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te ako zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema odredbi st. 4. istog čl.81. Zakona, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

39.Tuženik nije ničim dokazao da je s tužiteljicom pregovarao o odredbi čl.2.st.4.kojom je ugovoreno plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, niti je predložio dokaze na ovu okolnost, a tužiteljici u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo poznata visina ove naknade, jer je u ugovoru navedeno da se ona određuje u Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, a u samom ugovoru nigdje nije precizno navedeno koje će sve naknade i troškove tužiteljica platiti i u kojem iznosu, već je odredbom članka 2. stavka 4. Ugovora navedeno da će tužiteljica platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da njoj navedena Odluka o Tarifi nije uručena, niti ju je djelatnica banke posebno informirala o kojim se troškovima i naknadama radi.

40.Visina naknade kao i troškovi za obradu kredita bili su utvrđeni u Tarifi naknada tuženika za usluge iz 2005., u postotku od iznosa kredita, ali taj postotak , kao niti iznos naknade nisu bili navedeni u ugovoru, što također dokazuje da o toj ugovornoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, te da je čitav ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao trgovca, a uz to pozivanje tuženika na njegove interne akte ne čini tu odredbu ugovora jasnom i lako razumljivom prosječnom potrošaču kakav je bila tužiteljica. Uz to, u čl. 2.st.4. Ugovora nije navedeno na što se naknada odnosi, odnosno koje troškove tuženika tužiteljica plaćanjem naknade podmiruje.

41.Tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao da ugovorena naknada odgovara stvarnim troškovima, niti je dokazao na što se naknada odnosi i na koji način je utvrđena njezina visina, niti je tužiteljici kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja ugovora i jasno i određeno ukazano koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade.

42.Stoga je sud ocjenjujući provedene dokaze, svaki posebno i sve zajedno, utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom Ugovoru od strane tuženika (tzv. tipskom ugovoru), kojim je Banka ponudila tužiteljici kao ugovornoj stranci sklapanje Ugovora prema unaprijed formuliranim odredbama, te se o navedenoj odredbi čl. 2s.t.4. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, budući se radilo o Ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik.

43.Prema mišljenju ovog suda, navedena odredba čl. 2. st. 4. Ugovora kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik, a za koje troškove i naknade nije nigdje u ugovoru navedeno na što se oni

1 4

odnose i na koji je način utvrđena njihova visina, a koju odredbu je unaprijed formulirao tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003.), jer ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj ove odredbe.

44.Navedna odredba uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, budući ona nije mogla utjecati, na sadržaj ove odredbe, temeljem koje je bila u obvezi platiti naknadu, a da nigdje u Ugovoru nije navedeno na što se ta naknada odnosi i zašto je određena baš u tom iznosu, niti su joj objašnjene odredbe Općih uvjeta i Tarife tuženika

45.Stoga je temeljem odredbe čl. 103. st. 1. ZOO-a/91 i odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/2003 valjalo presuditi kao u izreci pod II , te utvrditi da je ništetna ugovorna odredba čl. 2. st.4.Ugovora o kreditu, sklopljenog 03.05.2005. godine između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora .

46.Neosnovan je prigovor tuženika da tužiteljica nema pravni interes za vođenje postupka vezano uz utvrđenje ništetnosti odredbe o plaćanju naknade, jer tužiteljica uz deklaratorni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti ove odredbe postavlja i zahtjev za isplatu iznosa od 929,06 eura koji iznos joj je tuženik navodno naplatio temeljem ništene odredbe na ime plaćene ulazne naknade.

47. Međutim, tužiteljica u ovom postupku nije dokazala da joj je tuženik naplatio prilikom isplate kredita ulaznu naknadu u utuženom iznosu od 929,06 EUR.

48.Naime, tuženik osporava da bi tužiteljici ovu naknadu naplatio, iz nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića utvrđeno je da tužiteljici naknada nije naplaćena prilikom isplate kredita, a uz to, tužiteljica je u svom iskazu navela da se ona ne sjeća da li joj je i u kojem iznosu tuženik naplatio kakvu naknadu prilikom sklapanja ugovora o kreditu ili isplate kredita.

49.Potrebno je dodati da je tužiteljica predložila da tuženik dostavi u spis izlist prometa po njezinom računu za 2005. iz kojeg je bi bilo vidljivo da li joj je tuženik s njezinog računa naplatio naknadu prilikom korištenja kredita, te je sud više puta pozivao tuženika da dostavi promet po računu tužiteljice za 2005.g., međutim tuženik, iako ga je sud upozorio u skladu sa čl. 233. st. 5. ZPP-a da ako ne dostavi u roku od 15 dana izlist prometa po računu tužiteljice za 2005., da će sud po svom uvjerenju, s obzirom na sve okolnosti slučaja, cijeniti od kakvog je značaja što tuženik ne želi dostaviti u spis traženu dokumentaciju, istu nije dostavio.

1 5

50.Ocjenjujući provedene dokaze, svaki posebno i sve zajedno, ovaj sud nije utvrdio da bi tužiteljici prilikom korištenja kredita bila naplaćena ulazna naknada, budući da se ni tužiteljica ne sjeća da li joj je ista naplaćena i u kojem iznosu, a iz nalaza i mišljenja vještaka Ručevića utvrđeno je da naknada nije naplaćena iz kredita prilikom isplate istog.

51.Kako iz provedenog postupka nije utvrđeno da bi tuženik tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu ili prilikom isplate kredita naplatio ulaznu naknadu u iznosu od 929,06 EUR, to je valjalo presuditi kao u izreci pod III i odbiti tužiteljicu s tužbenim zahtjevom za isplatu ovog iznosa sa zateznim kamatama tekućim od dana uplate.

52.Nadalje, kao što je već rečeno, u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 1.studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

53.Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača zbog ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

54.Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.travanja 2004. do 31.

1 6

prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta , uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

55.Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli.

56.Nadalje, na temelju ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice, ovaj sud je utvrdio da su ugovorne odredbe spornog Ugovora, kojima se glavnica i mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarski franak, prosječnom potrošaču nerazumljive i nepoštene, pa prema tome ništetne, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te su iz istih razloga ništetne odredbe čl.7. ugovora o kreditu od 03.05.2005., u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

57.Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, jer je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

58.Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetn ih odredbi nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. U navedenom tipskom ugovoru , promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a nuđenjem najniže ugovorne kamate ( prilikom sklapanja ugovora) za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom

1 7

klauzulom u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

59.Prema mišljenju ovog suda tužiteljica u konkretnom slučaju nije bila informirana o svim potrebnim parametrima za donošenje odluke o sklapanju kredita s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak, jer se radilo o tipskom ugovoru, a u pravomoćnoj sudskoj odluci povodom tužbe za zaštitu potrošača je utvrđeno da je tuženik u navedenim ugovorima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

60.S obzirom na sve naprijed navedeno, ocjenjujući ugovornu odredbu čl.7. , predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je navedena odredba za tužiteljicu, kao prosječnog klijenta banke, nerazumljive u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu , jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je ovaj sud, kao prethodno pitanje , utvrdio da je ništetan dio odredbe čl.7. , predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

61.Kako je navedena odredba ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se ta odredbe među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe, odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

62.Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja i izračuna iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, budući da je tečaj CHF na dan korištenja kredita bio jedini tečaj koji je tužiteljici bio poznat.

63.Radi utvrđivanja iznosa koje je tužiteljica preplatila zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan korištenja kredita , provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze , do dana otplate kredita, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja) i srednjeg tečaja HNB tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 43.714,54 eura, a pojedini mjesečni iznosi

1 8

razlike u eurima prikazani su u stupcu "k" u tabeli 1 njegovog nalaza ( pozitivni iznosi).

64. Ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica manje platila, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze , do dana otplate kredita, a koja proizlazi iz smanjenja tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja) u odnosu na srednji tečaj HNB na dan isplate kredita, iznosi ukupno 847,46 eura, a pojedini mjesečni iznosi razlike u eurima prikazani su u stupcu "k" u tabeli 1 njegovog na nalaza (samo negativni iznosi).

65.Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića jer je isti izrađen od strane stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, te je vještak nalaz i mišljenje izradio prema zadatku suda, a stranke nisu imale primjedaba na izračun vještaka.

66.Prigovor zastare za potraživanje zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nije osnovan.

67.Naime, prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluka kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

68.Nije sporno da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), te je zastara počela teći 14.lipnja 2018. kada je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača vezano uz valutnu klauzulu postala pravomoćna , a tužba u ovom predmetnu podnesena dana 13.lipnja 2023. godine.

69.Dakle, od dana 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku 13.lipnja 2023.g. nije protekao rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, slijedom čega potraživanje tužitelja nije u zastari , a nije u zastari ni precizirani tužbani zahtjev, jer je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u ovom predmetu, te je tuženik dužan platiti tužiteljici iznos od 43.714,54 eura sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog iznosa.

70.Naime, kako se imovina tuženika povećala za iznos od 43.714,54 eura , koji iznos je tuženik primio temeljem ništetne odredbe ugovora o valutnoj

1 9

klauzuli vezanoj uz CHF, to je tuženik dužan tužiteljici vratiti ovaj iznos zajedno s kamatom, koja je u skladu s čl. 1115. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuitete), a kako je to navedeno u nalazu vještaka, te pod točkom I izreke ove presude

71.To stoga što je tuženik nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima.

72.Neosnovan je prigovor tuženika radi prebijanja, jer po stavu ovog suda ne postoji njegova tražbina prema tužitelju u iznosu od 847,46 eura vezano za ništetnost predmetne ugovorne odredbe.

73.Naime , odlučna je činjenica da je u konkretnom slučaju uzrok ništetnosti ugovorne odredbe, (temeljem čega tužitelj kao potrošač ostvaruje pravo na vraćanje onog što je tuženik kao banka odnosno trgovac primio temeljem te ništetne odredbe), ponašanje samog tuženika koji je postupajući protivno zakonu, ostvario nepripadnu korist.

74.U takvoj situaciji, tužitelj kao potrošač, pa i u razdoblju kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od početno ugovorenog tečaja, nije ništa stekao od tuženika , pa da bi on kao nesavjesni stjecatelj, mogao na tome temeljiti neku svoju tražbinu prema tužitelju. Takva eventualna tražbina tuženika ne bi bila osnovana jer se ne radi o iznosima koje je tužitelj primio od tuženika na temelju ništetne odredbe ugovora , da bi mu ih temeljem odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a bio dužan vratiti.

75.Nadalje, stavak 2.citiranog čl.323.ZOO-a propisuje kako ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovorna svome suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U tom smislu tuženik, na čijoj je strani razlog krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, odnosno ovdje tražiti da se potraživanje tužitelja umanji prijebojem.

76.Slijedom navedenog tužbeni zahtjev valjalo je djelomično usvojiti kako je to navedeno pod I i II izreke i djelomično odbiti kako je to navedeno pod III, a pod IV izreke utvrditi da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 847,46 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa i odbiti tuženikov prigovor radi prebijanja .

77.Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

78.Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. ZPP-a, na čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5.travnja 1993..g, te na presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetima C-224/19 i C-259/19, prema kojoj načelo djelotvornosti treba

2 0

tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njene nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba.

79.U konkretnom slučaju tuženik je u cijelosti osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, a tužiteljica je u pretežnom dijelu dokazala osnovanost svojeg zahtjeva, dok je odbijena s neznatnim dijelom zahtjeva za isplatu.

80.Kako je tužiteljica u pretežnom dijelu dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, a zbog odbijajućeg dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi te cijeneći odredbu čl. 154. st. 1. i 5. ZPP-a, kao i naprijed citiranu Direktivu 93/13 i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava , tuženik je dužan tužiteljici u cijelosti naknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

81.Troškovi tužiteljice, prema njezinom troškovniku, sastoje se od troška sastava tužbe za što je tužiteljici prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (dalje OT-e) odmjereno 1.000,00 eura, sastava obrazloženih podnesaka od 16.04.2024., 07.10.2024., 05.03.2025. i 14.04. 2025., prema Tbr. 8. t. 1.OT-e, u iznosu od 1.000,00 eura svaki , sastava podneska od 07.05.2025., prema Tbr. 8. t. 3.OT-e, u iznosu od 200,00 eura svaki, te zastupanja na ročištu 31.10.2024. godine, prema Tbr. 9. t. 1. OT-e, u iznosu od 1.000,00 eura , pa su troškovi zastupanja 6.200,00 eura na što je priznat PDV u iznosu od 1.550,00 eura. Na ime predujma za plaćeno financijsko vještačenje tužiteljici je odmjereno 400,00 eura, dok joj je na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu odmjereno 196,01 euro, te su troškovi tužiteljici dosuđeni u ukupnom iznosu od 8.346,01 euro.

82.Odluka o kamatama na trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP-a.

83.Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Zlataru 27. veljače 2026.

S U D A C:

Jelena Habulin

2 1

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DN-a: 1.punomoćnik tužitelja

2.punomoćnik tuženika