Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-657/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja UBS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ranku Zatezalu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja sa punomoćnikom, te zamjenika punomoćnika tuženice Mateja Šokčevića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Ostović & Rakušić iz Osjeka, uz javnu objavu dana 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu br. 5140030242- 60010450007/2005 sklopljenog dana 05.09.2005. godine između tužitelja UB iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6. OIB:14036333877 (pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek) kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6. OIB: 14036333877, da tužitelju UB iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime više plaćene kamate iznos od 1.438,40 eura (tisuću- četristotridesetosameuračetrdesetcenti) i na ime više plaćene tečajne razlike, umanjeno za priznati iznos preplate i obračunatu zakonsku zateznu kamatu, iznos od 7.395,63 eura (sedamtisućatristodevedesetpeteurašezdesettricenta) koji se novčani iznosi zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak imaju vratiti tužitelju sa zateznom kamatom počam od 1.10.2015. do 31.12.2022. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju UB iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.675,36 eura (dvijetisućešestosedamdesetpeteuratridesetšestcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dana 27. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 19.02.2019. podnio tužbu protiv tuženice kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d. Osijek, kojom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3. i 4. koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te te isplatu po tom osnovu na ime stečenog bez osnove iznosa od 35.512,47 kn / 4.713,31 eura sa zateznim kamatama. Tužbu obrazlaže navodeći da je kao korisnik kredita sa pravnom prednicom tužene Slavonskom bankom d.d. Osijek kao kreditorom, dana 5.09.2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030242- 60010450007/2005 kojim mu kreditor stavlja na raspolaganje iznos od 71.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, te je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u roku od 13 godina u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, kao i plaćati redovnu kamatu u visini od 5,25%, a da će se kamata obračunavati u CHF mjesečno i usklađivati sukladno odluci Banke. Navodi da su se o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Navodi da je dana 18.02.2016. sklopio sa tuženom Aneks ugovora o kreditu kojim se vrši konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da mu je tužena pri realizaciji kredita isplatila 340.090,14 kn što prema srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek na dan realizacije iznosi 71.000,00 CHF, te je mjesečni obrok iznosio 3.018,00 kn, dok je tijekom ugovornog razdoblja na temelju jednostranih odluka tužena mijenjala ugovorenu kamatnu stopu i na temelju ništetne odredbe obračunavala mjesečni anuitet u valuti CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke i naplaćivala mjesečne anuitete u višem iznosu. Tužena mu je prilikom sklapanja Aneksa ugovoru u konverziji kredita priznala iznos od 25.771,59 kn s osnova preplate do tada plaćenog kredita, pa mu je prilikom konverzije ostao uskraćen određen iznos koji je tužena naplatila više povećavajući mjesečne anuitete na temelju ništavih odredbi ugovora o kreditu. Zadržava pravo po provedenom financijsko- knjigovodstvenom vještačenju konačno specificirati tužbeni zahtjev. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., odredbu čl. 323. ZOO-a, te čl. 49.-50. i čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 41/14., 110/15.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača.

1.1. Nakon provedene dopune financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj vrši preinaku tužbe sukladno nalazu vještaka, na način da kondemnatorni zahtjev glasi kao pod II. izreke.

2. U odgovoru na tužbu od dana 18. ožujka 2019. i tijekom postupka, tužena ne spori da je tužitelj s njenim pravnim prednikom sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama dana 9.09.2005., kao i Aneks uz ugovor o kreditu dana 18.02.2016. u skladu sa ZID ZPK/15. Spori osnovu i visinu utuženog potraživanja, ističe prigovor zastare, te prigovor nedostatka pravnog interesa iz razloga jer je sklopljen Anesk ugovoru o kreditu pa ne postoje ugovorne odredbe čije tužitelj traži utvrđenje ništetnim. Prigovara tijeku zateznih kamata. Navodi da je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Predlaže da vještak izvrši izračun primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti prema tablici kamatnih stopa za kunske kredite, te uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno kada su tečaj i valuta bili niži od početno ugovorenih. Napominje kako Slavonska banka nije obuhvaćena izrekom kolektivne presude, pa iako je nesporno da je tužena pravna slijednica Slavonske banke d.d., tužena ne može odgovarati za ugovore iz perioda kada je prednik bio samostalna pravna osoba. Napominje da se Direktiva 93/13 EEZ ne primjenjuje na ugovore sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Smatra da ne postoji pravna osnova za isplatu nakon konverzije.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja, izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 5140030242-60010450007/2005. (list 10.-18. spisa), Anek uz Ugovor o kreditu (list 19.-23.), Otplatni plan (list 24.-27. i 35.36.), Popis uplata (list 28. -31.), Obavijest o promjeni kamatne stope (list 32. -34.), Izvod po kreditu (list 37.-40.), tablicu kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 189.-197.), te na okolnost visine tužbenog zahtjeva proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consultin d.o.o. Osijek, pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 18.07.2019.(list 55.-64.), dopunu nalaza od 9.10.2019. (list 70.-77.) i od 18.07.2025. (list 147. -175.), te saslušao vještaka na ročištu održanom dana 11.02.2026.

3.1. Sud nije proveo dokaz saslušanjem zaposlenice tužene ĆB u svojstvu svjedoka, jer je tužena odustala tog dokaznog prijedloga na ročištu održanom dana 8.05.2025.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010450007/2005. sklopljenog dana 5. rujna 2005., a potvrđenog po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU- 2019/2005 dana 9.09.2005., kojom se otplata kredita veže uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

5. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravna prednica tužene Slavonska banka d.d. Osijek, kao kreditor dana 5. rujna 2005. sklopili Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010450007/2005. ovjeren po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod OU-2019/2005 dana 9. rujna 2005., kojim je prednica tužene odobrila i stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti od 71.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita;

- da se tužitelj obvezao tuženoj platiti redovnu kamatu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,25 % godišnje (član 3.);

- da je korisnik kredita izričito prihvatio sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne) sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa tom Ugovoru (čl. 4.);

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća; (čl. 3.);

- da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu;

- da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja;

- da je rok otplate kredita 13 godina;

- da su tužitelj i tužena dana 18.02.2016. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 5140030242-60010450007/2005., kojim je kredit konvertiran;

- da su stranke Aneksom utvrdile da preplata na dan konverzije 30.09.2015. iznosi 25.771,59 HRK;

- da na dan 30.09.2015. stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 14.727,99 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR;

- da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti.

6. Među strankama je sporno:

- osnova i visina zahtjeva;

- pasivna legitimacija;

- valjanost (poštenost) odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula švicarski franak (CHF) i promjenjiva kamatna stopa;

- vezuje li ovaj sud u ovom postupku utvrđenja o povredi kolektivnih prava i interesa iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.;

- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu i ima li pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, s obzirom na sklapanje Aneksa uz Ugovor o kreditu dana 18. veljače 2016.;

- je li potraživanje u zastari.

7. Pregledom Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj:5140030242-60010450007/2005. (list 10.-18. spisa) opravdano je zaključiti da je riječ o standardnom ugovoru o kreditu u kojem nema naznačenih, ni precizno navedenih osnovnih parametara o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju u odnosu na promijene kamatne stope, te valutnu klauzulu (čl. 3. i čl. 4.), da je Ugovor zaključio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o hipotekarnom stambenom kreditu.

7.1. Čitanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj:5140030242- 60010450007/2005. (list 19.-23. spisa) sud je utvrdio da je konverzija provedena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svom njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane Korisnika kredita. Da su stranke Aneksom utvrdile da preplata na dan konverzije 30.09.2015. iznosi 25.771,59 HRK, te da na dan 30.09.2015. stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 14.727,99 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR, da se iznos preplate od 25.771,59 HRK koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, dok se preplata od 0,00 HRK vraća Korisniku kredita, odnosno da manjak na dan 30.09.2015. iznosi 0,00 HRK.

7.2. Ostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno obrazlagao, jer je nesporna među strankama i istu je vještak uzeo u obzir prilikom vještačenja, osim tablice kamatnih stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 189. -197.), jer zadatak vještaka nije bio da pri vještačenju primjeni kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti prema tablici kamatnih stopa za kunske kredite, kako je to tužena predlagala, koji je prijedlog sud odbio kao neosnovan.

8. Na okolnost statusa potrošača i pregovaranja oko ugovornih odredbi sud je saslušao tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da je zaključio predmetni Ugovor o kreditu 2005. sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, a kredit mu je bio potreban radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj je tada živio, nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, već je mu je kredit bio potreban isključivo iz njegovih osobnih potreba i potreba njegove obitelji. Htio je podići kredit u valuti euro, međutim u Banci su mu rekli da za tu valutu nije kreditno sposoban i ponudili mu kredi u valuti CHF kao jedini za koji je bio kreditno sposoban. Međutim, pri tome ga nisu upozorili na rizike tog kredita, odnosno da može doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, niti su mu pojasnili koji parametri utječu na promjenu tečaja i kamatne stope, niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini u odnosu na euro. Kako mu je rata s početnih 2.000,00 kuna porasla na 4.500,00 kuna, da ga je netko upozorio na taj rizik, sigurno ne bi dizao taj kredit. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, već mu je u Banci dan na potpis i radi ovjere unaprijed sačinjen Ugovor o kreditu koji je pročitao te su mu ugovorne odredbe, a posebno u odnosu na pojam valutna klauzula i promjena kamatne stope bile relativno jasne kao laiku. Kredit se naplaćivao ustegom na njegovoj plaći. Iz Banke je dobio poziv sa ponudom za sklapanje Aneksa i provođenje konverzije, na što je pristao kako bi mogao nastaviti otplatu kredita, koji je uspio otplatiti u cijelosti. Napominje da se sklapanjem Aneksa, odnosno provođenjem konverzije, nije odrekao bilo kakvih potraživanja prema Banci, a koje su predmet ovoga spora. U Slavonsku banku d.d. je išao radi predmetnog kredita iz razloga jer je već bio klijent te Banke i njegova plaća je sjedala na račun u toj banci. Ne može se sjetiti da li je Banka tražila podatke vezano za visinu njegovih primanja radi odluke o kreditnoj sposobnosti. Nije postavljao nikakva pitanja djelatniku Banke nakon što je pročitao Ugovor o kreditu. Pročitao je Aneks uz ugovor o kreditu i nije imao prigovor na sadržaj ili izračun u tom Aneksu jer mu je rata nepodnošljivo porasla i pristao je na konverziju bez primjedbi na izračun banke kako bi mogao uopće nastaviti otplaćivati kredit. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bio je zaposlen kao procjenitelj šteta u Croatia osiguranju d.d..

9. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019.)

10. Tužbeni zahtjev je osnovan.

11. Prije svega, treba napomenuti da tužitelj u ovom postupku ima status potrošača. Naime, tužitelj svoj individualni zahtjev temelji na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, pa je stoga teret dokazivanja suprotnog na tuženici, kao i da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, te da isti nema svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a niti da predmetni Ugovor nema svojstvo potrošačkog ugovora, u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

11.1. Naime, odredbom čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti; dok je točkom 2. definirano da je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

11.2. Iz iskaza tužitelja, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren kao hipotekarni stambeni kredit za potrebe adaptacije obiteljske kuće u kojoj je tada živio, ugovor je tužitelj zaključio kao fizička osoba te nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, a kredit je otplaćivao putem obustava na plaći. Stoga iz navedenog proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, jer je s prednicom tuženice kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane, kako je tuženica banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u konkretnom slučaju nesporno u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

11.3. Naime, radi se o predmetnom Ugovoru kao potrošačkom ugovoru, prema kojem se utvrđenju odnosi između parničnih stranaka prosuđuju prema Zakonu o zaštiti potrošača, kao glavnom pravnom izvoru zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, budući da je Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, prenesena u naš pravni sustav ne samo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, već djelomično i kroz odredbe Zakona o obveznim odnosima u čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.). Dakle, odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Treba i navesti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu sa pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica a koja pod pojam "potrošač" definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima je obuhvaćena Direktivom 93/13 EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Posebno se i naglašava da je svojstvo potrošača dužan dokazati tužitelj, a ukoliko tuženik tvrdi suprotno, isto je dužan dokazati.

12. Nije osnovana tvrdnja tužene da se ugovorne odredbe Aneksa primjenjuju retroaktivno, pa da stoga ne postoje ugovorne odredbe za koje tužitelj traži utvrđenje ništetnim. Naime, dodatak ugovora o kreditu (aneks) predstavlja pravni dokument koji mijenja ili dopunjuje osnovni ugovor o kreditu, u ovom slučaju u vezi s konverzijom kredita denominiranih u CHF i kunama s valutnom klauzulom, te utječe na prava i obveze potrošača i banke. Međutim, po mišljenju ovoga suda, sklapanje Aneksa kojim su izmijenjene prijeporne odredbe osnovnog ugovora, nije zapreka da se utvrdi ništetnost tih odredbi imajući u vidu čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

13. Prigovor nedostatka pravnog interesa nije osnovan. Iako je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017. utvrđeno da je konverzija provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, sklapanjem sporazuma o konverziji korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Treba naglasiti da ništetnost nastupa po samom zakonu i to od trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja, a što u ovom predmetu nije slučaj. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., JB protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije od značaja okolnost da je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dok je u nazočnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, budući da je mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji. S obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovorenih anuiteta (ekonomska prinuda). Naime, do sklapanja sporazuma o konverziji na snazi je bio osnovni Ugovor o kreditu, koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, pa da je, posljedično tomu, u ovomu postupku moguće zaključiti o ništetnosti ovih odredbi i njegovom pravu na isplatu, budući tim Aneksom ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren njegov dug, posljedično čemu nije postignut učinak zaštite tužitelja, kao potrošača, jer Aneksom uz Ugovor o kreditu, nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a sve pri tomu cijeneći i činjenice da se prigodom sklapanja navedenog Aneksa uz Ugovor o kreditu, tužitelj nije odrekao svojih prava, koja mu pripadaju temeljem navedenih ništetnih odredbi, niti je dao i mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se, posljedično tomu, nije ni odrekao svojih prava na obeštećenje, a niti je takvo odricanje u istomu sadržano. Stoga tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu (izvršenoj konverziji) potražuje od tužene isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ako ona postoji, unatoč zaključenom Aneksu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

13.1. Naime, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe. Stoga, glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve na utvrđenje ništetnima pojedinih odredbi ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF valja zauzeti stav identičan rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. prema kojem bez obzira na sklapanje aneksa ugovoru o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Dakle, sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, napose kraj činjenice da je postavljen kondemnatorni zahtjev za isplatu. Stoga po pravnom shvaćanju ovog suda, tužitelj, unatoč što je s prednicom tužene sklopio navedeni Aneks uz ugovor, ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, posljedično tome isplatu po pravima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima), sve kako bi se na taj način u potpunosti pružila pravna zaštita i ostvarena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem ništetne ugovorne odredbe i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenih na tim ništetnim odredbama ugovora o kreditu. Također je potrebno napomenuti da iz presude evropskog suda C-452/8 Iberacija Banco proizlazi da se potrošač, kod dobrovoljnog sporazuma, zaštite Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano, a iz iskaza tužitelja kao i zaključenog Aneksa uz Ugovor, ne proizlazi da se tužitelj odrekao zajamčene zaštite.

14. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odlučeno je da je između ostalih tuženih i ovdje tuženica, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, kao i da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14.1. Dakle u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. povodom kolektivne tužbe, odlučeno je o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta. Stoga pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku, obvezuje sud u ovom parničnom postupku, jer konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača, nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženoj do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora.

14.2. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

14.3. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) - koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.4. Odredbom čl. 502.b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, dok je odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.5. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14) koji propisuje vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

14.6. Slijedom navedenog, a imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14.7. Kako je predmetnim Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i prednice tužene u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženice, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, te da je ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom, te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15., 14/19.), te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

14.8. Dakle, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, pa su i utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između prednika ugovornih stranaka u konkretnom slučaju.

15. Nije osnovan navod tužene da se Direktiva EU 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovore o kreditima koji su sklopljeni prije dana pristupanja Republike Hrvatske u EU dana 1. srpnja 2013. Naime, predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ništetnost i nepoštenost ugovornih odredaba o promjeni kamatne stope i valutne klauzule utemeljena na odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Pored toga, valja reći da su odredbe zaštite kolektivnih interesa potrošača regulirane direktivom Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim kreditima, implementirane u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 78/12.), a obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i njenih pravnih stečevina postoji još od 2005. kada je Republika Hrvatska sklopila Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.

16. Prigovor promašene pasivne legitimacije nije osnovan. Naime iako Slavonska banka nije obuhvaćena izrekom kolektivne presude, sud napominje da je Slavonska banka d.d. pripojena tuženici (koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.), pa se stoga presude donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) odnose se i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila Slavonska banka d.d. Pritom nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. nije bila stranka u tome kolektivnom sporu, jer je tuženik pripajanjem Slavonske banke d.d. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze te banke kao pripojenog društva.

16.1. Prema odredbi čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/1993., 34/1999., 121/1999., 52/2000., 118/2003., 107/2007., 146/2008., 137/2009., 125/2011., 111/2012., 68/2013., 110/2015., 40/2019., 34/2022., 114/2022., 18/2023., 130/2023., 136/2024.) upisom pripajanja u sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj imovina pripojenoga društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Ako se pri tome na strani društva preuzimatelja nađu obveze iz dvostranoobveznih ugovora koje do trenutka pripajanja nijedna strana nije potpuno ispunila, a koje su međusobno nespojive ili čije bi ispunjenje bilo za društvo preuzimatelja posebno nepravično, njihov se opseg pravično određuje, uzimajući u obzir ugovorna prava svih strana.

16.2. I Vrhovni sud je u činjenično i pravno podudarnim predmetima broj Rev 1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. i Rev-462/2024-2 od 12. lipnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje da se odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d.

17. Nadalje, prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odnosno valuta u CHF, nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

17.1. Drugim riječima, u konkretnom slučaju, na tuženici je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim ugovornim odredbama, a što ista nije učinila u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku u vezi s čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača.

17.2. Pored navedenog, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokazivanja takve činjenice na banci kao kreditoru. Međutim, tuženica u ovom postupku nije iznosila pa ni dokazala nikakve posebne okolnost.

18. Dakle, na tuženici je teret dokazivanja da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama, odnosno da je prilikom pregovaranja tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu isti informiran o rizicima kredita, a što ista nije dokazala u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku i čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Saslušan tužitelj pak iskazuje da mu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojašnjeno da postoje mogući rizici vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti koji parametri utječu na promjenu kamatne stope i tečaja vezanog za CHF, a niti da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, kao što to čini u odnosu na eur., već mu je naprotiv ponuđen kredit u CHF valuti kao tada jedini kredit za koji mu je rečeno da je kreditno sposoban. Dakle, nitko ga nije upozorio na rizičnost valute CHF, niti objasnio što utječe na promjenu kamatne stope, a nije imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe Ugovora o kreditu, jer je Ugovor bio unaprijed pripremljen Banci i kao takav mu dan na potpis i da ode na potvrdu kod javnog bilježnika. Ugovor je pročitao te je relativno mogao razumjeti ugovorne odredbe, budući je po zanimanju strojarski inženjer. Na konverziju je pristao kako bi mogao nastaviti otplaćivati kredit, jer su mu rate drastično porasle, te je uspio kredit otplatiti u cijelosti. Da je bio upozoren na rizik kredita i da mu rate mogu drastično porasti, kredit ne bi dizao.

18.1. U konkretnom slučaju, uzimajući u obzir iskaz tužitelja, Ugovor o kreditu je očito bio unaprijed formuliran od strane prednice tuženice, pa se u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, smatra da se o prijepornim odredbama Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, radi čega su iste nepoštene. Pri tom nije od utjecaja to što je tužitelju očito bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za Odluku tuženice. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio i upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u Ugovoru nije bila određena, niti odrediva.

18.2. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s prednicom tuženice, a prednica tuženice nije tužitelju na valjan i razumljiv način objasnila promjene kamatne stope, te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je tužitelju trebala na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe Ugovora, kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa sukladno čl. 2., čl. 3., čl. 4., čl. 6. Zakona o obveznim odnosima.

18.3. Naime sporna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, među strankama zaključenog Ugovora nije lako razumljiva, jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,25% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar, niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri, te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 5,25%, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran, već se takvom odredbom ugovora tuženici kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Također, sporni dijelovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u odnosu na vrijeme sklapanje ugovora, ne sadrže bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene tečaja CHF i kamate o kojem bi također tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora.

18.4. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope kao i valutne klauzule vezane za CHF, tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora, mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj spornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 5. rujna 2005. isto konkretno nije slučaj, jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi Ugovora, po ocjeni ovoga suda, nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem navedenih odredbi Ugovora o kreditu od 9. svibnja 2005. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope i valutne klauzule, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, te promjena tečaja CHF, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donošene nakon sklapanja ugovora od 9. svibnja 2005. u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su te odredbe, ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive, te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

18.5. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kako je obrazloženo.

18.6. Odredba o promjeni ugovorene kamatne stope, te odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj spornih odredbi, među strankama zaključenog ugovora, ovisne isključivo o odluci tuženice kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutne klauzule te kriteriji za koje se veže promjena, pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci, kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženica upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u Ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope.

18.7. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženice kao banke, mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

18.8. Ugovorne odredbe kakve su odredbe čl. 3. i čl. 4. o ugovorenoj valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora o kreditu od 9. svibnja 2005. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka, te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu, jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.

18.9. Stoga je i ovaj sud utvrdio da je dio odredbe Ugovora o kreditu od 9. svibnja 2005. u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu u čl. 3. i čl. 4. sukladno odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštene, te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženice u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

19. Pri tome, pozivom na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost spornih odredbi Ugovora ne povlači ništetnost čitavog ugovora, jer on može opstati i bez takvih odredbi, a isto je propisano i odredbom čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.

19.1. Prema odredbi čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (stavak 1.); ali ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati (stavak 2.), a koji posebni uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni

20. Slijedom navedenog, osnovan je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnima odredbe Ugovora o kreditu u dijelu čl. 3. i čl. 4. u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te je odlučeno kao u izreci presude pod I.

21. Ovdje treba napomenuti da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu utvrđene ništetnim, jer valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.

22. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2 o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 19. veljače 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima.

22.1. Pored navedenog, tražbina tužitelja ne bi zastarjela ni da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog spora (s obzirom na to da u tome sporu nije sudjelovala Slavonska banka d.d.), jer bi tada zastarni rok tekao tek od pravomoćnog utvrđenja ništavosti u ovom sporu, dakle od donošenja ove odluke.

22.2. Navedeno shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije iskazanog u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je između ostalog navedeno / presuđeno:

- „… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., MK i AK, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., U, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)“ točka 54. obrazloženja,

- „… u pogledu prigovora roka zastare tužbama koje su podnijeli potrošači kako bi ostvarili prava koja izvode iz prava Unije, valja istaknuti da takvo pravilo nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja su dodijeljena, osobito, Direktivom 93/13 i Direktivom 2008/48.“ točka 56. obrazloženja,

- „… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)“ - točka 58. obrazloženja,

- „… nužno je voditi računa o podređenom položaju u kojem se potrošači nalaze u odnosu na trgovce, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, i okolnosti da je moguće da potrošači ne znaju ili ne mogu ocijeniti opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 ili pak Direktive 2008/48 (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 65. do 67., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 90. i navedena sudska praksa).“ točka 62. obrazloženja,

- „… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare od … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ točka 66. obrazloženja,

- „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

23. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva sukladno čl. 258. -260. Zakona o parničnom postupku, provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting. d.o.o. Osijek, te obzirom na protek vremena i recentnu sudsku praksu, čiji je zadatak bio utvrditi visina preplaćenih anuiteta po Ugovoru o kreditu po osnovi povećanja kamatne stope i tečajne razlike uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početno stanje valute u odnosu na plaćanja koja je tužitelj vršio, da li je konverzija provedena sukladno metodi propisanoj Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015.), navesti ukupan iznos uplata tužitelja koje su priznate konverzijom za umanjenje obveza tužitelja po kreditu u valuti EUR i očitovati se o tome da li je tužitelj u cijelosti obeštećen konverzijom.

23.1. Vještak u svom nalazu i mišljenju, te dopunama navodi da je dana 17.07.2019. godine, sačinjen nalaz i mišljenje u kojemu je sačinjen izračun razlike anuiteta u iznosu od 57.967,26 kn i to kao razlika između više i manje plaćenih iznosa, te dana 2.10.2019. izračun u kojemu su prikazani samo više plaćeni iznosi i taj izračun razlike anuiteta je 63.301,26 kn, da se anuitet sastoji od dijela koji se odnosi na plaćanje ugovorne kamate i djela koji se odnosi na plaćanje glavnice. Protuvrijednost iznosa razlike anuiteta koji je izračunat u osnovnom nalazu iznosi 57.967,26 kn je 7.693,58 EUR. Razlika kamate iznosi 1.278,80 EUR, te napominje da kamatna stopa od 2/2014. iznosi 3,23% godišnje, dakle, niža od početne kamate te su stoga iznosi prikazani sa predznakom - (manje plaćeno) i ukupno iznose -159,60 EUR manje plaćenih iznosa temeljem jednostrane odluke o promjeni visini kamatne stope. To znači da je samo pozitivna razlika 1.438,40 EUR. Tečajna razlika iznosi 6.414,78 EUR-a i navedeno je razlika između više i manje plaćenih iznosa, odnosno ukupno 278,80 EUR + 6.414,78 eura = 7.693,58 EUR, a samo pozitivna tečajna razlika iznosi 7.204,94 EUR. Prilikom obračuna Konverzije, tuženik je u obzir uzeo sve uplate koje se odnose na otplatu anuiteta sukladno Zakonu. Prema Aneksu od 18.02.2016. je utvrđena preplata u visini od 25.771,59 kn / 3.373,24 EUR-a, i ista je služila za zatvaranje budućih obveza u visini od 50 % mjesečno. Obračunate su i zakonske zatezne kamate na sve izračunate razlike do 30.09.2015. i one iznose 2.125,53 EUR- a. Samo pozitivna razlika kamata iznosi 1.438,40 EUR, a samo pozitivna tečajna razlika iznosi 7.204,94 EUR-a, što je 8.643,34 EUR-a. U očitovanju na podnesak tužitelja od 02.10.2019. je izračunata razlika anuiteta u iznosu od 63.601,26 kn / 8.441,34 EUR-a, a razlika između ova dva izračuna nastaje kada je po jednoj osnovi manje plaćeno, a po drugoj više, pa je tako npr. 09/2015. obveza anuiteta 3.018,00 kn, plaćeno 3.945,57 kn, pa je ukupna razlika 927,57 kn / 123,11 EUR. Međutim, kada se iskaže razlika posebno za kamatu tada je manje plaćeno kamata -60,11 kn / 7,98 EUR-a, odnosno pozitivna tečajna razlika je 987,68 kn /131,09 EUR-a. Tako je 987,68 kn tečajna razlika -60,11 kn (razlika kamata)=927,57 kn/123,11 EUR-a.

23.2. U odnosu na primjedbe tuženika iz podneska od 20. siječnja 2026. da tužitelj dva puta potražuje iznos razlike na ime više plaćene kamate od 1.438,40 eura, jer iznos od 7.395,63 eura predstavlja zbroj iznosa od 5.956,71 eura (tečajne razlike uvećane za zatezne kamate od kojih je oduzeta preplata) i iznosa 1.438,40 eura (više plaćene kamate), na ročištu od dana 11. veljače 2026. vještak ostaje u cijelosti kod dopune nalaza i mišljenja te pojašnjava sporni izračun, navodeći da je u izračunu vidljivo da je samo pozitivna razlika koja je nastala jednostranom odlukom o promjeni visine kamatne stope 1.438,40 eura, a tečajna razlika 7.204,94 eura, što ukupno iznosi 8.643,34 eura, dok je njen zadatak bio izračunati i zakonsku zateznu kamatu na izračunate razlike od datuma plaćanja do 30. rujna 2015. što je i učinila, te zatezna kamata iznosi slijedećih 2.125,53 eura, što na prethodno prikazanih 8.643,34 eura iznosi ukupno 10.768,87 eura. U postupku konverzije je tužitelju priznata pretplata u visini od 3.373,24 eura, a za koji iznos takvo utvrđene i priznate pretplate je umanjen izračun u visini od 10.768,87 eura, te je preostali iznos 7.395,63 eura, kako to tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom. Stoga se ne radi o tome da tužitelj potražuje dva puta kamatu, već potražuje iznose razlike koji su nastali jednostranom odlukom o promjeni visine kamatne stope, razlike nastale iz valutne klauzule i na tako izračunate iznose zateznu kamatu.

23.2. Nakon usmenog iznošenja nalaza i mišljenja vještaka, dopune istog, odgovora na primjedbe tuženice i pojašnjenja spornog izračuna, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje, kao i dopune, izradio sukladno zadatku suda, s time da je tužitelj uskladio svoj konačni zahtjev upravo sukladno konačnom izračunu vještaka.

23.3. Sud nije prihvatio prijedlog tuženice za dopunu vještačenja primjenom kamatne stope koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite, jer stranke nisu zaključile Ugovor o kreditu u kunama, pa se ne može primijeniti kamatna stopa na kunske kredite. U odnosu na prigovore tuženice pravne naravi, sud napominje da je vještak sačinio nalaz i mišljenje, te dopune istog, sukladno rješenju suda i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud i koji mu je odredio zadatak vještačenja.

23.4. Nije osnovan prigovor tužene u kojem ističe da je zahtjev tužitelja za isplatu utemeljen na dijelu nalaza vještaka koji ne uključuje sve razlike, te da se trebaju uzeti u obzir kako pozitivne, tako i tzv. negativne razlike, za koje sud treba umanjiti zahtjev tužitelja. Naime, u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024., Rev 457/2024 od 26.03.2024.).

24. Tužitelj je nakon dopune provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, usklađujući svoj zahtjev sa konačnim nalazom vještaka, preinačio tužbu podneskom od dana 27. kolovoza 2025. sukladno odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, koji tužbeni zahtjev za isplatu sada glasi kao u izreci pod II., kojim zahtijeva na ina ime više plaćene kamate iznos od 1.438,40 eura i na ime više plaćene tečajne razlike, a umanjeno za priznati iznos preplate; i obračunatu zateznu kamatu u iznosu od 7.395,63 eura sa zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015. pa do isplate. Ovaj iznos tužena nije priznala tužitelju prilikom konverzije, pa prema tome konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, a čime isti nije obeštećen u cijelosti.

25. Kako se na ročištu za glavnu raspravu od dana 11. veljače 2026. tuženica protivila preinaci tužbe, sud je rješenjem na istom ročištu dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku, smatrajući da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.

25.1. Međutim, ovdje treba napomenuti to da je tužitelj već u tužbi zahtijevao isplatu iznosa od 4.713,31 eura, te je u tužbi zadržao pravo konačno postaviti tužbeni zahtjev za isplatu nakon provedenog vještačenja, a taj iznos je konačno i postavio tužbenim zahtjevom nakon izračuna financijsko-knjigovodstvenog vještaka, povećavši zahtjev na ukupno 8.834,03 eura. Imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, time nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužba preinačena nakon provedenog vještačenja, to se tužena takvoj preinaci (neprava preinaka) u smislu odredbe čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti. Ali i pored navedenog, sud je, kako je navedeno, donio rješenje kojim dopušta preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari, posebno uzimajući u obzir sudsku praksu koja se od dana podnošenja tužbe 19. veljače 2019. tijekom postupka mijenjala, te i dalje postoji velika pravna nesigurnost u pogledu predmeta spora u odnosu na provedenu konverziju.

26. Ovdje treba dodati i to da nije nastupila zastara niti na preinačeni dio zahtjeva, budući u slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačio tužbu na način da je zahtjev povisio zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka (tako u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1036/2023-2 od 04.12.2024., Rev 1038/2023-2 od 5.06.2024., Rev 844/2024-2 od 12.06.2024.).

27. Sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

27.1. Sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27.2. Također, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28. Slijedom navedenog, sud je na ime preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti, tužitelju dosudio iznos od ukupno 8.834,03 eura, sa zateznim kamatama od dana 1. listopada 2015. pa do isplate, kako je navedeno pod II. izreke, u visini stope zatezne kamate propisane čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

29. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji.

29.1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.c toč.6. ZIDZPK/15 na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eura.

29.2. Odredbama ZID ZPK/15, a niti dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, dakle ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi, dakle Dodatkom ugovora nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi. Konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti eura izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

29.3. Slijedom navedenog, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

29.4. U konkretnom slučaju, sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužiteljica Dodatkom ugovora odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužiteljici, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF, niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice, odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita. S druge strane, u odnosu na preplatu ili manjak utvrđen konverzijom, za napomenuti je da postojanje preplate u ovom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Prema tome, u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužiteljici nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatila, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. -II. izreke.

31 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

31.1. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška od 2.675,36 eura, koji je osnovan i sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od 20.07.2020., 6.05.2025. i 27.08.2025. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8.t.1.), sastava žalbe protiv rješenja o prekidu u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 10.t.4.), te zastupanja na ročištu od dana 6.06.2019., 20.10.2020., 8.05.2025., 11.02.2026. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9.t.1.), a na ročištu za objavu presude 27.02.2026. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), obračunatog PDV-a na te iznose od 450,00 eura (Tbr. 46.), te plaćenog predujma za vještačenje od 331,80 eura i plaćene pristojbe na tužbu od 93,56 eura, što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

U Osijeku, 27. veljače 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku tuženice