REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7561/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Katarini Jukić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. OIB 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 3, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave, 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

''Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, isplati na ime naknade štete svotu od 22.460,62 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od podizanja tužbe do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana''

Obrazloženje

1. Predmet postupka subrogacijski je zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, koji od tuženika Croatia osiguranja d.d., kao osiguratelja vozila kojim je 21. svibnja 1995. prouzročena prometna nesreća u kojoj je stradao osiguranik tužitelja ČČ, potražuje od tuženika isplatu iznosa invalidske mirovine koji je tužitelj isplatio svojemu osiguraniku u razdoblju od 1. veljače 2022. do 30. studenog 2024. Tužitelj u tužbi navodi da je zbog navedene nesreće tužitelj svojem osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog gubitka radne sposobnosti, pri čemu je ozljeda izvan rada utjecala na ukupnu invalidnost sa 60%, a bolest sa 40% te slijedom izloženoga ostavlja tužbeni zahtjev citiran u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini nespornim da je osiguranik tužitelja stradao u prometnoj nesreći prouzročenoj vozilom osiguranim kod tuženika policom obveznog automobilskog osiguranja te da je tužitelj svojem osiguraniku isplatio po osnovi invalidske mirovine iznos koji tužitelj u ovoj parnici potražuje od tuženika.

2.1 Tuženik se protivi tužbenom zahtjevu, navodeći da se na tužiteljevo potraživanje naknade štete primjenjuje materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, a to je trenutak izvršenih isplata mirovine. Tuženik ističe da se primjenjuje odredba čl. 27. st.1-4 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kojom je propisano da je društvo za osiguranje dužno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svojega osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.), da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. toga članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st.2.), da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st.3.) te da se odredbe čl. 1.,2. i 3. toga članka odgovarajuće primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st.4.). Tuženik zaključuje da tužitelj slijedom izloženog ima pravo potraživati naknadu štete samo u visini razmjernog iznosa, a ne u stvarno isplaćenom iznosu. Tuženik ističe da društvo za osiguranje ne može biti obvezno platiti više ili nešto drugo od rizika preuzetog policom osiguranja.

2.2 Tuženik ističe nadalje da bi osiguranik tužitelja, da nije doživio prometnu nesreću u kojoj je stradao, prema redovitom tijeku stvari radio i ostvarivao plaću najdulje do 65. -e godine života, kada bi stekao pravo na starosnu mirovinu. Osiguranik tužitelja navršio je 13. siječnja 2007. starosnu dob u kojoj bi mu pripadalo pravo na starosnu mirovinu te tuženik smatra da tužitelj nema pravo potraživati naknadu štete u visini isplaćene invalidske mirovine nakon stjecanja uvjeta osiguranika tužitelja za starosnu mirovinu. Tuženik tvrdi da bi tužitelj svojem osiguraniku, nakon njegovih navršenih 65 godina bio dužan isplaćivati starosnu mirovinu, čiji iznos bi bio veći od invalidske mirovine koju sada isplaćuje, slijedom čega tužitelj ne trpi nikakvu štetu. Tužitelj bi trpio štetu ako bi starosna mirovine koju bi tužitelj isplaćivao svojem osiguraniku bila manja od invalidske koju faktično isplaćuje, ali samo u omjeru u kojem je invalidska mirovina veća od starosne mirovine.

2.3 Tuženik zaključno navodi da sporno potraživanje tužitelja nije u skladu s institutom i smislom naknade štete jer je šteta definirana kao umanjenje nečije imovine. Tuženik slijedom svega izloženoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

3. Tužitelj se na odgovor na tužbu očitovao navodeći da se pravo na mirovinu obračunava i isplata mirovine izvršava na temelju Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj 102/98), pa da stoga tužitelju pripada pravo na naknadu štete na temelju odredbi čl. 160-167. ZOMO, u punom iznosu mirovine koju je tužitelj isplatio svojem osiguraniku. Tužitelj ističe da je njegov osiguranik stradao u prometnoj nesreći prouzročenoj vozilom osiguranim kod tuženika te da nije bilo te prometne nesreće, da tužitelj ne bi naknadu štete potraživao od tuženika. Nadalje tuženik ističe da bi tužiteljev osiguranik, da nije bilo prometne nesreće, godinama uplaćivao doprinose na temelju obveznog mirovinskog osiguranja, no da se nesreća dogodila te da tužitelj svojem osiguraniku isplaćuje mirovinu umjesto da od njega prima novčana sredstva. Nadalje tuženik ističe da se pravo na starosnu mirovinu stječe kada osiguranik ispuni zakonske uvjete za priznavanje prava na mirovinu, da se postupak pokreće na zahtjev osiguranika te da tužitelj nema utjecaj na to kada će zahtjev biti podnesen te da su se osim toga uvjeti za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu mijenjali, kao i sam izračun visine mirovine, pa da se stoga postavlja pitanje po kojem zakonu bi se eventualno trebala izračunati starosna mirovina da bi se utvrdilo eventualno postojanje razlike. Tužitelj naposljetku navodi da smatra da je nepotrebno izvoditi bilo kakve dokaze osim čitanja isprava u spisu jer da tužitelj ima pravo na naknadu punog iznosa invalidske mirovine koji je isplatio svojem osiguraniku, pa da stoga predlaže odluku donijeti na temelju stanja spisa.

4. Između stranaka nije sporno da je tužitelj u razdoblju od 1. veljače 2022. do 30. studenog 2024. svojem osiguraniku isplatio po osnovi invalidske mirovine iznos koji od tuženika potražuje u ovoj parnici. Nije sporno ni da je osiguranik tužitelja stradao u prometnoj nesreći prouzročenoj vozilom osiguranim policom obveznog automobilskog osiguranja kod tuženika. Naposljetku, nije sporno niti da je tužitelj svojem osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog gubitka radne sposobnosti, pri čemu je ozljeda izvan rada utjecala na ukupnu invalidnost sa 60%, a bolest sa 40%.

5. Sporno je između stranaka je li tuženik dužan tužitelju naknaditi štetu u visini cjelokupnog iznosa mirovine koji je tužitelj isplatio svome osiguraniku, ili samo razmjerni dio te mirovine.

6. Tijekom postupka pročitane su isprave u spisu. Kako nijedna od činjenica koja proizlazi iz tih isparava nije između stranaka sporna, nije potrebno ocjenjivati njihov sadržaj, odnosno dokaznu snagu. Budući da tužitelj nije tijekom postupka predložio izvesti dokaz financijskim vještačenjem, ocjenom kojega dokaza bi sud mogao sa sigurnošću utvrditi osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, a kao što je niže izloženo, primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221. a ZPP), ovaj sud zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Imajući u vidu da je tužitelju šteta nastala isplatom invalidske mirovine osiguraniku ČČ u razdoblju od 1. veljače 2022. do 30. studenog 2024. te da tuženik u ovom slučaju nije štetnik, već je štetnik osoba koja je upravljala osobnim vozilom osiguranim obveznim osiguranjem u prometu kod tuženika koji je društvo za osiguranje, odštetna odgovornost tuženika procjenjuje se primjenom posebnog zakona, a to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (‘’Narodne novine’’ broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23 – dalje: ZOOP), s tim da je isti stav izražen i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-x 388/18 od 25.08.2020. I Rev 954/22 od 25.01.2023.

8. Slijedom izloženoga u točki 7. ovoga obrazloženja, tužitelj neosnovano smatra da se ovdje primjenjuju odredbe čl. 160-167. Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj 102/98). Naime, a kao što je već izneseno, tuženik u ovom slučaju nije štetnik (tj. osoba koja je odgovorna za nastanak štete), već je štetnik osiguranik tuženika, pa se postojanje i opseg odštetne odgovornosti tuženika procjenjuje primjenom posebnog zakona, u ovom slučaju ZOOP-a. Naime, između tužitelja i tuženika ne postoji odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu jer osiguravajuća društva nisu štetnici, već na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju s vlasnikom motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (vozača) u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Upravo je odredbom čl. 8. st. 1. ZOOP propisana obveza društva za osiguranje za sklapanje Ugovora o osiguranju, sukladno tom Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja, a odredbama tog zakona uređen je i opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće sklopljenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje odnosno obračunava premija osiguranja, dok je obveza tuženika za naknadu štete tužitelju u konkretnom slučaju regulirana odredbom čl. 27. ZOOP.

9. Odredbom čl. 27. ZOOP propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st.1.), da se stvarnom štetom iz prethodnog stavka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st.2.) te da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st.3.). Dakle, obveza tuženika postoji samo ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje i iznosa koje bi isplaćivao kada bi razlog isplate bila ozljeda na radu.

10. U ovome postupku moguće je utvrditi postoji li takva razlika samo izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj, na kojemu je teret dokazivanja, izvođenje tog dokaza nije predložio. Stoga je ovaj sud tu odlučnu činjenicu utvrdio primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) te tako zaključio da ta razlika ne postoji, pa je stoga tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu, 27. veljače 2026.

Sutkinja:

Katarina Jukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila,

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku