REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3691/2024-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Samiru Neslanoviću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupan po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e:

I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 1.910,81 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na iznose od:

- 1,17 eura od 18.2.2008.

- 4,65 eura od 25.2.2008.

- 18,77 eura od 25.9.2008.

- 2,78 eura od 28.10.2008.

- 20,53 eura od 28.11.2008.

- 22,94 eura od 29.12.2008.

- 24,15 eura od 27.1.2009.

- 21,27 eura od 27.2.2009.

- 20,85 eura od 26.3.2009.

- 16,33 eura od 27.4.2009.

- 12,36 eura od 27.5.2009.

- 13,74 eura od 29.6.2009.

- 16,69 eura od 30.7.2009.

- 15,09 eura od 26.8.2009.

- 13,44 eura od 30.9.2009.

- 17,23 eura od 28.10.2009.

- 20,81 eura od 27.11.2009.

- 24,58 eura od 29.1.2010.

- 23,59 eura od 26.2.2010.

- 29,94 eura od 30.3.2010.

- 28,31 eura od 29.4.2010.

- 31,50 eura od 27.5.2010.

- 49,49 eura od 30.6.2010.

- 45,40 eura od 27.7.2010.

- 60,75 eura od 25.8.2010.

- 52,65 eura od 23.9.2010.

- 46,56 eura od 26.10.2010.

- 65,09 eura od 29.11.2010.

- 76,54 eura od 23.12.2010.

- 68,24 eura od 28.1.2011.

- 69,46 eura od 25.2.2011.

- 63,49 eura od 25.3.2011.

- 65,33 eura od 29.4.2011.

- 85,61 eura od 25.5.2011.

- 88,46 eura od 30.6.2011.

- 110,91 eura od 27.7.2011.

- 102,76 eura od 29.8.2011.

- 90,07 eura od 26.9.2011.

- 89,73 eura od 27.10.2011.

- 88,35 eura od 24.11.2011.

- 92,96 eura od 22.12.2011. te na iznos od 98,21 eura od 30.1.2012., koja kamata teče po stopi od 15% godišnje od 11. prosinca 2006. pa do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 24. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje tekućim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje tekućim od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje tekućim od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje tekućim od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje tekućim od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje tekućim od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% godišnje tekućim od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje tekućim od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje tekućim od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje tekućim od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023., po stopi od 7,00% godišnje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje tekućim od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,25% godišnje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% godišnje tekućim od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., po stopi od 5,15% godišnje tekućim od 1. srpnja 2025. do 31. prosinca 2025., a od 01. siječnja 2026. godine do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.800,00 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 27. veljače 2026. godine pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 09. veljače 2008. kao korisnik kredita sklopio ugovor o kreditu br. 214454, to s Volksbank d.d. Zagreb, kao kreditorom. Tuženik je pravni sljednik spomenute Volksbank d.d. Zagreb. U konkretnom slučaju, radilo se o potrošačkom kreditu s namjenom kupnje vozila, u iznosu od 18.119,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate. Otplata predmetnog kredita ugovorena je kroz 48 mjesečnih obroka (anuiteta), uz primjenu kamata. Kamata je ugovorena po stopi od 5,80% godišnje, ali koja je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva na način da kamatnu stopu jednostrano određuje kreditor vlastitim Odlukama o kamatama i naknadama (članak 2.1. predmetnog Ugovora o kreditu). Prije zaključenja i/ili u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, kreditor i tužitelj nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku kreditora o promjeni stope ugovorene kamate. Naime, odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od kreditora, o kojim odredbama se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj. Tužitelj je kao korisnik predmetnog kredita, odnosno kao potrošač, prilikom zaključenja ugovora o kreditu znao jedino kolika je visina kamatne stope na dan zaključenja ugovora, dok nije niti približno mogao ocijeniti pod kojim uvjetima, na koji način, odnosno u kojem će se smjeru, tijekom kreditnog razdoblja, kamatna stopa kretati. Dodatno, na temelju ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, osim kamatne stope u trenutku zaključenja ugovora, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena niti odrediva, s obzirom na činjenicu da ista nije sadržavala osnovne parametre o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, a niti su isti bili poznati tužitelju kao potrošaču. Na temelju takvih nepoštenih ugovornih odredbi, kreditor je od rujna 2009. jednostrano povećao stopu kamate na 6,50% godišnje te u skladu s takvom jednostranom odlukom, obračunavao visinu obveza tužitelja. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je s odredbama o valutnoj klauzuli, s primjenom strane valute švicarski franak (CHF), na način da je iznos kredita iskazan u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju valute CHF (članak 1. Ugovora o kreditu), kao i da je tužitelj kao korisnik kredita bio dužan obroke otplate kredita (anuitete) plaćati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-e za CHF na dan dospijeća (članak 8. Ugovora o kreditu). Jednako kao u odnosu na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, prije zaključenja i/ili u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali niti o valutnoj klauzuli, također iz razloga što se radi o odredbi koja je dio tipskog ugovora, unaprijed sastavljenog po kreditoru kao trgovcu. Dodatno, kreditor nikada i ni na koji način nije upozorio tužitelja na rizike koji za njega postoje radi valutne klauzule vezane za rast tečaja valute CHF, a što tužitelj smatra da je kreditor bio dužan učiniti prije zaključenja ugovora, s obzirom na činjenicu da je kreditor trgovac, i to financijski stručnjak, naspram položaja tužitelja kao korisnika kredita, koji je potrošač, i to financijski neuk, radi čega tužitelj smatra da su takve valutne klauzule neodređene i nepoštene. Primjerice, kreditor ni na koji način nije upozorio korisnika kredita (ovdje tužitelja) o potencijalnom rastu tečaja švicarskog franka i drastične promjene vrijednosti novca, na način i s posljedicama koje su isključene kod druga dva uobičajena ugovora o kreditu: ugovora s valutnom klauzulom vezanom za valutu euro (kod kojeg su ugovora navedeni rizici isključeni radi zaštite tečaja kune u odnosu na euro) ili kod ugovora kod kojih uopće nije ugovorena valutna klauzula, konkretno: kreditor nije upozorio tužitelja da je rizik sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF znatno veći od druga dva navedena ugovora. Tužitelj smatra da je načinom ugovaranja odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli opisanim pod točkama III. i IV. ovog podneska, kao potrošač doveden u neravnopravan položaj naspram kreditora kao trgovca, odnosno da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Također, tužitelj smatra da je do ugovaranja takvih odredbi došlo povredom načela savjesnosti i poštenja, kao i načela zabrane zlouporabe prava od strane kreditora kako trgovca te zlouporabom privilegiranog („jačeg“) položaja kreditora u odnosu na korisnika kredita, kao i da su takve ugovorne odredbe nepoštene. Zbog navedenih razloga, tužitelj smatra da su takve konkretne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli - ništetne. Radi primjene ništetnih ugovornih odredbi, iznos mjesečnih obveza otplate kredita za tužitelja je značajno porastao s početno ugovorenih 1.920,00 kn te su u jednom trenutku mjesečni anuiteti iznosili i 2.790,00 kn, koji su u odnosu na početni anuitet uvećani za gotovo 50%. Životno je logično da tužitelj nije mogao plaćati tolike mjesečne anuitete bez da ozbiljno ugrozi svoju životnu egzistenciju. Naime, odredba o redovnoj kamatnoj stopi temeljna je odredba ugovora o kreditu, bitni sastojak ugovora, te ista sukladno odredbama ZOO-a mora biti određena, odnosno barem odrediva. Odredbom članka 272. stavka 1. ZOO-a, utvrđeno je da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. S obzirom da ugovor ne sadrži elemente za određenje kamatne stope, niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi visinu kamatne stope, nego naprotiv, visina kamatne stope isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – pravnog prednika tuženika, proizlazi da je predmet obveze tužitelja neodređen i neodrediv, odnosno da je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna. Nadalje, takva ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koji promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P – 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt - 249/14, utvrđeno je da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima, promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima pravnog prednika tuženika (i drugih banaka navedenih u citiranim odlukama), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time pravni prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Budući da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom broj Revt-249/14-2 od 09.04.2015. Prema tome, budući da je ništetna odredba kojom je pravni prednik tuženika ovlašten jednostrano i bez ugovorenih preciznih, jasnih i razumljivih kriterija promjene kamatne stope poznatih korisniku kredita, mijenjati kamatnu stopu, to ista ne proizvodi pravni učinak, te je ništetna primjena svih onih kamatnih stopa koje je tuženik jednostrano odredio temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe, osim prvotno ugovorene kamatne stope u visini od 5,80% godišnje, jer je to jedina precizno utvrđena kamatna stopa poznata tužitelju, te je tuženik dužan vratiti tužitelju cjelokupan novčani iznos koji je tužitelj platio tuženiku na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početno ugovorene kamatne stope. Na dan korištenja kredita (13.02.2008.) srednji tečaj za CHF prema tečajnoj listi HNB-a iznosio je 4,551078, no od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF-a stalno se mijenjao i to na način da se uglavnom povećavao, i to znatno povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja, kako je prethodno već navedeno. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke, a među kojima i pravni prednik tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Naime, s obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u ovome postupku, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF. Iz svega navedenog razvidno je da predmetni ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe, kako o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i članku 10. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak. Također, odredbe Ugovora o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, i o valutnoj klauzuli, protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost. Člankom 502.c ZPP –a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem pravnog prednika tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu da je ugovor o kreditu, između tužitelja i pravnog prednika tuženika sklopljen upravo u razdoblju obuhvaćenom citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, jer je sklopljen 09. veljače 2008., donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Odredbom čl. 323. ZOO-a, propisano je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja, u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa te srednji tečaj za CHF, koji je na dan korištenja kredita (13.02.2008.) bio važeći prema tečajnoj listi HNB-a, s obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik, odnosno tuženikov pravni prednik, neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos koji se iznos odnosi na neosnovano naplaćene kamate, i neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete, sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja. Prije pokretanja ovog parničnog postupka, tužitelj se tuženiku obratio radi pokušaja mirnog rješenja spora, no tuženik je, unatoč obilnoj sudskoj praksi koja potvrđuje stavove tužitelja, prijedlog tužitelja ocijenio kao neosnovan.

2. Tuženiku u odgovoru na tužbu navodi da smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga: a. Potraživanje tužitelja je u zastari; b. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe; c. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; e. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96 ZZP /07); g. Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva. Tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 13.6.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2008. za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što 4 se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. 9. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. 10. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. 12. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 48 mjeseca u iznosu od 18.119,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,80 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize HNB-a važećem na dan dospijeća. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog 6 potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. 16. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredba navedenog članka stupila je na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku (a ne može!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. 17. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. 19. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje u tekstu kao: „ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu kao: „ZPK“) Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. 23. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. 24. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. 25. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora 27.Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. 28.Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa 9 tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. 29. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. 34. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. 37. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. 38. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. 39. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to 11 aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. 40. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. 41. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. 42. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. 43. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. 44. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. 45. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki 12 potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva i ističe da tužitelj nije dokazao niti osnovu pa nema mjesta raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. 47. Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. * * * Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku ugovora o kreditu broj: 214454 od 9.02.2008., početni otplatni plan, knjigovodstvena kartica prometa, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iskaz tužitelja, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.

4. Nesporno je među strankama da su sklopile ugovor o kreditu broj: 214454 od 9.02.2008., prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 18.119,31 CHF u protuvrijednosti kune na dan isplate.

5. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja, osnovanost utvrđenja ništetnosti valutne klauzule, osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.

6. U odnosu na prigovor zastare za promjenjivu valutnu klauzulu tijek zastare je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe i počeo je ponovno teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od dana 14.06.2018., a prema odredbi čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze, od dana utvrđenja ništetnosti, počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu, te je tužba podnesena dana 2.5.2023. u roku manjem od 5 godina.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je bio kod prednika tuženika i da je tražio najpovoljniji kredit. Zaposlenik prednika tuženika mu je ponudio ugovor u CHF u protuvrijednosti kune. Pročitao je ugovor o kreditu, nije imao posebnih zamjerki ali koliko se sjeća zaposlenik prednika tuženika mu nije objašnjavao tečaj valutne klauzule i da se može povećati. Navodi da je sa početnim mjesečnim anuitetom bio zadovoljan ali se tokom vremena drastično povećao. Navodi da bih razmislio da li bih potpisao navedeni kredit o ugovoru da je znao da će toliko porasti anuitet kredita. Vozilo je koristio u privatne svrhe. Nije imao registrirani obrt u to vrijeme. Mjesečne anuitete plaćao je osobno. Ne sjeća se da li su mu slali dopise u kojima bi naveli da je mjesečni anuitet rastao prema gore. U banci mu nisu pojasnili rizike tečaja valutne klauzule i da tečaj CHF nije zaštićen od HNB-a.

8. Nesporno je da je dana 07.04.2013. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu br. P-1401/2012., a koja je potvrđena presudom br. Pž-6632/2017.od 14.06.2018. Visokog trgovačkog suda RH, u odnosu na promjenjivu redovnu kamatu u skladu s jednostranim odlukama tuženika je nepoštena i ništetna, a u odnosu na valutnu klauzulu utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, u odnosu na ugovornu valutnu klauzulu koja glavnica je vezana za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana stoga je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81.,82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama zakona o zaštiti potrošača po čl. 96. i 97. i suprotno odredbama čl. 322., 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 502c. ZPP-a, propisuje se direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošači obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Sud je utvrdio iskazom tužitelja da se na tužitelja primjenjuje zakon o potrošačima jer je tužitelj potpisao ugovor kao fizička osoba-potrošač te mu je zaposlenik tuženika predložio kredit u švicarcima da je najpovoljniji, najstabilniji i najsigurniji i nitko mu nije objasnio rizik promjene valutne klauzule, da se ona može povećati i smanjiti. Tuženik predloženim dokazima nije dokazao da je tužitelju djelatnik banke, a prije sklapanja navedenog ugovora objasnio rizik povećanja valutne klauzule, imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama, tuženik nije dokazao da su tužitelju prilikom pregovora pružene cjelovite informacije u pogledu značaja i posljedica ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, prema odredbi čl. 221a ZPP-a. Sud zaključuje da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo da je nastala značajna neravnoteža u pregovaračkim položajima, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te je predmetna ugovorna odredba nepoštena. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba u odnosu na valjanost odredbe valutne klauzule ništetna stoga se u ovom slučaju primjenjuje čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je tuženik nepošteno stekao bez osnove utuženi iznos.

9. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do kraja otplate nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit: 1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do kraja otplate iznose 1.910,81 EUR, 2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 27,67 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.883,14 EUR.

10. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je svoje vještačenje iznio savjesno i u skladu pravilima i vještine, a prema čl. 258. ZPP-a.

11. Budući da je sud utvrdio da je u odnosu na valutnu klauzulu ništetna u dijelu odredbe čl. 8. navedenog ugovora o kreditu, jer je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a, sud je dosudio tužitelju iznos 1.910,81 eura na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule (čl. 1111. ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115. ZOO-a), mjesečne iznose sa zakonskim zateznim kamatama tekuće od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, a prema čl. 29. st. 2. ZOO-a koji je u svezi s čl. 183. ZOO-a. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio prava i interese tužitelja, te odgovara za tijek zakonskih zateznih kamata od dana stjecanja svakog pretplaćenog iznosa, a prema čl. 1115. ZOO-a.

12. Tužitelj je uskladio svoj tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka te nije preinačio svoj tužbeni zahtjev, a prema čl. 190. st. 2. ZPP-a, nego ga je smanjio jer je početni tužbeni zahtjev bio na iznos 2.986,26 eur.

13. Sud je dosudio parnični trošak tužitelju temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u iznosu od 1.800,00 eur, a koji se sastoji od: tužba 100 bodova, podnesak 29.06.2023. 100 bodova, podnesak, ročište 15.,01.2025. 100 bodova, podnesak 5.11.2025. 100 bodova, ročište 5.11.2025. 100 bodova, ročište 4.02.2026. 100 bodova, što ukupno iznosi 1.200,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 300,00 eur, troškovi vještačenja 300,00 eur.

U Zagrebu, 27. veljače 2026.

Sudac:

Saša Bušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 8 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun

- tuženiku po pun