REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
Poslovni broj: P–131/2026-7
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužiteljice FĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Ulica Stjepana Radića 8, Zadar, protiv tuženika Privredna banka Zagreb – dioničko društvo, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, zastupana po punomoćnicima UĐ, Borisu Biliću i Vani Vrsalović, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o, Split, Sukoišanska 43, OIB: 25781343234, temeljem generalne punomoći pohranjene kod Županijskog suda u Zadru posl. br. 39 Su-388/15-4, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. veljače 2026. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice DĐ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Vukušić Bokan i partneri d.o.o. i u odsutnosti uredno pozvanih punomoćnika tuženika, te nakon objave dana 27. veljače 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu, Broj ugovora: 9012126026 s nadnevkom 28. studenog 2006. god. ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita.
II. Nalaže se Tuženiku: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da Tužitelju: FĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.761,94 kuna / 366,57 EUR-a, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to: - 1.030,58 / 136,78 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.11.2006. do isplate, - 1.731,36 / 229,79 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 28.11.2006. do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21), sve u roku od 15 dana."
II. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
Obrazloženje
1.Tužiteljica je podnijela tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da su tužitelj i tuženik sklopili su ugovor o kreditu (dalje i: Ugovor). Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana (dalje i: Valutna klauzula). Stoga je Valutna klauzula ništetna. Usprkos tome, tuženik je teretio tužitelja s pozivom na Valutnu klauzulu. Ugovorom se tužitelj obvezao tuženiku plaćati kamate (dalje i: Kamate). Stopa Kamata a) nije određena, jer je uglavljena kao promjenjiva, pa u vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj nije znao koliko će novčanih jedinica morati platiti tuženiku kod plaćanja Kamate, te b) nije odrediva, jer Ugovor ne sadrži podatke s pomoću kojih se stopa Kamata može odrediti, niti su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Pošto su Kamate ugovorene, ali njihova stopa nije Ugovorom ni određena ni odrediva, stopa Kamata određena je čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje i: ZOO) u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata. Tuženik je teretio tužitelja za kamate po stopi višoj od one na koju je imao pravo. Tuženik je tužitelju po ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje kredita (dalje i: Naknada). Tuženik nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti Naknadu. Ovo iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika da tužitelju zaračuna i naplati Naknadu. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o Naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je Tužitelj terećenjem za Naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja. Upućuje se na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Postupanjem pod 2., 3. i 4. gore, tuženik je tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja. Slijedom navedenog tužiteljica predlaže usvojiti tužbeni zahtjev.
2.Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se tuženik protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Suviše, tuženik ističe prigovor zastare i prigovor prekluzije. Tuženik ističe da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta podnošenju stupnjevite tužbe, jer za isto nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 186. b ZPP-a, niti je tužbeni zahtjev istaknut u skladu s prednje citiranom zakonskom odredbom pa budući da činjenični navodi nemaju uporišta u dostavljenoj dokumentaciji, to tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu tužitelja, odnosno podredno odbiti istaknuti zahtjev tužitelja kao neosnovan, sve to uz osudu tužitelja da tuženiku naknadi troškove ovog postupka. Prvo istaknutim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 9012126026 od dana 28.11.2006. godine kojima se način promjene ugovorene kamatne stope vezuje uz neobjektivizirane parametre, te isplatu još nedefiniranog iznosa sukladno točkama 2. i 5. tužbe, a koji iznos će tužitelj odrediti nakon što se provede predloženo vještačenje, sve uvećano za zakonske zatezne kamate. Također, tužitelj zahtijeva i utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 9012126026 od dana 28.11.2006. godine kojima se ugovara naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita, te isplatu još nedefiniranog iznosa sukladno točkama 4. i 5. tužbe, a koji iznos će definirati nakon što se provede predloženo vještačenje, sve uvećano za zakonske zatezne kamate. Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu još nedefiniranog iznosa sukladno točkama 6. i 5. tužbe, a koji iznos će definirati nakon što se provede predloženo vještačenje, sve uvećano za zakonske zatezne kamate. Svoje traženje tužitelj dakle temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu kao i da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF a koje postupanje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/17, presudom Visokog trgovačkog suda RH, Pž-7129/13, presudom Suda Europske Unije, C-26/13 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama ZOO-a i Zakona o zaštiti potrošača. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan iz razloga kako slijedi: Tužitelj i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9012126026 dana 28.11.2006. godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 14.876,26 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,50 %. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa: i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita dana 12.09.2013.godine, a koja činjenica isplate kredita je nesporna među strankama. Stoga se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom članka 326.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je: Na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja. Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije! Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće: Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta. Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. Međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. U navedenom se smislu citira presuda Vrhovnog suda Revt 249/14: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine. Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.godine (Narodne novine 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno. Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi: „ Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi … o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom.“ Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Tako odredba članak 22. ZOO-a propisuje: (1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOOa jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“ I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sudstava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“ Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi. Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke. „ Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako se u presudi Županijskog suda u Puli, Gž-265/12 navodi:„Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora." Kako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim. Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da: Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. godine
– korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Naime, Vrhovni sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč: a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te c) bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07. – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a). Zbog čega sud nije primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a koja nije derogirana posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno. Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012. Prema čl. 117. st. 3. Ustava RH “sudovi sude na temelju ustava i zakona”. Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”. Smisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl. 388. ZOO/91) nije nejasan i Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a – 502.h ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti čl. 241. ZOO-a. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva. Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača. Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a nije! Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH! Sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je: 1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. 2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a. Nadalje, tuženik ističe kako ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita nije protivno niti jednom pozitivnopravnom propisu RH, a uzgred rečeno, niti odredbama Ugovora o kreditu iz ZOO-a, kako pogrešno drži tužitelj. Naime, potpisom i zaključenjem predmetnog ugovora Korisnik kredita, a ovdje tužitelj, pristao je na Opće uvjete poslovanja PBZ d.d. s fizičkim osobama i Odluku Banke o naknadama u poslovanju s domaćim i stranim poslovnim subjektima, fizičkim osobama i financijskim institucijama. U predmetnoj tužbi, tužitelj očigledno gubi iz vida temeljeno načelo slobode uređivanja obveznih odnosa sadržano u čl. 2. ZOO-a prema kojem sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a isti ne smiju biti protivni Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, što u predmetnom slučaju, a pozivom na naprijed citirane zakonske i podzakonske akte Banke, nije slučaj. Isti gubi iz vida i načelo dužnosti ispunjenja obveza sadržano u čl. 9. ZOO-a o, pa isti čak sedam godina nakon isplaćenog kredita i ispunjenog ugovora, spori iznos naknade na koji je izrijekom pristao potpisom ugovora o kreditu i zaprimanjem ugovorenog iznosa. Konačno, tuženik ističe prigovor prekluzije i prigovor zastare predmetnog potraživanja obzirom da je predmetna isplata izvršena 2013.godine, pa je jasno kako je tužba podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina. Naime, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita 2013.godine, a koja činjenica isplate kredita je nesporna među strankama. Stoga se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom članka 326.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je: Na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.
3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o kreditu broj 9012126026 od dana 28.11.2006. godine sklopljen između Privredne banke Zagreb d.d. i FĐ kao korisnika kredita potvrđen po javnoj bilježnici u Kastvu Radosni Mavrinac pod brojem OU-302/06 (l.s.6-12), pregled uplata (l.s.13- 14), prijevremenu otplatu kredit na dan 10.09.2013.g. informativni izračun (l.s.15), opće uvjete poslovanja s građanima Privredne banke Zagreb (l.s.32-40), plan otplate za FĐ Privredne banke Zagreb d.d. od 08.04.2021.g. (l.s.70-72), knjigovodstvenu karticu Privredne banke Zagreb za FĐ (l.s.73-88), sažetak prikaza rezultata analize povijesnog raspona varijabilne kamatne stope za kredite denominirane u švicarskim francima za Privrednu Banku Zagreb d.d. (l.s.116-123), plan otplate kredita Privredne banke Zagreb za FĐ (l.s.129-131,135-137), pregled uplata po kreditu na dan 07.07.2022.g. Privredne banke Zagreb za FĐ (l.s.132-134), knjigovodstvenu karticu Privredne banke Zagreb za FĐ (l.s.138-153), proveo financijsko vještačenje po vještaku Petru Bajlu mag.oec. (l.s.154-155,159-171), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužiteljice FĐ (l.s.205-206), zamolbenim putem pored Općinskim sudom u Rijeci saslušao svjedokinju HĐ (l.s.228-229).
4. Preostali tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.
5.U ovoj pravnoj stvari Općinski sud u Zadru je donio presudu pod poslovnim brojem P-576/21-37 od 13.rujna 2024.g. koja je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta odlukom Županijskog suda u Velikoj Gorici kao drugostupanjskog suda Gž- 1186/2024-4 od 21. siječnja 2026.g. i to je odlučeno da se odbija žalba tužiteljice FĐ i žalba tuženika Privredna banka Zagreb – dioničko društvo kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-576/2021-
1 0
37 od 13. rujna 2024. pod stavcima I., II. izreke, u dijelu pod stavkom III. izreke kojim je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za isplatu iznosa od 9.003,39 kn / 1.194,96 EUR s pripadajućim zateznim kamatama te pod stavkom IV. Izreke, i da se ukida presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-576/2021-37 od 13. rujna 2024. u dijelu pod stavkom III. izreke kojim je odbijen zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je Ugovor o kreditu, Broj ugovora: 9012126026 s nadnevkom 28. studenog 2006. ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita te sa zahtjevom da se naloži tuženiku da joj isplati iznos od 2.761,94 kuna/366,57 EUR-a, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te pod stavkom V. izreke i u tome se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, i da će se o troškovima žalbenog postupka odučit u konačnoj odluci. U obrazloženju te odluke se navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju ukazuje tužiteljica u žalbi, jer pobijana presuda ne sadrži nikakve razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na odluku suda kojom je odbijena tužiteljica sa zahtjevom na utvrđenje da je ugovorna odredba kojom je uglavljena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita, ništetna. Naime, prvostupanjski je sud odbio tužiteljičin zahtjev za isplatu ulazne naknade uz obrazloženje da je takav zahtjev za isplatu zastario, ali pritom ni na koji način nije obrazložio na temelju kojih je činjenica utvrdio da se ne radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Stoga da je trebalo temeljem čl. 369. st. 1. ZPP uvažiti žalbu tužiteljice i ukinuti pobijanu presudu u dijelu pod st. III. izreke, kojim je tužiteljica odbijena sa zahtjevom na utvrđenje da je ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita, ništetna. Kako zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine ugovorne odredbe, a pobijanu je presudu u dijelu kojim je odbijen zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje ulazne naknade trebalo ukinuti, jer da je u tome dijelu prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t 11. ZPP, trebalo je ukinuti temeljem čl. 370. ZPP i st. III. izreke presude, u dijelu kojim tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 366,57 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, jer da je prvostupanjski sud propustio utvrditi potražuje li tužiteljica onaj iznos ulazne naknade koji je doista isplatila tuženiku, a zbog pogrešnog pravnog pristupa nije na pravilan način utvrđeno ni je li zahtjev tužiteljice za isplatu ulazne naknade u zastari. U ponovnom će postupku, prvostupanjski sud, uzimajući u obzir sve navedeno u ovoj ukidnoj odluci, donijeti novu odluku koja će sadržavati dostatne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koji se odnose na zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba kojom je uglavljena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita. Pritom da će cijeniti iskaz tužiteljice, sadržaj ugovorne odredbe, na temelju kojih okolnosti će utvrditi radi li se o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP, provodeći pritom test poštenosti (čl. 81. st. 1. ZZP) i test transparentnosti (čl. 84. ZZP). Ukoliko prvostupanjski sud utvrdi da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi (čl. 87. ZZP), tada će shodno tome utvrditi i je li tuženikov prigovor zastare koji se odnosi na zahtjeva za isplatu iznosa od 366,57 EUR osnovan, imajući u vidu da zastarni rok u takvom slučaju počinje teći od dana kada je presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe. Kod utvrđenja činjenica odlučnim za odlučivanje o ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi ne primjenjuje se čl. 502.c ZPP, jer utvrđivanje ništetnosti ulazne naknade nije bila predmetom odlučivanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, već je sud dužan sam utvrditi te odlučne činjenice, dok će u pogledu prigovora zastare
1 1
tražbine koja se odnosi na restituciju isplaćene ulazne naknade sud uzeti u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj 30. 1. 2020., u kojem se navodi: “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.”
6.Preostali predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu, Broj ugovora: 9012126026 s nadnevkom 28. studenog 2006. godine u kojemu se uglavljuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita, koji su naplaćeni u iznosu od 1.030,58 / 136,78 HRK / EUR i iznosu od 1.731,36 / 229,79 HRK / EUR sukladno odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012126026 od dana 28.11.2006. godine između Privredne banke Zagreb d.d. i FĐ kao korisnika kredita potvrđen po javnoj bilježnici u Kastvu Radosni Mavrinac pod brojem OU-302/06 koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila."
7.U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9012126026 od dana 28.11.2006. godine između Privredne banke Zagreb d.d. i FĐ kao korisnika kredita potvrđen po javnoj bilježnici u Kastvu Radosni Mavrinac pod brojem OU-302/06, prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.876,26 CHF, obračunat po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, uz rok otplate od 7 godina, te početnu kamatnu stopu od 5,50%, te da je čl. 4. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom kamatnim stopama kreditora.
8. U čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012126026 od dana 28.11.2006. godine između Privredne banke Zagreb d.d. i FĐ kao korisnika kredita potvrđenom po javnoj bilježnici u Kastvu Radosni Mavrinac pod brojem OU-302/06 se navodi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.", također je odredbom čl. 12.8. Ugovora o kreditu ugovoreno da ugovorne strane potpisom tog Ugovora izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Privredne banke Zagreb d.d. i pristaju na njihovu primjenu, te da su suglasne da se, na sve što nije regulirano ugovorom, primjenjuju Opći uvjeti poslovanja banke i da je tužiteljica kao korisnica kredita, sukladno odredbi čl. 12.10. Ugovora o nenamjenskom kreditu svojim potpisom potvrdila da je, "sukladno važećim propisima, upoznata s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da mu je banka uručila otplatnu tablicu".
9. Na temelju navedenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud smatra da ugovorna odredba koja je predmetom tužbenog zahtjeva nije ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), jer je tužiteljica bila upoznata s odredbama Ugovora, pa tako i s
1 2
obvezom plaćanja jednokratne naknade predviđene i općim aktima tuženice s kojima je također bila upoznata, koja naknada se odnosi na troškove za učinjenu uslugu tuženice u svezi sklapanja predmetnog Ugovora.
10. U odnosu na navode tužiteljice da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 odlučio da su nekamatni troškovi kredita podložni ispitivanju poštenosti na temelju Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1999. (dalje: Direktiva), valja reći da se odredbom čl. 1. st. 3. Direktive doista reguliraju nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti, obuhvaća tri glavna kriterija, i to: da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
11.Direktiva, iako se može primjenjivati direktno, bila je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, pa tako i u mjerodavni Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 - dalje: ZZP) koji se ovdje primjenjuje s obzirom da je Ugovor zaključen 28.11.2006. godine.
12.Prema odredbi čl. 96. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2. istog članka ZZP).
13.U konkretnom slučaju, a što nije sporno, Ugovor je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, pa se stoga ima smatrati da je sporna odredba unaprijed formulirana od strane tuženice te da tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj.
14.Međutim, prema odredbi čl. 99. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
15.Iz Smjernica za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima proizlazi da je posebnost tih ugovornih odredbi to što je na temelju minimalnog standarda iz čl. 4. st. 2. Direktive o nepoštenim uvjetima u ugovornim odredbama procjena njihove nepoštenosti u skladu s čl. 3. st. 1. isključena ili ograničena, ako su one jasno i razumljivo sastavljene, ili drugim riječima, ako takve odredbe ispunjavaju zahtjeve transparentnosti Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
16.Kako su prema utvrđenju u ovom postupku odredbe Ugovora o nenamjenskom kreditu od 28.11.2006. godine u odredbi čl. 12.3. Ugovora prema kojoj je tužiteljica dužna prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila razumljive i jasne, pa ih je ona jednostavnim čitanjem mogla
1 3
uočiti i shvatiti, jer je ta odredba jasno navedena, pa nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive i ZZP, stoga predmetna klauzula nije ništetna, u smislu odredbe čl. 322. ZOO.
17.Takva ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa se radi o slobodno uređenom obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 2. ZOO.
18.Glede tuženičinog prigovora zastare potraživanja, prvostupanjski je sud taj prigovor ocijenio osnovanim, obzirom da je Ugovor o kreditu parničnih stranaka zaključen 28. studenog 2006. godine, isplaćen je ugovoreni iznos kredita tužiteljici umanjen za sporni iznos naknade dana 28. studenog 2006., kada je Ugovor i zaključen, pa je tužba u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na činjenicu da taj Ugovor nije utvrđen ništetnim, podnesena izvan općeg zastarnog roka od 5 godina.
19.Naime, ZOO ne sadrži posebne odredbe o zastari potraživanja iz odnosa stjecanja bez osnove, pa se i u konkretnome primjenjuje opći rok zastare od 5 godina iz čl. 225. tog Zakona, jer zastara potraživanja na ime stečenog bez osnove počinje teći od dana stjecanja bez osnove.
20.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23), obzirom da je tužiteljica uspjela samo djelomično sa svojim tužbenim zahtjevom, kako po osnovu, tako i visini, samo za potraživanja po osnovi ništenosti ugovorene valutne klauzule.
21.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zadru, 27. veljače 2026. godine
S u d a c
Marko Baraka
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.
DNA:
1.Tužiteljici po punomoćnicima
2.Tuženiku po punomoćnicima
