Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-2329/2019-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja RČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Petru Baniću, odvj. iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupana po punomoćniku Odvjetničkom društvu Leko i partneri, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave 28. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamj. punomoćnika tuženika, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012201738 kojeg su tužiteljica i tužena sklopili dana 29. prosinca 2006.., kao i pripadajućih Dodataka (I.-V.) istog, a u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, isplatiti tužitelju RČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.390,04 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose kako slijedi:

na iznos od 50,97 € od 12.8.2007 do isplate,

na iznos od 53,78 € od 12.9.2007 do isplate,

na iznos od 52,62 € od 12.10.2007 do isplate,

na iznos od 53,55 € od 12.11.2007 do isplate,

na iznos od 53,14 € od 12.12.2007 do isplate,

na iznos od 56,95 € od 12.1.2008 do isplate,

na iznos od 100,36 € od 12.2.2008 do isplate,

na iznos od 102,13 € od 12.3.2008 do isplate,

na iznos od 101,79 € od 12.4.2008 do isplate,

na iznos od 99,45 € od 12.5.2008 do isplate,

na iznos od 99,34 € od 12.6.2008 do isplate,

na iznos od 98,38 € od 12.7.2008 do isplate,

na iznos od 98,20 € od 13.8.2008 do isplate,

na iznos od 98,96 € od 13.9.2008 do isplate,

na iznos od 101,45 € od 16.10.2008 do isplate,

na iznos od 102,18 € od 23.11.2008 do isplate,

na iznos od 100,17 € od 17.12.2008 do isplate,

na iznos od 101,75 € od 12.1.2009 do isplate,

na iznos od 104,05 € od 22.2.2009 do isplate,

na iznos od 104,39 € od 14.3.2009 do isplate,

na iznos od 101,16 € od 16.4.2009 do isplate,

na iznos od 100,06 € od 28.5.2009 do isplate,

na iznos od 99,95 € od 16.6.2009 do isplate,

na iznos od 100,78 € od 12.7.2009 do isplate,

na iznos od 98,97 € od 12.8.2009 do isplate,

na iznos od 99,93 € od 18.9.2009 do isplate,

na iznos od 99,30 € od 16.10.2009 do isplate,

na iznos od 100,05 € od 13.11.2009 do isplate,

na iznos od 100,23 € od 19.12.2009 do isplate,

na iznos od 101,95 € od 12.1.2010 do isplate,

na iznos od 103,48 € od 16.2.2010 do isplate,

na iznos od 104,92 € od 21.3.2010 do isplate,

na iznos od 105,04 € od 18.4.2010 do isplate,

na iznos od 107,04 € od 14.5.2010 do isplate,

na iznos od 107,53 € od 16.6.2010 do isplate,

na iznos od 111,19 € od 25.7.2010 do isplate,

na iznos od 107,82 € od 12.8.2010 do isplate,

na iznos od 113,87 € od 29.9.2010 do isplate,

na iznos od 113,75 € od 22.10.2010 do isplate,

na iznos od 114,14 € od 16.11.2010 do isplate,

na iznos od 97,11 € od 24.12.2010 do isplate,

na iznos od 94,73 € od 19.1.2011 do isplate,

na iznos od 92,48 € od 15.2.2011 do isplate,

na iznos od 94,03 € od 12.3.2011 do isplate,

na iznos od 93,73 € od 12.4.2011 do isplate,

na iznos od 78,88 € od 13.5.2011 do isplate,

na iznos od 82,88 € od 14.6.2011 do isplate,

na iznos od 79,43 € od 12.7.2011 do isplate,

na iznos od 86,18 € od 12.8.2011 do isplate,

na iznos od 62,08 € od 14.9.2011 do isplate,

na iznos od 58,51 € od 12.10.2011 do isplate,

na iznos od 60,63 € od 12.11.2011 do isplate,

na iznos od 58,62 € od 13.12.2011 do isplate,

na iznos od 62,74 € od 12.1.2012 do isplate,

na iznos od 65,20 € od 12.2.2012 do isplate,

na iznos od 60,92 € od 12.3.2012 do isplate,

na iznos od 64,42 € od 12.4.2012 do isplate,

na iznos od 64,72 € od 12.5.2012 do isplate,

na iznos od 65,00 € od 13.6.2012 do isplate,

na iznos od 65,52 € od 12.7.2012 do isplate,

na iznos od 64,42 € od 12.8.2012 do isplate,

na iznos od 63,48 € od 12.9.2012 do isplate,

na iznos od 63,83 € od 12.10.2012 do isplate,

na iznos od 64,44 € od 12.11.2012 do isplate,

na iznos od 64,29 € od 12.12.2012 do isplate,

na iznos od 65,03 € od 12.1.2013 do isplate,

na iznos od 64,64 € od 12.2.2013 do isplate,

na iznos od 58,16 € od 12.3.2013 do isplate,

na iznos od 65,43 € od 12.4.2013 do isplate,

na iznos od 61,75 € od 12.5.2013 do isplate,

na iznos od 63,49 € od 12.6.2013 do isplate,

na iznos od 61,30 € od 12.7.2013 do isplate,

na iznos od 63,78 € od 12.8.2013 do isplate,

na iznos od 64,02 € od 12.9.2013 do isplate,

na iznos od 62,54 € od 12.10.2013 do isplate,

na iznos od 64,66 € od 12.11.2013 do isplate,

na iznos od 63,20 € od 13.12.2013 do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012201738 kojeg su tužitelj i tužena sklopili dana 29. prosinca 2006., kao i pripadajućih Dodataka (I.-V.) istog, a u kojima se povrat obveza iz kredita vezuje uz valutu švicarski franak.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, isplatiti tužitelju RČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 7.452,22 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose kako slijedi:

na iznos od 0,01 € od 13.2.2008 do isplate,

na iznos od 4,84 € od 12.3.2008 do isplate,

na iznos od 3,78 € od 12.4.2008 do isplate,

na iznos od 0,16 € od 12.10.2008 do isplate,

na iznos od 2,91 € od 16.10.2008 do isplate,

na iznos od 0,15 € od 12.11.2008 do isplate,

na iznos od 5,24 € od 23.11.2008 do isplate,

na iznos od 0,04 € od 12.12.2008 do isplate,

na iznos od 23,58 € od 12.1.2009 do isplate,

na iznos od 0,51 € od 12.2.2009 do isplate,

na iznos od 30,82 € od 22.2.2009 do isplate,

na iznos od 0,69 € od 12.3.2009 do isplate,

na iznos od 32,06 € od 14.3.2009 do isplate,

na iznos od 0,40 € od 12.4.2009 do isplate,

na iznos od 21,34 € od 16.4.2009 do isplate,

na iznos od 0,40 € od 12.5.2009 do isplate

na iznos od 17,71 € od 28.5.2009 do isplate,

na iznos od 17,76 € od 16.6.2009 do isplate,

na iznos od 20,65 € od 12.7.2009 do isplate,

na iznos od 14,59 € od 12.8.2009 do isplate,

na iznos od 17,89 € od 18.9.2009 do isplate,

na iznos od 0,03 € od 12.10.2009 do isplate,

na iznos od 15,81 € od 16.10.2009 do isplate,

na iznos od 0,03 € od 12.11.2009 do isplate,

na iznos od 18,47 € od 13.11.2009 do isplate,

na iznos od 19,18 € od 19.12.2009 do isplate,

na iznos od 25,15 € od 12.1.2010 do isplate,

na iznos od 30,44 € od 16.2.2010 do isplate,

na iznos od 35,50 € od 21.03.2010 do isplate,

na iznos od 35,95 € od 18.4.2010 do isplate,

na iznos od 42,74 € od 14.5.2010 do isplate,

na iznos od 0,21 € od 5.6.2010 do isplate,

na iznos od 44,71 € od 16.6.2010 do isplate,

na iznos od 0,09 € od 12.7.2010 do isplate,

na iznos od 52,74 € od 25.7.2010 do isplate,

na iznos od 45,94 € od 12.8.2010 do isplate,

na iznos od 66,76 € od 29.9.2010 do isplate,

na iznos od 66,35 € od 22.10.2010 do isplate,

na iznos od 68,06 € od 16.11.2010 do isplate,

na iznos od 96,74 € od 24.12.2010 do isplate,

na iznos od 40,70 € od 18.1.2011 do isplate,

na iznos od 44,75 € od 19.1.2011 do isplate,

na iznos od 76,75 € od 15.2.2011 do isplate,

na iznos od 83,76 € od 12.3.2011 do isplate,

na iznos od 54,45 € od 12.4.2011 do isplate,

na iznos od 7,81 € od 13.4.2011 do isplate,

na iznos od 76,57 € od 13.5.2011 do isplate,

na iznos od 0,60 € od 12.6.2011 do isplate,

na iznos od 85,34 € od 14.6.2011 do isplate,

na iznos od 88,20 € od 12.7.2011 do isplate,

na iznos od 135,21 € od 12.8.2011 do isplate,

na iznos od 1,95 € od 25.8.2011 do isplate,

na iznos od 6,96 € od 12.9.2011 do isplate,

na iznos od 90,48 € od 14.9.2011 do isplate,

na iznos od 91,38 € od 12.10.2011 do isplate,

na iznos od 91,91 € od 12.11.2011 do isplate,

na iznos od 92,32 € od 13.12.2011 do isplate,

na iznos od 97,17 € od 12.1.2012 do isplate,

na iznos od 99,20 € od 12.2.2012 do isplate,

na iznos od 100,18 € od 12.3.2012 do isplate,

na iznos od 124,03 € od 12.4.2012 do isplate,

na iznos od 126,48 € od 12.5.2012 do isplate,

na iznos od 0,27 € od 12.6.2012 do isplate,

na iznos od 128,55 € od 13.6.2012 do isplate,

na iznos od 125,74 € od 12.7.2012 do isplate,

na iznos od 125,37 € od 12.8.2012 do isplate,

na iznos od 118,81 € od 12.9.2012 do isplate,

na iznos od 121,66 € od 12.10.2012 do isplate,

na iznos od 126,43 € od 12.11.2012 do isplate,

na iznos od 125,70 € od 12.12.2012 do isplate,

na iznos od 0,01 € od 01.1.2013 do isplate,

na iznos od 95,89 € od 12.1.2013 do isplate,

na iznos od 91,68 € od 12.2.2013 do isplate,

na iznos od 92,41 € od 12.3.2013 do isplate,

na iznos od 94,93 € od 12.4.2013 do isplate,

na iznos od 89,39 € od 12.5.2013 do isplate,

na iznos od 87,78 € od 12.6.2013 do isplate,

na iznos od 87,88 € od 12.7.2013 do isplate,

na iznos od 89,18 € od 12.8.2013 do isplate,

na iznos od 90,30 € od 12.9.2013 do isplate,

na iznos od 93,25 € od 12.10.2013 do isplate,

na iznos od 92,96 € od 13.11.2013 do isplate,

na iznos od 12,09 € od 12.12.2013 do isplate,

na iznos od 83,88 € od 13.12.2013 do isplate,

na iznos od 12,82 € od 31.12.2013 do isplate,

na iznos od 129,48 € od 12.1.2014 do isplate,

na iznos od 134,12 € od 12.2.2014 do isplate,

na iznos od 133,79 € od 12.3.2014 do isplate,

na iznos od 134,66 € od 12.4.2014 do isplate,

na iznos od 130,59 € od 14.5.2014 do isplate,

na iznos od 132,04 € od 14.6.2014 do isplate,

na iznos od 133,76 € od 12.7.2014 do isplate,

na iznos od 136,59 € od 12.8.2014 do isplate,

na iznos od 136,81 € od 12.9.2014 do isplate,

na iznos od 94,69 € od 12.10.2014 do isplate,

na iznos od 140,59 € od 12.11.2014 do isplate,

na iznos od 140,33 € od 12.12.2014 do isplate,

na iznos od 89,16 € od 12.1.2015 do isplate,

na iznos od 64,91 € od 13.1.2015 do isplate,

na iznos od 154,17 € od 12.2.2015 do isplate,

na iznos od 154,14 € od 12.3.2015 do isplate,

na iznos od 105,30 € od 12.4.2015 do isplate,

na iznos od 48,82 € od 25.4.2015 do isplate,

na iznos od 154,09 € od 12.5.2015 do isplate,

na iznos od 154,06 € od 12.6.2015 do isplate,

na iznos od 154,03 € od 12.7.2015 do isplate,

na iznos od 93,00 € od 12.8.2015 do isplate,

na iznos od 21,17 € od 14.8.2015 do isplate,

na iznos od 39,83 € od 10.9.2015 do isplate,

na iznos od 93,28 € od 12.9.2015 do isplate,

na iznos od 60,70 € od 27.9.2015 do isplate.

sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.400,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

VI. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.612,50 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke. sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o je

I. Dopušta se preinaka tužbe.

II. Odbacuje se prigovor radi prebijanja za iznos od 109,99 eura kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da je ugovor o kreditu broj: 9012201738 zaključio 29. prosinca 2006, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 115.410,20 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 360 mjeseci. Tuženik da je u ugovoru o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke, a također i povišenjem tečaja chf uz kojeg je vezana glavnica tužitelj je platio više, te stoga ustaje predmetnom tužbom. Navodi da je ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora te je kao takva ništetna i nepoštena ugovorna odredba. Promjenjiva kamatna stopa da je u trenutku ugovaranja iznosila 4,35 % godišnje, ali ju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom, a tako je to i utvrdio Visoki trgovački sud RH u presudi i rješenju od 13. srpnja 2014. posl.br. Pž-7129/13. Tuženik da nije pojedinačno pregovarao i utvrdio točne parametre i metodu izračuna koja utječe na odluku kreditora o promjeni stope prije i u vrijeme zaključenja ugovora, a što da je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Kredit da je podignut kao stambeni kredit. Tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao korisnika kredita jer je koristio nepoštenu ugovornu odredbu a također ugovorena valutna klauzula koja nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa da je dozvoljeno ucjenjivati njezinu poštenost. Primjena valutne klauzule na kamatu da je nezakonita pa predlaže da se utvrdi ništetnom odredba o valutnoj klauzuli. Ovo jer da je tuženik povrijedio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu i Zakona o obveznim odnosima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kada je ugovorio valutnu klauzulu, jer je iznos anuiteta vezao uz švicarski franak, a da nije prethodno tužitelja kao potrošača informirao u cijelosti o svim parametrima, Tuženik kao banka da je propustio informirati tužitelja kao potrošača o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu u CHF ukazujući da tuženik nije informirao tužitelja o bilo kakvim rizicima i karakteristikama konkretne valute te svim rizicima koji vezanu uz tu valutu mogu dovesti do značajne neravnoteže prava tijekom ugovora, a sve na štetu tužitelja što da je sve tuženiku bilo poznato u vrijeme sklapanja ugovora. Tuženik da je trebalo tužitelja informirati kako valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula euro budući da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF a kao što štiti tečaj eura. Tužitelj da je zaključio Aneks br. 1 ugovora o kreditu 14. prosinca 2015. i ugovor da je konvertiran prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a tužitelj da je neosnovano i protuzakonito plaćao veću kamatnu stopu, a također da je zbog rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni, odnosno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plaćao veće anuitete kredita , pa stoga na ime pretplate zbog ništetne promjene kamatne stope i rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni potražuje iznos koji će konačno odrediti nakon provedenog financijskog vještačenja. Zahtjeva utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi kredita ( točka I. i II. petita tužbe), kao i povrat svih plaćenih iznosa od dana zaključenja ugovora o kreditu pa do dana konverzije s osnova razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope, te s osnove razlike anuiteta zbog promjene tečaja od dana zaključenja ugovora o kreditu pa do dana konverzije, s kamatom od dana plaćanja svakog anuiteta (točka III. petita tužbe), sve uz nadoknadu parničnog troška. Predlaže usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te ističe prigovor zastare. Ističe da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje parnice, jer da je zaključio Aneks br. 1 kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EURO suglasnim i slobodnim očitovanjem volje te su stranke uredile svoj ugovorni odnos, te da nema potrebe za sudskom zaštitom. Aneks da je sklopljen dobrovoljno i svojevoljno, pa da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da je bespredmetno potraživanje tužitelja bilo kakvog iznosa u ovoj parnici. Tužitelj da je bio dobro informiran prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu kao potrošač, i u pogledu promjenjive kamatne stope, i valutne klauzule. Banke nisu znale da će doći do nepredvidivih okolnosti koje su uzrokovale rast švicarskog franka. Tuženik da je informirao tužitelja kao potrošača o svim posljedicama ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, uručivani su obrasci, brošure. Sve promjene kamatne stope da su izvršene u skladu sa pozitivnim propisima, te da nisu ispunjeni uvjeti koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi došla u primjenu presuda posl.br. Pž-7192/2013, a odredbe o tečaju i kamatnoj stopi da su jasno uočljive i lako razumljive. Sud Europske Unije da je u skladu sa Direktivom 93/13 EEZ koja predstavlja krovni akt Europske Unije na području zaštite potrošača (presuda CAMINO posl.br. C618/10) zauzeo stav da nacionalni sudovi nisu ovlašteni na intervenciju u sadržaj ugovornog odnosa već da je na nacionaln im zakonodavstvima da otklone obvezujući učinak nepoštenih odredbi za potrošače. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele u promjenjivu izmijeniti u fiksnu od samog zasnivanja ugovornog odnosa a sve promjene kamatne stope da su vršene sukl. tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik da nije ostvario ekstra profit na tečajnim razlikama jer i sam trpi isti tečajni rizik, a da je prije donošenja ZIDZPK (NN 112/12 i 143/13) bio dužan samo obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kam. stope 15 dana prije nego se nova stopa počne primjenjivati te dostaviti potrošaču izmijenjeni otplatni plan, a što da je tuženik i učinio. Tuženik da se rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. koja sadrži u prilogu tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima te nije nepoštena odredba koju pružatelj financ. usluga pridržava pravo jednostavno izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa odnosno čimbenika na financ. tržištu na koje pružatelj usluga nema utjecaj. Banka nije ostvarila ekstra profit na tečajnim razlikama jer da je i sama zadužena u CHF. Tužitelj da je skladu s praksom suda EU kao potrošač definiran kao dobro informirana, razumna, pažljiva i oprezna osoba, te se ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće nametnuti ugovor određenog sadržaja. U suprotnom ukoliko nije propitivao odredbe ugovora kao potrošač tužitelj da više ne uživa pravnu zaštitu sukl. odredba ZKP i ZZP jer proizlazilo bi da nije želio pregovarati o pojedinim odredbama. Isto tako, smatra da tužitelj ne može uživati zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na početnu ugovorenu kamatnu stopu koja se primjenjivala samo na ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom. Ističe i prigovor radi prebijanja. Izjavljuje i prigovor prijeboja i prigovor radi prebijanja i za iznos koji je priznat tužiteljici dodatkom ugovora o kreditu u iznosu od 1.897,66 eura. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije za vođenje postupka, jer tužiteljica nije potrošač. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Podneskom od 10. studeni 2025. tužitelj je uredio tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke sve pobliže opisano kao u točkama II., IV. I V, izreke ove presude, a tuženik na ročištu od 13. studeni 2025. istaknuo prigovor radi prebijanja.

4. Imajući u vidu da je na sastanku građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VS RH pod brojem Su-IV-162/21 odlučeno među ostalim da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u chf dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, te da je tužitelj tužbeni zahtjev konačno uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, sud je dopustio preinaku tužbe.

5. Odredbom čl. 190 st. 2 ZPP-a propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a st. 2 da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga je sud dopustio takvu preinaku tužbe i riješio kao u točki I. izreke rješenja, sukladno čl. 190. st. 3 ZPP-a

6. Odredbom čl. 288 a st. 6 ZPP-a, propisano je da na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može se istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Budući da je prigovor radi prebijanja tuženik istaknuo tek na ročištu za glavnu raspravu 13. studeni 2025, nakon što je već prethodni postupak zaključen , to je istaknuti prigovor tuženika valjalo odbaciti i riješiti kao u točki II. izreke rješenja.

7. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to Ugovora o kreditu broj: 9012201738 od 29. prosinca 2006., Dodatak ugovoru o kreditu, Aneks ugovoru o kreditu, otplatna tablica, pregled uplata po kreditu, nalaz i mišljenje vještaka financijske struke , kao i dopunu nalaza i mišljenja, pisana očitovanja na primjedbe stranaka, te saslušanje tužitelja kao stranke.

8. U svom iskazu tužiteljica kao stranka navodi da su joj bila sredstva potrebna radi kupnje nekretnine i rješavanja stambenog pitanja nje i dvoje djece, bila je u procesu razvoda braka. Tuženik je tada ponudio ovaj ugovor u valuti CHF kao najpovoljniji s time da nije upozorena na rizik zaključenja ugovora u toj valuti, a nije joj niti objašnjena promjena kamatne stope o čemu ovisi. Stan je kupljen površine 43m2 u kojem živi i danas, nikada se nije iznajmljivao ni dugoročno ni u turističke svrhe. Ona da je bila zaposlena u školi tada, a nije vlasnica pravne osobe ili obrta. Djelatnica banke joj je pročitala ugovor, bila je ljubazna, ali nije joj detaljno objašnjeno u rizicima niti promjeni kamatne stope i o čemu to ovisi. Njeni su prijatelji također zaključili ugovore u toj valuti, u to vrijeme to je bilo popularno .Plaćala je kao i danas uredno trajnim nalogom a pratila je situaciju jer je izrazito otegotno postalo otplaćivanje rata jer je tečaj da tako kaže "divljao". Stoga je pristupila zaključenju dodatka ugovoru u kreditu. Pojašnjava da je više dodataka zaključeno jer je zbog nekih osobnih razloga dolazilo do promjene sudužnika, a također kako je pokušavala na sve načine smanjiti mjesečne rate da je zatvarala kamatu i dio glavnice, iako joj je to dugoročno bilo nepovoljnije, samo kako bi olakšala ove visoke rate. Također i hipoteku je prebacila na kuću roditelja, željela je u jednom trenutku zatvoriti kredit prodajom stana i riješiti tu situaciju koja ju je izuzetno opterećivala. Na upit pun. tužiteljice navodi kako se informirala kako olakšati situaciju te 2008.. u banci joj je rečeno da će se situacija smiriti ali što nije, te je zaključila dodatak kako bi si olakšala situaciju te prilikom zaključenja dodatka isti je pročitala. potpisala da je razumjela. Navodi kako misli da je bilo nekoliko samo rata u pretplati. Želi još reći da prilikom zaključenja dodatka ništa nije bilo rečeno vezano uz ništetnost odredbi ranijeg ugovora o kreditu već je to njima ostavljeno da svatko rješava svoju situaciju..

9. Na temelju spisu priležeće dokumentacije i to ugovora o kreditu broj Ugovora o kreditu broj: 9012201738 od 29. prosinca 2006. utvrđeno je da je između stranaka zaključen ugovor

- kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 115.410,20 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 360 mjeseci, i da je bilo pet dodataka prije ugovora o konverziji,

- da je ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,35 % godišnje koja se može mijenjati u skladu sa važećim odlukama banke, a ugovorena je i valutna klauzula,

- da je zaključen Aneks br. 1 ugovora o kreditu 14. prosinca 2015. i ugovor da je konvertiran prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju kojim se utvrđuje iznos neotplaćene nedospjele glavnice kredita 61.527,09 eura, a koja glavnica je utvrđena primjenom srednjeg tečaja tuženika na 30. rujna 2015 kao dana konverzije, a pretplata u iznosu od 2.456,25 eura

- da ugovor jest konvertiran prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju u euro s danom 30. rujan 2015 .

- radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem, na koji matematički izračun niti tužitelj niti tuženik nisu imali primjedbi, s time da je tuženik istaknuo niz primjedbi pravne naravi na koje je vještak iznio pisano očitovanje, te ovaj sud isti prihvaća kao objektivan i u skladu s pravilima struke,

- da preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 7.452,22 EUR (tab. 4, st. 9 i 10). Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 109,99 EUR.. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 7.342,23 EUR.

- da preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 6.390,04 EUR (tab. 3, st. 7 do 9). Manje plaćena kamata iznosi 1.586,88 EUR. Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 4.803,16 EUR.

- da je konverzija provedena u skladu s ZIDZPK/15,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelja kao potrošača i slabiju ugovornu stranu prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF time da iz sadržaja iskaza tužitelja proizlazi da mu na rizike te mogućnost znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu nije ukazano te da tužitelj s obzirom na dane mu informacije nije mogao predvidjeti da će doći do znatnog povećavanja tečaja u odnosu na početni,

- da iz spisu priležećeg Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru,

- preplata u konverziji utvrđena je u iznosu od 2.643,97 EUR , zatezna kamata na više plaćenu kamatu 4.095,02 eura (pozitivne preplate), zatezna kamata na pozitivne tečajne razlike 2.261,86 eura (pozitivne tečajne razlike).

- da razlika između EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30. rujan 2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom tečaju iznosi 10.548,33 HRK, odnosno 1.400,00 eura (tab. 6) a da se nedospjela glavnica kredita u konverziji očitava iz simuliranog otplatnog plana u EUR na 30. rujna 2015.

- u Varijanti 1, zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije ukupno iznose 6.356,88 eura. Pod pretpostavkom da bi se vršio prijeboj zateznih kamata sa iznosom preplate priznate po konverziji, uzevši u obzir da su zatezne kamate tako obračunate veće od iznosa preplate koju je tuženik priznao u konverziji, preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana 30. rujna 2015. iznosi 3.712,91 eura, a uvećano za iznos razlike glavnice u odnosu na realizirani otplatni plan od 1.400,00 eura, iznos od 5.112,91 EUR.

- u Varijanti 2, zatezne kamate na preplaćene neto mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije ukupno iznose 5.740,23 EUR. Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172 ZOO-a (Uračunavanje kamata i troškova), preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana 30. rujna 2015. iznosi 3.096,26 eura, a uvećano za iznos razlike glavnice u odnosu na realizirani otplatni plan od 1.400,00 eura, iznos od 4.496,26 EUR.

- prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u razdoblju od dana isplate kredita do dana konverzije te ih je preračunao na mogući anuitet pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR te je iskazao Dodatkom Ugovoru o kreditu više uplate (preplatu) tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu 2.643,97 EUR.

9. Nije sporno da je

- u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji se je vodio pod posl.br. P - 1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita. zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tužena postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama);

- u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH u odluci Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. te je u navedenom postupku pravomoćno utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.),

10. Iz nalaza i mišljenja vještaka u ovom postupku, kojeg ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručan, objektivan i u skladu s pravilima struke, utvrđeno je

- da iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF, kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u EUR kojim je po konverziji utvrđen višak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u kn, ali su različite pretpostavke tužitelja i tuženika, što predstavlja pravno pitanje u koje vještak ne ulazi

- da se preplata u konverziji ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata kamate i glavnice u kunama po CHF kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja

- da provedbom konverzije, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), jer konverzija po ZIDZPK/15 ne polazi od ništetnosti kamate i tečaja po kreditu u CHF, nego se u konverziji kredit u CHF zamjenjuje kreditom u EUR. Jedina veza kredita u CHF i kredita u EUR je da se na dan isplate kredita CHF glavnica konvertira u EUR po tečajevima na taj dan i što se za izračun preplate/manjka koriste iste uplate anuiteta u kunama.

11. Temeljem tako provedenih dokaza ocjena je ovoga suda da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kao u podnesku od 11. veljače 2025. osnovan u odnosu na zahtjev za isplatu razlike više plaćene kamate i tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu do dana zaključenja Aneksa br. 1, dok nije osnovan prigovor radi prebijanja koji ističe tuženik.

12. Neosnovano tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari. Iako je u konkretnom slučaju između stranka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužiteljevog kredita iz CHF u kredit vezan uz valutu EUR , nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015) , ocjena je ovog suda tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu više plaćenih iznosa na ime ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu (kamata i valuta).

13. Ovo iz razloga jer je kogentnom odredbom čl. 327 ZOO-a izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba time da je odredbom čl. 328 ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi dok je prema odredbi čl. 323 st. 1 ZOO -a u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora time da ništetnost neke odredbe ugovora kako je to propisano odredbom čl. 324 st. 1 ZOO-a ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

14. Kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi te kako ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora to tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu pretplate, i kao prethodno pitanje utvrđenje ništetnosti među strankama sklopljenog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope te u dijelu odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF unatoč činjenici što je sklopljen Aneks br. 1 ugovora o kreditu.

15. Iako je u konkretnom slučaju sporazumom stranaka izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR nakon stupanja na snagu ZIDZPK-a, isto nije od odlučnog značenja za tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari u dijelu kojem zahtjeva isplatu. Ovo iz razloga jer tužitelj po ocjeni ovoga suda time nije izgubio pravo zahtijevati utvrđenje bilo ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u ovom postupku, niti je izgubio pravo na potpunu restituciju u situaciji kao što je konkretna kada su dijelovi ugovora o kreditu sklopljenog između stranka ništetni, te kada sklopljenim Dodatkom potpuna restitucija nije provedena a pravo na koju restituciju tužitelju pripada temeljem odredi ZOO-a a sve kao posljedicu ništetnosti predmetnog Ugovora.

16. Stav je ovog suda da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu zaključenja ugovora o kreditu s ništetnim ugovornim odredbama.

17. Pored toga, niti odredbe sklopljenog Dodatka. ne spominju način rješavanja ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom CHF nepošteno te ništetno ugovarala promjenjivost kamatne stope te nepošteno i ništetno ugovarala valutna klauzule vezano uz valutu chf , kao što se ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi, a sve kao posljedicu nepoštenog postupanja tužene banke prilikom ugovaranja istih.

18. Stoga, unatoč tako provedenoj konverziji kojim je tužitelj samo izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro tužitelj samo takvim izjednačavanjem po ocjeni ovoga suda nije izgubio pravo na potpunu restituciju tj. zahtijevati naknadu iznosa koji su više naplaćeni od strane tužene banke temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu , unatoč tome što je tužitelj sklopljenim Dodatkom izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Unatoč zaključenju Dodatka kojim je izvršena konverzija predmetnog ugovora iz chf u euro po stavu ovog suda tužitelj ima pravo te pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora, te ima pravo do dana konverzije zahtijevati od tuženika povrat onih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora.

19. Naime, stav je ovog suda da tužitelj kao potrošač ima pravo na potpunu restituciju u situaciji kada je, kao u ovom slučaju, kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu , valuti i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukama banke, neovisno od toga što je dobrovoljno pristupio zaključenju Dodatka . Ovaj sud je stava da bi tužitelj kao potrošač bio u nepovoljnijem položaju u odnosu na potrošače koji nisu izvršili konverziju ugovora sukladno ZID ZPK, a u kojem slučaju je utvrđena ništetnost takvih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i potrošači ostvarili pravo na povrat preplaćenih iznosa.

20. Odredbom čl. 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje ZPK) propisano je načelo konverzije kredita te je tom odredbom propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dok odredba čl. 19.c ZPK-a propisuje način izračuna konverzije kredita.

21. Unatoč tako provedenoj konverziji kojim je tužitelj sukladno odredbama ZPK-a samo izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR tužitelj samo takvim izjednačavanjem po ocjeni ovoga suda nije izgubio pravo na potpunu restituciji tj. zahtijevati naknadu iznosa koji su više naplaćeni od strane tužene banke temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. unatoč tome što je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak Ugovora kojim je tuženik izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR.

22. Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije po ocjeni ovoga suda isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF sklopljenog između stranaka, već u situaciji kada je provedena konverzija u skladu sa odredbama ZID ZPK-a te s tim u vezi između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR valja cijeniti je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu , te je li provedena potpuna restitucija, jer ukoliko nije, tužitelj kao potrošač po ocjeni ovoga suda ima pravo ostvarivanja pune zaštite kako bi se njegov položaj u materijalnom smislu doveo u situaciju kao da iz ništetnih ugovornih odredbi nije bilo te konverzija ne može tužitelju po ocjeni ovoga suda smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada.

23. Ovo iz razloga jer niti odredbe ZID ZPK-a niti odredbe sklopljenog Dodatka Ugovora izrijekom ne spominju način rješavanja ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom CHF kao što je Ugovor sklopljen između stranka nepošteno te ništetno ugovarala promjenjivost kamatne stope te nepošteno i ništetno ugovarala valutna klauzule vezano uz valutu CHF kao što se ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi a sve kao posljedicu nepoštenog postupanja tužene banke prilikom ugovaranja istih napose uzimajući okolnost da je ZID ZPK/15 stupio na snagu prije nego što je presuda u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna, već je glavni motiv navedenog Zakona bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR te je konverzija u tom pravcu i provedena. Stoga unatoč tako provedenoj konverziji kojim je tužitelj sukladno odredbama ZID ZPK-a samo izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR tužitelj samo takvim izjednačavanjem po ocjeni ovoga suda nije izgubio pravo na potpunu restituciji tj. zahtijevati naknadu iznosa koji su više naplaćeni od strane tužene banke temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, unatoč tome što je tužitelj sklopljenim Dodatkom Ugovora kojim je tuženik izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR.

24. Opisani stav po mišljenju ovog suda, potvrđuje i nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, kada utvrđuje postojanje razlike u pretplati kamate i tečaja (temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranim odlukama banke i valutnoj klauzuli), jer se pretplata u konverziji računa na sasvim drugi način, i nema veze s pretplatom kamate i tečaja po osnovi kredita u chf u odnosu na početne uvjete.

25. Uvidom u Dodatak, nema spora o tome da je sklopljen temeljem zakonodavne intervencije kroz izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, dalje ZPK), koje Izmjene i dopune su stupile na pravnu snagu 30. rujna 2015.

26. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je postojanje razlike u pretplati kamate i tečaja (temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranim odlukama banke i valutnoj klauzuli).

27. U nalazu i mišljenju vještak navodi da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR s datumom 30. rujna 2015., da u konverziji je utvrđena preplata u iznosu od 2.643,97 eura, s time da po ZIDZPK/15 konverzija da se ne temelji na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, već se radi na temelju simuliranog kredita u EUR i stvarnih uplata u kunama, te utvrđuje razliku pretplate tečaja i pretplate kamate, te utvrđuje kako je preplata koja je priznata tužiteljici konverzijom, nastala pod pretpostavkom da je tužitelju bio odobren kredit u EUR

28. Odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da pojam potrošač znači svaku fizičku osobu koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije.

29. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022, 59/2023) u st 4. st. 1. točka 21. ZZP/22) propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 , dalje ZZP/03-a) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu nam ijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

30. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je novčanim sredstvima ugovorenog kredita kupljena nekretnina, koja se koristi za potrebe stanovanja tužiteljice, i njezine obitelji. Nema dokaza o tome da bi se koristila za ostvarivanje prihoda u turističke svrhe. Kako tuženik nije pružio dokaz o tome da je tužiteljica nekretninu koristila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju odnosno njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ili za iznajmljivanje radi ostvarivanje novčane dobiti, niti to ne proizlazi iz drugih dokaza izvedenih u postupku ocjena je ovog suda da je tužiteljica dokazala status potrošača, i da se radi o potrošačkom ugovoru. Stoga je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice.

31. Tuženik iako osporava tužiteljici status potrošača, ne dokazuje da bi tužiteljica nekretninu koja je kupljena sredstvima ugovora o kreditu koristila u poslovne svrhe, obavljanje obrta ili u svojstvu najmodavca, dok iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi da je nekretnina kupljena za potrebe obitelji i kao takva se uvijek koristi, pa je ocjena suda da je tužitelj dokazao status potrošača, koji tuženik osporava bez valjanih dokaza o suprotnom.

32. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke kojeg ovaj sud prihvaća i ocjenjuje objektivnim skladu s pravilima struke utvrđeno je da se po osnovnom kreditu kamatna stopa mijenjala.

33. Sud je u cijelosti usvojio nalaz i mišljenje vještaka kao stručan, objektivan u odnosu na zadaću, kao i dopunu nalaza i mišljenja.

34. Navedeni ugovor o kreditu broj 9012201738 zaključen je 29. prosinca 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja jesu li neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužiteljica iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

35. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

36. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

37. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

38. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

39. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

40. Polazeći od stava izraženog u presudi Visokog trgovačkog suda RH od 16. srpnja 2014. pod posl.br. Pž-7129/2013-4 ovaj sud utvrđuje da se prije sklapanja ugovora o kreditu o spornoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke nije pregovaralo, s time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

41. Kako se o toj odredbi nije pregovaralo prije potpisivanja istog, već iz dokaza u postupku proizlazi da se radilo o tipskom standardnom ugovoru o kreditu te da se o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom banke nije pregovaralo, to tuženik nije dokazao da je jasno i razumljivo predočio tužitelju sve parametre prije zaključenja Ugovora o kreditu iz kojih bi bila razvidna formula po kojoj se kamatna stopa mijenja.

42. Utvrđeno je da tužiteljica kao korisnica kredita nije imala utjecaj na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjena kamatne stope sukladno odluci banke, niti je banka u situacijama kada su ugovori o kreditu bili vezani uz valutu CHF klijentima ukazivala na bilo kakve posebne rizike koje ta valuta nosi, niti im je bilo što govorila po odnosu HNB a prema valuti CHF. Utvrđeno je i to da je među strankama zaključeni ugovor standardni, tipski ugovor sadržaj kojeg je unaprijed pripremljen od strane banke, a što je u konačnosti vidljivo i iz sadržaja Ugovora.

43. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

44. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 138 a ZZP (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09,133/09, 78/12) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe, a isto je propisano i odredbom čl. 118 ZZP (Narodne novine broj 41 /14, 44/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

45. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelj je sukladno odredbi čl. 120 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

46. Cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, kao i da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, ocjena je ovoga suda da takva odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/04 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl. 84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

47. Kako je predmetna odredba ugovora jasna i lako uočljiva ali ne i lako razumljiva to je dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba poštena ili ne.

48. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

49. O odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

50. Naime sporna odredba među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu za cijelo vrijeme trajanja ugovora ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene kamatne stope nakon zaključenja ugovora o kreditu, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene promjenjive kamatne stope za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

51. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe Ugovora o kreditu što konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja sporne odredbe ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za njega proizlaze ugovaranjem te odredbe. Ugovora obzirom da u toj ugovornoj odredbi nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i doneseni nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da je odredba. ugovorna odredba koja nije lako razumljiva te odredba koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega je ista nedopuštena.

52. Da se radi upravo o takvoj ugovornoj odredbi kojom se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P -1401/12 od 4. srpnja 2013.

53. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope jedna je od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe između stranaka zaključenog ugovora ovisna isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope te kriteriji za koje se veže promjena, pa takva ugovorna odredba u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takva ugovorna odredba vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4 ZOO- a.

54. Ugovorna odredba kakva je odredba Ugovora o kreditu o promjeni ugovorene kamatne stope je ugovorna odredba koja u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takva ugovorna obveza daje mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

55. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

56. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

57. Sadržaj odredbe među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba.

58. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredba između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu predstavlja u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP/03 nepoštenu ugovornu odredbu, a koja nepoštena ugovorna odredba je sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništava.

59. Kako je u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP/03 takva odredba kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, kao i zahtjev za isplatu valjalo prihvatiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO- a/05, te odlučiti kao u točki I. i II. izreke presude.

60. Isto se odnosi i na odredbe Ugovora kojim je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju tuženika za chf na dan odobrenja žiro-računa, u pogledu dijelova kojih odredbi tuženik kao banka nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informiran o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak tužitelju jasno objasnili neke kriterije o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

61. Iako se u ugovoru navodi da će se povrat obveza iz ugovora vršiti po srednjem tečaju tuženika za chf na dan puštanja kredita u tečaj, te da je tužitelj kao korisnik kredita bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalih uslijed promjene tečaja, no ta činjenica sama po sebi ne predstavlja okolnost zbog kojih bi među strankama ugovorena valutna klauzula u CHF u konkretnom slučaju bila valjana. Ono što je odlučno u konkretnom slučaju je činjenica da je predmetni ugovor o kreditu za otplatu postojećeg kredita sklopljen na duže vremensko razdoblje, te da tuženik tužitelju prilikom i u vrijeme sklapanja ugovora nije dao nikakvih informacija vezano uz ugovorenu valutnu klauzulu u CHF temeljem kojih bi tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora mogao procijeniti da će iznosi anuiteta u protuvrijednosti kuna znatno porasti, kao što je to u ovom slučaju, niti je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora mogao procijeniti takve ekonomske posljedice.

62. Slijedom svega iznijetog tužitelj ima položaj potrošača, te isti kao potrošač uživa zaštitu prava prema odredbama ZZP/03 koji se primjenjuje na ovaj ugovorni odnos stranaka, te se učinci presude donijete u kolektivnom sporu u pogledu nevaljanosti ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno odlukama tuženika, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF reflektiraju i na tužitelja.

63. Što se tiče valutne klauzule, tužitelj se tijekom postupka poziva i na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pri čemu se ukazuje da je Vrhovni sud RH pod posl. br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odlučivao u revizijskom postupku, između ostalog jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a.

64. Vrhovni sud RH je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), te suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 i dr.).

65. Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tužene u predmetu tužitelja Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvala i ovdje tužiteljica. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu -i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Isto proizlazi i iz iskaza tužiteljice da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pregovaralo, te je ista ništetna, i tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenog po toj ništetnoj ugovornoj klauzuli.

66. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, a na koji matematički izračun visine stranke nisu imali primjedbi te ovaj sud visinu zahtjeva tužitelja za povrat iznosa koji je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbe ugovora od dana zaključenja osnovnog ugovora pa do dana zaključenja Aneksa, prihvaća u cijelosti.

67. Stoga je valjalo presuditi kao u točki I. - IV. izreke presude.

68. Kako je dakle tuženik na temelju ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika u čl. 4. primio ukupni novčani iznos naznačen u točki II. izreke presude (6.390,04 euro), to je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju, te odlučiti kao u točki II. izreke presude uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, odnosno na temelju ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli primio ukupni novčani iznos naznačen u točki IV izreke presude (7.452,22 euro), to je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužitelju te odlučiti kao u točkama II. i IV. izreke presude, uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

69. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

70. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

71. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215 ZOO -a. Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tuženika između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu, kakav je bio i ovaj Ugovor o kreditu , a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2014. to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma.

72. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi čl. 118 sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužitelju stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

73. Kako je presuda u kolektivnom sporu vezano uz nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama postala pravomoćna 14. lipnja 2014. a vezano uz ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018., a tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku postavio u tužbi podnijetoj ovome sudu ovome sudu 12. lipanj 2019. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

74. Konačno, valja ukazati da je obveza restitucije u slučaju ništetnosti propisana odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, pa se obveza restitucije ne može promatrati odvojeno od ništetnost.

75. Valja ukazati na stav Županijskog suda u Rijeci izražen u odluci posl.br. Gž- 666/13, prema kojem zahtjev za povrat onoga što je dano na temelju ugovora koji je utvrđen ništetnim ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništavosti koji je bezvremenski. Tako Županijski sud u Rijeci ističe da "utvrđenje (apsolutne) ništavosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj. Utvrđenje ništavim ugovora poduzima se , bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut. Ništavost je, osim toga, sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica ništavosti u ovom slučaju da je jednostrana restitucija u dvostrano obveznom ugovoru vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je ugovor ništav, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija jer se smatra da ugovor nije niti nastao, pa je onda takva posljedica posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja. Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem sugovorniku ono što je od njega primila. Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu restitucije kod ništavosti razlikuje od restitucije kod drugih obvezno pravnih instituta koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom obezvrijedilo bi institut ništavosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno djelovanje kao jedno od bitnih obilježja). Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti. Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari (novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog je ograničenja. Dakle, u slučaju ništavosti, koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja ugovora, restitucija je dio tog instituta, ne može se odvojeno od njega promatrati i ne može podlijegati zasta ri."

76. Po ocjeni ovog suda, ugovor o kreditu ne bi prerastao u ugovor sa fiksnom kamatom stopom, pa da tužitelj više ne uživa zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope koja važi za kredite sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Sud je usvojio tužbeni zahtjev samo u dijelu u kojem je takva mogućnost jednostrane promjene kamatne stope prepuštena tuženiku (na štetu potrošača), jer se o tome nije pregovaralo, nema jasnih i razumljivih kriterija načina promjene stope, a osobito jer to uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača.

77. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja koji se odnosi na razdoblja kada je kamatna stopa bila ugovorena u iznosu nižem od početne, odnosno tečaj bio niži od početno primijenjenog, ovaj sud ocjenjuje da je neosnovan u cijelosti.

78. Naime, ocjena je ovoga suda da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. minusa tj. za razdoblja otplate kredita, kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Ocjena je ovog suda da tuženik nema pravo zahtijevati isplatu i naknadu predmetnog iznosa od tužitelja niti za taj iznos postoji tražbina tuženika prema tužitelju, pa kako za taj iznos ne egzistira novčano potraživanje tuženika prema tužitelju, to je po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja, neosnovan.

79. Kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita.

80. Činjenica je da je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora bilo poznato, a kako je to i naznačeno u ugovoru da će se povrat obveza iz ugovora vršiti po srednjem tečaju banke za CHF, te je tužitelj kao korisnik kredita bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalih uslijed promjene tečaja, no ta činjenica sama po sebi ne predstavlja okolnost zbog kojih bi među strankama ugovorena valutna klauzula u CHF u konkretnom slučaju bila valjana. Ono što je odlučno u konkretnom slučaju je činjenica da je predmetni ugovor o kreditu za kupnju nekretnine sklopljen na duže vremensko razdoblje, a da tužena banka kako je to konačno i utvrđeno u postupku radi zaštite prava i interesa potrošača, prilikom sklapanja ugovora kao što je konkretni povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.).

81. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju u odnosu na koje tuženik ističe prigovor radi prijeboja, tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a.

82. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

83. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

84. Ovaj sud smatra da prilikom utvrđenja visine zahtjeva tužitelja ne bi valjalo uzeti u obzir i negativnu razliku kamatne stope. Ovo jer tuženik ne uživa zaštitu kao tužitelj koji je potrošač te je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik nepoštenim ugovornim odredbama postupao na štetu tužitelja kao potrošača, te se stoga ne može u ovom postupku pozivati na činjenicu (tzv. negativnih razlika) jer u tom dijelu nije za tuženika nastupila neravnoteža na koju se poziva u odgovoru na tužbu. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovorena je isključivo na štetu tužitelja kao potrošača, a o čemu postoji pravomoćna sudska odluka na koju se tužitelj osnovano poziva u tužbi, pa je ocjena ovog suda da tužitelju pripada pravo na isplatu upravo sukladno nalazu i mišljenju vještaka u kojem utvrđuje pozitivnu razliku.

85. Međutim, po ocjeni ovog suda, tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike glavnice u iznosu od 1.400,00 eura slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točki V. izreke presude.

86. Sud pri tome polazi od utvrđenja da su stranke zaključenju Aneksa br. 1 pristupile sporazumno i dobrovoljno, s time da je dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK koji predstavlja prisilan propis.

87. Obveza trgovca da potrošaču ponudi sklapanje Aneksa ugovora o kreditu, čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK, određena je prisilnom zakonskom odredbom, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. Tužitelj je prihvatio ponudu i Dodatak Ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, kao takav izaziva pravne učinke.

88. Iz sadržaja Aneksa br. 1 ovaj sud zaključuje da su odredbe o predmetu obveze transparentne, lako razumljive i uočljive, te ne ostavljaju nikakvu dvojbu o visini glavnice koju tužitelj mora vratiti tuženiku, niti visini anuiteta koju mora plaćati mjesečno u otplati kredita, odnosno o iznosu na ime manje uplaćenog iznosa iz čl. 1 ZIP ZPK-a.

89. Naime, tužitelj nije dokazao da bi odredbe Aneksa br. 1 u tom dijelu bile netransparentne i nerazumljive, ili da ne bi bile uočljive, pa ih ovaj sud ne nalazi ništetnim, protivno tvrdnji tužitelja.

90. Tužitelj zapravo ne navodi da Aneks br. 1 nije zaključen dobrovoljno i sporazumno, pa je sud te odredbe ispitao jesu li sukladne članku 322. stavka 1. ZOO- a, kojom je propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. S obzirom da na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti (članak 327. stavak 1. ZOO), ovaj sud ne nalazi da bi Aneks br. 1 u smislu članka 322. stavka 1. ZOO bio ništetan, ili da bi tužitelj dokazao da Aneks br. 1 nije zaključen dobrovoljno.

91. Ispitivanjem Aneksa br.1 ovaj sud nije našao da bi isti bio nepošten u odnosu na predmet ugovora i u odnosu na visinu ugovorenih anuiteta u smislu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: Narodne novine br. 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022– koji se primjenjivao u vrijeme sklapanja Aneksa br. 1 - dalje u tekstu: ZZP/14) u dijelu kojim su uređene nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, odnosno ništetan u tom dijelu sukladno članku 55. stavku 1. ZZP/14. Prema odredbi članka 52. ZZP/14 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Istu odredbu sadrži i članak 296. stavak 3. ZOO-a.

92. Kako dakle, odredbe Aneksa br. 1 nisu utvrđene ništetnim, u odnosu na odredbu o otplati glavnice, te utvrđenog manjka na ime manje plaćenog iznosa, ovaj sud ocjenjuje da tužitelj neosnovano zahtijeva isplatu iznosa iz točke V. izreke ove presude.

93. Stoga je u tom dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti i presuditi kao u točki V. izreke presude.

94. Isto tako, stav je ovog suda da tražbinu tužitelja ne treba umanjiti za iznos pretplate koji je tuženik kao banka priznao tužitelju prilikom zaključenja Dodatka, dakle za iznos od 2.643,97 eura preplate. Kako to vještak u nalazu i mišljenju navodi, preplata se bazira na odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., na način da se obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u chf vezuje uz valutnu klauzulu u EUR, odnosno preplata u konverziji ne bazira se na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata kamate i glavnice u kunama po CHF kreditu.

95. U takvoj situaciji, budući da se utvrđena pretplata u Dodatku, prema pravilima ZID ZPK računa na temelju simuliranog otplatnog plana kredita u EUR, a ne osnovnog ugovora o kreditu u valuti chf, (i njegovih ništetnih odredbi valute i promjenjive kamatne stope), dakle, jer se ne radi o novčanoj razlici koja je nastala kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu ( valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), a tužitelju kao potrošaču pripada pravo na potpunu restituciju, po stavu ovog suda za taj iznos nije potrebno umanjiti tražbinu tužitelja kao potrošača.

96. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

97. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeni su datumi kada je svakoga mjeseca unutar spornog razdoblja tuženik primio uplate tužitelja, pa kako postoji obveza tuženika za povrat primljenih iznosa od datuma primitka istih, sve sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a, to tužiteljici pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu na zahtijevani iznos preplaćene kamate te iznosa više plaćenog tečaja od dana primitka tih iznosa pa do isplate kako je to tužiteljica i zatražila, te kako je to naznačeno u toč. II. i IV. izreke presude.

98. Tužitelju je temeljem odredbe čl. 154. stavak 5. ZPP-a priznat parnični trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku imajući u vidu da tužiteljica kao stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi., i to imajući u vidu vrijednost predmeta spora (vrijednost boda 250), i to trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), trošak pristupa na tri ročišta u iznosu 500,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak pristupa na roč od 12. ožujak 2024 u iznosu od 250,00 eura ( Tbr. 9. toč 2 Tarife) trošak sastava podneska od 5. lipanj 2025 i 10. studeni 2025.. u iznosu od 500,00 eura svaki (Tbr. 8. t. 1 Tarife), uvećano za pdv 25% (812,50 eura), trošak predujma za vještačenje u iznosu od 550,00 eura, odnosno parnični trošak u iznosu od 4.612,50 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki VI. izreke presude.

U Rijeci 27. veljače 2026.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika