REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-421/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužitelja MH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Zrinka Sertić, odvjetnica u Jastrebarskom protiv tuženika IMPULS-LEASING d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 24, OIB: 65918029671, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Arko, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon zaključene glavne i javne rasprave 20. siječnja 2026. u prisutnosti tužitelja MH, punomoćnice tužitelja, odvjetnice Zrinke Sertić i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnika Marijana Perice, 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 00729 sklopljenog između tužitelja MH i pravnog prednika tuženika IMPULS-LEASING d.o.o. 10. srpnja 2008. sadržana u čl. E. koja glasi:

“Troškovi zaključenja ugovora o kreditu 3,50 % u iznosu od 681,05 CHF.”

II. Nalaže se tuženiku IMPULS-LEASING d.o.o. naknaditi tužitelju MH trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 EUR (tisućustošest eura i osamnaest eurocenti) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika IMPULS-LEASING d.o.o. za naknadu parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj MH podnio je 30. travnja 2026. tužbu protiv tuženika IMPULS-LEASING d.o.o. u kojoj je naveo da je 10. srpnja 2008. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 00729 prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 20.139,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. na dan odobrenja kredita, da su člankom E tog ugovora ugovoreni troškovi zaključenja ugovora o kreditu od 3,50% u iznosu od 681,05 CHF, da iz dopisa punomoćnika tuženika od 17. ožujka 2025. proizlazi da se taj iznos odnosi na trošak obrade ugovora i odgovara iznosu od 3.069,98 HRK što u protuvrijednosti iznosi 407,45 EUR, a da on smatra da je takva ugovorna odredba o naplati troškova obrade ugovora o kreditu ništetna te da ima pravni interes za utvrđenje te ništetnosti. Još je naveo da je Sud Europske unije u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni, a da je baš takav bio trošak obrade ugovora o kreditu koji je u predmetni ugovor o kreditu unio tuženik. Još je naveo da se prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dalje je naveo da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulaznih ugovornih naknada dok je iz odredbe čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima proizlazilo da je tuženik bio ovlašten naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i ulaznu naknadu. Također je naveo kako smatra da tuženik pri ugovaranju navedene odredbe nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja dok je on bio u podređenom i slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku i to kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja pa da smatra da je to dovelo do toga da je pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba pri čemu je tuženik iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane i postupio suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelu savjesnosti i poštenja. Također je naveo da tuženik u sadržaj ugovora nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita, a nije mu to niti objasnio pa da je zato ova odredba uzrokovala znatnu neravnotežu na njegovu štetu kao potrošača jer tuženik nije dovoljno vodio računa o njegovim interesima i njihovoj zaštiti. Još je naveo da se predmetnim ugovorom tuženiku obavezao platiti ugovorene kamate, no da smatra da troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nisu smjeli pasti na njegov teret već da je tuženik iste trebao podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu on plaća, a i da smatra da ova naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima što ju također čini nepoštenom. Slijedom svega navedenog predložio je da sud presudom utvrdi da je odredba F predmetnog ugovora koja glasi „Troškovi zaključenja ugovora o kreditu 3,50% u iznosu od 681,05 CHF" ništetna te da tuženiku naloži da mu naknadi trošak ovog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik IMPULS-LEASING d.o.o. podnio je odgovor na tužbu u kojem je naveo da se tužbenom zahtjevu protivi i da ga predlaže odbiti, a tužitelju naložiti da mu naknadi trošak ovog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Još je naveo da osporava istinitost navoda da je sa tužiteljem sklopio u tužbi naveden ugovor o kreditu, da se nikada nije zvao IMPULS-DELTA d.o.o. i da nikada nije imao svojstvo banke kao niti IMPULS-DELTA d.o.o. te da nikada nije u svom poslovanju odobravao kredite jer to u vrijeme zaključenja ovdje predmetnog ugovora nije sm io činiti. Još je naveo da mu je 2017. pripojeno trgovačko društvo IMPULS-DELTA d.o.o. i da je on time postao njegov sveopći pravni slijednik, no da to ne znači da je ugovorna strana ovdje predmetnog ugovora o kreditu. Također je naveo da je davatelj predmetnog kredita prije njegovog ugovaranja tužitelju ukazao na troškove zaključenja tog ugovora pa da je tužitelj sa njima bio upoznat, a i da su stranke o njima pregovarale pa da stoga smatra da se takve ugovorne odredbe ne mogu smatrati nepoštenima. Naveo je i da su troškovi zaključenja predmetnog kredita obuhvaćali i troškove osiguranja tog ugovora o kreditu odnosno premiju tog osiguranja koju je njegov prednik platio te troškove upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu čija se kupnja financirala iz predmetnog ugovora u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima pri Financijskoj agenciji, a da ovi troškovi ukupno i premašuju iznos koji je njegov prednik zaračunao tužitelju za troškove obrade ugovora i osiguranja ugovora dok je taj njegov prednik imao i druge troškove i izdatke povezane s predmetnim ugovorom o kreditu. Još je naveo da je osiguranje predmetnog ugovora bilo nužno zbog boniteta tužitelja i jamca pa da se ovaj kredit tužitelju mogao odobriti samo pod uvjetom osiguranja tražbine kod sposobnog osiguratelja, na što je tužitelj bio upozoren prilikom sklapanja ugovora pa da uslijed svega navedenog stoga smatra da ova ugovorna odredba nije nepoštena. Još je naveo da su ovi troškovi bili uobičajeni i standardni za ugovore o kreditu, da je sklapanje takvih ugovora za njegovog pravnog prednika predstavljalo angažman zaposlenika i utrošak vremena te materijalnih sredstava i opreme koji je jednokratan ili višekratan i ponavljajući, a i da je važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Upute za primjenu Odluke o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite bilo propisano da ovakav ugovor treba sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te da i iz ovih razloga smatra da ova odredba nije nepoštena niti ništetna.

3. Tužitelj je u nastavku prethodnog postupka još naveo da je sa pravnim prednikom tuženika IMPULS-DELTA d.o.o. sklopio u tužbi naveden ugovor o kreditu i da smatra da tuženik kao sveopći pravni slijednik IMPULS-DELTA d.o.o. odgovara za njegove obveze. Još je naveo da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-184/2019 od 19. travnja 2023. tuženiku naloženo da mu isplati novčani iznos po osnovi ništetnih odredbi tog ugovora o kreditu. Naveo je i kako smatra da su navodi tuženika o nemogućnosti njegovog pravnog prednika da sklapa ugovore o kreditu kontradiktorni daljnjim navodima tuženika o ugovaranju između njega i njegovog pravnog prednika. Još je naveo da nije točno da je prije sklapanja predmetnog ugovora bio upoznat sa troškovima tog ugovaranja odnosno vrtom i opsegom tih troškova, da smatra da se premija osiguranja o kojoj govori tuženik ne odnosi na ovdje predmetan kredit te da mu pravni prednik tuženika nije rekao da bi troškovi ovog ugovora obuhvaćali troškove upisa prava vlasništva na vozilu čija se kupnja financirala iz kredita. Naveo je i kako smatra da upravo činjenica da troškovi koje je sudu naveo tuženik premašuju iznos predmetne naknade dokazuje da između njih nema povezanosti te da ga pravni prednik tuženika obzirom na njegova primanja i primanja jamca nije ni trebao kreditirati. Naveo je i kako pravni prednik tuženika nije sa njim pregovarao o ovdje predmetnoj naknadi već mu je dao unaprijed pripremljen ugovor, a ovu mu odredbu nije ni protumačio. Također je naveo kao smatra da je ova odredba ništetna baš stoga jer se o njoj nije pregovaralo te on na nju nije mogao utjecati pa je suprotna načelima obveznog prava, a i da smatra da ta ništetnost ne povlači ništetnost cijelog ugovora te da je tuženik nepošteni stjecatelj predmetne naknade.

4. Tuženik je u nastavku prethodnog postupka ponovio svoje prethodne navode, osporio osnovanost navoda tužitelja te naveo da je tužitelj za vrijeme otplate predmetnog kredita najmanje 37 puta kasnio sa plaćanjem obveza što smatra da dokazuje nužnost osiguranja tražbine davatelja kredita iz predmetnog ugovora.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presliku ugovora (list 4 do 11 spisa), presliku dopisa (list 12 i 13 spisa), presliku izvatka (list 25 do 35 spisa), presliku ponude (list 37 spisa), preslike računa (list 38, 47 i 48 spisa), presliku prijave (list 40 do 45 spisa), presliku prijedloga (list 46 spisa), preslike potvrda (list 49 i 51 spisa) i presliku ispisa podataka (list 61 do 69 spisa) te je saslušao svjedoka CH (list 90 spisa) i tužitelja (list 91 i 92 spisa) pa je temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da među istima nije sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika IMPULS-DELTA d.o.o. 10. srpnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 00729 kojim je tužitelju odobren kredit od 20.139,53 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. na dan odobrenja kredita i to na rok od 84 mjeseca za kupnju vozila Opel Corsa 1.3. kod trgovca Autowill d.o.o, kojem se kredit i isplaćuje. Nije sporno niti da je tužitelj taj kredit u cijelosti isplatio, no sporno je je li odredba članka E (u tužbi očitom omaškom navedena oznaka F) tog ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena obveza tužitelja isplatiti pravnom predniku tuženika troškove zaključenja ugovora o kreditu koji iznose 3,50 % od iznosa odobrenog kredita odnosno 681,05 CHF te čiji sadržaj među strankama nije sporan, ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Ovaj sud je stava da je ovdje predmetna ugovorna odredba članka E o plaćanju troškova zaključenja ugovora o kreditu jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva. Naime, istom je nedvojbeno određeno da je obveza korisnika kredita ovaj trošak platiti kao i da njegovu visinu utvrđuje pravni prednik tuženika, no ne i što se (koji trošak) naknađuje, a obzirom je riječ o bitnom sastojku predmetnog ugovora - cijeni, koji ovako nije precizno određen, ova odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja jer dovodi do situacije da tužitelj opravdanost plaćanja ovog troška ne može provjeriti jer za to nema nikakvih kriterija. Pravni prednik tuženika je ovakvom odredbom potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl. 247. ZOO -a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada sastav ove naknade nije detaljno i potpuno određen, sud nalazi i da je ovakva odredba nedvojbeno protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a.

8. Valja pri tome reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao pravnom predniku tuženika da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi sastav ove naknade pravnom predniku tuženika nije dalo ovlaštenje ovu naknadu naplatiti paušalno već dokazuje da je pravni prednik tuženika upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ga je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

9. Valja reći i da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je predmetna sporna odredba suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na pravnog prednika tuženika kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogao znati da je ovaj trošak obvezan platiti, no ne i razumjeti na što se isti odnosi odnosno što se njime naknađuje, a tuženik tijekom ovog postupka sudu nije niti jasno naveo niti ičim dokazao da je njegov pravni prednik tužitelju upravo ovo i objasnio obzirom to ne proizlazi iz sadržaja isprava koje je sudu predložio čitati (list 37 do 51 te 61 do 69 spisa) dok iz iskaza tužitelja saslušanog kao stranku da je predmetni ugovor dobio u autokući kao već složen i pripremljen, da nije dobio nikakvu ponudu na razmatranje već odmah ugovor, da su mu rekli da mu zbog visine njegove plaće takav ugovor mogu ponuditi, da se sjeća da je u njemu bila navedena neka naknada u postocima, no ne i jasno kakva je to naknada, da misli da mu je ova naknada oduzeta od jedne od rata kredita te da mu nitko nije rekao da je ugovoreno osiguranje za slučaj da on ovaj kredit ne može otplaćivati, a koji je sud ocijenio jasnim, logičnim, životnim i uvjerljivim, jasno proizlazi da ga pravni prednik tuženika nije informirao o troškovima na koje se odnosi ovdje predmetna ugovorna odredba kao i da o tim troškovima nije mogao pregovarati te da mu je bilo jasno samo da ih mora platiti, a to proizlazi i iz iskaza svjedoka CH, saslušanog na prijedlog tuženika, da ni on u okviru svog posla kao zaposlenik tuženika na poslovima potpisivanja ugovora poput predmetnog te procjene boniteta kupaca nije znao od čega se trošak obrade kredita sastojao već samo da je njega određivala uprava pravnog prednika tuženika, koji je sud također ocijenio jasnim, logičnim, životnim i uvjerljivim.

10. Valja reći i da prema stavu ovog suda i sam navod tuženika da se ovaj trošak sastojao od troškova osiguranja otplate predmetnog kredita, troškova upisa prijenosa prava vlasništva vozila koji je ovim kreditom kupljen i drugih troškova i izdataka pravnog prednika tuženika vezanih uz sklapanje ugovora poput predmetnog, a obzirom na potpuno očit izostanak navoda o upravo takvim troškovima iz sadržaja predmetne ugovorne odredbe te prethodno opisane iskaze tužitelja i svjedoka, potvrđuje pravilnost utvrđenja da pravni prednik tuženika sa tužiteljem predmetnu ugovornu obvezu tuženika nije ni pošteno ni valjano ugovorio. Valja pri tome istaći i da suprotno ne dokazuje ni sadržaj pisane ponude ovdje tužitelju za predmetni kredit (list 37 spisa) obzirom iz istog također ne proizlazi kao razumljivo na koje se troškove troškovi zaključenja kredita odnose uvažavajući i da su ti troškovi u tom sadržaju i samim nazivom razdvojeni od troškova osiguranja otplate kredita, za koje tuženik tvrdi da su njegov dio dok je da je riječ o dva različita troška prema ocjeni suda jasno i uvjerljivo iskazao na prijedlog tuženika saslušan kao svjedok, njegov zaposlenik CH i time opovrgnuo da bi dio predmetnih troškova činili troškovi osiguranja otplate ovog kredita.

11. Konačno valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

12. Slijedom svega navedenog, a uvažavajući i da je sud na temelju iskaza tužitelja kao stranke da je ovaj kredit podigao za kupnju automobila za osobne potrebe putovanja na posao, a koji je sud ocijenio logičnim, životnim i uvjerljivim, nedvojbeno utvrdio da je tužitelj sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu postupao kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), sud je nedvojbeno utvrdio da je u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a kao i odredaba čl. 81., 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača odredba članka E predmetnog ugovora o kreditu ništetna. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude,

13. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat kao potreban za ovu parnicu trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji je obračunat u skladu s dostavljenim troškovnikom, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN138/23) i u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora pa mu je tako priznat trošak sastava tužbe od 100 bodova (tbr. 7/1), sastava podneska od 15.8.2025. od 100 bodova (tbr. 8/1) i zastupanja na ročištima 17.9.2025. i 20.1.2026. od po 100 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 400 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV iznosi 1.000,00 EUR. Tužitelju nije priznat kao potreban trošak sastava podneska od 2.1.2026. jer je istim samo ponovio svoje prethodne navode, a priznat mu je kao potreban za ovu parnicu i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 53,09 EUR te mu je tako ukupno dosuđen trošak ove parnice u iznosu od 1.106,18 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO- a, a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a. Zahtjev tuženika IMPULS-LEASING d.o.o. za naknadom parničnog troška ocijenjen je u cijelosti neosnovanim primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a obzirom isti u ovom sporu nije uspio. Stoga je odlučeno kao u toč. II. i III. izreke ove presude.

U Zagrebu, 27. veljače 2026.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju MH po punomoćniku

2. Tuženiku IMPULS-LEASING d.o.o. po punomoćniku