Poslovni broj: P-6785/2022-90

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužitelja ĆS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Alenu Vasiljeviću, odvjetniku iz Kutine, protiv tuženika Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, Eparhija Zagrebačko- ljubljanska, Zagreb, Ilica 7/II, OIB: 47482839610, zastupanog po punomoćniku Ivanu Šimonoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 13. siječnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Alena Vasiljevića, odvjetnika iz Kutine, te zamjenika punomoćnika tuženika Matije Gadže, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Gajski, Grlić, Prka i partneri iz Zagreba, dana 27. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Eparhiji Zagrebačko- ljubljanskoj iz Zagreba, OIB:47482839610, Ilica 7/II, isplatiti tužitelju ĆS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], bruto iznos od 8.675,04 Eur, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 361,46 Eur od 16. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 361,46 Eur od 16. siječnja 2011. do isplate, i to do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj ĆS s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.844,37 eur zajedno sa zatraženim zateznim kamatama na taj iznos.

III. Nalaže se tuženiku Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Eparhiji Zagrebačko- ljubljanskoj iz Zagreba, OIB:47482839610, Ilica 7/II, isplatiti tužitelju ĆS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 5.012,21 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. veljače 2026. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećavanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja ĆS za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi od 15. siječnja 2014. godine navodi da je od dana 13. listopada 1997. godine do zaključno dana 31. prosinca 2010. godine obavljao samostalnu djelatnost u svojstvu protonamjesnika i parohijsku dužnost u [adresa] sa filijalnim hramom Ć [adresa] u [adresa], kao i parohijsku dužnost u Velikom Vukovju. Navedene parohije [adresa] i [adresa] su stalne parohije u kojima je tužitelj bio stalni paroh, pa sukladno Ugovoru između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa, Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj je i za tužitelja temeljem čl. 23 istog Ugovora, ostvarivala mjesečnu naknadu u visini dvije bruto osnovice za izračun plaća javnih i državnih službenika i namještenika pomnožen sa brojem parohija. Unatoč tome tužena nije tužitelju uplaćivala niti doprinose niti mu je isplaćivala za isto bilo kakvu naknadu. Dana 31. prosinca 2010. godine tužitelj je razriješen parohijske dužnosti na mjestu paroha u [adresa] sa filijalnim hramom [adresa] u [adresa] i parohije u Velikom Vukovju. Tek po upitu i zamolbi tužitelja dana 25. svibnja 2012. godine (dakle nakon razrješenja), tužitelj je obaviješten od strane tuženika da su mu uplaćeni doprinosi za razdoblje od 2003. do 2010. godine, no nije mu isplaćena naknada za njegov rad, a što je bilo uobičajeno i koju su tuženici trebali ostvariti upravo putem Ugovora s Republikom Hrvatskom. Na ovaj način, ne isplaćivanjem naknade tužitelju, na strani tuženika je došlo do stjecanja bez osnove, pa tužitelj ovom tužbom potražuje da mu tuženik pored isplaćenih doprinosa isplati i naknadu za obavljanje dužnosti paroha u [adresa] sa filijalnim hramom [adresa] u [adresa] i parohije u Velikom Vukovju za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2010. godine u mjesečnim iznosima od po 5.500,00 kn / 729,98 eur kako je naveo u specificiranom tužbenom zahtjevu, u podnesku od 12.05.2021. (list 174-176 spisa), odnosno u iznosu od ukupno 132.000,00 kuna / 17.519,41 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od po 5.500,00 kn / 729,98 eur tekući od svakog 15. u slijedećem mjesecu do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude do isplate. Međutim, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, u podnesku od 8.05.2025. godine (list 356-357 spisa) tužitelj traži od tuženika isplatu bruto iznosa od 8.675,04 Eur, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od 361,46 Eur od 16. u mjesecu do isplate, a kako to stoji pod točkom I. izreke presude, kao i parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, kako u osnovi tako i u visini, da prema tužitelju nema dugovanja, te prvenstveno ističe prigovor zastare. Isto tako tuženik navodi da je tužba neuredna, kao i da se po istoj ne može postupati, te predlaže da se tužitelju naloži navođenje pune adrese. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj utužuje sporne iznose od veljače 2009. godine pa sve do siječnja 2011. godine, a vezano za naknadu za rad kako sam tvrdi. Slijedom navedenog, a obzirom da temeljem čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima sve tražbine zastarijevaju za tri godine, sve tražbine bi bile u zastari čak i da postoji valjan pravni temelj za te tražbine. Isto tako, temeljem čl. 135. Zakona o radu potraživanje iz radnog odnosa zastarijeva za tri godine. S tim u vezi tuženik je istaknuo i prigovor stvarne nenadležnosti ovog suda. Nadalje, tuženik navodi da tužitelj pogrešno određuje pravnu osnovu mjesečnog dohotka na koje se plaćaju doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Dakle, po mišljenju tuženika, očito je da tužitelj tužbom potražuje plaće koje su mjesečne tražbine kako se i navodi u tužbi. Slijedom navedenog, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupni tužbeni zahtjev. Navodi da je odredbom čl. 84. st. 3. Zakona o radu određeno, ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće se za prethodni mjesec isplaćuje najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu, pa je, kako navodi tuženik, iz tog razloga tužitelj u tužbenom zahtjevu odredio dospijeće pojedinih tražbina 15-og dana u mjesecu. Isto tako, stavak 4. Citiranog članka Zakona o radu određuje da se plaćom smatra bruto iznos, radi čega tužitelj spominje i obvezne doprinose, slijedom čega tuženik zaključuje da tužitelj potražuje plaće. Nadalje, odredbom čl. 3. Ugovora Vlade RH i Srpske pravoslavne Crkve (dalje SPC) regulirana je samostalnost Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj pa temeljem čl. 134. st. 1a. toč.4. Ustava SPC-a tuženik ističe i prigovor nenadležnosti naslovnog suda jer je citiranom odredbom propisano da će se sporovi oko parohijskih prihoda rješavati pred nadležnim Crkvenim sudom. Stoga je naveo da je mišljenja da za odlučivanje o tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja uopće nije nadležan naslovni sud, već da je isto unutar crkveno pitanje o kojemu bi trebala rješavati Crkva, odnosno Eparhijski crkveni sud, slijedom čega se ističe prigovor apsolutne nenadležnosti tako da predlaže odbaciti tužbu ili odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tužniku sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

3. U vezi s istaknutim prigovorom zastare tužitelj ističe da se ne radi o povremenim tražbinama tužitelja, pa da stoga ni nema mjesta primjeni čl. 226. ZOO- a, kao i da između tužitelja i tuženika nije postojao radni odnos, niti ugovor o radu, pa sukladno tome ne postoji niti primjena zakona o radu, pa tako ni čl. 35. Zakona o radu. Po mišljenju tužitelja, u konkretnom slučaju tužitelj je temeljem odluke tuženika postavljen za paroha Srpske pravoslavne Crkve, pa temeljem navedenog, a sukladno postavljenju tužitelja kao paroha od strane tuženika u [adresa] i okolnim selima, tuženik je od Republike Hrvatske, a sukladno Ugovoru između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, ostvario naknadu iz Državnog proračuna, a tuženik umjesto da je tu naknadu dostavljao tužitelju, zadržavao ju je za sebe. Nadalje, tužitelj ističe da je kod tuženika došlo do stjecanja bez osnove, pa da se stoga ne primjenjuje zastarni rok od tri godine, već opći zastarni rok od 5 godina jer se radi o stjecanju bez osnove temeljem čl. 1111-1120 Zakona o obveznim odnosima. Isto tako tužitelj ističe da je tuženik tužitelju platio doprinose 25.05.2012. godine, pa da je samim time svakako prekinuo tijek zastare (priznanje duga).

4. Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-374/14 od 23. travnja 2018. godine ovaj sud se oglasio nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje te odbacio predmetnu tužbu.

5. Povodom žalbe tužitelja, Županijski sud u Zagrebu je rješenjem posl. br. Gž- 3639/18 od 6. srpnja 2020. godine ukinuo rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-374/14 od 23. travnja 2018. godine i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz obrazložnje da se ne radi o sporu zbog parohijskih prihoda, već da se radi o zahtjevu za isplatu novčanog iznosa prema vjerskoj zajednici s osnova službe vjerskog službenika, a koji zahtjev nije u nadležnosti Eparhijskog crkvenog suda u smislu odredbe čl. 134.a toč. 4. Ustava Srpske pravoslavne crkve. Dakle, da se radi o zahtjevu tužitelja koji je po svojoj pravnoj naravi imovinskopravni zahtjev, koji se temelji na međusobnim odnosima stranaka vezano za obavljanje vjerske službe tužitelja povjerene mu od strane tužene i da kao takav jest u nadležnosti općinskog suda, sve u smislu odredbe čl. 34. ZPP-a.

6. S tim u vezi valja reći da je neosnovan i prigovor stvarne nenadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu istaknut od strane tuženika, budući da spor u nadležnosti općinskog suda, sve u smislu odredbe čl. 34. ZPP-a, posebice iz razloga što je taj prigovor istaknut tek nakon zaključenja prethodnog postupka.

7. Nadalje, valja reći da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 28.11.2016. godine povisio tužbeni zahtjev (sa 120.000,00 kn na 132.000,00 kn), tuženik se takvoj preinaci nije protivio, pa je sud sukladno čl. 190. st. 2. ZPP-a takvu preinaku dopustio jer tužitelj tužbu nije mogao preinačiti bez svoje krivnje do zaključenja prethodnog postupka, a obzirom da je financijsko vještačenje provedeno tek kasnije tijekom postupka.

8. Nadalje, presudom ovog suda posl. br. P-4661/2020-51 od 24. siječnja 2022. godine pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 132.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate, pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 34.956,25 kn, pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, dok je pod točkom IV. izreke navedene presude odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

9. Povodom žalbe tuženika protiv navedene presude, Županijski sud u Zagrebu je rješenjem posl. br. Gž-951/2022 od 22. studenog 2022. godine ukinuo presudu Općinskog građanskog suda posl. br. 4661/2020-51 od 24. siječnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke i predmet u tom dijelu vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz napomenu da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

10. Podneskom od 8.05.2025. godine (list 355-357 spisa) tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev, tako da konačno potražuje iznos od 8.675,04 eur, čime je djelomično povukao tužbu za iznos od 8.844,37 eur (prije toga tražio je isplatu iznosa od 132.000,00 kn / 17.519,41 eur), kojem djelomičnom povlačenju tužbe se tuženik protivio u podnesku od 14.05.2025. godine (list 359 spisa), pa je stoga za navedeni iznos odbijen tužbeni zahtjev pod točkom II. izreke presude.

11. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dopis od 27.12.1997. godine (list 5 spisa), u dopis od 31.12.2010. godine (list 6 spisa), u Rješenje HZMO od 24.04.2011. godine (list 7 spisa), u dopis tuženika tužitelju od 25.05.2012. godine (list 8-9 spisa), u Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa (list 10-15 spisa), u Ustav Srpske pravoslavne crkve (list 23-54 spisa), u Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa (list 64-72 spisa), u Odluku o postavljanju IS za paroha (list 76 spisa), u preslike isplatnica (list 77-78 spisa), u dopis od 25.05.2012. godine s prijevodom na hrvatski jezik i latinično pismo (list 80-81 spisa), pročitan je iskaz svjedoka ES i tužitelja ĆS (list 85-87 spisa), pročitan je nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića (list 97-100 spisa), saslušani su svjedoci US i TS (list 185-187 spisa), izvršen je uvid u poslovnu i financijsku dokumentaciju vezanu za poslovanje crkvenih parohija [adresa] i [adresa], koji je u sklopu parohije [adresa], a koje je tužitelj vodio tijekom razdoblja između i razrješenja u službi (list 252-308 spisa), u dopis HZMO od 10.05.2024. godine (list 323 spisa), u Rješenje HZMO od 27.04.2011. godine (list 325 spisa), te je pročitano dodatno financijsko vještačenje vještaka Zrinka Ručevića od 25.03.2025. godine (list 345-346 spisa).

12. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a). Naime, punomoćnici stranaka su na zadnjem ročištu izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, a da od eventualno predloženih a neizvedenih dokaza odustaju te da predlažu zaključenje glavne rasprave. Isto tako, valja reći da je sud odbio dokazni prijedlog tužitelja da se naloži tuženiku da dostavi u spis dokaze da je u utuženom razdoblju drugim svećenicima isplaćivana plaća ili naknada, a da tužitelju nije. Naime, tuženik ističe da navedenu evidenciju nema, pa bi se takvim nalaganjem tuženiku samo odugovlačio postupak koji i onako već predugo traje.

13. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

14. Prvenstveno valja reći da je odredbama ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa ("Narodne novine" broj 196/2003 od 15. prosinca 2003.), između ostalog čl. 4. propisano da Srpska pravoslavna crkva odnosno njezina nadležna tijela obavlja sve vlastite vjerske izbore, imenovanja i dodjelu službi prema odredbama svojih propisa te da su izbor i imenovanje, premještaj i smjena episkopa u isključivoj nadležnosti Svetog arhijerejskog sabora. Slijedom navedenog, tužena je i imenovala tužitelja u paroha i dodijelila mu službu (27.12.1997. godine – sukladno dopisu – Odluci s lista 5 spisa), a koji status je tužitelj nesporno imao i u utuženom razdoblju (tužitelj je razriješen navedene dužnosti 31.12.2010. godine – što proizlazi iz Odluke na listu 6 spisa), a za koje razdoblje tužitelj potražuje isplatu utuženog iznosa s osnova naknade za obavljanje dužnosti paroha. Pravni položaj vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj uređen je odredbama Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica ("Narodne novine" broj 83/02), u koje spada i Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, a koja je upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj. Odredbom čl. 18. tog Zakona uređena su socijalna prava, uz ostalo i vjerskih službenika. Odredbom st. 2. tog članka propisano je da radi obavljanja vjerskih poslova vjerska zajednica može stupiti u pravne odnose i sklopiti ugovor o radu s vjerskim službenicima i namještenicima. Vjerski službenici i namještenici s kojima je vjerska zajednica sklopila ugovor o radu ostvaruju pravo iz radnog odnosa i po osnovi rada jednako kao i drugi zaposlenici. Među strankama nije sporno da je tužitelj imenovan od tužene za paroha, te kao takav je vjerski službenik kojem je tužena, povjerila obavljanje odgovarajućih vjerskih poslova. Tužitelj tužbom kojom je pokrenuo ovaj spor upravo s tog osnova i potražuje utuženi iznos, smatrajući da mu tužena nije isplatila ono što ga pripada s osnova obavljanja povjerenih mu vjerskih poslova. Takav zahtjev tužitelja po svojoj pravnoj naravi je imovinskopravni zahtjev, koji se temelji na međusobnim odnosima stranaka vezano za obavljanje vjerske službe tužitelja povjerene mu od strane tužene i kao takav jest u nadležnosti općinskog suda. Dakle, ovdje se radi o zahtjevu za isplatu novčanog iznosa, prema vjerskoj zajednici s osnova službe vjerskog službenika.

15. Svjedok ES u svom iskazu od 11. studenog 2014. godine navodi da nije u istoj funkciji kao što je to bio tužitelj jer je on u funkciji I. Nije ulazio u tuđe novčanike, ali nakon što ga sudac pita kako se primala i isplaćivala plaća u razdoblju koje je predmet ovog spora od 1.01.2009. do 31.12.2010. godine svjedok ES odgovara da se precizno ne sjeća, ali negdje iza 2010. godine da su počeli dobivati plaće preko žiro računa u banci, no prije toga su oni svećenici na terenu tzv. ugroženih parohija dobivali pomoć u Zagrebu, pa su svaki mjesec odlazili po tu pomoć kao honorar ili pomoć u Zagreb, a ES je negdje do 2011. godine primao taj honorar ili pomoć od 5.500,00 kn. Do tog vremena svi su svećenici osim, misli đakona, koji je nešto niži čin, politikom i odlukom Crkve primali honorar od 5.500,00 kn mjesečno. Na pitanje suca navodi da negdje oko 14 mjeseci 2012. godine nije isplaćivan ovaj honorar, ali u spornom razdoblju za tužitelja, mu je honorar uredno isplaćivan. Navodi da imaju u crkvi pretpostavljene i povinu se njihovoj odluci, ako ga to sudac pita da li imaju mogućnost kada im se ne isplati mjesečni honorar da poduzmu neke mjere da bi im se on isplatio. Nadalje, svjedok navodi da je na ovom mjestu u crkvi bio od 1.07.2007. godine, kada je u početku misli prvu godinu, dobivao 5.000,00 kn honorara, a nakon toga 5.500,00 kn, sve do 2011. Nije im bilo važno, a crkva je ovaj iznos nekad zavala honorarom, nekad pomoći. Svjedok ističe da je tužiteljev čin, moglo bi se laički reći, 2 ili 3 stupnja viši od njegovog. Svjedok nadalje navodi da je siguran da crkva njima kao strancima isplaćuje naknadu za mirovinsko i zdravstveno, jer kao stranac u RH ne bi mogao produžiti boravak, ali ne zna koji je to iznos, ne zna koja je njegova bruto plaća, te ne zna da li oni uplaćuju ovu obvezu temeljem osnovice od 5.500,00 kn. Nekada su plaću primali unaprijed, ali u zadnje vrijeme oko godinu dana unatrag, primaju je ili zadnji dan u mjesecu ili čak i nakon toga pa tako sada imaju jednu plaću sa zakašnjenjem. Kada primi ovu pomoć - honorar, a crkva je naziva pomoć, a on je u ovom iskazu naziva platom jer je smatra platom jer od toga novca i živi, jer smatra da je taj novac isplata za njegov rad na poziciji u Crkvi, potpišu potvrdu da su primili taj novac, ali ne dobiva nikakav obračun od crkve. Nadalje, svjedok ES navodi da u praksi, kako su svećenici promjenjivi, npr. u parohiji Novi Pavljani bio je otac ČS koji je primao ovu pomoć - honorar 5.500,00 kn, a on je na toj poziciji bio 4,5-5 godina, u kojem vremenu je primao ovu pomoć - honorar, nakon njega je došao tu opsluživati otac BS, koji ima svoju parohiju u Narti kod Bjelovara, a ide na rad u parohiju u Nove Pavljane, pri čemu ne dobiva honorar - pomoć dodatno za tu parohiju jer već prima za svoju inicijalnu parohiju. Svjedok ističe da mu je poznato da je tužitelj imao svoju parohiju u [adresa], a kada ga se pita da li je primao honorar-pomoć za to, svjedok je odgovorio da to ne zna i ne može znati. Smatra da je ova pomoć - honorar njihovo pravo, a ne kako mu to predočuje punomoćnik dobra volja crkve da im nešto isplati, jer je kako svjedok navodi, njihov Mitropolit s prvim hrvatskim predsjednikom sklopio ugovor da će država na ugroženim područjima da li u cijelosti, da li djelomično, pomagati u isplatama honorara - pomoći svećenicima na tim ugroženim područjima, a kada ga sudac pita da li i iznos vezano uz socijalno i mirovinsko, svjedok je odgovorio da to ne zna. Svjedok ES u svom iskazu još dodaje da unutar crkve imaju organe kao što su crkveni sud, no da li se može obratiti tom sudu radi neisplate honorara – pomoći, teško mu je sada reći, konkretno može reći da nije godinu dana primao honorar - pomoć pa je zbog toga pisao Mitropolitu, odnosno njih šest, ali nisu ništa drugo poduzimali. U njihovoj crkvi je sve regulirano, pa teoretski postoji put kojim se može i formalno putem crkvenog suda tražiti isplata honorara.

16. Tužitelj ĆS u svom iskazu od 11. studenog 2014. godine navodi da je u predmetnoj [adresa] došao u službu 1997. godine, ali da nikada nije dobio plaću jer to smatra plaćom jer od tog novca živi, pa kad ga sudac pita kako je onda živio, odgovara od sredstava parohije. Tužitelj ističe da su i pretpostavljeni, pa tako i Mitropolit, na njegovu pritužbu znali da ne prima plaću, rekli su da oni to znaju, da će to riješiti, ali oni nikada to njemu nisu platili. Tužitelj nadalje navodi da zna da u crkvi, kako je rekao njegov kolega, postoje organi koji provode formalne radnje u svezi sa pravima i obvezama, no tužitelj navodi da nikada nije podnio tužbu crkvenom sudu zbog neisplate plaće, samo je pisao nadležnima, ali oni nikada nisu udovoljili njegovom nalogu za isplatu plaće. Kada ga sudac pita kako to da je toliko godina radio, a da nije primao plaću i kao što ga pita da mu tuženik nije uplaćivao ni doprinose, tužitelj je odgovorio da nije mogao dati otkaz jer to ne smije, jer je pod zakletvom. Tužitelj ističe da mu je tek 2012. godine tuženik uplatio zaostatke mirovinskog i socijalnog osiguranja od 2003. godine, kada je sklopljen ugovor između njihove Crkve i RH, a sve zaostatke do 2010., ali plaću ne. Naime, tužitelj navodi da su oni za razdoblje od 1997. do 2002., negdje 2008. godine isplatiti dio dugovanja iznosa na ime mirovinskog i socijalnog za ovo razdoblje jer su imali velike kamate na dugovanje, a dio te obveze su platili 2009. godine. Nadalje, tužitelj navodi da Crkveni sud rješava sve vrste sporova i financijske i u svezi s crkvenim pitanjima, ali ako Episkop neće nešto financijski isplatiti on to neće isplatiti. Prema ugovoru iz 2003. svaka živa parohija ima pravo da se svećenicima za rad u toj parohiji isplati plaća kako je propisano u tom ugovoru, ali Mitropolit odlučuje koliko će novca kome dati. Tužitelj u svom iskazu još dodaje da je razriješen od službe u parohiji 31.12.2010. godine, da je u mirovini od 27.10.2014. godine, da je država dala novce tuženiku i da temeljem toga ima pravo na platu. Tužitelj ističe da je od njih, pa tako i od tužitelja, država Hrvatska tražila da potvrde da drže parohije. Od kolega u Zagrebu je čuo da primaju platu, ali to osobno nije vidio, pa je to npr. rekao SS, parohijski namjesnik u Zagrebu. Zaključno, tužitelj navodi da su u svibnju 2012. godine isplatili zaostatke na ime doprinosa.

17. Svjedok US u svom iskazu od 8. prosinca 2021. godine navodi da je trenutno Paroh zagrebački, arhijerejski nadbiskup zagrebački i tajnik episkopskog savjeta. Odgovorna je osoba za Zagreb pred državnim i crkvenim vlastima i kao takav je postavljen. Odgovara nadležnom Episkopu za pravno imovinske poslove i poredak u crkvi. Za svaki problem materijalne prirode duhovne ili bilo koje druge, obraća se nadležnom Episkopu i Eparhijskom upravnom odboru. Kad ga sud pita u vezi s ovdje tužiteljem ŽS, svjedok navodi da je on, prije nego što je došao u Parohiju V. Bršljanice i V. Vukovje bio paroh u Slavonskoj Eparhiji i sjeća se da je tamo bilo nekakvih problema, pa su mu oni iz Zagreba odlučili pomoći i uplatili su mu doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, iako nisu morali, jer je to bila dužnost Slavonske eparhije. Upoznao je tužitelja možda tamo negdje 2009. godine, kada je tužitelj bio paroh Parohije [adresa]. Tada je čini mu se od 2003. godine, Srpska pravoslavna crkva imala potpisan ugovor sa Republikom Hrvatskom o uređenju međusobnih odnosa i Republika Hrvatska je tada uplaćivala na godišnjem nivou Episkopskom savjetu određeni novčani iznos koji se dijelio na sve Eparhije u Republici Hrvatskoj. Nadalje, Eparhije dijele taj novac Crkvenim općinama, a taj novac se koristio za doprinose svećenicima, obnove crkve i za njihove potrebe, ali to sve odlučuje Crkvena općina. Ovdje tužitelj ĆS bio je paroh u [adresa] i odgovorna osoba te Crkvene općine pa je on i odlučivao kud će s tim novcem što je dobio, a odlučivao je zajedno s Crkvenim odborom. Dakle, kako navodi svjedok, ako je dobivao novac on je raspoređivao isti. U slučaju bilo kakvog problema, Crkvena općina kojoj je na čelu tužitelj, obraća se pismenim putem Eparhijskom upravnom odboru za materijalne poteškoće, obnove crkava i sva pravna imovna pitanja. Svjedok nadalje navodi da kada je bio svećenik u Karlovcu, dobivao je toliko malo sredstava, da Crkvena općina nije mogla plaćati ni doprinose, a kamoli plaću njemu i ostalo mu je 3 godine neuplaćenih doprinosa, kao i plaća. Onog trenutka kada je kao odgovorna osoba u Crkvenoj općini ostvario mogućnost zajedno sa Crkvenim odborom prihoda, onda mu je određena mjesečna plaća i uredno je isplaćivana sa plaćenim doprinosima poreza i prireza. Svjedok US ističe da Crkvena općina isplaćuje plaću, a od njih u Zagrebu traže od Eparhije odobrenje da im odobri taj iznos plaće koji im na kraju isplaćuje Općina. Eparhija isplaćuje nagrade svojim uposlenicima koji rade u Eparhijskom upravom odboru koji ima svoj poseban OIB. Tek prije 2-3 godine Eparhija je preuzela na sebe dužnost da isplaćuje svećenicima doprinose, međutim tu nekakvu plaću ili naknadu isplaćuje se na račun Crkvene općine u kojoj je odgovorna osoba upravo taj paroh ili svećenik. Svjedok navodi da je procedura takva, da je ovdje tužitelj prvo trebao poslati dopis preko Crkvene općine Eparhijskom upravnom odboru, pa tek ako ga oni odbiju sa zahtjevom, za tu materijalu pomoć obratiti se nekom drugom, odnosno višim crkvenim instancama, a ako i to ne uspije, onda tek eventualno sudu. Svjedok ističe da nije upućen da je tužitelj direktno tražio preko Crkvene općine bilo kakvu pomoć pismeno i da mu je to Eparhija odbila jer u pravilu slični slučajevi budu riješeni unutar Crkve. Svjedok ne zna zašto se ovdje tužitelj nije obratio Patrijarhu Srpske pravoslavne crkve, koji često sudjeluje u humanitarnim akcijama i svima pomaže pa bi vjerojatno pomogao i tužitelju, koji je trenutno u mirovini i prima mirovinu budući da su mu doprinosi uplaćivani, a koliko zna tužitelj živi u svojoj kući. Svjedok još dodaje da prihode svećenika čine prihodi parohija od krštenja, pogreba, vjenčanja, parastosa ili misa zadušnica, kao i plaće od Crkvene općine ako za to postoji mogućnost, da je tamo negdje 2009. ili 2010. godine u [adresa] bilo više stanovnika, pa je sigurno bilo i više prihoda, da neke crkvene općine dobivaju više sredstava zato što su u teškoj materijalnoj poziciji, npr. Zagreb ne dobiva ništa dok neke siromašne općine dobivaju puno više, da Eparhija nije bila u bilo kakvoj neposrednoj obvezi prema ĆS nego Crkvena općina, da je Eparhija tužitelju ĆS uplatila doprinose iz razloga da mu pomogne, ali je to bila pravno obveza Crkvene općine, koja to nije mogla učiniti jer nije imala sredstava, te da u pravilu troškove mirovinskog i zdravstvenog osiguranja plaća za svećenike Crkvena općina. Na upit da li novčana sredstva koja Srpska pravoslavna crkva dobiva od Republike Hrvatske ovise o broju svećenika na području Republike Hrvatske, svjedok je odgovorio da ovise. Nije mu poznato u koliko je Parohija u Republici Hrvatskoj tužitelj istovremeno obavljao službu. Isto tako, a nakon što je svjedoku dano na uvid Razrješenje tužitelja sa lista 6 spisa, svjedok je odgovorio da nije znao da osim u [adresa] i [adresa] je tužitelj istovremeno obavljao službu i u Parohiji Grubišno Polje, međutim svjedok navodi da ako je imao više Parohija morao je imati i više osobnih prihoda i to na tim Parohijama i to od pogreba, vjenčanja, milodara vjernika i sl. Obzirom na činjenicu da je bio u dvije Parohije, tužitelj nije povećao nikakve prihode Eparhije. Svjedok nadalje navodi da iznos koji Srpska pravoslavna crkva dobiva od Republike Hrvatske ovisi o broju prijavljenih Parohija 2003. godine i točno u ugovoru ima koliko ih je prijavljeno. Na upit punomoćnika tužitelja, a nakon što su svjedoku dane na uvid isplatnice na listu 77 i 78 spisa, svjedok je odgovorio da je na tim isplatnicama pečat ovdje tuženika, kao i da je [adresa] daleko bogatija općina od Siska, iako je Sisak grad, zato što u [adresa] ima više od 300 domova, a u Sisku 10-20, pa ova pomoć na ovim isplatnicama na listu 77 i 78 spisa svećeniku HS je opravdana iz razloga što na tih 10-20 vjerničkih kuća nije imao gotovo nikakve prihode, dok ovaj u [adresa] jest.

18. Svjedok TS u svom iskazu od 8. prosinca 2021. godine navodi da je trenutno zaposlen u Crkvenoj općini u Zagrebu, a radi na poslovima u Eparhiji kao ekonomist. Upoznao je tužitelja tek kad je došao 2009. ili 2010. godine. Bio je sa pok. Episkopom u [adresa]. Ovaj posao radi unatrag 2,5 godine i o tome, odnosno o plaćama tužitelju ne zna ništa. Svjedok TS ističe da od 2015. godine Eparhija uplaćuje svim svećenicima u Republici Hrvatskoj doprinose za plaće, a do tada ne zna kako je bilo. Navodi da Eparhija nije dužna uzdržavati crkvenu općinu jer sve ono što Crkvena općina uprihodi i to kroz milodare, liturgije, vjenčanja, sahrane i sve ostalo tim raspolaže svećenik koji je u toj parohiji paroh. Tužitelja je vidio sveukupno možda pola sata i ne zna da li je on od svojih prihoda dobro ili loše živio. Svjedok ističe da je parohija [adresa] solidna parohija i ima 200-300 domova, dok je Sisak manji i ima sigurno manje od 100 domova. Ne zna kolika je parohija V. Vukovje. Svjedok TS nadalje navodi da je 2009. i 2010. godine praksa bila da se sredstva uplaćuju na račun općine i da svećenici sami sebi uplaćuju doprinose, međutim kako neki nisu redovno uplaćivali, 2015. godine pa nadalje te doprinose uplaćuje direktno Eparhija. Svim svećenicima se danas isplaćuje isti iznos doprinosa jer imaju svi istu osnovicu. Svećenici si sami danas isplaćuju plaće sa računa Crkvenih općina, a taj iznos varira o bogatstvu te crkvene općine, odnosno o broju domova u toj općini. Svjedok još dodaje da je na čelu crkvene općine paroh, da crkvena općina odgovara Eparhiji, da mu nije poznato na temelju koje osnovice su tužitelju isplaćeni doprinosi, kao i da zna, u vremenu od kad je tamo, da novac koji Srpska pravoslavna crkva dobiva od Republike Hrvatske ovisi o broju parohija i svećenika.

19. Sud je u bitnome prihvatio iskaz svjedoka ES budući da je isti u bitnome u suglasju i s drugim izvedenim dokazima, pa u dijelu u kojem su iskazi ostalih saslušanih svjedoka i tužitelja u suglasju s iskazom svjedoka ES, prihvaća i te iskaze. Naime, svjedok ES u svom iskazu između ostalog navodi da su negdje iza 2010. godine počeli dobivati plaće preko žiro računa u banci, no prije toga su oni svećenici na terenu tzv. ugroženih parohija dobivali pomoć u Zagrebu, pa su svaki mjesec odlazili po tu pomoć kao honorar ili pomoć u Zagreb, a ES je negdje do 2011. godine primao taj honorar ili pomoć od 5.500,00 kn. Do tog vremena svi su svećenici osim, misli đakona, koji je nešto niži čin, politikom i odlukom Crkve primali honorar od 5.500,00 kn mjesečno. Svjedok, kako je navedeno, smatra da je ova pomoć - honorar njihovo pravo, a ne dobra volja crkve da im nešto isplati, jer je kako svjedok navodi, njihov Mitropolit s prvim hrvatskim predsjednikom sklopio ugovor da će država na ugroženim područjima da li u cijelosti, dali djelomično, pomagati u isplatama honorara - pomoći svećenicima na tim ugroženim područjima.

20. Isto tako sud prihvaća dio iskaza svjedoka US u dijelu u kojem isti navodi da je od 2003. godine Srpska pravoslavna crkva imala potpisan ugovor sa Republikom Hrvatskom o uređenju međusobnih odnosa, kao i da je Republika Hrvatska tada uplaćivala na godišnjem nivou Episkopskom savjetu određeni novčani iznos koji se dijelio na sve Eparhije u Republici Hrvatskoj. Međutim sud ne prihvaća dio iskaza svjedoka US u dijelu u kojem isti navodi da je ovdje tužitelj ĆS kao paroh u [adresa] i odgovorna osoba te Crkvene općine odlučivao zajedno s Crkvenim odborom kud će s novcem što je dobio, odnosno da je tužitelj u određenom smislu sam sebi trebao isplaćivati plaću. Naime, taj dio iskaza potpuno je u suprotnosti s dijelom iskaza svjedoka ES koji ističe da su negdje do 2011. godine svi svećenici osim, misli đakona, koji je nešto niži čin, politikom i odlukom Crkve primali honorar od 5.500,00 kn mjesečno. Isto tako, dio iskaza svjedoka US u smjeru da je isplata plaće ovisila o broju domova u parohijama u kojima je služio, odnosno o broju vjenčanja, pogreba i sl., koji su činili prihode parohije, te da je to utjecalo na isplatu te naknade odnosno svojevrsne plaće ili pomoći za službu tužitelja, sudu su neprihvatljivi, posebice kada se ima u vidu i da sam svjedok US zna da iznos koji Srpska pravoslavna crkva dobiva od Republike Hrvatske ovisi o broju prijavljenih Parohija 2003. godine i točno u ugovoru ima koliko ih je prijavljeno. Slijedom navedenog, sud zaključuje, baš kao i svjedok ES, da je navedena pomoć - honorar od 5.500,00 kn mjesečno njihovo pravo, a ne dobra volja crkve da im nešto isplati, jer je, kako svjedok navodi, njihov Mitropolit s prvim hrvatskim predsjednikom sklopio ugovor da će država na ugroženim područjima da li u cijelosti, da li djelomično, pomagati u isplatama honorara - pomoći svećenicima na tim ugroženim područjima.

21. Ovdje valja reći da je čl. 267. Ustava Srpske pravoslavne crkve iz 1957. godine (list 54 spisa) propisano da "dok se ne osiguraju materijalna sredstva za izdržavanje tela i organa Srpske pravoslavne crkve, u smislu čl. 90 ovog Ustava, parosi, đakoni i crkvenoopštinski službenici plaćaju se na teret crkvenoopštinske kase, odnosno parohije, dok doprinose za penziono osiguranje između ostalog i sveštenika plaćaju u smislu zakonskih uredaba ona tela koja ih izdržavaju. Prinadležnosti službenika crkvenih nadleštava imaju biti jednoobrazna, a visinu njihovu određuje Sveti arhijerejski sinod u sporazumu s Patrijaršijskim upravnim odborom."

22. S tim u vezi valja reći da bi sukladno Ustavu Srpske pravoslavne crkve iz 1957. godine, bio i relativno točan iskaz svjedoka US u dijelu u kojem isti navodi da je od 2003. godine, Srpska pravoslavna crkva imala potpisan ugovor sa Republikom Hrvatskom o uređenju međusobnih odnosa i da je Republika Hrvatska tada uplaćivala na godišnjem nivou Episkopskom savjetu određeni novčani iznos koji se dijelio na sve Eparhije u Republici Hrvatskoj, da nadalje Eparhije dijele taj novac Crkvenim općinama, a da se taj novac koristio za doprinose svećenicima, obnove crkve i za njihove potrebe, ali da to sve odlučuje Crkvena općina, da je ovdje tužitelj ĆS bio je paroh u [adresa] i odgovorna osoba te Crkvene općine pa da je on i odlučivao kud će s tim novcem što je dobio, a da je odlučivao zajedno s Crkvenim odborom. Dakle, kako navodi svjedok, ako je dobivao novac on je raspoređivao isti. Slijedom navedenog, sukladno Ustavu Srpske pravoslavne crkve iz 1957. godine, proizlazilo bi da ovdje tužitelj sam sebi treba uplaćivati doprinose za MIO i sam si iz sredstava parohije, odnosno crkvene općine isplaćivati nekakvu plaću, naknadu, pomoć, ma kako ju zvali i to samo ako ima sredstava za to, a ako sredstava nema, može od viših crkvenih vlasti tražiti "pomoć", koju mu isti mogu dati ili ne, po vlastitom nahođenju. Kad bi to bilo tako, proizlazi da bi tužbeni zahtjev tužitelja bio neosnovan.

23. Međutim, prvenstveno valja reći da među strankama nije sporno da je tužitelj od 27. prosinca 1997. do 31. prosinca 2010. obavljao parohijsku dužnost u [adresa] i [adresa]. Naime, nije sporno da je Odlukom Mitropolita Zagrebačko-Ljubljanskog od 27. prosinca 1997. godine, koja je donesena u skladu s odredbama Ustava Srpske pravoslavne crkve, a u okviru nadležnosti Mitropolita propisane odredbom članka 3. i članka 4. Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve o pitanjima od zajedničkog interesa ("Narodne Novine" br. 196/2003) ovdje tužitelj - jerej ĆS postavljen kao administrator parohije u Velikom Vukovlju (list 5 spisa).

24. Iz rješenja Hrvatskog Zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Bjelovaru od 10.05.2024. godine (list 323 spisa), utvrđeno je da je ovdje tužitelju ĆS s danom 31. prosinca 2010. prestalo svojstvo osiguranika iz mirovinskog osiguranja radi prestanka obavljanja samostalne djelatnosti u svojstvu protonamjesnika i obavljanja parohijske dužnosti u [adresa] te da je isti bio osiguran temeljem obavljanja samostalne djelatnosti iz čl. 14. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju u svojstvu protonamjesnika i paroha u [adresa] i to u razdobljima od 15.12.1975 do 8.10.1991. i od 13.10.1997. do 31.12.2010. godine čime se smatra da je isti bio samostalni obveznik plaćanja doprinosa za mirovinsko osiguranje…

25. Iz dopisa tuženika tužitelju od 25. svibnja 2012. godine (list 8 spisa) proizlazi da je tuženik 25. svibnja 2012. s osnova dugovanja za mirovinsko osiguranje za tužitelja za razdoblje od 2003. do 2010. uplatio iznos od 52.290,13 kuna, a što među strankama i nije sporno.

26. Člankom 23. Ugovora o pitanjima od zajedničkih interesa sklopljenog između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve 20. prosinca 2002. propisano je:

„1. Da bi Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj mogla na doličan način nastaviti svoje djelovanje na promicanju općeg dobra, Republika Hrvatska će joj mjesečno davati iz godišnjeg državnog proračuna iznos koji odgovara dvjema bruto osnovicama za izračun plaća javnih i državnih službenika i namještenika pomnoženim sa brojem parohija, koliko postoji u Republici Hrvatskoj na dan stupanja na snagu ovoga Ugovora u skladu sa stavkom 2. ovoga članka.

2. Episkopski savjet Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj će svake godine do 1. studenog dostaviti ovlaštenom državnom uredu popis novih ili ukinutih parohija. U taj popis neće ulaziti parohije koje nemaju stalnog paroha, kao i novoosnovane parohije koje u gradu broje manje od 1500 vjernika, a na selu manje od 500.

3. Sredstva obračunata prema odredbi ovoga članka daju se za namjene označene u odredbi članka 17. stavka 2. Zakona. U novčani iznos, o kojem se govori u stavku 1. ovoga članka, osim troškova za uzdržavanje duhovnika i drugih vjerskih službenika, uključeni su i troškovi izgradnje i uzdržavanje crkava, crkvenih zgrada i vjerskih središta koja nisu u popisu kulturnih dobara, te doprinos za karitativnu djelatnost Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj.“

27. Iz sadržaja citirane odredbe vidljivo je da postoji obveza Republike Hrvatske da mjesečno Srpskoj pravoslavnoj crkvi iz državnog proračuna daje određeni novčani iznos koji se određuje ovisno o broju parohija u visini dvije bruto osnovice plaća javnih i državnih službenika i namještenika. Člankom 3. citirane odredbe propisano je i da se taj iznos plaća za više namjena i potreba Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, a da je jedna od njih i za troškove uzdržavanje duhovnika i drugih vjerskih službenika. Međutim navedenim Ugovorom od 20. prosinca 2002. nije utvrđeno na koji način će se isplaćivati troškovi uzdržavanja duhovnika i drugih vjerskih službenika, u kojem iznosu i tko je dužan plaćati taj trošak, već bi sukladno čl. 267. Ustava Srpske pravoslavne crkve iz 1957. godine (list 54 spisa) proizlazilo bi da ovdje tužitelj sam sebi trebao uplaćivati doprinose za MIO i sam si iz sredstava parohije, odnosno crkvene općine isplaćivati nekakvu plaću, naknadu, pomoć, ma kako ju zvali i to samo ako ima sredstava za to, a ako sredstava nema, može od viših crkvenih vlasti tražiti "pomoć", koju mu isti mogu dati ili ne, po vlastitom nahođenju.

28. Nadalje, čl. 6. Ustava Srpske pravoslavne crkve propisano je da Srpska pravoslavna crkva upravlja crkvenom imovinom, crkvenim fondovima i zakladama u granicama ovog Ustava i državnih zakona. Dakle sukladno navedenom, tuženik se pored Ustava Srpske pravoslavne crkve mora pridržavati i propisa Republike Hrvatske, odnosno Zakonskih odredaba.

29. Iz iskaza svjedoka ES proizlazi da on sada obavlja one poslove koje je ranije obavljao tužitelj i da je za isto dobivao plaću, a od 2010. godine da istu dobivaju putem žiro računa u banci.

30. Sukladno navedenom, iako radi crkvene organizacije i specifičnog reguliranja odnosa između crkve i svećenika nije sklopljen klasičan ugovor o radu, iz izvedenih dokaza jasno proizlazi zaključak da je tužitelj ipak bio svojevrstan zaposlenik tuženika, odnosno da je u njegovo ime i za njegov račun obavljao duhovne poslove kao što su pogrebi, krštenja, vjenčanja i sl. i to za dvije parohije, sve sukladno odredbama Ustava Srpske pravoslavne crkve, a da mu tuženik za isto nije isplaćivao plaću, novčanu naknadu, pomoć, uzdržavanje, ma kako tu novčanu naknadu mi zvali, iako je sukladno Ugovoru s Republikom Hrvatskom između ostalog tuženik i za to dobivao iz godišnjeg državnog proračuna iznos koji odgovara dvjema bruto osnovicama za izračun plaća javnih i državnih službenika i namještenika pomnoženim sa brojem parohija, dakle očigledno i za tu parohiju gdje je bio postavljen tužitelj.

31. Nadalje, iz dopisa tuženika od 25. svibnja 2012. godine proizlazi da je tuženik platio doprinose s osnova mirovinskog osiguranja tužitelja, a što predstavlja dio plaće sukladno članku 90. Zakona o radu.

32. Nadalje, čl. 2. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica ("Narodne Novine" br. 83/02) propisano je da vjerske zajednice samostalno i slobodno određuju unutarnju organizaciju, tijela upravljanja, njihovu hijerarhiju i nadležnosti, tijela i osobe koje predstavljaju vjersku zajednicu i njene organizacijske oblike, sadržaj i način očitovanja vjere, održavanje veza sa svojom središnjicom i drugim vjerskim zajednicama, udruživanje s drugim vjerskim zajednicama, i druga pitanja svoga djelovanja u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, dok je čl. 18. st. 2. navedenog zakona propisano da radi obavljanja vjerskih poslova vjerska zajednica može stupati u pravne odnose i sklapati ugovore o radu s vjerskim službenicima i namještenicima, kao i da vjerski službenici i namještenici s kojima je vjerska zajednica sklopila ugovor o radu ostvaruju prava iz radnog odnosa i po osnovi rada jednako kao i drugi zaposlenici.

33. Sukladno navedenom Mitropolit Zagrebačko-ljubljanski je i donio odluku o upravi srpske pravoslavne parohije u [adresa] i [adresa], a temeljem svojih ovlasti koje su određene Ustavom Srpske pravoslavne crkve, a kojim se određuju i poslovi koje obavlja tužitelj (članak 108. Ustava Srpske pravoslavne crkve).

34. Nadalje, čl. 2. Zakona o radu (Narodne novine broj: 149/09, 61/11 i 73/13, dalje: ZR/09) definiran je pojam zaposlenika i poslodavca. Iz svih provedenih dokaza nesporno je da je tužitelj fizička osoba koja u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca, a ovdje tuženik je bio njegov poslodavac.

35. Slijedom navedenog, a po mišljenju ovog suda, iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je između stranka postojao radni odnos sukladno članku 5. Zakona o radu.

36. Naime, člankom 8. Zakona o radu određeno je da ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.

37. Dakle iz navedene Odluke Mitropolita Zagrebačko-ljubljanskog nesporno proizlazi da temeljem Ustava Srpske pravoslavne crkve on ima ovlasti donijeti odluku koja zamjenjuje ugovor o radu, a istim su propisane obveze tužitelja (članak 108. Ustava Srpske pravoslavne crkve), pa je stoga teret dokaza na tuženiku da dokaže da se ne radi o radnom odnosu.

38. Slijedom navedenog, kako između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca postoji radni odnos, te kako je tužitelj u utuženom razdoblju uredno izvršavao svoje obveze sukladno onome što je propisano Ustavom Srpske pravoslavne crkve, a tuženik niti ne tvrdi protivno, ima pravo i na plaću.

39. Odredbom čl. 84. st. 4. Zakona o radu propisano je da plaća i naknada plaće u smislu toga Zakona su plaća i naknada plaće u bruto iznosu. Prema tome davanja tužitelja s osnova mirovinskog osiguranja su sastavni dio plaće koju tuženik duguje tužitelju.

40. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je dopunsko financijsko vještačenje po Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 345-346 spisa), koji u dopuni nalaza i mišljenja ističe da je mišljenja da visina pretpostavljene naknade tužitelja za obavljanje dužnosti parohije u razdoblju od siječnja 2009. do kraja 2010. godine određene na temelju tuženikovih uplata doprinosa mirovinskog osiguranja iznosi ukupno 8.675,04 EUR bruto, a da su pojedini mjesečni iznosi i dospijeća dani u priloženoj tablici.

41. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ručevića kao stručan i objektivan, a da je to tako potvrđuju stranke koje na matematički izračun nisu imale prigovora.

42. Budući da je tužitelj podneskom od 8.05.2025. godine konačno postavio tužbeni zahtjev glede visine i tijeka zateznih kamata u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Ručevića, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

43. Glede prigovora zastare valja reći da u dopisu od 25. svibnja 2012. tuženik ističe da dana 25. svibnja 2012. uplaćuje tužitelju s osnova mirovinskog osiguranja iznos od 52.290,13 kuna za razdoblje od 2003. do 2010. godine. Kako je to sastavni dio plaće, tuženik je, po mišljenju suda, na jasan način priznao dug s osnova plaće prema tužitelju s danom 25. svibnja 2012. godine.

44. Odredbom čl. 240. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" br. 35/05 i 41/08 –dalje ZOO), propisano je da se zastara prekida kad dužnik prizna dug. Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.

45. Slijedom navedenog, priznanjem duga zastara ponovno počinje teći ispočetka 25.05.2012. godine, a trogodišnji rok propisan čl. 135 ZOR/09 ističe 25. svibnja 2015., a kako je tužba podnesena ovom sudu dana 15.01.2014. godine, po mišljenju suda prigovor zastare nije osnovan.

46. Zaključno, sud smatra i da je prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan jer je tužitelja svojom Odlukom postavio Mitropolit, a ne neka niža ustrojstvena jedinica kao što je crkvena općina ili parohoija, pa su prigovori tuženika u tom smjeru neosnovani.

47. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, a troškovi su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eur, a imajući u vidu troškovnike stranaka i vrijednost predmeta spora - tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 15.01.2014. godine od 250 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska 13.05.2014. godne 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 5.06.2014. godine 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska 16.9.2014. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 3. OT), za pristup na ročište 11.11.2014. godine 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska 25.11.2016. godine 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za sastav podneska 23.01.2017. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za sastav podneska 14.02.2018. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za pristup na ročište 6.03.2018. godine 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav žalbe 3.05.2018. godine 125 bodova (Tbr. 10. toč. 4. OT), za sastav podneska 12.05.2021. 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za pristup na ročište 8.09.2021. godine 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za pristup na ročište 8.12.2021. godine 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav odgovora na žalbu od 28.02.2022. godine 250 bodova (Tbr. 10. toč. 6. OT), za sastav podneska od 8.03.2023. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 3. OT), za sastav podneska od 22.09.2023. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za sastav podneska od 26.09.2023. godine 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4. OT), za zastupanje na ročištu dana 27.09.2023. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 5. OT), za zastupanje na ročištu dana 24.01.2024. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 5. OT), za sastav podneska od 5.02.2024. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 3. OT), za zastupanje na ročištu dana 9.04.2024. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 5. OT), za sastav podneska od 25.06.2024. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 3. OT), za zastupanje na ročištu dana 10.09.2024. godine 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska od 8.05.2025. godine 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), za sastav podneska od 17.06.2025. godine 50 bodova (Tbr. 8. toč. 3. OT), te za zastupanje na ročištu dana 13.01.2026. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 3550 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 8.875,00 eur. Kad se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 205,72 eur /1.550,00 kn (koliko je tužitelj već i platio) dobije se iznos od 9.080,72 eur.

48. Sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a (NN 70/19), a budući da je tužitelj ukupno uspio u sporu 74,76%, a tuženik 25,24% te da je razlika u uspjehu u korist tužitelja 49,52%, istom je priznat trošak od 4.496,77 eur. Naime, glede osnova tužitelj je uspio u cijelosti, a glede visine 49,52% (8.675,04 eur : 17.519,41 eur), pa kad se 149,52% podijeli sa dva dobije se 74,76%.

49. Kada se navedenom iznosu doda kao nužan trošak medicinskog vještačenja od 265,44 eur /2.000,00 kn i dopunskog financijskog vještačenja od 250,00 eur, što je platio tužitelj, dobije se iznos od 5.012,21 eur, a koliko je i dosuđeno tužitelju pod točkom III. izreke presude.

50. Na dosuđeni trošak tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. st. 3. ZPP-a od odnošenja presude do isplate.

51. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na žalbu i presudu jer sam tužitelj ističe prigovor protiv plaćanje iste, navodeći da se radi o radnom sporu i da nije dužan platiti sudsku pristojbu, dok je sudsku pristojbu na tužbu već platio.

52. Budući da je tužitelju temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a dosuđen parnični trošak, odbijen je u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

53. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, dana 27. veljače 2026. godine

Sudac:

Goran Goluža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku