Poslovni broj: P-5020/2025-8

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Zrinki Berečki kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja GD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Ivan Adžić i Vinko Adžić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju punomoćnici Sanja Vukina i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivana Adžića i zamjenice punomoćnika tuženika DD, odvjetničke vježbenice, dana 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 17229/06 od 17. studenog 2006., koji je sklopljen između prednika tuženika HVB Splitske banke d.d. kao Kreditora i tužitelja GD kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da predniku tuženika plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 5. Ugovora, u dijelu u kojemu je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita i naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 856,18 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 856,18 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 24. srpnja 2025. navodi da su dana 17. ožujka 2006. prednik tuženika (HVB – SPLITSKA BANKA d.d.), kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 17229/06, temeljem kojeg je prednik tuženika tužitelju odobrio i isplatio potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.365,00 CHF, prema kupovnom tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita. Odredbom točke 5. Ugovora o kreditu određeno je da "naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora. prije korištenja kredita". Temeljem navedene ugovorne odredbe tužitelju je prilikom ovjere Ugovora kod javnog bilježnika dana 22. ožujka 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.389,62 kn, odnosno upravo 1,00% od iznosa odobrenog kredita. U bitnom ističe da se radi o standardnoj odredbi unaprijed od strane (prednika) tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane pripremljenog Ugovora o kreditu, o kojoj se prije niti u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj iste, već je tužitelj bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi", pri čemu navodi da mu prednik tuženika nije prezentirao koje je točno troškove imao u svezi postupka odobravanja kredita, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zbog čega iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Stoga smatra da se radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi budući je istom odredbom tužitelju kao potrošaču, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, od strane prednika tuženika nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga smatra da se radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi budući je ista odredba potpuno netransparentna za tužitelja kao potrošača, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Ističe da nesporno ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora, koje se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita te da su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"

53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno, sukladno odredbama čl.328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje ZOO). Slijedom navedenih razloga, pozivom na odredbe čl.82.,82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03) te odredbe čl. 322. ZOO-a, predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba točke 5. predmetnog Ugovora o kreditu sadržaja kako je to pobliže navedeno pod toč. I/ izreke, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Pri tome u bitnom osporava da se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača te navodi da tužitelj nije dokazao da je doista i platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Nadalje, ističe navodi da je predmetna ugovorna odredba jasna, laka uočljiva i razumljiva te da sadrži sve podatke potrebne radi nedvosmislenog određenja činidbe (obveze) tužitelja u cijelosti te ističe da je tužitelj prilikom solemnizacije Ugovora pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredbama predmetnog Ugovora, slijedom čega smatra da poštenost sporne odredbe nije dopušteno ocjenjivati Stoga smatra da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora te da nema niti pravni interes za isticanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Podredno, osporava da bi sporna odredba točke 5. Ugovora bila nepoštena odnosno ništetna, u bitnom ističući da za navedeno nisu kumulativno ispunjeni zakonom propisani uvjeti, pri čemu opreza radi ističe da niti sudovi koji su odlučivali u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena odnosno ništetna. Naknadno tijekom postupka (list 32 spisa) navodi da priznaje činjeničnu osnovu tužbe, osim u dijelu navoda da se radi o potrošakom ugovoru, dok i nadalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 17229/06 od 17. ožujka 2006. (listovi 5-6 spisa), Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 17229/067 (listovi 7-8 spisa), ispis prometa po tekućem računu tužitelja kod HVB-Splitske banke d.d. za razdoblje od 22. ožujka 2006.do 9. srpnja 2018. (listovi 9-15 spisa) te je uz suglasnost stranaka u svrhu dokazivanja pročitan iskaz tužitelja dan u predmetu ovog suda poslovni broj P-4351/2023. (listovi 34-35 spisa)

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.1. Nije sporno da je između prednika tuženika HVB – SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditora, ovdje tužitelja kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 59014/07 od 17229/06 od 17. ožujka 2006. (listovi 5-6 spisa), iz sadržaja kojeg u bitnom proizlazi da se predmetnim Ugovorom prednik tuženika obvezao tužitelju staviti na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.365,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita (toč.1.1.); bez određene namjene kredita (toč..2.); da je ugovoren rok otplate od 72 mjeseca; da je ugovorena kamatna stopa od 6,49% godišnje, koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora (toč.4. i toč. 9.1.); da se kredit otplaćuje u 72 mjesečnih anuiteta u iznosu od 511,61 CHF…te da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečaju kreditora na dan dospijeća. (toč. 10.a/1. i d/1.); da je prema odredbi točke 5.. ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno, odmah po potpisu Ugovora.

5.2. Nadalje, u ovom stadiju postupka nije sporno da je tužitelju prilikom ovjere predmetnog Ugovora kod javnog bilježnika dana 22. ožujka 2006. po osnovi sporne odredbe točke 5. predmetnog Ugovora o kreditu naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.389,62 kuna (1,00% od iznosa odobrenog kredita).

5.3. Također, imajući u vidu da je tuženik na ročištu od 15. siječnja 2026. priznao činjeničnu osnovu tužbe (osim u dijelu navoda da se radi o potrošačkom ugovoru), proizlazi da nadalje između stranaka nije sporno da je prednik tuženika sastavio predmetni Ugovor o kreditu ; da ugovorne stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi kojom je određena obveza tužitelja plaćanja jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva; da je tužitelj morao pristati na ugovaranje sporne ugovorne odredbe ukoliko je želio da mu se odobri kredit; da tužitelj od strane prednika tuženika nije bio informiran o tome na koje se točno troškove prednika tuženika odnosi plaćanje predmetne naknade niti o tome zbog čega je ista određena u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita.

6.1. Neosnovano tuženik osporava tužitelju status potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Naime, iz iskaza tužitelja koji je dao na ročištu za glavnu raspravu od 6. lipnja 2025. u predmetu ovog suda poslovni broj P-4351/2023 (listovi 34-35 spisa) u bitnom proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora tužitelj bio zaposlen u državnoj službi; da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu financiranja gradnje obiteljske kuće u kojoj i danas živi te koristi isključivo za privatne potrebe te da navedena obiteljska kuća nikada nije davanja u najam ili zakup. Pri tome valja istaknuti da tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da bi kredit bio korišten u svrhe namijenjene poslovnoj/ poduzetničkoj djelatnosti, a niti navedeno ne proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba.

6.2. Sud je ocijenio kao uvjerljiv i životan iskaz tužitelja koji je nadalje naveo da se za predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF odlučio jer mu je rečeno da se radi o najpovoljnijem kreditu s najpovoljnijom kamatom te da ga nitko (odnosno prednik tuženika) nije upozorio na postojanje nekih posebnih rizika vezano za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te da nije imao mogućnost pregovarati o uvjetima kredita niti o pojedinim ugovornim odredbama, već su mu prethodno predočili unaprijed pripremljeni Ugovor o kreditu.

7.1. Prema odredbama 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, pri čemu je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U članku 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

7.2. Imajući na umu navedeno, sporna odredba točke. 5. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti te je u okviru te ocjene, između ostalog, bilo potrebno preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa navedene naknade te zauzvrat pruženih usluga.

7.3. Neovisno o informiranosti prije sklapanja Ugovora, tužitelju je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja Ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu te je najkasnije tada tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i mogao izvesti zaključak o visini navedene naknade (budući je spornom odredbom ista određena u visini od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kuna), ali ne i o krajnjoj svrsi plaćanja navedene naknade.

8. Kao što je prethodno navedeno, među strankama nije sporno da sporna odredba točke 5. Ugovora o kreditu predstavlja standardnu odredbu o kojoj ugovorne stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj, prije ili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, od strane prednika tuženika bio informiran na koje konkretne troškove i pružene usluge se odnosi obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li prednik tuženika, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba točke 5. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je prednik tuženika mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00% od iznosa odobrenog kredita, a najmanje iznos 200,00 kuna). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Ovdje valja ukazati da je Sud Europske Unije u odluci od 03. rujna 2020. – spojeni predmeti C-84/2019., C-222/2019., C-252/2019., po zahtjevu za prethodnu odluku vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13/EEZ, a u pogledu plaćanja naknada i troškova kredita izrazio pravna stajališta da potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili uslugama za koje se one naplaćuju (točka 75. obrazloženja) te da kada je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, takvo ispitivanje se ne može ograničiti na kvantitativno, ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača. Naime, znatnija ravnoteža može proizlaziti već iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača kao stranke ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava ili bilo u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (točka 92. obrazloženja)

10.2. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

10.3. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora, a prema stajalištu ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Pri tome sama činjenica da je sporna jednokratna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

10.4. Pri tome vezano za zahtjev transparentnosti, valja navesti da nije nužno da se u ugovoru o kreditu, specificirano navedu sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva . Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje navedene naknade te da mu bez sporne ugovorne odredbe, o kojoj nije imao mogućnost pregovarati, kredit izvjesno ne bi bio odobren, tako tužitelj, iako je prije sklapanja Ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, nije imao saznanja o njezinoj krajnjoj svrsi.

10.5. Imajući u vidu zakonsku obvezu prednika tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je prednik tuženika na tužitelja odredbom točke 5. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak to da je prednik tuženika de facto oslobođen obveze dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% iznosa kredita, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

10.6. Također, valja dodati i da u konkretnom slučaju proizlazi i to da se o općim aktima prednika tuženika, a koji se spominju u Ugovoru, po prirodi stvari nije i ne može pojedinačno pregovarati, pri čemu valja dodati da tuženik tijekom postupka nije dostavio opće akte prednika tuženika kojima je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila regulirana obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, pa tako nije niti dokazao da bi u internom aktu prednika tuženika bila pobliže navedeno na koje točno troškove i usluge se odnosi plaćanje predmetne naknade.

10.7. Također, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir da i ostale odredbe predmetnog Ugovora, odnosno činjenicu da se radi o potrošačkom kreditu s ugovorenom primjenom valutne klauzule u CHF i te da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, a u razdoblju u kojem je zaključen i predmetni Ugovor, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP/03.

10.8. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, sud nalazi da je sporna odredba točke 5. Ugovora o kreditu nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valutnoj klauzuli u CHF), kao i da tužitelj nije bio informiran o odnosu između ugovorenog iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kreditnog zahtjeva).

11. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga slijedom prethodno navedenih razloga prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sporne odredbe točke 5. predmetnog Ugovora te presuđeno kao pod toč. I/ izreke ove presude.

12.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi u iznosu od 1.400,00 EUR

12.2. Tužitelju su, u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku odvjetniku, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-100 bodova, za sastav podneska od 29. kolovoza 2025., prema Tbr. 8/1– 100 bodova te za zastupanje na ročištu od 15. siječnja 2026., prema Tbr 9/1-100 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 300 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR (Tbr.54) i priznati PDV od 25% (Tbr. 46) iznosi 750,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR te trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu u iznosu od 53,09 EUR, tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 856,18 EUR, slijedom čega je odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

12.3. Odluka o tijeku zakonskih zateznih kamata, koje su tužitelju na dosuđeni iznos parničnog troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a, a odluka o stopi na odredbama čl. 29 st. 2. ZOO-a.

12.4. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude. Navedeni trošak nije od nikakvog značaja za vođenje parnice, jer o toj radnji ne ovisi odluka suda te pristup ovom ročištu nije obavezan i nije od nikakvog utjecaja na pravo stranke budući postoji mogućnost isticanja presude na internetskoj stranici e- Oglasna ploča sudova odnosno dostave prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st. 10. i 11. ZPP-a), pri čemu se posebno se napominje da okolnost što je odredbom Tbr.9/3 Tarife propisano pravo na nagradu za ročište na kojem se presuda objavljuje ne otklanja primjenu čl.155.st.1. ZPP-a. Stoga je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 856,18 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. III/ izreke)

U Zagrebu, 27. veljače 2026.

Sutkinja:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi za presudu (53,09 EUR)

2. pun. tuženika