Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1414/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda dr. sc. Ivana Tironija kao predsjednika vijeća, Lucije Lasić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ivane Erceg Ćurić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Zdenka Nakićen Vukićević, odvjetnica iz Šibenika, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P- 1488/2021-15 od 15. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i u pobijanim točkama I. i III. izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1488/2021-15 od 15. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je suđeno:

"I. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB:53056966535) Zagreb, Magazinska cesta 69 da u roku od 15 dana tužiteljici KZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) s osnova preplate zbog promjene tečaja isplati iznos od 1.537,11 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od dana izvršene uplate i to kako slijedi:

- na iznos od 1,65 EUR od dana 31.10.2008. godine

- na iznos od 3,59 EUR od dana 31.12.2008. godine

- na iznos od 4,94 EUR od dana 31.01.2009. godine

- na iznos od 5,62 EUR od dana 28.02.2009. godine

- na iznos od 1,96 EUR od dana 31.03.2009. godine

- na iznos od 2,44 EUR od dana 30.04.2009. godine

- na iznos od 0,31 EUR od dana 31.05.2009. godine

- na iznos od 0,53 EUR od dana 31.08.2009. godine

- na iznos od 0,65 EUR od dana 30.09.2009. godine

- na iznos od 1,85 EUR od dana 30.11.2009. godine

- na iznos od 3,45 EUR od dana 31.12.2009. godine

- na iznos od 5,64 EUR od dana 31.01.2010. godine

- na iznos od 5,40 EUR od dana 28.02.2010. godine

- na iznos od 8,31 EUR od dana 31.03.2010. godine

- na iznos od 8,03 EUR od dana 30.04.2010. godine

- na iznos od 9,25 EUR od dana 31.05.2010. godine

- na iznos od 18,14 EUR od dana 30.06.2010. godine

- na iznos od 16,60 EUR od dana 31.07.2010. godine

- na iznos od 22,32 EUR od dana 31.08.2010. godine

- na iznos od 20,68 EUR od dana 30.09.2010. godine

- na iznos od 17,89 EUR od dana 31.10.2010. godine

- na iznos od 24,60 EUR od dana 30.11.2010. godine

- na iznos od 33,09 EUR od dana 31.12.2010. godine

- na iznos od 27,56 EUR od dana 31.01.2011. godine

- na iznos od 29,88 EUR od dana 28.02.2011. godine

- na iznos od 27,56 EUR od dana 31.03.2011. godine

- na iznos od 28,31 EUR od dana 30.04.2011. godine

- na iznos od 39,71 EUR od dana 31.05.2011. godine

- na iznos od 41,12 EUR od dana 30.06.2011. godine

- na iznos od 51,14 EUR od dana 31.07.2011. godine

- na iznos od 46,64 EUR od dana 31.08.2011. godine

- na iznos od 41,67 EUR od dana 30.09.2011. godine

- na iznos od 42,37 EUR od dana 31.10.2011. godine

- na iznos od 42,18 EUR od dana 30.11.2011. godine

- na iznos od 44,92 EUR od dana 31.12.2011. godine

- na iznos od 47,37 EUR od dana 31.01.2012. godine

- na iznos od 47,90 EUR od dana 29.02.2012. godine

- na iznos od 46,57 EUR od dana 31.03.2012. godine

- na iznos od 47,85 EUR od dana 30.04.2012. godine

- na iznos od 48,79 EUR od dana 31.05.2012. godine

- na iznos od 47,83 EUR od dana 30.06.2012. godine

- na iznos od 48,37 EUR od dana 31.07.2012. godine

- na iznos od 47,71 EUR od dana 31.08.2012. godine

- na iznos od 46,00 EUR od dana 30.09.2012. godine

- na iznos od 48,31 EUR od dana 31.10.2012. godine

- na iznos od 49,55 EUR od dana 30.11.2012. godine

- na iznos od 49,10 EUR od dana 31.12.2012. godine

- na iznos od 45,40 EUR od dana 31.01.2013. godine

- na iznos od 49,00 EUR od dana 28.02.2013. godine

- na iznos od 49,54 EUR od dana 31.03.2013. godine

- na iznos do 48,48 EUR od dana 30.04.2013. godine

- na iznos od 44,62 EUR od dana 31.05.2013. godine

- na iznos od 44,75 EUR od dana 30.06.2013. godine

pa do isplate i to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka i to za period od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 01.07.2011. pa do 24.09.2015. godine po stopi od 12%, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Utvrđuje se da je povučena tužba u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 486,66 eura, koji predstavlja razliku u kamatnoj stopi koja je bila prvotno ugovorena prilikom sklapanja Ugovora o krediti u odnosu na kamatnu stopu koja je egzistirala za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu.

III. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB:53056966535) Zagreb, Magazinska cesta 69 da u roku od 15 dana tužiteljici KZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 1.227,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tuženik, pobijajući istu, kako proizlazi iz sadržaja žalbe, u točkama I. i III. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nakon što je pobijana odluka ispitana u granicama ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP, na koju izrijekom upućuje tuženik, jer pobijana presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovani žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Predmet spora, u ovoj fazi postupka, je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike između anuiteta po početnom tečaju CHF i anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta uslijed ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 30. svibnja 2006. u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF.

8. Nije sporno da je ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor, korisniku kredita, ovdje tužiteljici, stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 14.038,39 švicarskih franaka (CHF), radi kupnje motornog vozila, na rok otplate kredita od sedam godina.

9. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i je li tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa anuiteta koje je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.

10. Utvrđenja prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, kao i u pogledu obveze tuženika na isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi kao zakonita i pravilna prihvaća i ovaj sud.

11. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine broj 96/03 - u nastavku ZZP/03).

12 Nije sporno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, dok iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovorne odredbe koja se odnosila na valutnu klauzulu, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti je utvrdila na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Tuženik je do okončanja postupka izrijekom naveo kako ne osporava visinu potraživanja tužiteljice pa prema tome nije sporno kako razlika između tečaja za valutu CHF prema tečaju na dan isplate kredita u utuženom razdoblju iznosi ukupno 1.537,11 eura.

13. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 - u nastavku ZZP/14) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22 - u nastavku ZZP/22), te članka 502.c ZPP.

14. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF), u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive, jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15. Odredbom članka 126. ZZP/22, koji je bio važeći u vrijeme pokretanja ovog postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ZZP/22 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ZZP/22 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/22 i ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

16. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača vezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19 - u nastavku ZPP/19), na temelju članka 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužiteljicu, čiji iskaz je pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku. Sve da je tužiteljica, kako tvrdi tuženik, mogla birati valutu uz koju će biti vezana, ta činjenica, sama za sebe ne dovodi do suprotnog zaključka u pogledu izostanka informiranog pristanka tužiteljice.

17. Kako je sporna odredba konkretnog ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe ugovora.

18. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, a tuženik u žalbi tu ocjenu ne osporava.

19. Tužiteljici stoga pripada pravo na povrat pretplate po osnovi povećanje tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO) u vezi s člankom 1111. stavkom 1. ZOO, u pogledu čega utuženi iznos nije sporan u ovoj fazi postupka.

20. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

21. Odluka da tuženik naknadi tužiteljici sav parnični trošak potreban za vođenje parnice utemeljena je na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP, a obračun troška koji je priznat tužiteljici tuženik žalbom nije osporio.

22. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, pozivom na odredbu članka 368. ZPP, pa je odlučeno kao u izreci.

Split, 27. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Ivan Tironi