Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Stalna služba u Županji
32270 Županja
Veliki kraj 48
Poslovni broj: P-438/2025-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička Cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 22. siječnja 2026., u nazočnosti tužitelja BO uz prisustvo zamjenika zamjenika punomoćnika tužitelja ŽO, odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Dražena Štivića, odvjetnika u Županji, te u nazočnosti zamjenika punomoćnika tuženika Tihane Klaić, odvjetnice u Županji, a koja presuda je donesena i objavljena 27. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 12.3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9012490562 od 10. svibnja 2007. zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nulacijelihpedesetposto) od iznosa kredita a najviše 7.000,00 kuna.
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da isplati tužitelju Hrvoju Bogutovcu, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 210,46 EUR (slovima: dvijestotinedeseteuraičetrdesetšestcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. svibnja 2007. do isplate, i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31. srpnja 2008.godine, zatim u periodu od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička Cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju SO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.115,60 EUR (slovima: tisućustotinupetnaesteuraišezdesetcenti), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2025. kao dana presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2026., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi od 1. srpnja 2026., u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do ukupno zatraženog iznosa od 1.458,26 EUR.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 10. svibnja 2007. tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o kreditu broj ugovora: 9012490562, (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 71.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita, da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj, ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Tužitelj u tužbi navodi kako prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je u Ugovor o kreditu od 10. svibnja 2007. ugradio odredbu kojom je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita koju se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti Banci prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Tužitelj navodi kako iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita) – dakle, da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, poglavito jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje tužitelj navodi da je takav način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga je takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Stoga je po stajalištu tužitelja navedeni uglavak o naknadi protivan kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Jednako tako tužitelj navodi kako tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj u tužbi nadalje ističe kako temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je dana 16. svibnja 2007. naplatio od tužitelja iznos od 1.585,71 kn što preračunato u eure po fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,5345 kuna) iznosi 210,46 EUR, te kako je isto vidljivo iz knjigovodstvene kartice tuženika od 30. listopada 2023., a koju je tuženik uz popratni e-mail dopis dostavio na zahtjev tužitelja od 27. listopada 2023. Nadalje tužitelj navodi kako je sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe, kako je, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima). Tužitelj je stava kako je tuženik opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem stekao nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 210,46 EUR za koji iznos je umanjena imovina tužitelja. Slijedom navedenog, tužitelj, temeljem odredbe čl. 1111. st. 1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate. S obzirom na sve navedeno u tužbi tužitelj predlaže sudu da po provedenom postupku parničnom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu točke 12.3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 9012490562 od 10. svibnja 2007. zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nulacijelihpedesetposto) od iznosa kredita a najviše 7.000,00 kuna", kojom će obvezati tuženika da tužitelju na ime uplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 210,46 EUR, te da sud obveže tuženika da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik prvenstveno prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora od 1.537,47 EUR kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora. Glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi se na povrat iznosa od ukupno 210,46 EUR, što predstavlja stvarni imovinski interes tužitelja. Naime, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže da sud – na temelju članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: „ZPP“) – odredi vrijednost predmeta spora u iznosu ne većem od 210,46 EUR. Tuženik ističe prigovor zastare, te ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove stoga se primjenjuje zastarni rok od pet godina od dana plaćanja te nadalje navodi kako je tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenog na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena bespredmetno. Tuženik u odgovoru na tužbu posebno ukazuje na odluku Europskog suda C-561/21 u kojoj se, u bitnome ističe da nacionalni poredak osigurava zaštitu potrošača uspostavljenu pravom EU, poštujući načelo ekvivalentnosti (implementirana rješenja nisu nepovoljnija od sličnih situacija u nacionalnim pravima) te načela djelotvornosti (implementirana rješenja ne onemogućuju ili ne otežavajukorištenje prava potrošača iz prava EU), da načelo djelotvornosti u obzir treba uzeti u obzir opća načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, uključujući načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka, da isticanje prigovora zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer ne onemogućuju niti pretjerano ne otežava ostvarenje prava dodijeljenih pravom EU, te da se ne protivi pravu EU da pružatelj usluga ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost. Tuženik nadalje odgovara kako citirana shvaćanja Europskog suda ukazuju na to da nije moguće zanemariti institut zastare u situaciji kada je od sklapanja ugovora o kreditu i odredbi koja je predmet ovog spora prošlo više od 18 godina. Razdoblje od 18 godina po stajalištu tuženika znatno premašuje neki razuman vremenski period u kojemu je potrošač odnosno tužitelj mogao steći svijest tj. saznanje o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu odnosno odredbi o ulaznoj naknadi. To tim više ima li se na umu da je ulazna naknada plaćena neposredno po sklapanju ugovora o kreditu, a na što je tužitelj bio upozoren kroz umanjenu isplatu glavnice zbog djelomične kompenzacije za iznos ulazne naknade. Stoga tuženik ističe da, temeljem načela djelotvornosti na koje se poziva Europski sud, treba uzeti u obzir da objektivan rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanje sporne naknade predstavlja razuman period u kojemu je prednik tužitelja i/ili tužitelj mogao postati svjestan eventualnih ništetnosti te odredbe, a u skladu s općim načelima o institutu zastare, te je isto trebalo primijeniti u ovom postupku, odnosno utvrditi da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja te da je nesporno da je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari. Tuženik ne spori da je dana 10. svibnja 2007. sa tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 9012490562 (dalje u tekstu: „Ugovor“) te da je tužitelju dana 16. svibnja 2007. godine naplaćena jednokratna naknada kako je i naznačeno u tužbi, međutim tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade istoga u iznosu od 0,50% iznosa kredita, stoga sporna odredba stavka 3. članka 12. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03). Tuženik navodi kako predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora, pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 0,50% vrijednosti kredita (ugovorna transparentnost). Tuženik navodi kako su neistiniti navodi tužitelja da je trošak obrade kredita nametnut, niti da je isti prekomjerno i ekonomski potpuno neopravdan. Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža te kako činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje, niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima banke čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Tuženik nadalje ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene usluge se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti te se poziva na sudsku praksu, presudu Županijskog suda u Splitu u t. 23. presude poslovni broj Gž-230/2023 od 9. veljače 2023., u kojoj se, pozivajući se na čl. 99. ZZP/07, prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva ističe: „radi se o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega uopće nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi članka 99. ZZP/07.“ Tuženik nadalje navodi da Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je u t. III. zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i isplatu odbijen te u t. 29. obrazloženja utvrđuje: „sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika." Tuženik ističe kako se sporna naknada ima smatrati dijelom ukupne cijene kredita jer isto proizlazi i iz definicije instituta efektivne kamatne stope, odnosno definicije kamatne stope Hrvatske narodne banke koja kamatnu stopu definira kao: „Efektivna kamatna stopa jedinstven je način prikazivanja kamatne stope s ciljem transparentnosti i lakše usporedbe uvjeta za odobravanje kredita/depozita kod svih kreditnih institucija i kreditnih unija. Osim nominalne kamatne stope u izračun se uključuju i naknade koje se plaćaju pri odobravanju kredita ili ulaganja depozita te predstavlja realniji prikaz ukupne cijene kredita/depozita.“ Tuženik u odgovoru na tužbu nadalje navodi da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik navodi kako je nesporno da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu te kako je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu predmetna odredba, tuženik navodi kako je riječ o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s predmetnom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima sklapanja kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Tuženik nadalje ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana jer takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja, nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena te kako tužitelj samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga se smatra te da se stoga smatra nepoštenom. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. U prilog svojim tvrdnjama tuženik se poziva na presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju poslovni broj P-517/2018 od 5. ožujka 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbi o troškovima obrade kredita te kako je navedenu presudu potvrdio Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž-1215/2020 od 24. veljače 2021., a tuženik također ukazuje i na recentnu sudsku praksu u kojoj je o transparentnosti sporne ugovorne odredbe zauzet jednak stav i to na presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni br. Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023. Tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 71.500,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 0,50 % iznosa kredita, a iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik ističe kako su navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna neosnovani te kako takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas. Tuženik se također poziva na Sud Europske unije koji je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita pozivajući se na odluku Suda Europske unije C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212) u kojoj je u konačnici Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Tuženik se također poziva i na odluku Suda Europske unije C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820) te kako je u citiranoj odredbi Sud EU presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora. Budući da se tužitelj pozivao na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temeljem navoda kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je takav zahtjev tužitelja u potpunosti neosnovan te da je nesporno da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojega bi odredba stavka 3. članka 12. Ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana navedenog u tužbi pa do isplate pozivajući se na čl. 1115. ZOO-a prema kojemu se zatezne kamate vraćaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Tuženik ističe kako sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe, a kako s obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Tuženik ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navodeći da iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu, stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Slijedom svega iznesenog u odgovoru na tužbu tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: ugovor o kreditu broj 9012490562 (list 5-12 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 13-51 spisa), dokaze s lista 63-68 spisa, izvod iz zapisnika s prve sjednice građanskog odjela VSRH 1/04 od 5. ožujka 2004. (list 69), sudsku praksu (list 70-125 spisa), sudsku praksu (list 134- 182 spisa), saslušanjem tužitelja na ročištu za glavnu raspravu održanom 22. siječnja 2026., a sud nije izvodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, kako je to predložio tužitelj, ovo stoga što je tuženik učinio nespornim visinu kondemnatornog tužbenog zahtjeva, pa se ovaj dokaz ukazao kao nepotreban, dok drugih dokaznih prijedloga nije bilo.
4. Cijeneći navode parničnih stranaka, ovako proveden dokazni postupak, te na temelju izvedenih dokaza utvrđeno činjenično stanje, sud tužbu smatra osnovanom, stoga je tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti.
5. Među strankama je nesporno:
- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor - banka zaključili 10. svibnja 2007. Ugovor o kreditu broj 9012490562 temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 71.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita,
- da je odredbom čl. 12.3. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna,
- da je tužitelju na ime naknade za korištenje kredita 16. svibnja 2007. naplaćen iznos od 1.585,71 kn što čini protuvrijednost od 210,16 EUR., dakle nesporna je visina naplaćene naknade za korištenje kredita, te datum kada je naknada naplaćena,
- da je namjena kredita kupnja stambenog objekta,
6. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, prigovor zastare, a također sporna je i vrijednost predmeta spora kako je to tužitelj označio u tužbi.
7. Nesporno je da je tužitelj u ovome predmetu podnio tužbu na utvrđenje kojom traži da se utvrdi ništetnim ugovorna odredba kojom je regulirana naknada za obradu kreditnog zahtjeva (članak 12. 3. Ugovora o kreditu), kao i da tužbom- kondemnatornim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje isplatu odnosno povrat uplaćene naknade u iznosu od 210,46 EUR, te je označio ukupnu vrijednost predmeta spora u ovom predmetu u iznosu 1.537,47 EUR.
8. Tužitelj je vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva označio u iznosu od 1.327,01 EUR, a kondemnatornog u iznosu od 210,46 EUR, odnosno ukupnu vrijednost predmeta spora označio je sa iznosom od 1.537,47 EUR.
9. U odgovoru na tužbu od 22. rujna 2025. tuženik je osporio ovako određenu vrijednost predmeta spora, te pri istome ostao i na raspravnom ročištu od 27. studenog 2025.
10. Na istom raspravnom ročištu sud je utvrdio da vrijednost predmeta spora deklaratornog tužbenog zahtjeva čini iznos od 1.327,01 EUR, a kondemnatornog iznos od 210,46 EUR, ovo stoga što je člankom 37. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) propisano da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih činjeničnih i pravnih osnova vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, a sve iamjućiu vidu da se radi o objektivnoj kumulaciji dvaju tužbenih zahtjeva, koji se temelje na različitoj činjeničnoj i pranoj osnovi.
11. Člankom 40. stavkom 2. ZPP propisano je ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, dakle u svim drugim slučajevima mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj označio u tužbi.
12. Imajući u vidu da tužitelj u tužbi potražuje utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe vezane za naknadu za obradu kredita, te isplatu tako ugovorenog iznosa ugovorene naknade, očito je da se radio o tužbenih zahtjevima koji proizlaze iz raznih osnova, pa je stoga sud sukladno članku 40. stavku 2. i 3., a u vezi s člankom 37. ZPP utvrdio vrijednost predmeta spora deklaratornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.327,01 EUR, jer je ovu vrijednost predmeta spora tužitelj označio u tužbi, a kondemnatornog u iznosu od 210,46 EUR, jer isplatu ovoga iznosa tužitelj potražuje kondemnatornim tužbenim zahtjevom.
13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da vezano za pregovaranje o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako i o spornoj ugovornoj odredbi vezanoj za tzv. ulaznu naknadu za kredit, da mu je kredit bio ponuđen od strane tuženika na unaprijed pripremljenom obrascu, da na sadržaj kredita nije mogao utjecati na bilo koji način u smislu da bi eventualno stavljao prigovore ili mijenjao ponuđeni sadržaj ugovora, a ugovor je sastavljen kao i zahtjev za kredit na način da je on jedino bio u mogućnosti prihvatiti samo onakve uvjete kako je banka unijela u ugovor o kreditu. Da mu od strane tuženika nitko nije pojasnio na što se odnosi naknada za obradu kredita tzv. ulazna naknada, od čega se ona točno sastoji, te u kojem iznosu odnosno visini je određena, da je on osobno nakon što je pročitao Ugovor pitao službenika tuženika što je naknada za obradu kredita, te mu je rečeno da je to nešto što je sastavni dio ugovora, da je to tako uobičajeno i da bez toga ugovor ne može biti odobren. Da je u vrijeme podizanja spornog kredita bio zaposlen u ŠKZ Imetak, da nije bio vlasnik bilo kakvog obrta, trgovačkog društva, niti se u to vrijeme bavio bilo kakvim slobodnim zanimanjem. Da je namjena ovog kredita bila kupovina stana u kojem stanu je kasnije stanovao i još uvijek stanuje, iako ga je trenutno prodao, a da stan nije bio namijenjen za najam, niti se ikada iznajmljivao nego je u njemu cijelo vrijeme tužitelj živio, odnosno stan je koristio za osobne potrebe, dakle u privatne svrhe. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da on nije mogao pregovarati s bankom o ugovornim odredbama, nego mu je ugovor o kreditu dan na potpis na unaprijed pripremljenom i sastavljenom tipskom ugovoru odnosno obrascu, te da mu u banci nitko nije rekao bilo što vezano za naknadu koju on mora platiti u vezi sa podizanjem kredita. Iz iskaza tužitelja vidljivo je da on nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi i da se s tužiteljem uopće nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama, odnosno on nije bio u mogućnosti pregovarati o uvjetima kreditiranja, pa tako niti o spornoj predmetnoj naknadi za obradu kredita.
14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP) koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme zaključenja spornog Ugovora, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. čl. 81. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
15. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
16. Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme zaključenja spornog Ugovora, propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom čl. 4. ZOO-a propisano kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
17. Odredbom čl. 7. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih obveza odnosno davanja, dok je odredbom čl. 8. ZOO-a propisano da je svako dužan suzdržavati se od postupaka kojim se može drugom prouzročiti šteta.
18. Analizom iskaza tužitelja, ugovornih odredbi, te naprijed citiranih odredbi ZOO-a, stav je ovog prvostupanjskog suda da postupanje tuženika u odnosu na ugovaranje jednokratne naknade za obradu kredita tzv. ulazne naknade nije bilo nužno, potrebno i dopušteno i da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao ugovorne strane, i to neovisno o visini iznosa naknade. Po stavu ovog prvostupanjskog suda navedena ugovorna odredba ne samo da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, nego je njom stvorena i značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka. Ovo stoga što u Ugovoru nije navedeno, niti se može zaključiti od čega se sastoje konkretni troškovi obrade zahtjeva te zbog čega bi radnje koje su na strani kreditora vezane uz odobravanje kredita opravdavale bilo kakvu naknadu tuženiku kao kreditoru, mimo one ugovorene kroz ugovornu kamatu. Ugovorenim načinom uračunavanja naknade umanjen je iznos koji je temeljem ugovora o kreditu isplaćen tužitelju i upravo stoga je takvom ugovornom odredbom stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka.
19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
20. Sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i samu obradu kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta.
21. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, potrošač bio ograničen u ostvarivanju svoga prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).
22. Ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita sadržana u čl. 12.3 Ugovora je kao takva neodređena i nepoštena, o njoj se nije pregovaralo, niti se moglo pregovarati, jer je ista kao i sve ostale ugovorne odredbe sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru, odnosno radi se o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik. Daljnjom analizom citirane ugovorne odredbe ovaj sud nalazi da je ona i neodređena, ovo stoga što se njom uopće ne navodi i ne definira od čega se sastoji predmetna naknada i zbog čega se ona naplaćuje upravo u visini od 0,50% od iznosa kredita, a tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog kredita. Također je iz iskaza tužitelja utvrđeno da mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokrit iz iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita.
23. Odredbom čl. 322. ZOO-a propisano je kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralnu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu, ili ako zakon u određenim slučajevima ne propisuje što drugo, te je stoga odredba čl. 12.3 Ugovora o kreditu ništetna.
24. Kako je odredba čl. 12.3 Ugovora protivna i prisilnim propisima i moralu društva, ista je i ništetna, i stoga je valjalo utvrditi njenu ništetnost.
25. Radi svega naprijed navedenog valjalo je utvrditi ništetnim odredbu čl. 12.3. predmetnog Ugovora, te odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.
26. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323. st. 1. ZOO- a, a kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje što drugo.
27. Tijekom postupka tuženik ne spori visinu tužbenog zahtjeva, pa kako je nesporno da je tužitelju na ime naknade za obradu kredita naplaćen iznos od 210,46 EUR, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke.
28. Odluka o tijeku zakonske zatezne kamate temelji se na članku 29. st.1. i 2. ZOO-a u vezi sa čl. 1115. ZOO-a.
29. Po stavu suda tuženik je prigodom zaključenja ugovornih odredbi bio nepošten, ovo stoga što su tuženiku kao specijaliziranom gospodarstveniku (privredniku) iz oblasti financija-bankarstva, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do utvrđenog očitog nesrazmjera u davanjima, pa je stoga odlučeno da zatezne kamate teku od dana stjecanja odnosno od 17. svibnja 2007. kao idućeg dana od dana kada je tuženik nesporno naplatio tužitelju spornu naknadu, jer je tijekom postupka nesporna činjenica da je tužitelju ista naplaćena na dan plasiranja kredita, te da je kredit plasiran 16. svibnja 2007.
30. U konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu temeljem članka 104. st.1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Ovakvo pravno stajalište prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-Iv-33/2022., što znači da zastarijevanje počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude u ovoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno u cijelosti je neosnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženik, a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnove za koje se primjenjuje petogodišnji rok zastare predviđen člankom 371. ZOO-a.
31. Ovdje je bitno je utvrditi da tužitelj ima svojstvo potrošača.
32. Sporni ugovor o kreditu je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te je kredit podignut radi kupnje stambenog objekta.
33. Fizička osoba koja sklapa ugovor o kreditu sa bankom ima status potrošača, a ukoliko banka tvrdi suprotno mora tu tvrdnju i dokazati (ovakav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 20188 i poslovni broj Rev-3142/19 od 19. ožujka 2019.).
34. Tužitelj je dakle dokazao i status potrošača, a stav je suda da je tuženik sa tužiteljem zaključio potrošački ugovor i da se stoga može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 97/03).
35. Ovo iz razloga, jer prema odredbi čl. 5. st. 1. točka 15. ZZP-a i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
36. Tuženik nije dokazao da tužitelj nema status potrošača. Nasuprot tome uvidom u zaključeni ugovor o kreditu, a i iz iskaza samog tužitelja, nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba, koji je tada bio zaposlen kao radnik u Hrvatskom radio Županja, te nije bio vlasnik obrta, OPG-a ili trgovačkog društva, niti se bavio bilo kakvim samostalnim ili slobodnim zanimanjem, niti je bio vlasnik nekog trgovačkog društva, da je kredit podignut kao namjenski kredit za kupovinu motornog vozila, a iz čl. 2. Ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je isti podignut kao namjenski kredit za kupovinu stambenog objekta. Dakle, iz samih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da namjena kredita nije bila nikakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti ili neke druge namjene. S obzirom na navedeno tužitelj ima status potrošača i kao takvom mu pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača i to neovisno o namjeni kredita.
37. Tužba je upravljena na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu, a pravo na isticanje (utvrđenje) ništetnim, ali i pravnih posljedica ništetnosti odnosno prava koja proizlaze iz ništetnosti, sukladno čl. 328. ZOO-a, ne gase se, stoga nije od utjecaja činjenica što bi Ugovor o kreditu eventualno bio zatvoren odnosno više nije na snazi, (jer je otplaćen u cijelosti ili nije na snazi zbog nekih drugih razloga).
38. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).
39. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103,14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: OT), te su tužitelju priznati troškovi na ime zahtjeva za dostavu dokumentacije (radi pribave potvrde od tuženika o naplati i visini naknade za korištenje kredita) 25 bodova, na ime sastava tužbe, jednog obrazloženog podneska i to podneska od 25. rujna 2025., zastupanja na 2 ročišta (i to od 27. studenog 2025. i 22. siječnja 2026.), svaka radnja po 100 bodova, što ukupno iznosi 425 bodova, te pripadajući PDV u iznosu od 106,25 bodova, a što ukupno iznosi 531,25 bodova, što preračunato u eure imajući u vidu vrijednost odvjetničkog boda iznosi 1.062,50 EUR. Također tužitelju je zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat trošak na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i sudske pristojbe na presudu od 26,55 eura, što ukupno iznosi 1.115,60 eura.
40. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak na ime izbivanja iz pisarnice za svako od održanih dva ročišta u iznosu od 62,50 EUR (svako ročište po 31,25 EUR), te zatraženi iznos od 66,12 EUR na ime troškova prijevoza punomoćnika tužitelja za dva ročišta na relaciji [adresa], ovo stoga što je tužba podnesena Općinskom sudu u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, te je tužitelj mogao izabrati jednog od odvjetnika koji se nalazi na području Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, a ne odvjetnika koji se nalazi na području sjedišta toga suda.
41. Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 eura, na ime zastupanja tužitelja na ročištu za objavu i uručenje presude ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na e- oglasnoj ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. ZPP-a, a u vezi sa čl. 155. st. 2. ZPP-a i odredbom Tbr. 9. toč. 3. OT na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e- oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju Odvjetničke tarife naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć.
42. Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.
U Županji, 27. veljače 2026.
Sudac
Helena Zetić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.
Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
O tom obavijest:
1. Tužitelj po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima
2. Tuženik po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu
