Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-114/2022-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja RK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku IK, ovjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika, te zamjenika punomoćnika tuženice RKČ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom druđtvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, uz javnu objavu, dana 27. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3213330592, sklopljen dana 29.05.2008. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 29.05.2008. godine po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-5937/08, ništetan u cijelosti te da ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.“

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 2. st.2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3213330592, sklopljen dana 29.05.2008. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 29.05.2008. godine po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-5937/08, u dijelu odredbe koji glasi:

„…a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ....“

- iz čl. 7. st.1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3213330592, sklopljen dana 29.05.2008. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 29.05.2008. godine po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-5937/08, u dijelu odredbe koji glasi:

„…po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.“

III. Nalaže se tuženici Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužitelju RK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podmiri prouzročeni parnični trošak u iznosu od 953,09 eura (devetstopedesettrieuradevetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška na ime sudske pristojbe na presudu od 53,09 eura (pedesettrieuradevetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženice dana 11. veljače 2022., u skladu s odredbom čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022.) podnio tužbu s prvim ("glavnim") zahtjevom koji glasi kao pod I. izreke (zahtjev za utvrđenjem ništetnim u cijelosti Ugovora o kreditu) te drugi, podredni (eventualno kumulirani) zahtjev za kojeg tužitelj traži da ga sud prihvati, tek ako ustanovi da onaj koji je prije njega istaknut nije osnovan (koji se odnosi na utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli i promijenjivoj kamatnoj stopi), a koji glasi kao pod II. izreke, uz zahtjev za naknadu prouzročenog parničnog troška.

1.1. Tužitelj tužbu obrzlaže navodeći da je dana 29. svibnja 2008. sa tuženom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3213330592, potvrđen dana 29.05.2008. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-5937/08, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 66.500,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, kojim je ugovoren rok otplate kredita od 27 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, kunske protuvrijednosti od 406,70 CHF uz ugovorenu godišnju kamatnu stopu u visini od 5,80 %. Kako mu tuženica prilikom zaključenja Ugovora nije pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, drži da je takva odredba ništetna. Isto tako, Ugovor sadrži i odredbu o promjeni kamatne stope na način da se ista mijenja u skladu sa internom Odlukom o kamatnim stopama tužene, a što smatra ništetnim, obzirom da se ista mijenjala bez njemu jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja te mogućnosti njegova utjecaja na nju. Tečaj švicarskog franka izravno utječe na visinu glavnice, dok visina kamate predstavlja cijenu kredita. Isti su bitni elementi ugovora o kreditu. Cijena i predmet ugovora su za tužitelja kao inferiornu stranu u ugovornom odnosu tokom otplate kredita bili nepoznanica, odnosno nisu bili “makar odredivi”. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tužena u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i ZOO-a. Poziva se na odluku VTS RHa broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. kojom je utvrđeno da je između ostalih, i tuženica, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog kumulativnog porasta kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na kunu, više nije bio u mogućnosti uredno izvršavati obveze po kreditu, slijedom čega je tužena otkazala Ugovor i svoju tražbinu koja je u cijelosti dospjela na naplatu, te je svoju dospjelu tražbinu temeljem Trostranog Ugovora o ustupa i prijenosa tražbina od 30.05.2017. ustupila trgovačkom društvu APS Delta S.A. Veliko Vojvodstvo Luksemburg 1, Rue Jean Piret, L-2350-Luksemburg koji kao ovrhovoditelj istu pokušava prisilno naplatiti ovrhom na njegovoj nekretnini u ovosudnom ovršnom postupku koji se vodi pod brojem: Ovr-927/2018.

2. U odgovoru na tužbu od dana 12. srpnja 2024. tužena ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije i predlaže tužbu odbaciti, a podredno osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti i osporava tužitelju status potrošača. Prigovara pasivnoj legitimaciji u ovoj parnici iz razloga što je za potraživanje tuženice temeljem Ugovora o kreditu, zakoniti vlasnik postalo trgovačko društvo APS Delta S.A. Veliko Vojvodstvo Luksemburg 1, Rue Jean Piret, L-2350-Luksemburg, temeljem Ugovora o ustupu i prijenosu tražbina od 30.05. 2017. sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 80. -87.). Nadalje ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, a svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Napominje da možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora. Navodi da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Tužena se poziva na čl. 324. ZOO-a, a koji zakon čini ex generalis u odnosu na ZZP, pa ukoliko bi se i smatrala ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli, to ne bi značilo da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu, jer odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, pa stoga ništetnost tih odredbi ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora. Navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a pozivajući se na odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Stoga je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Navodi da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tužene bio dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Prije donošenja ZID ZPK (112/12 i 143/13) bio je u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 126. ZZP-a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

3. Podneskom od dana 8. svibnja 2025. tužitelj u cijelosti osporava navode iz odgovora na tužbu, ističući k ako nepoštene ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF i odredbe temeljem koje je tužena jednostrano mijenjala kamatne stope predstavljaju glavni predmet i cijenu predmetnoga ugovora, odnosno bitne elemente ugovora o kreditu, pa i majući u vidu navedeno razvidno je kako iste nije moguće održati na snazi djelomičnim utvrđenjem njihove ništetnosti. Prema tome, imajući u vidu kako u slučaju utvrđenja ništetnosti nepoštenih ugovornih odredaba nacionalni sud ne može dopunjavati nastalne pravne praznine ako bi takvo postupanje imalo za posljedicu izmjenu predmetnog ugovora (obzirom da bi isto bilo protivno preventivnom djelovanju propisanom čl. 7. Direktive 93/13), razvidno je kako je u svijetlu prava Unije i u skladu s čl.6. i čl.7. Direktive 93/13/EEZ takav ugovor utvrditi u cijelosti ništetnim kada potrošač kao korisnik kredita nije suglasan s održavanjem istoga na snazi te kada bi isto bilo protivno njegovim ekonomskim interesima. Slijedom svega navedenoga drži kako je zbog ništetnosti ugovornih odredaba koje utječu na visinu glavnice kredita (kao predmeta ugovora) i visinu kamate (koja predstavlja cijenu kredita), a koje odredbe u naravi predstavljaju bitne elemente ugovora o kreditu, posljedično takav ugovor u cijelosti ništetan pa prvenstveno predlaže usvojiti glavni tužbeni zahtjev. U odnosu na tuženičin prigovor nedostatka pasivne legitimacije, drži da navedeni Ugovor o ustupu i prijenosa tražbina tužene i APS Delta S.A. d.o.o. po svom sadržaju ne predstavlja prijenos ugovora iz čl. 127. Zakona o obveznim odnosima, pa smatra da je, i bez obzira na prijenos „tražbine“ na novog vjerovnika, pasivna legitimacija tužene Zagrebačka banka d.d. kao njegovog suugovaratelja iz Ugovora nedvojbeno očuvana. Tome u prilog ističe da je sve svoje novčane obveze iz Ugovora ispunjavao isključivo prema tuženici, a ne prema novom vjerovniku. Podsjeća da u pogledu pravnih odnosa nastalih prije ulaska RH u EU, također postoji obveza nacionalnog suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava EU i njezine sveopće pravne stečevine budući da se RH na isto obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Stoga se, na predmet spora konkretnoga spora ima primjenjivati nacionalni propis, ali se isti ima tumačiti u duhu prava Europske unije i u skladu s praksom Suda EU.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja, te izvršio uvid u predmet ovoga suda broj Ovr-927/2018, pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 29.05.2008. (list 6.-12. spisa), Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine i obavijest o promijeni kamatne stope (prilog u e-Predmetu uz odgovor na tužbu).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim u cijelosti Ugovora o kreditu kojega su nesporno dana 29. svibnja 2008. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, zbog toga što Ugovor sadrži nepoštene a time i ništetne ugovorne odredbe, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. st. 2. i čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu, jer se radi o ništetnim ugovornim odredbama vezanim uz promijenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

5.1. U konkretnom slučaju, ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti, tužitelj činjenično temelji na tvrdnji da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koje predstavljaju bitne sastojke istog, a to su ugovorne odredbe o valuti (glavnom predmetu) i kamatnoj stopi (cijeni), pa budući su sve te odredbe bitni sastojci ugovora koji čine predmet i cijenu, smatra da ugovor ne može opstati bez tih bitnih sastojaka.

6. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor dana 29.05.2008. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213330592 s namjenom dovršenja kuće, kojim je tužena odobrila i stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 66.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, koji se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom,

- da je Ugovor o namjenskom kreditu solemnizirao dana 29.05.2008. javni bilježnik Tatjana Kovačev iz Osijeka pod brojem OV-5937/08,

- da se tužitelj obvezao tuženoj platiti redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,80 % godišnje;

- da je ugovoren rok otplate kredita 27 godina,

- da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 406,70 CHF obračunat po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, koji anuitet sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta,

- da je radi osiguranja cjelokupne tražbine Kreditora prema Korisniku kredita temeljem Ugovora o kreditu uknjiženo založno pravo na nekretninama tužitelja kao založnog dužnika upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] kuća br. 129 [adresa], dvor, oranica u selu od 2973m²,

- da je Ugovor o kreditu otkazan zbog neispunjenja ugovornih obveza i postao ovršan dana 3.11.2010.,

- da je tužena Zagrebačka banka d.d., kao ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu, svoje dospjelo potraživanje prema tužitelju kao dužniku sa sporednim pravima, temeljem Trostranog ugovora o ustupu od 30.05.2017. cedirala na tvrtku APS DELTA S.A., Veliko Vojvodstvo Luksemburg,

- da je na temelju prijedloga za ovrhu ovrhovoditelja APS DELTA S.A., Veliko Vojvodstvo Luksemburg, sud rješenjem o ovrsi na temelju ovršne isprave broj Ovr- 927/18-4 od 12.04.2018. odredio ovrhu na nekretninama ovršenika, ovdje tužitelja, na kojima je zasnovano založno pravo radi osiguranja tražbine po predmetnom Ugovoru o kreditu, koja je ovrha u prekidu do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

7. Među strankama je sporno:

- pasivna legitimacija,

- da li je Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan i bez pravnog učinka; budući tužitelj smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli i promijenjivosti kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom tuženice ništetne, te da je zbog toga cjelokupni ugovor o kreditu ništetan,

- podredno, da li su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u čl. 2. st. 2. i čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu.

- status tužitelja kao potrošača.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu zaključio sa tuženom kao fizička osoba, a što je vidljivo i iz samog Ugovora, nije bio vlasnik tvrtke niti obrta, a kredit mu je trebao radi dovršenja obiteljske kuće u kojoj i sada živi sa obitelji. Upravo se kod tuženice interesirao za kreditne uvjete jer mu je u toj Banci sjedala plaća i tom prilikom su mu ponudili kao najpovoljniji kredit za njega u CHF valuti, ali ga tom prilikom nisu upozorili na rizik, već su mu rekli da će tečaj i kamatna stopa samo malo varirati, međutim to se nije desilo, već mu je rata porasla duplo i da je to znao ne bi dizao taj kredit. Nitko ga nije upoznao u Banci o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope i tečaja, niti su ga upozorili da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini u odnosu na euro. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama jer mu je ugovor dan unaprijed sačinjen u Banci na potpis, koji je pročitao, ali budući je po zanimanju vozač, kao laik je mogao shvatiti ugovorne odredbe i pojmove valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Zbog prevelike rate kredit nije uspio otplaćivati zbog čega se radi tog duga vodi ovrha na njegovoj kući u kojoj živi sa obitelji i koje je potraživanje tužena prodala tvrtki APS DELTA S.A.

8.1. Čitanjem predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu (list 6.-12. spisa) sud utvrđuje da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu članka 2. st. 2. kojom je određeno da je redovna kamatna stopa promijenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopapama tužene Zagrebačke banke d.d., te odredbu čl. 7. st. 1. Ugovora, prema kojoj korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. U Ugovoru nema naznačenih, ni precizno navedenih osnovnih parametara o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju u odnosu na valutnu klauzulu i promijenjivu kamatnu stopu.

8.2. Uvidom u predmet ovoga suda broj Ovr-927/2018 je utvrđeno da je u prekidu ovršni postupak (do pravomoćnog okončanja ovog spora) na nekretninama tužitelja kao ovršenika po prijedlogu ovrhovoditelja APS DELTA S.A., Veliko Vojvodstvo Luksemburg, radi namirenja tražbine iz Ugovora o kreditu od 29.05.2008. koja je dospjela na naplatu dana 3.11.2010. i koja je prenesena sa tužene Zagrebačke banke d.d. na ovrhovoditelja temeljem Ugovora o ustupu i prijenosu tražbina od 30.05.2017. kojim je tužena (ustupitelj) ustupila trgovačkom društvu APS Delta S.A. Veliko Vojvodstvo Luksemburg, 1 Rue Jean Piret, L-2350-Luksemburg (preuzimatelj), solemniziran po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod OV-6501/2017 od 17.07.2017., tražbinu i sva sporedna prava s osnova predmetnog Ugovora o kreditu.

8.3. Sud nije posebno cijenio kao dokaz “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine“ (prilog u e-Predmetu uz odgovor na tužbu), jer time tužena ne dokazuje odlučne činjenice u odnosu na pregovaranje o spornim ugovornim odredbama upravo Ugovora o kreditu od 29.05.2008. i o konkretnim upozorenjima na rizike koja je trebala prezentirati tužitelju, dok je nesporna činjenica da je tužena slala obavijest o promijeni kamatne stope tužitelju, a čime ista također ne dokazuje odlučne činjenice u ovom sporu.

9. Prije svega nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije koji tužena obrazlaže navodeći da je za potraživanje tuženice temeljem Ugovora o kreditu, zakoniti vlasnik postalo trgovačko društvo APS DELTA S.A. Veliko Vojvodstvo Luksemburg, temeljem Ugovora o ustupu i prijenosu tražbina od 30.05. 2017. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu (podredno ugovornih odredbi) kojeg je kao korisnik kredita i založni dužnik dana 29.05.2008. sklopio sa tuženom Zagrebačkom bankom d.d. kao kreditorom, dok tvrtka APS DELTA S.A. nije stranka tog Ugovora o kreditu, već je temeljem Ugovora o cesiji, tužena samo ustupila dospjelo potraživanje sa sporednim pravima na tu tvrtku, dok iz Ugovora o cesiji ne proizlazi da bi APS DELTA S.A. preuzela i ugovornu poziciju Zagrebačke banke d.d. Stoga tužena ostaje stranka koja je s tužiteljem sklopila Ugovor o kreditu i kao takva jedina je pasivno legitimirana protiv koje tužitelj može izravno osporavati ništetnost Ugovora, odnosno ugovornih odredbi, jer tužena na tvrtku APS DELTA S.A. nije uz pravo naplate tražbine, prenijela i status ugovorne strane, a niti je izmijenjen pravni odnos nastao Ugovorom o kreditu, između tužitelja i tužene Zagrebačke banke d.d.

10. Nadalje treba napomenuti da tužitelj ima pravni interes i zakonsko ovlaštenje na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti koje proizlazi iz čl. 327. i čl. 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008.), te čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, ništetnost ugovora nastaje po samom zakonu i od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). U slučaju ništetnosti, pravni interes tužitelja očituje se u potrebi osiguranja pravne sigurnosti, te je deklaratorni zahtjev prethodno pitanje za moguće naknadne zahtjeve. Time je pravni interes za sam deklaratorni zahtjev utvrđenja ništetnosti u sudskom postupku zaštićen i održan, jer utvrđenje ništetnosti štiti pravni i imovinski interes tužitelja, te mu omogućuje naknadno ostvarenje prava, a imajući u vidu da pravo potrošača na sudsku zaštitu mora biti učinkovito i sudovi po službenoj dužnosti moraju osigurati da nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošače u smislu čl. 6. i 7. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.

10.1. Pored navedenog, iako je Ugovor o kreditu otkazan zbog neplaćanja, tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu, kao što na to imaju pravo potrošači i u slučaju kada je kredit već otplaćen, odnosno ispunjen. Naime, i prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer bez obzira na to, korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača, iako je Ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti u konkretnom slučaju. Stoga, Korisnik kredita po shvaćanju ovog suda ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu, kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Pored navedenog, ništetnost ne zastarijeva, pa se odluke donesene u kolektivnom sporu primjenjuju i na konkretan Ugovor, a koji je zaključen u vremenskom periodu koji je obuhvaćen kolektivnom tužbom, obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru i postoji objektivni identitet između ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu i odredbi ugovora o kreditima o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu.

10.2. Dakle, postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom, nakon prestanka ugovornih obveza, cijeni se prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Određena osoba ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe, ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist (tako u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 2197/2021-2 od 09.11.2021.).

11. Nadalje, presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. i Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., odlučeno je da je između ostalih tuženih, i ovdje tuženica, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

11.1. Stoga pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

11.2. Ovdje valja istaknuti to da prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

11.3. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.4. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) koji propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19.03.2019.).

11.5. Slijedom navedenog, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama radi utvrđenja ništetnosti, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11.6. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

12. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U- III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valuta u CHF, nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

12.1. U konkretnom slučaju, teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je upravo konkretni tužitelj bio obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 96. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., koji je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora dana 29.05.2008. bio na snazi) je na tuženici sukladno čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, kao i da isti nema status spotrošača, sukladno čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a što tužena u konkretnom slučaju nije dokazala. Naime, njena dokumentacija u vidu priloženog Izvoda iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine i obavijest o promijeni kamatne stope, ne govori ništa o konkretnim upozorenjima na rizike koja je trebao prezentirati tužitelju, a niti da li je pregovarala s njim o spornim ugovornim odredbama.

13. Dakle, sporne odredbe ugovora o (namjenskom) kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti, te je za ocjenu da li je sporni Ugovor o kreditu ništetan mjerodavna odredba čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, koja regulira posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, te odredbe Zakona o obveznim odnosima.

14. Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja; a sukladno čl. 3. st. 1. točka 2. trgovac je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

14.1. Nadalje, odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.); činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.); ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.); odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku (stavak 5.).

15. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).

15.1. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit podigao 2008. radi dovršenja obiteljske kuće u kojoj i sada živi sa obitelji, Ugovor je zaključio kao fizička osoba i nije bio vlasnik tvrtke ili obrta. Kako je već bio klijent tužene, upravo se kod iste interesirao koji kredit može dobiti, te su mu u Banci ponudili kredit u CHF kao najpovoljniji za njega. Međutim, tom prilikom, nitko mu nije pojasnio da postoje mogući rizici vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja, te da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što ti čini u odnosu na euro. Ugovor je u Banci već unaprijed bio sastavljen pa nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, a budući je po zanimanju vozač, iako je Ugovor prije potpisivanja pročitao, kao laik je mogao razumjeti ugovorne odredbe. Kako nije mogao vraćati kredit zbog velikog rasta anuiteta, kredit je otkazan, te je u tijeku ovrha na nekretninama koje je dao u zalog radi otplate kredita.

17.1. Nije osnovan prigovor tuženice da tužitelj nema svojstvo potrošača. Tužitelj se u tužbi i pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, kao što je navedeno, a što ista nije niti pokušala dokazati. Naime, iz iskaza tužitelja, te iz samog Ugovora o namjenskom kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, ugovor je tužitelj zaključio kao fizička osoba, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, te je iznos kredita utrošio na dovršenje obiteljske kuće u kojoj i sada živi sa obitelji, iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s tuženicom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

18. Nadalje, uzimajući u obzir iskaz tužitelja, Ugovor o namjenskom kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane tuženice, pa se u smislu citirane odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pri tom nije od utjecaja to što je tužitelju očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i da je kamatna stopa promijenjiva, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

18.1. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženicom, a tuženica tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnila postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na kamatnu stopu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njihovo formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisilo kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na kamatnu stopu, to su očito u pitanju ništetne ugovorne odredbe. Tuženica je tužitelju trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe čl. 2. st. 2. i čl. 7. st. 1. Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18.2. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava, sukladno čl. 2.-4. i čl. 6.-8. Zakona o obveznim odnosima.

18.3. Stoga je odredba Ugovora o namjenskom kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu (čl. 2. st. 2.) i valutnu klauzulu (čl. 7. st. 1.) sukladno odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštena, te ništetna u smislu čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Nije utvrđeno da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja promijenjive kamatne stope i valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

19. U odnosu na navode tužene s pozivom na odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, sud napominje da valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

19.1. Pozivanje tuženice na stajališta Suda EU izražena u predmetima C-81/19 i C- 243/20 (da je predmetna ugovorna odredba vezana uz valutnu klauzulu u CHF isključena od ispitivanja poštenosti, obzirom da je nacionalnim pravom dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske) je bespredmetno obzirom da ovaj sud nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., nego se pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

19.2. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tužena je trebala informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

19.3. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

20. Odredbom čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen sukladno čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje sukladno stavku 2. istog članka.

20.1. Ugovorom o kreditu, prema odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

20.2. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo, sukladno čl. 21. Zakona o obveznim odnosima. Odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

20.3. Stoga je u ovoj pravnoj stvari načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena ništetnom na temelju posebne odredbe i to čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredba o promijenjivoj kamatnoj stopi. Međutim, unatoč ništetnosti ugovorne odredbe o promijenjvoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je Banka dala Korisniku kredita na raspolaganje i koji iznos primljenog, korisnik kredita je dužan vratiti, radi čega je u tijeku ovrha broj Ovr-927/2018.

20.4. Naime, ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi se na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2., u vezi s čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, ali ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati i bio je opstao dok nije otkazan zbog neizvršavanja obveza od strane tužitelja.

20.5. Naime, u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope, ništetnošću odredbe koja omogućuje tuženoj mijenjanje kamatne stope jednostranom odlukom, ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi, čije ugovaranje nije ništetno. U odnosu na ništetnost valutne klauzule, uklanjanjem valutne klauzule ugovor o kreditu ostaje na snazi kao kredit u kojima se obveze ugovornih stranaka određene u kunama čime se u bitnome ne odstupa od volje ugovornih stranaka s obzirom da je valuta ispunjenja iz predmetnog ugovora i bila hrvatska kuna. Utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke, uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno nalazi se u poziciji kao da je isti sklopljen po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, pa stoga ugovor o kreditu može opstati bez tih ništetnih odredbi, obzirom da je utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu potrošaču načelno omogućeno zahtijevati od banke po pravilima o stjecanju bez osnove preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi.

21. Dakle, ugovor o kreditu koji sadrži ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, može opstati i bez tih odredbi primjenom odredbe čl. 324. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, a zapreke u vezi navedenog ne postoje niti u odredbama Zakona o zaštiti potrošača (čl. 102. st. 2.), te nije ništetan u cijelosti (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-820/2023 od 23. travnja 2024., Rev-1471/2024 od 17. travnja 2025., Rev-461/2024 od 4. veljače 2025., Rev-84/2025 od 2. srpnja 2025., Rev 214/2025 od 25. ožujka 2025., Rev 259/2022-3 od 19. listopada 2025.).

22. Pored navedenog, treba napomenuti i to da su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, a što uključuje i praksu Suda Europske unije. Tako je presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučeno da čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

22.1. Eventualnim utvrđenjem ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, došlo bi do ozbiljnog zadiranja u slobodu ugovaranja, jer je zaključenje ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti u cijelog Ugovora bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sunt servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti. U odnosu na obje stranke, predmetni Ugovor je ispunjen u granicama njegove valjanosti.

22.2. S druge strane, zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi valja pružati u okvirima koje određuje Direktiva i u okviru balansa koji je njezinim odredbama uspostavljen između pravnih učinaka nepoštenosti ugovornih odredbi i slobode ugovaranja.

22.3. Naime, zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 5/14.) temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, i iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-I-1694/2017 od 02.05.2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

22.4. Treba imati na umu da, prema praksi Suda EU i to presudi broj C-19/20, točka 56., što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst čl. 6. st. 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se (točka 57. iste presude) prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljna za potrošača (tako i u presudi od **.**.2012., R i I, C-453/10, EU:C2012:144, točka 32.). Vrlo slično Sud EU ponavlja i u spomenutoj presudi C-932/19 od 24. travnja 2020. (točka 49.) u kojoj, u skladu s objektivnim pristupom Suda u njegovoj sudskoj praksi u tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora, jer volja koju je izrazio dotični potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda o pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio.

22.5. Konačno, sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024., Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.

22.6. Slijedom navedenog, sud u ovom postupku ne može izvesti zaključak da nije moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj kao potrošač nalazio da nisu postojale ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

22.7. Stoga unatoč utvrđenoj ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF u ovoj parnici, prema ocjeni ovoga suda, predmetni Ugovor o kreditu i dalje egzistira, odnosno nema pravne osnove isti utvrditi ništetnim u cijelosti, sukladno čl. 21. i čl. 22., u vezi s čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, radi čega je valjalo odbiti kao neosnovan prvi ("glavni") zahtjev kao pod I., a usvojiti drugi, podredni (eventualno kumulirani) zahtijev kao pod II. u izreci.

23 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

24. Ovdje je potrebno reći da kod eventualne kumulacije, postoji prvi ("glavni") zahtjev i drugi, podredni (eventualno kumulirani) za kojeg tužitelj traži da ga sud prihvati tek ako ustanovi da onaj koji je prije njega istaknut nije osnovan, a tužitelj određuje redoslijed prema kojem će sud odlučivati o tim zahtjevima. Takvi zahtjevi nisu u potpunosti samostalni. Stoga tužitelj ne traži da sud prihvati glavni i podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev nego traži da se udovolji samo jednome od njih. Budući da u ovom konkretnom slučaju tužitelj nije uspio u odnosu na glavni zahtjev, a uspio je u odnosu na podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev, a u odnosu na glavni (odbijeni) tužbeni zahtjev nisu nastali posebni troškovi, to je tužena dužna tužitelju naknaditi parnični trošak u cijelosti su skladu s odredbom čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Jednako pravno shvaćanje je izraženo i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-917/2024-2 od 22.10.2024., Rev- 451/2022-2 od 3.10.2023., Rev-172/08-2 od 15.01.2013., Rev-1172/2021-2 od 30.08.2022.

24.1. Stoga, kako je sud odbio glavni tužbeni zahtjev, a prihvatio podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev, tužitelj je uspio u sporu u cijelosti i pripada mu parnični trošak u cijelosti, jer u odnosu na glavni (odbijeni) tužbeni zahtjev nije nastao nikakav poseban trošak.

25. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 900,00 eura sa sudskim pristojbama na tužbu i na presudu u iznosu od po 53,09 eura, dakle troška od ukupno 1.006,18 eura.

25.1. Zahtjev tužitelja je osnovan do iznosa od 953,09 eura i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.) i podneska od 8.05.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), zastupanja na ročištu od dana 15.05.2025. i 20.02.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), a na ročištu za objavu presude dana 27.02.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), te plaćene pristojbe na tužbu od 53,09 eura, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

25.2. Preostali zahtjev tužitelja za naknadu troška na ime pristojbe na presudu od 53,09 eura nije osnovan. Naime, odredba čl. 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) kojom su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, stupila je na snagu 20.05.2023. Ovo znači da je u vrijeme podnošenja predmetne tužbe (11.02.2022.) postojala obveza tužitelja na plaćanje sudske pristojbe na tužbu, koju je i platio u visini od 53,09 eura, pa mu navedeni trošak pripada. Međutim, tužitelju ne pripada i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura, budući je u ovoj pravnoj stvari presuda donesena 27.02.2026., odnosno nakon stupanja na snagu citiranog članka 11. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer je tužitelj kao potrošač u ovom postupku oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na presudu, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

26. Sukladno odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, tuženica nema pravo na naknadu parničnog troška, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.

U Osijeku, 27. veljače 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženice