Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1 - Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: Pr-32/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: VĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika: Tribje j.d.o.o. iz Umag, Ulica Tribje 14, OIB: 15067203666, kojeg zastupa punomoćnik Bojan Jovin, odvjetnik iz Pule, radi utvrđenja, sudskog raskida ugovora o radu i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 02. veljače 2026. u prisutnosti odvjetničkog vježbenika kod zamjenskog punomoćnika tuženika SĐ, temeljem čl.335. u svezi s čl.433. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje: ZPP), dana 27. veljače 2026. objavio je i

r i j e š i o  j e

I Odbacuje se tužba u ovoj pravnoj stvari kao nepravovremena u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi:

»1. Utvrđuje se da radni odnos tužitelja nije prestao, te je tuženik dužan tužitelja vratiti na poslao s danom 10.07.2023. godine.«.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

»2. Utvrđuje se da je radni odnos između tužitelja i tuženika raskinut dana 08.08.2023. godine.

3. Tuženik je dužan tužitelju isplatiti novčani iznos od 2.498,00 (dvijetisućečetristodevedesetosam) eura neto na tekući račun tužitelja koji se vodi kod Addiko banke i to kako slijedi:

- 427,37 (četristodvadesetsedam eura i tridesetsedam centi) eura neto, razliku plaće za mjesec srpanj 2023.;

- najmanje tri plaće na ime nastale štete kako propisuje članak 125. stavak 1. Zakona o radu i to 1.720,11 (tisućusedamstodvedeset eura i jedanaest centi) eura neto;

- naknadu za neiskorišteni godišnji odmor (4 tjedna) u visini jedne mjesečne plaće odnosno razlike iznosa od 350,52 (tristopedeset eura i pedesetdva centa) eura, te je tuženik za sve isplate dužan obračunati i uplatiti doprinose iz i na plaću kako to propisuje zakon.«.

II Nalaže se tužitelju VĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tuženiku Tribje j.d.o.o. iz Umag, Ulica Tribje 14, OIB: 15067203666, naknadi troškove postupka u iznosu od 497,71 (četristodevedesetsedam eura i sedamdesetjednog centa) eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja ovog rješenja 31. srpnja 2024., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje pos ljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana, dok se tuženik odbija s razlikom zatraženog parničnog troška u iznosu od 1.252,29 (tisućudvjestopedesetdva eura i dvadesetdevet centi) eura kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbu tvrdi da se zaposlio kod tuženika dana 18.01.2023. godine, najprije na određeno vrijeme, te dana 28.04.2023. godine na neodređeno vrijeme na poslovima kuhara u „Konobi Gourment“ u Zambratiji, gdje je radio sve do 07.07.2023. godine od kada je na bolovanju radi ozljede na radu prouzročene napadom drugog radnika na poslu.

Nakon završetka bolovanja, tužitelj se osobno javio poslodavcu 05.08.2023. godine i saznao je da je odjavljen s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja i to od 10.07.2023. godine.

Dalje navodi da je odjavljen bez da je primio otkaz ugovor oradu u pisanom obliku kako to propisuje čl.120. Zakona o radu, a niti je zaprimio odjave s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, što sve predstavlja najteže prekršaje poslodavca navedene u točkama 19., 46. i 47. članka 229 zakona o radu.

Tužitelj dalje navodi da je otac maloljetnog djeteta, te da g je izostanak plaće doveo u vrlo tešku financijsku situaciju pa je stoga bio primoran brzo se zaposliti kako ne bi ostao bez prihoda i bez zdravstvenog osiguranja.

Tužitelj navodi da je odmah poslao zahtjev za zaštitu prava kojeg je tuženik odbio preuzeti iako je primio obavijest od pošte o pristigloj pošiljci, pa se ista vratila tužitelju, čime je tužitelju uskratio pravo na rad i osnovna zajamčena prava iz radnog odnosa.

Tužitelj navodi da nije koristio godišnji odmor, niti mu je uručeno rješenje o korištenju istog, a niti mu je neiskorišteni godišnji odmor isplaćen.

Tužitelj dalje navodi kako mu je isplaćena plaća u visini od 146 eura neto što odgovara radu od 01.07. – 10.07.2023. godine, te kako je o svemu podnesena prijava inspekciji rada u Rijeci, a zbog pritiska i prijetnji je podnio prijavu policiji u [adresa] u dva navrata 04.11.2023. i 05.11.2023. godine.

Visinu novčanog potraživanja tužitelj je specificirao na način

- da po osnovi razlike plaće za mjesec srpanj potražuje iznos od 427,37 eura,

- da po osnovi naknade štete potražuje isplatu najmanje tri plaće po čl.125. Zakona o radu u iznosu od 1.720,11 eura neto,

- da po osnovi naknade za neiskorišteni godišnji odmor od 4 tjedna potražuje iznos u visini jedne mjesečne plaće u visini od 573,37 eura neto.

2. Tuženik, u odgovoru na tužbu kojeg je pravovremeno podnio, navodi da se protivi tužbi i svim tužbenim zahtjevima koje u cijelosti smatra neosnovanima. Tuženiku nije sporno da je dana 18. travnja 2023. s tužiteljem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova kuhara u taverni (konobi) Gourmet - u Zambratiji tj. da je između parničnih stranaka postojao radni odnos, te da je do prestanka radnog odnosa došlo 07.07.2023. uslijed tužiteljevog postupanja koje se očitovalo u napadu na drugog radnog kolegu na radnom mjestu, te da je i sam tužitelj, očito svjestan posljedica svojeg protupravnog postupanja, obznanio tuženiku da „više ne misli raditi ovdje.“, te se tužitelj u veoma kratkom roku zaposlio kod novog poslodavca i to najprije „na crno“, a potom sukladno zakonu, pa nije jasan motiv podnošenja ove tužbe.

Tuženik osporava u cijelosti visinu navodne tužiteljeve novčane tražbine u iznosu od 2.720,85 eura budući da tužitelj u tužbi ne spori da mu je isplaćena plaća za srpanj 2023., tj. za razdoblje do trenutka prestanka radnog odnosa.

Tuženik je u više navrata bezuspješno pozivao tužitelja, dana 07. studenog 2023., na dan kada je ova tužba podnesena naslovnom sudu, isplatio tužitelju naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u neto iznosu od 228,85 eura, kao i doprinose na navedeni iznos, te je time tuženik ispunio sve svoje ugovorne obveze iz radnog odnosa koji je prestao izvanrednim otkazom dana 10. srpnja 2023., a koje se odnose na isplatu ugovorenih plaća radniku i naknade za neiskorišteni godišnji odmor.

U odnosu na navodnu tužiteljevu tražbinu u iznosu od 1.720,11 eura na ime naknade pretrpljene štete, tuženik istu smatra u cijelosti neosnovanom i nepotkrijepljenom.

Tuženik osporava da bi mu se tužitelj ikada obratio na zakonom propisan način sa zahtjevom za ostvarenjem prava radnika pa slijedom toga, tužitelj je u ovom slučaju prekludiran u pravu na zahtijevanu sudsku zaštitu, budući da isti nakon saznanja za prestanak radnog odnosa, najkasnije dana 10. srpnja 2023., nije postupio sukladno odredbi čl. 133. st. 3. Zakona o radu i u zakonskim rokovima zatražio ostvarenje prava od tuženika, te podredno suda, već je to učinio tek po proteku propisanih – prekluzivnih – rokova.

Naime, tuženik smatra da priloženi dokaz – fotografija učinjena mobilnim uređajem ne može predstavljati dokazivanje činjenice koju tužitelj navodi, nego je tužitelj bio obvezan dostaviti povratnicu i/li potvrdu Hrvatske pošte o odaslanoj pošiljci tuženiku, no u svakom slučaju, od navodnog obavještavanja tuženika kao poslodavca do podnošenje tužbe (07.11.2023.) u ovom predmetu protekli su prekluzivni zakonski rokovi (15 + 15 + 15), pa je ova tužba nesporno podnesena izvan zakonom propisanih rokova.

Slijedom iznesenih navoda tuženik predlaže sudu da prije odlučivanja o provođenju ostalih dokaza odluči o pravovremenosti ove tužbe kao o svojevrsnom prethodnom pitanju odnosno da donese odluku kojom odbacuje tužbu kao nedopuštenu te naloži tužitelju da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u cijelosti.

3. Tužitelj se u podnesku od 15.04.2024. godine očitovao na odgovor na tužbu (stranica 26-27) u kojem navodi kako je radni odnos kod tuženika započeo dana 18.01.2023. godine sklapanjem ugovora o radu na određeno vrijeme, te se nastavio bez prekida 18.04.2023. godine sklapanjem ugovora o radu n neodređeno vrijeme. Dalje navodi kako tuženik netočno navodi da je do prekida radnog odnosa došlo dana 07.07.2023. godine.

Tužitelj tvrdi da je bio napadnut od drugog radnika, a do prekida radnog odnsa je došlo bez pisanog ili usmenog otkaza isključivo jednostranom odjavom od strane tuženika kod Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i to 10.07.2023. godine u trenutku kada je tužitelj radi posljedica napada bio privremeno nesposoban za rad, te da o prekidu radnog odnosa nije obaviješten sve do 05.08.2023. godine.

Tužitelj potvrđuje da je mjesec dana nakon podnošenja tužbe 07.11.2023. godine primio isplatu od 222,85 eura bez obrazloženja pa pretpostavlja da se radi o djelomičnoj isplati neiskorištenog godišnjeg odmora, pa stoga ukupno potraživanje umanjuje za navedeni iznos, tako da nakon umanjenja potražuje iznos od 2.498,00 eura.

Tužitelj navodi kako je točno da se zaposlio kod drugog poslodavca, ali ne ubrzo kako to tvrdi tuženik, već tijekom kolovoza 2023. godine radi potrebe za poslom na kojem neće biti zlostavljan i to tek kada je saznao da je odjavljen.

Tužitelj tvrdi kako mu nisu protekli rokovi za ostvarivanjem prava obzirom da je za odjavu od 10.07.2023. godine saznao prilikom posjete tuženiku 05.08.2023. godine kada mu je donio potvrdu o završenom bolovanju i prijedlog za sporazumni raskid radnog odnosa radi poremećenih odnosa na poslu.

Tužitelj tvrdi da nije dobio ni primio otkaz ugovora o radu, te je odmah nakon saznanja da je odjavljen, pismenom preporučenom pošiljkom poslao zahtjev za zaštitu prava koje tuženik nije preuzeo, kao i da je podnio prijavu inspekciji rad koja je izvršila nadzor i potvrdila tužiteljeve navode.

4. Obzirom da je tužitelj smanjio visinu tužbenog zahtjeva s prvobitno istaknutog u visini od 2.720,85 eura, na iznos od 2.498,00 eura i to po osnovi naknade za neiskorišteni godišnji odmor koji je umanjio s iznosa od 573,37 eura neto za isplaćeni iznos od 222,85 eura neto tako da preostaje razlika iznosa od 350,52 eura neto. ovaj prvostupanjski sud se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-16/2021-8, od 26. travnja 2021. koje glasi: ''Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.'', međutim budući da se tuženik upustio u raspravljanje po smanjenom tužbenom zahtjevu smatra se da je dao svoj pristanak na djelomično povlačenje tužbe.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave u spisu kako slijedi:

Ugovor o radu na određeno vrijeme (stranica 3-4), Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (stranica 5-6), obavijest sa e-građani (stranica 7), Popis izdanih doznaka za bolovanje (stranica 8), medicinska dokumentacija (stranica 9), Zahtjev za zaštitu prava (stranica 10-11), obavijest o prispijeću pošiljke (stranica 12), obračun isplaćene plaće/naknade plaće za srpanj 2023. (stranica 19-20), izvadak o stanju i prometu po računu od 07.11.2023. (stranica 21-22), Obavijest Držanog inspektorata od 22.12.2023. (stranica 28-29), Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10.7.2023. (stranica 35), prijava o početku osiguranja, promijene tijekom osiguranja i prestanku osiguranja (stranica 36-38), potvrda o primitku i račun Hrvatske pošte (stranica 39), preslika vraćene pošiljke s povratnicom (stranica 40-41).

6. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja i tuženika putem zakonskog zastupnika IĐ, te je saslušao svjedoke CĐ i UĐ.

7. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je istaknuti tužbeni zahtjev dijelom nepravovremen radi čega isti treba odbaciti, a dijelom neosnovan radi čega isti treba odbiti.

8. Predmet spora je utvrđenje da radni odnos tužitelja nije prestao i nalog tuženiku da tužitelj vrati na posao, da su utvrdi sudski raskid ugovora o radu s danom 08.08.2023. godine, te da se tuženiku naloži isplata novčanog iznosa od 2.498,00 eura i to u visini od 427,37 eura neto po osnovi razlike plaće za mjesec srpanj 2023., u visini od najmanje tri plaće na ime nastale štete kako propisuje članak 125. stavak 1. Zakona o radu i to 1.720,11 eura neto, i po osnovi naknade za neiskorišteni godišnji odmor (4 tjedna) u visini jedne mjesečne plaće odnosno razlike iznosa od 350,52 eura neto, kao i da mu tuženik na sve isplate obračuna i uplati doprinose iz i na plaću kako to propisuje zakon.

9. Između parničnih stranaka je nesporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme s početkom od 18.01.2023., te zatim na neodređeno vrijeme od 18.04.2023. na radnom mjestu kuhara.

10. Među parničnim strankama je sporno

- da li je tužitelj pravovremeno zatražio sudsku zaštitu;

- da li je došlo do prestanka radnog odnosa;

- da li su ispunjene pretpostavke za sudski raskid radnog odnosa;

- visina tužbenog zahtjeva.

11. Sukladno čl.135.st.1. ZOR-a propisano je da je u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, a u konkretnom slučaju to bi bio tužitelj.

12. Sud je prvenstveno odlučivao o tuženikovom prigovoru prekluzije odnosno da li je tužitelj, kao radnik, zatražio sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa u zakonom propisanom roku.

13. Sukladno čl.133.st.1. Zakona o radu (Narodne novine 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023 – dalje: ZOR) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.

14. Uvidom i čitanjem Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10.07.2023. (stranica 35), utvrđeno je da je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog osobito teške povrede radnog odnosa uslijed koje nastavak radnog odnosa nije moguć, te da tužitelj nema pravo na otkazni rok i da radni odnos prestaje s danom 10.07.2023. godine.

Poslodavac je odluku obrazložio na način da je tužitelj, kao radnik, učinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa što je dana 07.07.2023. godine oko 23,30 sata inicirao incident odnosno tučnjavu na radnom mjestu tako što je s nožem u ruci fizički napao kolegu GĐ kojemu je zadao tjelesne ozljede, a čemu su svjedočili ostali zaposlenici ZĐ, NĐ, CĐ, GĐ, LĐ i IĐ.

15. Sud je vizualnim pregledom Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 10.07.2023. (stranica 35) utvrdio da ista nije potpisana od strane radnika, već jedino od strane poslodavca, te da na odluci stoji rukom napisano da je radnik odbio potpisati odluku, međutim nije naveden datum kada je odbio potpisati odnosno preuzeti odluku, te su kao svjedoci rukopisom navedeni CĐ i NĐ, ali na odluci se ne nalaze njihovi potpisi.

16. Izvanredni otkaz ugovora o radu je prestanak radnog odnosa bez poštivanja otkaznog roka, koji se može donijeti samo u izuzetnim slučajevima kada zbog osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć sve sukladno čl.116. ZOR-a.

17. Uvidom i čitanjem potvrde o primitku i račun Hrvatske pošte (stranica 39), preslika vraćene pošiljke s povratnicom (stranica 40-41) utvrđeno je da je dana 09.11.2023. godine od strane tuženika upućena preporučena poštanska pošiljka tužitelju .

18. Uvidom i čitanjem Zahtjeva za zaštitu prava (stranica 10-11) utvrđeno je kako je na istome datum 05.08.2023. godine, te da u podnesenom zahtjevu tužitelj tvrdi da je bio privremeno nesposoban za rad u vremenskom razdoblju od 08.07.2023. godine od 04.08.2023. godine zbog povrede na radu kao posljedici fizičkog napada od strane drugog radnika na radnom mjestu, te da je dana 05.08.2023. godine kada je žalio predati doznake za bolovanje od strane tuženika dobio obavijest da je odjavljen kao radnik s danom 10.07.2023. godine, a o čemu nije obaviješten niti usmeno, niti pismeno, te kako se otkaz radniku ne može uručiti tijekom bolovanja, već tek nakon povratka na posao, te stoga smatra kako je još uvijek zaposlen jer mu ugovor o radu nije prestao otkazom.

19. Uvidom i čitanjem obavijest o prispijeću pošiljke (stranica 12) utvrđeno je da je tuženiku upućena preporučena poštanska pošiljka koja mu se pokušala uručiti dana 10.08.2023. godine.

20. Tužitelj tvrdi da od strane tuženika nije dobio pisani otkaz ugovora o radu, dok iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika IĐ proizlazi kako je tužitelj odbio primitak pisane odluke o otkazu ugovora o radu koju mu je pokušao uručiti sredinom srpnja 2023. godine.

21. Iz iskaza svjedoka UĐ proizlazi kako je tužitelj saznao da je odjavljen odnosno da je dobio otkaz kada je početkom kolovoza 2023. godine odnio doznake o bolovanju tuženiku, dok se iz iskaza svjedoka CĐ ne može utvrditi kada je i da li je tužitelju uručena odluka o otkazu ugovora o radu.

22. Uvidom i čitanjem obavijesti sa e-građani (stranica 7) utvrđeno je kako je tužitelj dana 01.08.2023. godine saznao da je odjavljen s mirovinskog osiguranja s danom 10.07.2023. godine, a prema ocjeni ovog suda tužitelj je već tada imao saznanje da mu je radni odnos prestao, obzirom da iz iskaza svjedoka UĐ proizlazi kako je tužitelj i ranije mijenjao poslove, tako da sud smatra da tužitelju nije moglo biti nepoznato da je odjava s mirovinskog osiguranja vezana uz prestanak radnog odnosa.

23. Stoga sud smatra kako je za tužitelja prvog idućeg dana od 01.08.2023. godine odnosno od 02.08.2023. godine počeo teći rok iz čl.133.st.1. ZOR-a od petnaest dana od saznanja za povredu prava unutar kojega može zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, a istekao je dana 16.08.2023. godine.

24. Nadalje, dovodeći u međusobnu povezanost izvedene dokaze sud smatra kako je tužitelj, kao radnik, uputio tuženiku, kao poslodavcu zahtjev za zaštitu prava od 05.08.2023. godine unutar roka od petnaest dana, a na što upućuje obavijest o prispijeću pošiljke (stranica 12) iz koje je razvidno da je pošiljka bila pokušana uručiti tuženiku dana 10.08.2023. godine, te da je pošiljatelj je bio tužitelj, a i zakonski zastupnik tuženika IĐ u svome iskazu navodi da mu je sredinom kolovoza 2023. bila upućena pošiljka koja zbog posla tijekom sezone nije stigao preuzeti, te da je telefonom slikao tu obavijest i poslao tužitelju na njegov telefon s upitnikom u smislu o čemu se tu radi, međutim da od tužitelja nikada nije dobio odgovor, slijedom čega sud zaključuje kako je tužitelj, kao radnik, poslodavcu podnio zahtjev za zaštitu prava prije nego je zatražio sudsku zaštitu.

25. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je zahtjev za zaštitu prava uputio idući dan nakon što je u razgovoru s poslodavcem saznao da je odjavljen, a budući da tvrdi da je sa zakonskim zastupnikom tuženika razgovarao dana 05.08.2023. godine, sud zaključuje kako je zahtjev za zaštitu prava podnio poštom preporučeno dana 06.08.2023. godine, te od tog dana je započeo teći rok od 15 dana unutar kojega je poslodavac mogao odlučiti o radnikovom zahtjevu za zaštitu prava, te na tijek tog roka nije od nikakvog utjecaja okolnost što tuženik nije preuzeo pošiljku kojom mu je zahtjev za zaštitu prava poslan, a isti rok za poslodavca završava dana 21.08.2023. godine.

26. Nakon toga je, dana 05.09.2023. godine, započeo teći rok od 15 dana unutar kojega radnik može zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, a koji rok je istekao dana 20.09.2023. godine.

27. Iz spisa je razvidno kako je tužba podnesena dana 07.11.2023. godine odnosno izvan roka koji je čl.133.st.1. propisan za ostvarenje sudske zaštita prava iz radnog odnosa, slijedom čega sud tuženikov prigovor prekluzije da je sudska zaštita prava iz radnog odnosa zatražena izvan zakonom propisanog roka, ocjenjuje kao osnovan i tužbu ocjenjuje nepravovremenom, međutim samo u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje da radni odnos tužitelja nije prestao, te da je tuženik dužan tužitelja vratiti na poslao s danom 10.07.2023. godine.

28. To iz razloga jer je sukladno čl.133.st.3. ZOR-a propisano da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

29. Rokovi iz čl.133. ZOR-a su prekluzivni rokovi, istekom kojih tužitelj gubi pravo na ostvarivanje sudske zaštite prava iz radnog odnosa, tako da se sud nije upuštao u odlučivanje o osnovanosti zahtjeva da radni odnos tužitelja nije prestao.

30. Obzirom da je tužba u dijelu tužbenog zahtjeva iz točke I u ovoj pravnoj stvari podnesena nepravovremeno (u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje da radni odnos tužitelja nije prestao, te da je tuženik dužan tužitelja vratiti na poslao s danom 10.07.2023. godine – op. suda), sud je u tom dijelu temeljem čl.282. ZPP-a odbacio tužbu, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke rješenja.

31. Budući da je odbačen tužbeni zahtjev na utvrđenje da radni odnos tužitelja nije prestao, te da je tuženik dužan tužitelja vratiti na poslao s danom 10.07.2023. godine, ovaj prvostupanjski sud ocjenjuje kako je radni odnos tužitelja prestao temeljem izvanrednog otkaza ugovora o radu dana 10.07.2023. godine.

32. Kako je sukladno čl.125.st.1. ZOR-a propisano da se zahtjev za sudski raskid ugovora o radu može podnijeti samo u slučaju ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, te kako u postupku nije utvrđeno da otkaz poslodavca nije dopušten, jer je tužba u tom dijelu odbačena kao nepravovremena, sud smatra da nije osnovan dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrdi sudski raskid radnog odnosa između tužitelja i tuženika s danom 08.08.2023. godine, te je u tom dijelu temeljem čl.125.st.1. ZOR-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke presude.

33. Nadalje, budući da je tužitelj, osim nenovčanog zahtjeva istaknuo i novčani zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 2.498,00 eura u odnosu na taj, novčani dio, tužbenog zahtjeva ne primjenjuje se prigovor prekluzije iz čl.133.st.3. ZOR-a, te je u odnosu na novčani dio tužbenog zahtjeva tužba pravovremena i o istoj se može odlučivati.

34. U novčanom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelj u tužbi navodi da po osnovi naknade štete potražuje isplatu najmanje tri plaće po čl.125. Zakona o radu u iznosu od 1.720,11 eura neto.

35. Kao što je već navedeno pod točkom 32. ovog obrazloženja pravo na naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu radnik može zahtijevati samo ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, a što ovdje nije slučaj, slijedom čega sud temeljem čl.125. ZOR-a odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom novčanog iznosa od 1.720,11 eura neto.

36. Nadalje, tužitelj je u svojem iskazu naveo kako je kod poslodavca dobio plaću do dana odjave, te da je dobio i dio novaca po osnovi godišnjeg odmora u iznosu od 222,85 eura.

37. Iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika IĐ proizlazi da je tužitelju isplaćena plaća za srpanj 2023., ali samo ono razdoblje do prestanka radnog odnosa do 10.7.2023., te je potvrdio da tužitelj kod tuženika nije koristio godišnji odmor već mu je isplaćena naknada za godišnji odmor, te da je na isplatu dijela plaće za srpanj 2023. kao i za naknadu za godišnji odmor tuženik obračunao tužitelju sve propisane zakonske obveze i doprinose.

38. Svjedok UĐ je u svojem iskazu naveo kako mu je poznato da mu je tužitelj pokazao neki papir prema kojem mu je plaćeno za rad 7 ili 8 dana u srpnju 2023., da ne zna točan iznos, ali misli da se radilo o iznosu ispod 200,00 eura, jer se sjeća da je na početku iznosa bila brojka 1 a ne brojka 2 , dok svjedok CĐ nema saznanja o isplatama tužitelju.

39. Obziorm da je tužitelj u svojem iskazu naveo da je kod poslodavca dobio plaću do dana odjave (10.07.203. – op. suda), a što je potvrdio i zakonski zastupnik tuženika IĐ, kao i svjedok UĐ, sud je odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom po osnovi razlike plaće za mjesec srpanj u iznosu od 427,37 eura.

40. Nadalje, uvidom i čitanjem obračuna isplaćene plaće/naknade plaće za srpanj 2023. (stranica 19-20), te izvatka o stanju i prometu po računu od 07.11.2023. (stranica 21-22) utvrđeno je da je tuženik isplatio tužitelju dana 07.11.2023. godine novčani iznos od 222,85 eura neto po osnovi naknade plaće za neiskorišteni godišnji odmor za 80 radnih sati, na koji iznos su obračunati svi porezi i doprinosi.

41. Uvidom i čitanjem Ugovora o radu na određeno vrijeme (stranica 3 -4) i Prijava o početku osiguranja (stranica 36), utvrđeno je da je tuženik, kao radnik, započeo s radnom kod tuženika, kao poslodavca s danom 18.01.2023. godine, do 18.04.2023. godine, te je radni odnos neprekinuto nastavljen sklapanjem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme (stranica 5-6), te je podnesena i Prijava o promijeni tijekom osiguranja (stranica 37), kojom se vrši promjena u radni odnos na neodređeno vrijeme s punom radnim vremenom od 19.04.2023. godine, te je radni odnos trajao sve do dana 10.07.2023. kada je isti prestao izvanrednim otkazom ugovora o radu što je utvrđeno iz Prijave o prestanku osiguranja (stranica 38), tako da sud utvrđuje da je radnik kod poslodavca neprekinuto radio 5 mjeseci i 10 dana.

42. Uvidom i čitanjem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme (stranica 5-6) utvrđeno je da je u članku 6. ugovoreno da radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od četiri tjedna po čl.77. odnosno 78. Zakona o radu, te da za vrijeme godišnjeg odmora radnik ima pravo na plaću po čl.81. Zakona o radu.

43. Obzirom da ugovor o radu upućuje na primjenu čl.77. i čl.78. ZOR -a, te kako je utvrđeno da tužitelj, kao radnik, nema šest mjeseci neprekidnog radnog odnosa kod tuženika, kao poslodavca, kako je to propisano u čl.77.st.3. ZOR-a sud utvrđuje da mu ne pripada pravo na puni godišnji odmor od 4 tjedna što bi iznosilo 20 radnih dana, već mu pripada pravo na razmjerni dio godišnjeg odmora po čl.78. ZOR-a odnosno na jednu dvanaestinu godišnjeg odmora iz članka 77. ZOR -a za svaki mjesec trajanja radnog odnosa, a što bi konkretno za 5 mjeseci trajanja radnog odnosa iznosilo 10 radnih dana odnosno 80 radnih sati što daje novčani iznos od 222,85 neto, a koji iznos je tužitelju i isplaćen dana 07.11.2023. godine što je utvrđeno iz obračuna isplaćene plaće/naknade plaće za srpanj 2023. (stranica 19 - 20), kako je to već navedeno pod točkom 40. ovog obrazloženja.

44. Člankom 82. ZOR-a propisano je da je u slučaju prestanka ugovora o radu, poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, te da se naknada određuje razmjerno broju dana neiskorištenog godišnjeg odmora.

45. Budući da je tuženik dokazao da je isplatio tužitelju naknadu za neiskorišteni razmjerni dio godišnjeg odmora sud je temeljem čl.82. u svezi s čl.78 ZOR-a odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatom neiskorištenog godišnjeg odmora od 4 tjedna u visini od 350,52 eura neto.

46. Temeljem prethodnih utvrđenja sud utvrđuje kako je zahtjev tužitelja za isplatom novčanog iznosa od 2.498,00 eura neto, te obračunati i uplatiti doprinose iz i na plaću sukladno zakonu, u cijelosti neosnovan i kao takav odbijen, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II izreke presude.

47. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

48. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023) u Tbr.52.st.4. propisano je da se za postupke iz Tbr. 7. toč. 2. i 3. primjenjuje se Tarifa koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, bez obzira kada je postupak okončan.

49. U vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, 07.11.2023. godine, na snazi je bila Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022.) kojom je po Tbr.7. toč. 3. propisano da odvjetniku pripada jednokratna nagrada za svaki prvostupanjski postupak, bez obzira na broj radnji koje je poduzeo, u visini od 200 bodova u postupku iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava na rad i sl.), osim u procjenjivim predmetima, dok je u Tbr.50. propisano da vrijednost boda iznosi 15,00 kuna.

50. Tuženiku je stoga temeljem čl.154 st.1. u svezi s čl.155. ZPP -a i Tbr.7. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022.) priznat parnični trošak kako slijedi:

- jednokratna nagrada u postupku r iz radnih odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava na rad i sl.), u visini od 200 bodova, što iznosi 3.000,00 kuna / 398,17 eura po Tbr.7. toč. 2. Tarife;

- pripadajući porez na dodanu vrijednost od 25% u iznosu od 99,54 eura po Tbr.42. Tarife.

51. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tuženiku iznosi 497,71 euro, dok je isti odbijen s razlikom zatraženog parničnog troška u iznosu od 1.252,29 eura kao neosnovanom, slijedom čega je sud temeljem čl.154 st.1. i čl.155.st.1. ZPP-a i Tbr.7. toč. 3. i toč.50. Tarife odlučio kao pod točkom II izreke ove presude.

52. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

53. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

54. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tužitelj dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

55. Obzirom da se u ovoj pravnoj stvari radi o radnom sporu, po čl.11.st.1.toč.3. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su radnici u sporovima i drugim postupcima u vezi s ostvarivanjem njihovih prava iz radnog odnosa oslobođeni od plaćanja pristojbi.

U Bujama - Buie 27. veljače 2026.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana dostave prijepisa ovog rješenja. Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, na adresu,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.