Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-383/2025-11

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja FB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon zaključene glavne javne rasprave 5. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice te zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude 27. veljače 2026.

p r e s u d i o j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu od 10. kolovoza 2006. broj 3207040747, kreditna partija 7103224794, solemniziranog po javnom bilježniku Bojani Štimac iz Varaždina dana 14. kolovoza 2006. pod brojem OU- 1029/06, sklopljenog između tužitelja FB, [adresa], OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473, kao kreditora, u dijelu koji glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za uslugu Kreditora“,

te navedena odredba ne proizvodi pravni učinak za ugovorne strane.

- po stopi od 15% godišnje od 18. kolovoza 2006. do 31. prosinca 2007.,

- po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.,

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju FB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 169,91 EUR (sto šezdeset devet eura i devedeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 22. srpnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. u kojoj navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio dana 10. kolovoza 2006. potrošački Ugovor o kreditu broj: 3207040747, kreditna partija 7103224794 i to stambeni kredit, za iznos kredita od 70.775,99 CHF uz obvezu povrata u mjesečnim ratama te ugovorenu kamatnu stopu, u svrhu dovršetka obiteljske kuće. Člankom 2. Ugovora o kreditu tužitelju je nametnuta obveza plaćanja tzv. ulazne naknade za obradu kredita, jednokratno, koju je bio dužan platiti prilikom plasmana kredita. Navedenu naknadu tužitelj je platio 17. kolovoza 2006. u iznosu od 1.784,29 kn / 236,81 EUR. Nadalje navodi kako prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelju nisu bila dana nikakva objašnjenja niti pojašnjenja o svrsi navedene naknade, njezinu izračunu, osnovi za njezino određivanje, niti je bio upoznat s bilo kakvim važećim cjenikom kreditora odnosno Tarifom o naknadi za usluge kreditora. Predmetna odredba nije bila predmet individualnih pregovora, već je bila sastavni dio unaprijed pripremljenog obrasca ugovora koji tužitelj nije imao mogućnosti mijenjati, dopunjavati ili osporiti, a ni dobiti detaljne informacije o sadržaju i svrsi naknade. Takva ugovorna odredba, koja stvara značajnu neravnotežu na štetu potrošača, nije transparentna, nije precizna i nije utemeljena na stvarno pruženoj usluzi, već se naplaćuje bez ikakvog stvarnog protučinjenja. Tužitelj, dakle, nije imao mogućnosti pregovora niti izbora odbijanja/prihvaćanja te odredbe jer u tom slučaju tuženik očito ne bi sklopio ugovor, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je, imajući u vidu čl. 81., 83. i 85. Zakona zaštiti potrošača sporna ugovorna odredba nepoštena i time u smislu čl. 87. Zakona zaštiti potrošača ništetna i ne proizvodi pravne učinke, zbog čega tužitelj traži utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe, a temeljem čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima traži povrat iznosa koji je temeljem iste platio (i to navodeći u tužbenom zahtjevu iznos od 352,40 EUR), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od dana uplate te naknade (tj. od 18. kolovoza 2006.) do dana isplate. Tužitelj se poziva na praksu Vrhovnog suda RH koji je zauzeo pravno stajalište o ništetnosti ovakvih ugovornih odredbi. Također, navodi da zahtjev za utvrđenje ništetnosti sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ne podliježe zastari, dok zasta rni rok za restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovor (pravni stav Građanskog odjela VSRH sa sjednice od 30. siječnja 2020.).

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe i navode o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva s obzirom na to da tužitelj u tužbi potražuje isplatu iznosa od 352,40 EUR, dok je nesporno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u iznosu od 236,81 EUR što je vidljivo iz potvrde tuženika dostavljene uz tužbu.

2.2. Ističe da je tužitelj dužan dokazati svoje svojstvo potrošača odnosno da se sredstvima kredita koristio isključivo u potrošačke svrhe jer se isto ne presumira, a svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice sukladno čl. 502.c ZPP.

2.3. Osporava da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena odnosno ništetna. Ista je jasna, razumljiva i lako uočljiva te sukladno čl. 57. ZZP nije dopušteno utvrđivati njezinu poštenost, kod čega tuženik ukazuje i na odredbe Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacija temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Ukazuje i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir prirodu proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Kao dokaz svojih navoda tuženik dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Stoga tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza na plaćanje naknade.

2.4. Dodatno tuženik napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput:

- operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

-povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

2.5. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (RB protiv CIB Bank Zrt) koji svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom na to da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Stoga tuženik smatra neosnovanima navode tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovom postupku s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za naknadu za obradu kredita.

2.6. Tuženik također ističe da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP, o čemu se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu. Zaključak je Suda EU da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku

– koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tuženik smatra da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu, pa se stoga ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama.

2.7. Tuženik ističe prigovor zastare jer je naknada naplaćena 17. kolovoza 2006. godine, ukazujući na petogodišnji zastarni rok i protek vremena više od 15 godina između plaćanja naknade i podnošenja tužbe.

2.8. Osporava i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata ukazujući na odredbe čl. 214. ranijeg Zakona o obveznim odnosima odnosno čl. 1115. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima prema kojima, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 5. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva koje mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci broj Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Slijedom navedenog, ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim.

2.9. Tuženik se protivi primjeni presude VSRH broj Rev-673/2023 u ovom postupku navodeći razloge zbog kojih je Vrhovni sud u toj odluci odbio reviziju tuženika pri čemu tuženik smatra da revizijski sud na pogrešan način i uz različiti pristup u tumačenju određenih pravnih mjerila i standarda (bez iznošenja razloga za takav pristup) polazi od odluke Suda EU u predmetu C-621/17 te iznosi svoja shvaćanja na koji je način revizijski sud trebao postupiti.

2.10. Slijedom svega navedenog tuženik se protivi tužbenom zahtjevu te traži da ga sud odbije uz naknadu troškova tuženiku.

3.1. U podnesku od 3. studenoga 2025., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj prije svega ističe da je u tužbenom zahtjevu došlo do nenamjerne omaške prilikom navođenja iznosa koji se potražuje tako da je , umjesto točnog iznosa od 236,81 EUR, u zahtjevu pogrešno naznačen iznos od 352,40 EUR , no iz priloženih dokaza tj. dokumentacije nedvojbeno proizlazi točan iznos potraživanja s osnova naplaćene naknade u iznosu od 1.784,29 kn što po fiksnom tečaju konverzije iznosi upravo 236,81 EUR. Stoga tužitelj ispravlja točku II. tužbenog zahtjeva potražujući iznos od 263,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. kolovoza 2006. do isplate.

3.2. U odnosu na prigovor tužiteljevog statusa potrošača ističe da je iz samog sadržaja ugovora o kreditu i svrhe kredita vidljivo da je riječ o fizičkoj osobi koja je sklopila ugovor o potrošačkom kreditu u svrhu dovršetka kuće što predstavlja svrhu koja nije namijenjena poslovnoj aktivnosti odnosno poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, a tuženik, na kojem je teret dokaza ukoliko osporava status potrošača tužitelja (tako i VSRH u Odluci broj Rev-1035/2024 i Sud EU u predmetu C-110/4), ničime ne dokazuje suprotno.

3.3. Tužitelj nadalje ponavlja navode iznesene u tužbi te ponovno ukazuje na sudsku praksu – odluke Vrhovnog suda u istovjetnim slučajevima ništetnosti tzv. naknade za obradu kredita.

3.4. Osporava navode tuženika da bi predmetna naknada bila jasno određena, opravdana i utemeljena na stvarnim troškovima banke. Činjenica da je naknada ugovorena numerički (kao postotak iznosa kredita) ne znači da je ona jasno i transparentno obrazložena potrošaču. Naprotiv, tuženik nije objasnio svrhu niti strukturu te naknade jer ugovor sadrži samo jednostavnu odredbu o plaćanju naknada i troškova bez ikakvog pojašnjenja što konkretno banka čini za taj iznos. Nadalje, tuženik nije pružio nijedan dokaz za svoju tvrdnju da je naknada “utemeljena na stvarnim troškovima” poslovanja banke. Naime, tuženik sada naknadno specificira i paušalno navodi razne „ troškove“ obrade kredita koji opravdaju naplatu te naknade, a koje nikada konkretno nije specificiralo niti unaprijed predočio tužitelju u trenutku sklapanja ugovora, štoviše sam način obračuna naknade indicira da se ne radi o naknadi realnih troškova, već o paušalnom nametu na teret potrošača. Naknada je određena postotno prema visini kredita, što nema razumne veze s eventualnim administrativnim troškom obrade – troškovi odobrenja kredita (analiza kreditne sposobnosti, izrada dokumentacije i sl.) ne povećavaju se linearno s većim iznosom kredita. To ukazuje da je naknada zapravo dio poslovne politike banke za povećanje profita, a ne naknada konkretne usluge. Ovakvo prikriveno dvostruko naplaćivanje (uz kamatu koja već sadrži zaradu banke) dodatno potvrđuje nepoštenost predmetne odredbe. Tužitelj također naglašava da je na tuženiku teret dokaza da je sporna odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja ili da postoje stvarni troškovi koji je opravdavaju sukladno čl. 81. st. 4. ZZP. U ovom slučaju tuženik nije dokazao da je tužitelj imao bilo kakvu mogućnost pregovora o naknadi – naprotiv, i prema navodima tuženika radi se o standardnoj naknadi koju banka uobičajno naplaćuje svim klijentima. Naplata ulazne naknade (tzv. naknade za obradu kredita) formalno nije izričito zabranjena zakonom, međutim valja naglasiti da je obveza transparentnog obrazlaganja i opravdanja naknada, uključujući tzv. naknadu za obradu kredita, izričito propisana tek stupanjem na snagu Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) dana 1. siječnja 2014., a upravo ta zakonska intervencija potvrđuje da je kod banaka do tada u praksi postojao ozbiljan deficit transparentnosti, pregovaranja i pojašnjenja u vezi s takvim naknadama.

3.5. Tužitelj se protivi tuženikovom prigovoru zastare te ponovno, kao u tužbi, ukazuje na zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, s početkom tijeka od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenim na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako u trenutku podnošenja tužbe zastarni rok još nije počeo teći. Osim toga, tuženik je nepošten i stjecatelj jer je u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita pa stoga tužitelj sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

4. U podnesku od 17. studenoga 2025. tuženik navodi da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe iz podneska tužitelja od 3. studenoga 2025. za iznos od 88,59 EUR te predlaže da sud i u pogledu tog dijela kondemnatornog zahtjeva donese meritornu odluku. Ostaje kod istaknutog prigovora zastare protiveći se pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. smatrajući opravdanim raniji stav sudske prakse o zastari restitucijskih zahtjeva unutar općih zastarnih rokova. Ukazuje na odredbe čl. 218. i 241. Zakona o obveznim odnosima kod čega navodi i da predmet kolektivnog spora nije tražbina iz ovog spora niti je konkretni korisnik kredita bio stranka tog spora zbog čega isti nema nikakav utjecaj na zastarne rokove u konkretnom slučaju. U pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata navodi da pravna shvaćanja VSRH u pogledu tijeka zastare moraju imati utjecaja i na druge pravne institute pa tako i na početak tijeka zatezne kamate od idućeg dana od dana dospijeća tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Podredno ukazuje na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima i mišljenje Građanskog odjela VSRH sa sjednice 5. ožujka 2004. (i iz odluke broj Rev-2781/2011) prema kojem se ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu čl. 214. ZOO treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

5. U podnesku od 5. prosinca 2025. tužitelj ponovo ističe da je u tužbi došlo do nenamjerne omaške prilikom navođenja iznosa tužbenog zahtjeva tako da je , umjesto točnog iznosa od 236,81 EUR, omaškom naveden iznos od 352,40 EUR, a točan iznos tužbenog zahtjeva nedvojbeno proizlazi iz vrijednosti predmeta spora naznačene u tužbi, činjeničnog obrazloženja tužbe i priložene dokumentacije (dokaz o uplati naknade) što sve jasno upućuje na iznos od 236,81 EUR. Stoga se ne radi o povlačenju tužbe, već isključivo o ispravku omaške u pisanju koja ne zahtijeva pristanak tuženika.

6. U dokaznom postupku sud je proveo saslušanje tužitelja te je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu.

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), sud je odlučio kao u izreci presude.

8.1. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojom je ugovorena naplata tzv. ulazne naknade za obradu kredita kao i potraživanje iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem tužitelju ove naknade temeljem sporne ništetne odredbe.

8.2. Iako je u tužbenom zahtjevu u podnesenoj tužbi tužitelj naveo da potražuje iznos od 352,40 EUR, u činjeničnom obrazloženju tužbe navodi da mu je naplaćen iznos od 1.784,29 kn / 236,81 EUR koji iznos od 236,81 EUR u uvodnom dijelu tužbe naznačava i kao vrijednost predmeta spora te navodi da potražuje iznos koji je platio tužitelju (temeljem ništetne odredbe ugovora). Uz tužbu dostavlja potvrdu Zagrebačke banke od 17. srpnja 2025. o plaćanju naknade u iznosu od 1.784,29 kn te u slučaju osporavanja visine naknade predlaže provođenje financijskog vještačenja "na okolnost izvršene uplate na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 236,81 EUR". Slijedom navedenog, sud ocjenjuje da se doista radi o nenamjernoj omašci prilikom pisanja samog tužbenog zahtjeva kako to tužitelj i navodi u svojem podnesku od 3. studenoga 2025. (u kojem je, doduše, u ispravljenoj točki II. tužbenog zahtjeva ponovo očito omaškom pogrešno naznačio iznos od 263,81 EUR) te u podnesku od 5. prosinca 2025., odnosno da se ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe za što bi sukladno čl. 193. st. 1. i 2. ZPP bio potreban pristanak tuženika koji se prethodno upustio u raspravljanje o glavnoj stvari. Stoga sud utvrđuje da tužbenim zahtjevom u tužbi, osim što traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, tužitelj potražuje iznos isplaćene ulazne naknade u visini od 236,81 EUR te je to tužbeni zahtjev o kojem je odlučio ovom presudom.

9. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to i utvrđeno uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 10. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 3207040747 kojim je banka tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.775,99 CHF (čl. 2. st. 1. Ugovora), kao i da je u čl. 2. st. 4. Ugovora ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknada i troškova sukladno Odluci kreditora.

10. Sporno je, u bitnome, ima li tužitelj status potrošača, je li sporna ugovorna odredba ništetna, je li jasna, razumljiva i lako uočljiva te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitel ja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja, kao i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata. Nije sporna visina isplaćene naknade.

11.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

11.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.1. U svom iskazu tužitelj iskazuje kako je predmetni ugovor o kreditu sklopio za svoje osobne potrebe i to kao namjenski kredit radi dovršenja obiteljske kuće u kojoj i danas stanuje sa svojom obitelji, nikada se nije bavio nikakvim poslovnim aktivnostima u smislu obrta ili trgovačkog društva te nije u te svrhe koristio ovu nekretninu, po zanimanju je policajac. Nikada nije predmetnu kuću davao u zakup ili najam ili unio u imovinu kakvog trgovačkog društva. U banci je dao zahtjev za kredit u eurima te je izričito tražio da kredit bude u eurima, ali u banci su mu rekli da za taj kredit nije kreditno sposoban, već su inzistirali da kredit uzme u CHF tako da je više vremena potrošio za te pregovore vezanu uz valutu koju zapravo nije niti mogao birati, a nitko u banci nije niti spomenuo nikakvu naknadu za obradu kredita, bilo im je bitno samo da je kreditno sposoban te su ga uvjeravali da je kredit u CHF dobar za njega. Njemu je tada bio hitno potreban kredit za dovršenje kuće jer je imao troje djece te mu je bilo bitno da može otplaćivati ratu kredita. Papiri oko kredita u banci su već bili gotovi, oko toga nije mogao ništa pregovarati, nitko mu nije spomenuo niti rekao išta vezano uz plaćanje naknade, tako da ne zna niti koja je svrha te naknade, zašto se ona plaća, a da je prilikom pregovaranja u vezi kredita i spomenuo da neće platiti tu naknadu, tada sigurno ne bi niti dobio kredit jer se on nudio po principu "uzmi ili ostavi". Poslije je vidio da mu je kredit isplaćen, ali da mu je s tekućeg računa skinut taj iznos naknade za obradu kredita, koji je iznosio otprilike kao polovica njegove tadašnje plaće, a koja je tada iznosila oko pet tisuća kuna. Nije zatražio ponudu za kredit u nekoj drugoj banci iz razloga što je u Zagrebačkoj banci imao raniji stambeni kredit vezano uz predmetnu kuću, a koji je prebio s ovdje predmetnim kreditom kojim je ujedno dobio i novčana sredstva za dovršetak kuće.

12.2. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim jer je isti iskazivao realno i životno logično.

13. Slijedom navedenog iskaza tužitelja, a imajući u vidu i sadržaj samog Ugovora o kreditu u kojem je kao korisnik kredita naveden FB (tužitelj) zajedno sa svojim osobnim podacima (MBG i adresa) bez ikakve naznake obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, sud utvrđuje kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba radi financiranja dovršetka kuće koja je namjena kredita izričito i navedena u čl. 6. Ugovora o kreditu, time da iz iskaza tužitelja, koji je sud ocijenio vjerodostojnim, proizlazi da je navedena nekretnina i korištena isključivo u osobne svrhe tužitelja i njegove obitelji, a ne radi obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, dok tuženik ničime nije dokazao suprotno. Stoga sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača pa se stoga radi o potrošačkom ugovoru.

14. Iz tužiteljevog iskaza nadalje proizlazi da on kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita te je ovu ugovornu odredbu mogao prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribav io novčana sredstva potrebna za dovršetak obiteljske kuće za stanovanje svoje obitelji, što govori u prilog tvrdnji tužitelja da mu je ova ugovorna odreda nametnuta bez realnog izbora prihvaćanja / neprihvaćanja iste odnosno mogućnosti pregovaranja u pogledu te odredbe. Isto tako valja reći da sama ugovorna odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu ne navodi o kojoj se točno visini naknade radi, nego upućuje na primjenu akata tuženika kod čega tuženik tvrdi da je tužitelja upoznao s tom naknadom, ali ne navodi na koji način, a ovi akti nisu priloženi uz sam ugovor niti ih je tuženik priložio uz odgovor na tužbu. Slijedom navedenog, iako se radi o ugovornoj odredbi koja je lako uočljiva i gramatički razumljiva, sud smatra da tužitelj prije sklapanja ugovora nije imao dovoljnu informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade temeljem koje je razumno mogao izvesti zaključak kako o njezinoj visini, tako i o njezinoj krajnjoj svrsi zbog čega sud smatra da ova odredba ne udovoljava zahtjevu transparentnosti iz čl. 85. ZZP/03 . Iako u odgovoru na tužbu tuženik naznačuje koji se troškovi primjerice pokrivaju naknadom koja se naplaćuje u trenutku ugovaranja kredita, iz tužiteljevog iskaza proizlazi da mu prilikom pregovaranja prije sklapanja ugovora o kreditu od strane djelatnika banke ništa nije rečeno u pogledu predmetne naknade pa mu tako očigledno prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade niti koji se konkretno troškovi istom podmiruju. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Plaćanje naknade za obradu kredita u iznosu od 1.784,29 kn (u visini od otprilike polovice tadašnje plaće tužitelja, kako to proizlazi iz njegovog iskaza) očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost visine isplaćene naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je, kako tvrdi, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se „pokrivaju“ tom naknadom (koje iznosi u odgovoru na tužbu), međutim ni tijekom ovog postupka kao niti tijekom pregovaranja između stranaka prije potpisivanja ugovora o kreditu tuženik ni na koji način nije doveo u vezu troškove koje navodi upravo s onom visinom naknade koju je tužitelju naplatio, zbog čega sud ocjenjuje da se radi o paušalnim navodima kojima tuženik pokušava opravdati naplaćivanje predmetne naknade. Slijedom svega navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 koja je time sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna, zbog čega je odlučio kao u točki I/ izreke presude. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

15. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare u odnosu na novčano potraživanje iznosa stečenog bez osnove od strane tuženika po osnovi ništetne ugovorne odredbe, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke. Stoga je sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Kod toga su potpuno irelevantni navodi tuženika u kojima ukazuje kako kolektivni spor nema utjecaja na tijek zastare, a to budući da ovu tužbu tužitelj ne utemeljuje ni na kakvom kolektivnom sporu odnosno utvrđenjima iz istog.

16. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO ocijenio osnovanim i tužbeni zahtjev za isplatu od strane tuženika bez osnove stečenog iznosa.

17. Tijekom postupka nije sporna visina naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 1.784,29 kn / 236,81 EUR koja proizlazi i iz dostavljene potvrde Zagrebačke banke od 17. srpnja 2025. priložene uz tužbu, zbog čega je sud ocijenio tužbeni zahtjev radi isplate u cijelosti osnovanim i u visini.

18. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od dana naplate predmetne naknade sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

19.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužitelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

19.2. Kao takve troškove sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) kao i podneska od 3. studenoga 2025. (očitovanje na odgovor na tužbu) sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife u iznosu od 50,00 EUR te zastupanja na ročištu 5. veljače 2026. u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife. Nije priznat trošak podneska od 5. prosinca 2025. budući da se radi o kratkom očitovanju na podnesak tuženika u kojem tužitelj u bitnome ponavlja već ranije iznesene navode koje je ukratko mogao iznijeti i na pripremnom ročištu za koje mu je trošak priznat. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 6,64 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 13,27 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi.

19.3. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 169,91 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu 27. veljače 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici iz Varaždina

2. Tuženik po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte