REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Povrv-501/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužitelja VODOVOD I ODVODNJA CETINSKE KRAJINE d.o.o., Ulica 126. brigade Hrvatske vojske 13, Sinj, OIB: 81685682389, protiv tuženika [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Davor Radić, odvjetnik u Splitu, radi isplate, bez održavanja ročišta, 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave vršitelja dužnosti javnog bilježnika Tomislava Garofulića u Zagrebu poslovni broj Ovrv-90398/2023 od 8. siječnja 2024., te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju u roku 15 dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 187,50 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. studenog 2023. protiv tuženika podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave. Povodom tog prijedloga vršitelj dužnosti javnog bilježnika Tomislav Garofulić donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-90398/2023 od 8. siječnja 2024., kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju u roku 8 dana iznos od 884,79 eura zajedno sa zateznim kamatama, kao i naknaditi mu trošak ovršnog postupka u iznosu 25,00 eura.

2. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik navodi da je ovrhovoditelj samoinicijativno, bez ikakve prijave ili ugradnje brojila ovršeniku tijekom 2023. počeo fakturirati potrošnju vode, iako se potrošnja vode obračunava i plaća od strane fizičke osobe NLK, kao vlasnika kuće u kojoj se nalazi ugostiteljski objekt ovršenika. Dakle, ovrhovoditelj je ovršeniku obračunao potrošnju vode iako nema prijavljeno mjerilo te iako je potrošnja vode koju koristi ovršenik plaćena od strane fizičke osobe, pa nije jasno temeljem kojih podataka i kojom metodologijom bi ovrhovoditelj došao do količine vode temeljem koje bi izdao predmetne račune. Da je tome tako jasno je vidljivo iz sadržaja računa na kojem uopće nije označeno brojilo potrošača.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Povrv-501/2024-4 od 3. ožujka 2025. stavljeno je izvan snage navedeno rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha, ukinute su provedene radnje te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja prema tuženiku radi naplate iznosa od 884,79 eura s osnove pružanja usluge opskrbe vodom.

5. U podnesku od 2. travnja 2025. tužitelj ističe da na adresi [adresa] vodovodni priključak glasi na ime NLK te je na isti vodomjer priključen i ugostiteljski obrt [obrt] Obračun potrošnje se vršio na način da se 60% potroška vode obračunavalo na domaćinstvo, dok se 40% potrošnje obračunavalo na privredu. U tom smislu tužitelj se poziva na čl. 32. Općih i tehničkih uvjeta Vodovoda i Odvodnje Cetinske krajine d.o.o. od 23. rujna 2013. (dalje: Opći uvjeti tužitelja) kojima je propisano: „(1) Korisnik usluge može koristiti uslugu javne vodoopskrbe i javne odvodnje isključivo za potrebe svoga domaćinstva, odnosno poslovnog prostora. (2) Ako korisnik usluge u istoj nekretnini/zgradi, pored stanovanja, obavlja i određenu poslovnu djelatnost pri čemu koristi vodne usluge, dužan je izvršiti odvajanje vodomjera za obavljanje poslovne djelatnosti. U suprotnom isporučitelj usluge ima pravo ukupnu potrošnju vodnih usluga obračunati po cijeni za poslovni prostor.“ Kao prilog navedenog podneska tužitelj dostavlja Financijsku karticu kupca te račune za utuženo razdoblje kao i izvadak iz Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga.

6.1. Ističe se da je prema odredbi čl. 461. a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) postupak u sporovima male vrijednosti, pisani postupak, u kojem će, prema st. 4. istog članaka, sud održati ročište ako to smatra potrebnim radi provođenja dokaznog postupka, ili ako barem jedna od stranaka podnese takav obrazloženi prijedlog.

6.2. Kako niti jedna od stranaka nije podnijela obrazloženi prijedlog za održavanje ročišta, niti su stranke predložile izvođenje dokaza, a sud ne smatra potrebnim održati ročište radi provođenja dokaznog postupka, jer se pravično vođenje postupka može osigurati i bez održavanja ročišta, to sud nije održao ročište u ovoj pravnoj stvari.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u izvadak iz sudskog registra (list 6- 9), financijsku karticu tužitelja od 13.4.2023. do 10.10.2023. (list 10), potvrdu o izvršenom uvidu u podatke OIB sustava (list 11), račune (list 28-42), Opće i tehničke uvjete isporuke vodnih usluga od 23. rujna 2013. (list 51-52), financijsku karticu od 13.4.2023. do 10.10.2023. (list 53) i račune (list 54-59).

8. Iz prigovora tuženika proizlazi da on u ovome sporu ističe prigovor promašene pasivne legitimacije.

9. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP -a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

10. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a, određeno da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Odredbom čl. 221. a ZPP-a propisano je da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

11.1. Tužitelj kao dokaze na kojima temelji tužbeni zahtjev dostavlja račune i izvatke iz svojih poslovnih knjiga koji predstavljaju vjerodostojne isprave tužitelja, međutim ove isprave ne predstavljaju dokaz iz kojeg bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da su stranke bile u obveznopravnom odnosu u utuženom razdoblju, budući se radi o tužiteljevim jednostranim ispravama, a ne javnim ispravama iz čl. 230. st. 1. ZPP kojima se dokazuje istinitost onoga što se u njima potvrđuje ili određuje.

11.2. U slučaju osporavanja takvih isprava, kao što je u konkretnom slučaju učinio tuženik, istinitost navoda iz tužbe treba dokazati tužitelj u skladu s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP, a što nije učinio, iako je teret dokazivanja bio na njegovoj strani. Naime, prema čl. 3. st. 6. Zakona o vodnim uslugama (Narodne novine br. 66/19, dalje: ZVU) korisnik vodnih usluga je vlasnik nekretnine u koju se putem građevina za javnu vodoopskrbu, a gdje je primjenjivo autocisternom ili na drugi način, isporučuje voda za ljudsku potrošnju, iz koje se otpadna voda, neizravno ili izravno, ispušta u građevine za javnu odvodnju odnosno vlasnik individualnog sustava odvodnje; ako vlasnika te nekretnine nije moguće utvrditi, korisnik vodnih usluga je posjednik te nekretnine odnosno individualnog sustava odvodnje; korisnik vodnih usluga je i drugi isporučitelj vodnih usluga kada je to uređeno ovim Zakonom, te je tužitelj trebao priložiti dokaze u tom pravcu obzirom je tuženik osporio pasivnu legitimaciju u ovom predmetu. Dakle, tužitelj nikakvim ispravama nije dokazao da je u utuženom razdoblju bio u ugovornom odnosu s tuženikom, kao ni da je tuženik u utuženom razdoblju bio korisnik njegovih usluga na utuženoj adresi.

11.3. Podredno, valja reći da niti iz odredbe čl. 32. Općih uvjeta tužitelja, a na koju odredbu se tužitelj pozvao u svom podnesku od 2. travnja 20225., ne proizlazi pasivna legitimacija tuženika s obzirom na to da je navedenom odredbom samo propisana mogućnost tužitelja da osobi koja koristi poslovnu djelatnost obračuna mjesečni iznos po cijeni za poslovni prostor. Također, valja reći i to da iz dostavljenih računa tužitelja ne proizlazi na koje se brojilo odnosi njegova tražbina prema tuženiku.

12. Slijedom navedenog, primjenjujući pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP, sud je zaključio da tuženik nije vlasnik, odnosno posjednik predmetne nekretnine te da s tužiteljem nije sklopio ugovor o isporuci vode u utuženom razdoblju, pa samim time nije niti u obvezi isplatiti tužitelju utuženi iznos.

13. Slijedom navedenog, valjalo je u cijelosti ukinuti platni nalog u skladu s odredbom čl. 451. st. 3. ZPP-a te odbiti tužbeni zahtjev kao u toč. I. izreke.

14. Tuženiku su na njegov određeni zahtjev (list 37 spisa) priznati troškovi odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, u nastavku Tarifa) i prema vrijednosti predmeta spora (884,79 eura). Tuženiku je tako priznat trošak sastava prigovora u iznosu od 75 bodova (Tbr. 11.1. Tarife) što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 187,50 eura te je odlučeno kao u toč. II. izreke.

U Zagrebu, 27. veljače 2026.

Sudac:

Ivan Bešlić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Presuda donesena u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku po pun.