Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-959/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Rijeka, Rijeka, Krešimirova 42, OIB: 40237608715, radi isplate, nakon glavne javne rasprave, zaključene 9. veljače 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Domagoja Kovača, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnice tuženika ŽČ, dipl. iur., zaposlene kod tuženika, objavljene 27. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Kliničkom bolničkom centru Rijeka, Rijeka, Krešimirova 42, OIB: 40237608715, da tužitelju SČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 1.338,66 eura bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 59,93 eura od 16.02.2021. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 76,95 eura od 16.03.2021. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 75,71 eura od 16.04.2021. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 59,16 eura od 16.05.2021. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 78,72 eura od 16.06.2021. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 74,36 eura od 16.07.2021. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 39,98 eura od 16.08.2021. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 75,16 eura od 16.09.2021. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 58,22 eura od 16.10.2021. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 76,13 eura od 16.11.2021. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 76,28 eura od 16.12.2021. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 53,76 eura od 16.01.2022. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 84,12 eura od 16.02.2022. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 43,27 eura od 16.03.2022. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 76,79 eura od 16.04.2022. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 31,97 eura od 16.05.2022. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 17,80 eura od 16.01.2023. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 62,75 eura od 16.02.2023. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 64,55 eura od 16.03.2023. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 56,32 eura od 16.04.2023. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 82,24 eura od 16.05.2023. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 14,51 eura od 16.06.2023. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.875,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana

r i j e š i o  j e

Tužba se smatra povučenom za iznos od 986,13 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlenik tuženika, na radnom mjestu vozač- dostavljač te da obavlja poslove vozača u medicini. U razdoblju od 1. siječnja 2021. do 28. lipnja 2023., sukladno rasporedu poslodavaca, tužitelj da je obavljao poslove u ustrojstvenim jedinicama / djelatnostima koje pružaju skrb oboljelima od bolesti COVID-19. Točkom I. Odluke o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 („Narodne novine“, broj 136/20) određeno je da se radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19, utvrđuje posebna nagrada (stavak 1.). Posebna nagrada iz stavka 1. te točke utvrđuje se u iznosu od 10% od osnovne plaće radnika, a isplaćuje se uz plaću radnika (stavak 2.). Tuženik da tužitelju nije isplaćivao navedenu posebnu nagradu za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 28. lipnja 2023., te kao dokaz o navedenom predlaže izvesti dokaz knjigovodstveno - financijskim vještačenjem. Slijedom navedenog, predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan, paušalan i temeljen isključivo na tužiteljevom pogrešnom tumačenju i primjeni propisa. Nadalje navodi da je dana 7. prosinca 2020. Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 („Narodne novine“, broj 136/2020). Navedenom Odlukom radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19, utvrđuje se posebna nagrada u iznosu od 10 % od osnovne plaće radnika, a isplaćuje uz plaću radnika. Tužitelj da pogrešno smatra da mu tuženik nije isplaćivao navedenu posebnu nagradu u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 28. lipnja 2023. Točkom I. Odluke o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 („Narodne novine“, broj 136/2020) određeno je da se ista isplaćuje radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19. Iz same formulacije Odluke vidljivo je da se ista ne odnosi na sve radnike u sustavu zdravstva, a isto potvrđuje i točka II. navedene Odluke kojom se jasno određuje da se posebna nagrada iz točke I. ove Odluke isplaćuju radniku za vrijeme koje je sukladno rasporedu poslodavca/ravnatelja doma zdravlja proveo na obavljanju poslova u ustrojstvenim jedinicama/djelatnostima koje pružaju skrb oboljelima od bolesti COVID-19. Činjenica da je tužitelj djelatnik u zdravstvenoj ustanovi ne znači ujedno i da ostvaruje pravo na posebnu nagradu budući da ista pripada isključivo radnicima koji su odlukom poslodavca raspoređeni na poslove i radna mjesta na kojima pružaju zdravstvenu skrb pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19. Slijedom navedenog, a obzirom da je na isto ovlašten točkom II. navedene Odluke Vlade Republike Hrvatske, tuženik je kao poslodavac, dana 22. prosinca 2020. donio Odluku kojom se utvrđuju poslovi i radna mjesta na koja se primjenjuje Odluka o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19, Klasa: 500-01/20-01/390, Ur. broj: 2170-29/01-20-2. Odlukom je određeno da su unutar tuženika definirane posebne COVID jedinice i organizacijske jedinice u koje se preraspoređuju zdravstveni i nezdravstveni radnici KBC-a Rijeka za obavljanje poslova vezanih za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelim od bolesti COVID-19. Zdravstveni i nezdravstveni radnici prilikom rasporeda dobivaju odluku ravnatelja tuženika o rasporedu s pripadajućim rješenjem o plaći te naznačenom duljinom trajanja rasporeda. Dakle, činjenica da je bilo kojem radniku nagrada isplaćena za vrijeme trajanja rasporeda u COVID jedinici, ne znači da mu nagrada pripada i kada taj isti raspored prestane ili se radniku dodijele drugi poslovi. Također, činjenica da je u Odluci naveden nečiji naziv radnog mjesta ne znači da svi djelatnici na tom radnom mjestu automatski dobivaju posebnu nagradu bez da su zaista raspoređeni na poslove na kojima su uključeni u zdravstvenu skrb oboljelih od bolesti COVID-19. Dakle, Odluka se primjenjuje isključivo na radnike koji ispunjavaju uvjete iz Odluke Vlade RH i poslodavca! Navedenom Odlukom tuženika utvrđeno je i da njena primjena traje dok postoji potreba za radom zdravstvenih i nezdravstvenih radnika u COVID jedinicama KBC–a Rijeka, a sukladno potrebama i povećanjem broja hospitaliziranih pacijenata oboljelim od bolesti COVID-19 povećavat će se broj COVID jedinica i broj raspoređenih radnika. Slijedom navedenog, predmetnom Odlukom Vlade Republike Hrvatske, tuženiku da je ostavljeno na dispoziciji da svojim internim odlukama određuje na koje će se radnike prim ijeniti Odluka o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19. Kod tuženika da je zaposleno preko 3300 radnika. Tužitelj navodima iz tužbe insinuira da bi svakom pojedinom radniku pripadala nagrada za skrb o oboljelima od bolesti COVID-19 što je pogrešno, nelogično i prije svega u suprotnosti sa namjerom Vlade RH koja je svojom Odlukom jasno ovlastila tuženika na određivanje kojim radnicima ista ima pripasti budući da tuženik određuje opseg poslova i raspored rada svakog pojedinog radnika. Tužitelj sada neosnovano potražuje navedenu nagradu za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 28. lipnja 2023. Sam apsurd tužiteljevog zahtjeva ogleda se i u notornoj činjenici da je dana 13. svibnja 2023. na snagu stupila Odluka Vlade Republike Hrvatske, Klasa: 022-03/23- 04/202, Ur.broj: 50301-04/25-23-2 od 11. svibnja 2023., kojom se proglašava prestanak epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 na području čitave Republike Hrvatske i čijim stupanjem na snagu prestaje važiti Odluka o proglašenju epidemije bolesti COVID - 19 uzrokovana virusom SARS-CoV-2, Klasa: 011-02/20-01/143, Urbroj: 534-02-01- 2/6-20-01, od 11. ožujka 2020. S tim u vezi, tuženik je dana 25. svibnja 2023. donio Odluku o prestanku važenja odluka usvojenih za vrijeme trajanja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, Klasa: 500-01/23- 01/124, Ur.broj:

2170-29/01-23/01 kojom se, između ostalog, izvan snage stavlja Odluka kojom se utvrđuju poslovi i radna mjesta u KBC-u Rijeka na koja se primjenjuje Odluka o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19, Klasa: 500- 01/20-01/390, Ur.broj: 2170-29/01-20-2 od 22. prosinca 2020. Tuženik ukazuje da je, sukladno čl. 135. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23) u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor. Tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz svojih (neutemeljenih) tvrdnji, štoviše, uz tužbu nije dostavio ni priloge koje u istoj navodi. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva iz razloga što tužitelj samo paušalno navodi visinu istog, slijedom čega da osporava i tijek zateznih kamata. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj je, nakon obračuna dostavljenog od tuženika, tužbeni zahtjev konačno uredio podneskom od 4. veljače 2026. (stranica 89-90 spisa), na način naveden u izreci presude.

4. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaz uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prileži spisu, te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka FČ (stranica 95-97 spisa), te tužitelja kao stranke (stranica 93-95 spisa).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. - ispr., 57/11., 25/13., 89/14. - odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 28. lipnja 2023., u ukupnom iznosu od 1.338,66 eura bruto, s pripadajućim zateznim kamatama, sve temeljem Odluke o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 od 7. prosinca 2020.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlen kod tuženika, na radnom mjestu vozača – dostavljača. Nadalje, nesporna je i činjenica da je tuženik tužitelju u utuženom razdoblju isplaćivao plaću bez uvećanja po osnovi posebne nagrade temeljem Odluke o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 od 7. prosinca 2020. U konačnici, nesporna je i visina tužbenog zahtjeva.

8. Među strankama je sporno tumačenje Odluke o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 od 7. prosinca 2020., odnosno ima li tužitelj pravo na isplatu posebne nagrade, te ukoliko ima, pripada li mu to pravo na sve sate koje je odradio u utuženom razdoblju ili samo na one sate koje je tuženik tužitelju evidentirao da je radio sa COVID-19 oboljelim pacijentima.

9. Imajući na umu da je tuženik tijekom postupka osporavao pravnu osnovu potraživanja tužitelja to je sud uvidom u spisu priležeću dokumentaciju utvrdio:

- da je epidemija bolesti COVID-19 uzrokovana virusom SARS-CoV-2 proglašena 11. ožujka 2020. odlukom Ministarstva zdravstva, dok je prestanak epidemije proglašen Odlukom predsjednika Vlade Republike Hrvatske, koja odluka je obavljena u „Narodnim novinama“ broj 51/23. dana 12. svibnja 2023.,

- da je Vlada Republike Hrvatske 7. prosinca 2020. donijela Odluku o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19, koja odluka je objavljena u „Narodnim novinama“ broj 136/20. od 9. prosinca 2020., s time da je stupila na snagu prvog dana od dana objave, odnosno 10. prosinca 2020. (stranica 45-46 spisa), koja odluka je stavljena izvan snage Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 22. kolovoza 2024., koja odluka je objavljena u „Narodnim novinama“ broj 99/24. i stupila na snagu 23. kolovoza 2024.,

- da je u „Narodnim novinama“ broj 35/20. od 23. ožujka 2020. objavljena Odluka Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske o uvođenju nužne mjere posebne organizacije hitne medicinske službe i sanitetskog prijevoza za vrijeme proglašene epidemije bolesti COVID-19 kojom je Hrvatski zavod za hitnu medicinu bio ovlašten naložiti radnicima zavoda za hitnu medicinu i timovima sanitetskog prijevoza obavljanje rada bez obzira na njihovo mjesto rada (stranica 44 spisa),

- da je ministar zdravstva 13. siječnja 2021. proslijedio domovima zdravlja dopis u kojemu je u skladu s Odlukom kojom je uvedena nužna mjera posebne organizacije hitne medicinske službe i sanitetskog prijevoza za vrijeme dok traje proglašena epidemija bolesti COVID-19 dao uputu da se omogući u skladu s obvezama iz iste Odluke da radnici u timovima sanitetskog prijevoza ostvare pravo na posebnu nagradu od 10% od osnovne plaće za sve odrađene sate u mjesecu s obzirom da su u okviru cjelokupnog radnog vremena angažirani na poslovima vezanima uz pružanje zdravstvene skrbi oboljelima od bolesti COVID-19 (stranica 43 spisa),

- da iz Obračunskih lista plaće koje je tužitelj dostavio kao dokaz (stranica 48-51 spisa), proizlazi da su Zavodi za hitnu medicinu Vukovarsko-srijemske županije i Splitsko-dalmatinske županije obračunavali i isplaćivali posebnu nagradu u utuženom razdoblju svojim zaposlenicima (vozač tima Službe hitne medicine i medicinska sestra – tehničar) za sve odrađene sate.

9.1. Utvrđenja iz navedene dokumentacije sud u cijelosti smatra vjerodostojnima obzirom da proizlaze iz odluka nadležnih državnih tijela, koja su iste donosili u skladu sa svojim ovlastima, uz napomenu da je većina dokumentacije objavljena u „Narodnim novinama“, kao službenom glasilu Republike Hrvatske, slijedom čega je javno dostupna.

10. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke (stranica 93-95 spisa) proizlazi da kod tuženika radi preko 15 godina, s time da je prije naziv njegovog radnog mjesta bio vozač-dostavljač, a isto da je sada vozač sanitetskog prijevoza. Ovom tužbom da traži isplatu tzv. COVID dodatka koji im je bio isplaćen jedan mjesec čim je krenula pandemija, a nakon toga više ne, s time da se ne sjeća se je li mu taj COVID dodatak bio isplaćen u iznosu od 10 posto od osnovne plaće. Nadalje je naveo da je kao vozač bio u kontaktu s COVID-19 bolesnicima, i to prilikom ukrcaja takvih pacijenata u sanitetsko vozilo, kao i prilikom same vožnje jer ni jedno sanitetsko vozilo nema hermetički odijeljenu kabinu u kojoj se nalazi vozač od prostora gdje se voze pacijenti. Nadalje, s takvim pacijentima da je bio u kontaktu i prilikom dezinfekcije vozila jer da su sami obavljali dezinfekciju vozila nakon prijevoza pacijenata, u koju svrhu da su dobili nekakav uređaj u koji da su lijevali nekakvu tekućinu, koji uređaj bi ukopčali u struju, a on bi tu tekućinu raspršio po prostoru kabine i mjesta gdje se preuzimao pacijent unutar kombija, nakon čega bi zatvorili vrata kombija, uređaj bi radio cca 15 minuta, a nakon toga bi se čekalo sat do dva da to odradi svoje kako bi mogli dalje koristiti vozilo za pacijente koji nisu oboljeli od bolesti COVID-19. Nadalje je naveo da je išao na COVID odjele po pacijente koje je trebao prevoziti, da nije imao evidenciju o svakom kontaktu s pacijentom koji je obolio o bolesti COVID-19, s time da su ponekad imali, a ponekad ne zaštitnu opremu, pod kojom podrazumijeva zaštitnu masku, naočale i vizir, te zaštitnu tutu koju smo oblačili kad smo znali da je pacijent pozitivan na COVID-19, s time da nismo uvijek znali da prevozimo COVID- 19 pozitivnog pacijenta. Zato jer ni sami nisu znali je li pacijent pozitivan ili ne i to u slučaju kad pacijent dođe na hitnu, a ja ga prevozim na neki odjeli ili iz hitne na Sušaku, na hitnu u Rijeku, a zaštitnu opremu da su nosili po nalogu šefa EČ, a voditelj da im je bio PČ, koji je sada pokojni. Također je naveo da nismo imali pristup informacijama o zdravstvenom stanju svakog pacijenta kojeg smo prevozili, a nadređeni da ih nije obavještavao koje pacijente prevoze i tko je od njih COVID-19 pozitivan. Tužitelj je naveo da je bilo slučajeva da je prevozio pacijente za koje se kasnije ispostavilo da su COVID-19 pozitivni, a nakon što je na početku pandemije dobio COVID dodatak da je i dalje nastavio obavljati iste poslove. Što se tiče drugih kolega u drugim ustanovama koje obavljaju iste poslove tužitelj je naveo da ima saznanja da su primali COVID dodatak, a radi se o kolegama iz Doma zdravlja koji su sad pod hitnom. Ovdje napominje da vozači tuženika sve pacijente tuženika koji su nepokretni i pokretni, a koji su zaprimljeni u bolnicu , prevoze njihovim vozilima jer ih nema tko drugi prevoziti. Na upit uz koje obrazloženje im je ukinut COVID dodatak tužitelj je naveo da ne zna, dio ljudi u COVID centrima su taj dodatak dobivali, a oni da su dolazili u kontakt s takvim pacijentima i on da je prevezao više od 100 pacijenata koji su bili COVID pozitivni. Tužitelj je naveo da je bilo kolega koje su radile ovaj posao i oboljele od COVID-19 bolesti, s time da se nije zdravstveno skrbio o COVID-19 pozitivnim pacijentima u smislu da bi im davao injekcije, oživljavao ih i sl. za vrijeme kada sam ih je prevozio.

11. Suglasno navedenom iskazivao je i svjedok FČ (stranica 95-97 spisa) koji je naveo da je kod tuženika radio od 2020. do 2025. na radnom mjestu vozača, s time da se to radno mjesto prvotno nazivalo vozač-dostavljač, pa vozač u zdravstvu, a na kraju vozač saniteta. Tužitelja poznaje jer su bili radne kolege. Vezano za COVID dodatak svjedok je naveo da im je isplaćen za jedan mjesec i to na početku kada se počelo govoriti o tom dodatku, no poslije da im nije bio isplaćivan. On da se taman zaposlio mjesec dana prije nego što je počela korona. Tada da je bio opći kaos. Vozači da su na početku imali radnu odjeću, dok su drugi imali zaštitne maske i odjela, uz napomenu da se na početku nije ništa ni znalo o toj bolesti. Oni da su dobili upute kako se moraju ponašati, no par puta da je imao konflikte s doktorima i sestrama jer su oni tražili da postupa ju na drugačiji način od uputa koje su dobili. Jedna od uputa je bila da ne ulaze u prostore gdje su zaraženi pacijenti ili pacijenti kod kojih se sumnja na COVID-19, dok su doktori i sestre tražili da ulaze u te prostore, jer su ti pacijenti bili kritično, nije bilo ljudi i cijeli sustav transporta nije se uspio organizirati sukladno uputama koje su im bile dane da vozači nemaju doticaj s COVID pacijentima. Takve situacije da su se rješavale u hodu pa su tako dobili donacije od S, s time da su njihova zaštitna odjela bila toliko malena da je svjedok u njih mogao stati, a visok je 175 cm. Ta donacija da je stigla par mjeseci nakon početka korone. Svjedok je potvrdio navod tužitelja da nekad za pacijente koje su prevozili nisu ni znali da su COVID-19 pozitivni, već bi naknadno saznali da je pacijent bio pozitivan. Nadalje je naveo da je uputa bila da oni dođu s vozilom, a da će portantini, sestre i doktori pacijenta ukrcati u vozilo, no kako oni nisu znali rukovati sa strecherom na ležajevima, s kisikom u kombiju, slijedom čega da su vozači ukrcavali pacijente. Kako je nekad falilo ljudi, to da su morali po pacijente ići na odjele. Jako kritične pacijente da su vozili na COVID-19 odjele kada su se ti odjeli kasnije osnovali, pa su tako na lokalitetu Sušak bila dva odjela, dok je na lokalitetu Rijeka cijela zgrada bili COVID centar. Također je naveo da nikakvog službenog upozorenja nisu imali kad bi vozili COVID-19 pozitivne pacijente, da su njegovi zadaci uključivali ulazak u prostorije s COVID-19 pacijentima, da nitko nije utvrđivao tko je stvarno dolazio u doticaj s COVID-19 pacijentima, bez obzira na raspored poslova. Što se tiče zaštitne opreme za COVID-19 oboljele pacijente, svjedok je naveo da su na početku imali maske, a kasnije da su dobili zaštitna odjela i vizire te da su znali stavljati i pregače. Na upit po čijem nalogu su stavljali zaštitnu opremu svjedok je naveo da su dobili upute od skupine za COVID koja da je bila oformljena od strane tuženika, da si imali i predavanja, a kako su radili u smjenama, neke kolege, uključujući i njega, na ta predavanja nisu mogli ići, slijedom čega su dobili pisane upute za postupanje s COVID pacijentima, upute za postupanje pri oblačenju zaštitne opreme, te upute za dezinfekciju vozila. U tim uputama stajalo je kako propisno obući i skinuti zaštitnu opremu, a kako su bili u doticaju s COVID-19 pozitivnim pacijentima i kako se dezinficirati, te kako dezinficirati sanitetsko vozilo. Na početku je Dezinsekcija dezinficirala ta vozila, a kasnije da su dobili aparate i tekućinu za dezinficiranje tih vozila. Naime kad bi završili prijevoz COVID-19 pacijenta, došli bi u centar s vozilom gdje bi parkirali vozilo i otvorili vrata da se isto prozrači, nakon čega bi u vozilo stavili taj aparat koji bi radio 15 -20 minuta, nakon čega bi vozilo morali prozračiti pa bi išli dalje po druge pacijente za koje nisu znali jesu li COVID-19 pozitivni ili ne, uz napomenu da su vozili i pacijente koji nisu bili COVID-19 pozitivni. Na upit je li postojala kakva fizička barijera između kabine u kojoj se nalazi vozač i prostora u kojem su bili pacijenti u tom vozilu, svjedok je naveo da je između bilo šiber staklo zbog komunikacije vozača s doktorom i sestrom jer ako treba reanimirati pacijenta da vozač požuri s vožnjom ili stane sa strane kako bi oni obavili svoj posao. Na kraju je potvrdio i navod tužitelja da nakon što su prestali dobivati COVID-19 dodatak, da su i dalje obavljali isti posao, da je nekim kolegama koji su oboljeli od COVID-19 to bilo priznato ozljedom na radu, da su druge kolege koje su radile isti posao u drugim KBC-ovima primale COVID-19 dodatak, misleći na kolege iz KBC-a Zagreb, uz napomenu da je unutar vozila otvarao i zatvarao bocu s kisikom, dok je doziranje kisika određivao sam liječnik.

12. Člankom 8. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23. - dalje u tekstu: ZR) propisano je da su se u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati odredbi Zakona o radu i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

13. Osnovno načelo u radnom pravu je načelo pogodnosti, in favorem laboratoris ili u korist radnika, a koje proizlazi prije svega iz članka 9. stavak 3. ZR-a kojim je propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ZR-om ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

14. Iz točke II. Odluke o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19 („Narodne novine“, broj 136/20. - dalje u tekstu: Odluka o posebnoj nagradi) proizlazi da se ista isplaćuje radniku za vrijeme koje je sukladno rasporedu poslodavca/ravnatelja doma zdravlja proveo na obavljanju poslova u ustrojstvenim jedinicama/djelatnostima koje pružaju skrb oboljelima od bolesti COVID-19, a iz točke I. stavka 2. iste Odluke proizlazi da se posebna nagrada utvrđuje u iznosu od 10% od osnovne plaće radnika te se isplaćuje uz plaću, s tim da se sredstva za provedbu osiguravaju prema točki IV. u financijskom planu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a za provedbu same odluke prema točki VI. zadužen je ministar zdravstva.

15. Člankom 90. ZR-a propisano je da plaća, u smislu ovog Zakona, je primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu. Poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću iz stavka 1. ovoga članka, koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu (stavak 2.). Plaća iz stavka 1. ovoga članka može se sastojati od: osnovne odnosno ugovorene plaće, dodataka te ostalih primitaka (stavak 3.). Dodaci iz stavka 3. točke 2. ovoga članka, u smislu ovoga Zakona, su novčani primici radnika koje radnik ostvaruje na temelju posebnog propisa, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili ugovora o radu razmjerno odrađenim radnim satima pod određenim uvjetima (otežani uvjeti rada, prekovremeni rad, noćni rad, rad nedjeljom, rad blagdanom i sl.) i koje ostvaruje neovisno o efektivnom radu (uvećanje za navršene godine radnoga staža i sl.), odnosno koje u skladu s propisanim, utvrđenim ili ugovorenim kriterijima i visini ostvaruje ovisno o ostvarenim rezultatima poslovanja i radnoj uspješnosti (stimulacija i sl.). Nadalje, stavkom 5. ovoga članka propisano je da je poslodavac dužan dodatke iz stavka 3. točke 2. ovoga članka obračunati u iznosu i na način koji je utvrđen posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, pri čemu povećanje plaće iz članka 94. stavka 1. ovoga Zakona ne smije obračunati na iznos manji od iznosa minimalne plaće u skladu s posebnim propisima. Ostali primici radnika iz stavka 3. točke 3. ovoga članka, u smislu ovoga Zakona, su primici radnika koje poslodavac radniku isplaćuje u novcu ili naravi na temelju kolektivnog ugovora, pravilnika o radu, akta poslodavca ili ugovora o radu (stavak 6.).

16. Dakle, Vlada Republike Hrvatske donijela je Odluku o posebnoj nagradi radnicima u sustavu zdravstva, koji obavljaju poslove vezane za pružanje zdravstvene skrbi pacijentima oboljelima od bolesti COVID-19. Iz točke II. Odluke o posebnoj nagradi jasno proizlazi da se ista isplaćuje radniku za vrijeme koje je sukladno rasporedu poslodavca/ravnatelja doma zdravlja proveo na obavljanju poslova u ustrojstvenim jedinicama koje pružaju skrb oboljelima od bolesti COVID-19.

17. Iz provedenih dokaza nesporno je utvrđeno da je tužitelj kao vozač sanitetskog prijevoza bio itekako izložen riziku oboljenja od COVID-19, da je nesebično i savjesno preuzimao i prevozio pacijente na odjele, iz hitne na Sušaku na hitnu u Rijeku, bez pristupa informacijama o zdravstvenom stanju pacijenta kojeg prevozi, a bilo je i slučajeva da je prevozio pacijente za koje se kasnije ispostavilo da su COVID pozitivni, a da pri tome tuženik kao poslodavac nije vodio evidenciju, odnosno nije postojao niti formular temeljem kojeg bi tužitelj mogao obavijestiti tuženika o tome, a često nije niti znao da radi s takvim pacijentima.

18. Sukladno navedenom, a temeljem provedenih dokaza, sud smatra da su različiti poslodavci (medicinske ustanove) različito tumačile kome i za koje razdoblje pripada pravo na nagradu sukladno navedenoj odluci (navedeno proizlazi iz spisu priležećih platnih lista) upravo iz razloga što Ministarstvo zdravstva nije dalo pravovremene, jasne i točno određene upute.

19. Imajući na umu cilj i svrhu zbog koje je Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o posebnoj nagradi , kao i vremenski okvir i globalna zbivanja vezana za epidemiju bolesti COVID-19 (proglašenje epidemije bolesti COVID-19, niz mjera i ograničenja u cilju sprečavanja širenja te bolesti, kao i mjere mobilizacije, organizacije i rasporeda radnog vremena, promjene mjesta rada i uvjeta rada zdravstvenih ustanova i njihovih radnika), slijedom čega je upravo izloženost zaposlenika u zdravstvu iznimnim uvjetima rada tijekom te epidemije zahtijevala dodatno vrednovanje njihova rada i skrbi o pacijentima oboljelima od COVID-19 bolesti, pa je u cilju da se takav rad posebno nagradi i donesena predmetna Odluka o posebnoj nagradi.

20. Kako iz točke II. Odluke o posebnoj nagradi proizlazi da se isplaćuje radniku za vrijeme koje je sukladno rasporedu poslodavca/ravnatelja doma zdravlja proveo na obavljanju poslova u ustrojstvenim jedinicama koje pružaju skrb oboljelima od bolesti COVID-19, ističe se da je tijekom postupka utvrđeno da tuženik, a vjerojatno niti većina drugih poslodavaca u zdravstvu, nisu uspostavili cjeloviti sustav evidentiranja rada svojih zaposlenika s oboljelima od COVID-19 pa zbog toga nisu niti mogli isplaćivati posebnu nagradu sukladno citiranoj odredbi. Da je tome tako proizlazi iz samog iskaza tužitelja koji je izjavio da mu je jedan mjesec čim je krenula pandemija bio isplaćen taj dodatak, a nakon toga više ne, uz napomenu da je tuženik tijekom postupka u spis nije priložio dokaz da je sukladno članku 5. ZR-a vodio evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja sadržava podatke o radnicima i podatke o radnom vremenu, slijedom čega nije dokazao da tužitelj za sve odrađene sate nije stekao pravo na isplatu predmetnog dodatka sukladno Odluci o posebnoj nagradi. U tom kontekstu se ističe da sud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika radi izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka ĐČ, rukovoditeljice Odjela za kadrovske poslove kod tuženika, a na okolnost rasporeda rada djelatnika obzirom da se isto utvrđuje materijalnom dokumentacijom, a ne iskazom svjedoka.

21. Imajući na umu naprijed navedeno, te uvažavajući cilj i svrhu propisane posebne nagrade te polazeći od načela „in favorem laboratoris“, zaključak je ovoga suda da je pravičnu ravnotežu između cilja i svrhe propisane nagrade i opisanog neujednačenog postupanja tuženika i ostalih zdravstvenih ustanova moguće postići jedino obvezivanjem tuženika da posebnu nagradu isplati tužitelju za cijelo utuženo razdoblje za sve odrađene sate, napose kraj činjenice da je radno mjesto tužitelja sadržano u točki V. Odluke tuženika kojom se utvrđuju poslovi i radna mjesta na koja se primjenjuje Odluka o posebnoj nagradi od 22. prosinca 2020. (stranica 13-15), slijedom čega nije od značaja navod tuženika da je isti određen kao primarni respiratorno-intenzivistički centar za liječenje pacijenata oboljelih od bolesti COVID- 19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 (odluka od 19. ožujka 2020. prileži na stranici 74 spisa).

22. Budući da je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev sukladno izračunu dostavljenom od strane tuženika, sama visina tužbenog zahtjeva među strankama nije sporna, slijedom čega sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti s pripadajućom zateznom kamatom počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate pozivom na odredbu članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZOO), u vezi s odredbom članka 92. stavak 3. ZR-a, slijedom čega je valjalo presuditi kao u točki I. izreke.

23. Sud je prihvatio iskaz svjedoka FČ kao istinit i vjerodostojan obzirom da je iskazivao o neposrednim saznanjima, uz napomenu da je njegov iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu.

24. Odluka o troškovima donijeta je pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a. Trošak je odmjeren u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Dosuđeni trošak sastoji se od troška sastava tužbe (200,00 eura; Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podnesaka od 17. srpnja, 15. rujna i 4. veljače 2025. (200,00 eura x 3; Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištima 16. rujna i 11. studenoga 2025., te 9. veljače 2026. (200,00 eura x 3; Tbr. 9. t. 1. Tarife), kao i zastupanja na ročištu za objavu (100,00 eura; Tbr. 9. t. 3. Tarife), što ukupno iznosi 1.500,00 eura, što uvećano za trošak PDV-a od 25% (375,00) 1.875,00 eura. Na dosuđeni trošak tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

25. Kako je tužitelj do zaključenja glavne rasprave podneskom od 4. veljače 2026. (stranica 89-90 spisa) povukao tužbu za iznos od 986,13 eura s pripadajućim kamatama, temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a riješeno je kao u izreci.

U Rijeci 27. veljače 2026.

Sudac:

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od 15 dana od dana primitka odluke. Žalba se podnosi pismeno nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda.