Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: Pr-29/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u spojenoj pravnoj stvari tužitelja: Istra-auto d.d., Umag, Novigradska ulica 30, OIB:81911347838, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri d.o.o. Rijeka, protiv tuženika: 1. HRRF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], sada nepoznatog boravišta, 2. ŽRRF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], sada nepoznatog boravišta, 3. KRRF, OIB: [osobni identifikacijski broj], sada nepoznatog boravišta, 4. CRRF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], sada nepoznatog boravišta, 5. Sanabria Mantilla Henry Eduardo, OIB: [osobni identifikacijski broj], sada nepoznatog boravišta, koje sve tuženike zastupa privremena zastupnica HR, odvjetnica iz [adresa], radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 30. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužitelja ŽR i privremene zastupnice tuženih HR, temeljem čl.335. u svezi s čl.433. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje: ZPP),, dana 27. veljače 2026. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se

- 1.-tuženiku HRRF, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju iznos od 20.000,00 (dvadesettisuća) eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, od 24.11.2023.g. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana;

- 2.-tuženiku ŽRRF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju iznos od 889,13 (osamstoosamdesetdevet eura i trinaest centi) eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, od 7.7.2022.g. do 31.12.2022.g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023.g. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana, dok je tužitelj odbijen s razlikom zatraženog iznosa od 2.373,68 (dvijetisućetristosedamdesettri eura i šezdesetosam centi) eura, kao neosnovanom;

- 3.-tuženiku KRRF, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju iznos od 20.000,00 (dvadesettisuća) eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, od 13.01.2024.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana;

- 4.-tuženiku CRRF, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju iznos od 18.000,00 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, od 13.2.2023.g. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana;

- 5.-tuženiku Sanabria Mantilla Henry Eduardo, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju iznos od 19.000,00 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče po stopi propisanoj odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, od 4.8.2023.g. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II Nalaže se

- 1.-tuženiku HRRF, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi tužitelju parnični trošak u visini od 1.541,50 (tisućupetstočetrdesetjedan euro i pedeset centi) eura,

- 2.-tuženiku ŽRRF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi tužitelju parnični trošak u visini od 256,91 (dvjestopedesetšest eura i devedesetjednog centa) eura,

- 3.-tuženiku KRRF, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi tužitelju parnični trošak u visini od 1.541,50 (tisućupetstočetrdesetjedan euro i pedeset centi) eura,

- 4.-tuženiku CRRF, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi tužitelju parnični trošak u visini od 1.541,50 (tisućupetstočetrdesetjedan euro i pedeset centi) eura,

- 5.-tuženiku Sanabria Mantilla Henry Eduardo, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi tužitelju parnični trošak u visini od 1.541,50 (tisućupetstočetrdesetjedan euro i pedeset centi) eura,

uvećan za zatezne kamate tekuće na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude 27. veljače 2026. godine, kao dana dospijeća, do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je pred naslovnim sudom pokrenuo 5 parnica u kojima je tužitelj ista osoba Istra-auto d.d., dok su tuženici različite osobe, a za koje parnice je predviđena ista vrsta postupka i u kojima sudi sudac pojedinac, te bi se u svim parnicama trebala provesti većima istih dokaza, pa je sud parnice spojio rješenjem od 28. ožujka 2025. budući da je ocijenio da bi se spajanjem navedenih spisa i provođenjem jedinstvenog postupka, te donošenjem zajedničke odluke, ubrzalo raspravljanje i smanjili bi se troškovi, sve u skladu s načelom ekonomičnosti.

Tužitelj u svim podnesenim tužbama tvrdi da je sa svakim tuženikom sklopio Ugovor o radu na određeno vrijeme kojim se po članku 4. ugovora svaki od tuženika obvezao platiti tužitelju određeni novčani iznos u slučaju prestanka radnog odnosa prije isteka 3 godine.

Tužitelj dalje navodi kako je radni odnos 1. -tuženika započeo dana 13.5.2023. godine sklapanjem Ugovora o radu na određeno vrijeme, te je prestao dana 24.11.2023. godine, nakon čega je tužitelj izvršio odjavu radnika kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, te da se po članku 4. ugovora radnik obvezao platiti tužitelju novčani iznos 20.000,00 eura u slučaju prestanka radnog odnosa prije isteka 3 godine.

Tužitelj dalje navodi kako je radni odnos 2. -tuženika započeo dana 15.6.2022. godine sklapanjem Ugovora o radu na određeno vrijeme, te je prestao dana 16.1.2023. godine, nakon čega je tužitelj izvršio odjavu radnika kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, te kako je dana 07.07.2022. godine sklopio s 2. - tuženikom Ugovor o međusobnim pravima i obvezama kojim se utvrđuje da je tužitelj podmirio troškove izrade dozvole za boravak 2. -tuženika u iznosu od 24.591,18 kuna / 3.263,81 eura, te se tuženik obvezao isti iznos vratiti tužitelju. Tužitelj dalje navodi kako je radni odnos 3. -tuženika započeo dana 25.10.2022. godine sklapanjem Ugovora o radu na određeno vrijeme, te je prestao dana 13.01.2024. godine, nakon čega je tužitelj izvršio odjavu radnika kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, te da se po članku 4. ugovora radnik obvezao platiti tužitelju novčani iznos 20.000,00 eura u slučaju prestanka radnog odnosa prije isteka 3 godine.

Tužitelj dalje navodi kako je radni odnos 4. -tuženika započeo dana 11.10.2022. godine sklapanjem Ugovora o radu na određeno vrijeme, te je prestao dana 13.01.2024. godine, nakon čega je tužitelj izvršio odjavu radnika kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, te da se po članku 4. ugovora radnik obvezao platiti tužitelju novčani iznos 18.000,00 eura u slučaju prestanka radnog odnosa prije isteka 3 godine.

Tužitelj dalje navodi kako je radni odnos 5. -tuženika započeo dana 3.2.2023. godine sklapanjem Ugovora o radu na određeno vrijeme, te je prestao dana 04.08.2023. godine, nakon čega je tužitelj izvršio odjavu radnika kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, te da se po članku 4. ugovora radnik obvezao platiti tužitelju novčani iznos 19.000,00 eura na ime troškova postupka izrade dokumentacije za rad i boravak..

Tužitelj predlaže usvajanje svih tužbenih zahtjeva.

2. Tuženici su putem privremenog zastupnika, koji im je određen rješenjem od 01.04.2025. godine, iz razloga jer se tuženici nalaze u inozemstvu, te im se dostava nije mola obaviti, a isti koji nemaju punomoćnika u Republici Hrvatskoj, podnijeli odgovor na tužbu.

Privremeni zastupnik tuženih u odgovoru na tužbu navodi kako se opreza radi protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, a u odnosu na predložene dokaze – ugovori o radu, prijave o prestanku osiguranja HZMO – ne osporava njihovu vjerodostojnost niti istinitost, te nema primjedbi da se iste isprave izvedu kao dokazi.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave u spisu kako slijedi:

Ugovor o radu na određeno vrijeme za HRRF ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik (stranica 4-15), Ugovor o radu na određeno vrijeme za ŽRRF u ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik i Prijava o prestanku osiguranja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za ŽRRF, (stranica 26-39), Ugovor o radu na određeno vrijeme za KRRF ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik i Prijava o prestanku osiguranja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za KRRF (stranica 40-64), Ugovor o radu na određeno vrijeme za CRRF, ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik i Prijava o prestanku osiguranja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za CRRF, (stranica 65-84), Ugovor o radu na određeno vrijeme za Sanabria Mantilla Henry KR u ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik i Prijava o prestanku osiguranja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za Sanabria Mantilla Henry Eduardo (stranica 85-106), Prijava o prestanku osiguranja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za URRF (stranica 141).

4. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti u odnosu na 1.-tuženika, 3.-tuežnika, 4.-tuženika i 5.-tuženika, dok je djelomično osnovan u odnosu na 2. -tuženika.

5. Predmet spora po svakom tužbenom zahtjevu je isplata određenog novčanog iznosa po prestanku radnog odnosa radnika i to u odnosu na 1.-tuženika 20.000,00 eura, u odnosu na 2.-tuženika 24.591,18 kuna / 3.263,81 eura, u odnosu na 3.- tuženika 20.000,00 eura, u odnosu na 4.-tuženika 18.000,00 eura i u odnosu na 5.- tuženika 19.000,00 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

6. U postupku je sporna okolnost da li je obveza tuženika podmiriti novčanu obvezu tužitelju u slučaju prestanka radnog odnosa prije isteka roka od 3 godine.

7. Uvidom i čitanjem Ugovora o radu na određeno vrijeme za 1.-tuženika HRRF u ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik (stranica 4-15) utvrđeno je da su tužitelj, kao poslodavac, i 1.-tuženik, kao radnik, u članku 4. ugovorili da je tužitelj snosio troškove ishođenja dokumentacije za rad i boravak za 1. -tuženika za vozača teretnog vozila s poluprikolicom u Republici Hrvatskoj i u Europskoj uniji u iznosu od 20.000 eura, te se 1.-tuženik obvezao da će za tužitelja, kao poslodavca, raditi 3 godine, a ukoliko ne odradi navedeni vremenski period daje pristanak da poslodavac može navedene troškove naplatiti sa svih računa i imovine radnika. Uvidom i čitanjem Prijave o prestanku osiguranja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za URRF (stranica 141) utvrđeno je kako je radnik stekao svojstvo zaposlenika u radnom odnosu dana 15.06.2023. godine odnosno kada je po čl.4. ugovora dobio odobrenja za boravak i rad, a radni odnos mu je prestao dana 04.08.2023. godine redovitim otkazom radnika po čl.115.st.4. ZOR-a odnosno prije isteka ugovorenog vremenskog perioda od 3 godine u kojem se obvezao da će raditi za tužitelja, kao poslodavca.

Sud stoga smatra kako je tužitelj dokazao obvezu 1. -tuženika da podmiri novčanu obvezu tužitelju u slučaju prestanka radnog odnosa prije isteka roka od 3 godine u visini od 20.000 eura.

8. Uvidom i čitanjem Ugovora o radu na određeno vrijeme za 2.-tuženika ŽRRF i Ugovora o međusobnim pravima i obvezama (stranica 26- 39) utvrđeno je kako je tužitelj, kao poslodavac, podmirio troškove za izdavanje dozvole za boravak i rad 2. -tuženika u iznosu od 24.591,18 kuna / 3.263,81 eura (po fiksnom tečaju konverzije – op.suda) te kako se 2.-tuženik obvezao vratiti navedene troškove obustavom s plaće u 11 mjesečnih obroka svaki u iznosu od 2.235,56 kuna / 296,71 eura (po fiksnom tečaju konverzije – op.suda), s počekom isplate plaće za mjesec lipanj 2022. godine.

Uvidom i čitanjem Prijave o prestanku osiguranja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za ŽRRF, (stranica 26-39) utvrđeno je kako je radnik stekao svojstvo zaposlenika u radnom odnosu dana 15.06.2023. godine odnosno kada je po čl.4. ugovora o radu dobio odobrenja za boravak i rad, a radni odnos mu je prestao dana 14.01.2023. godine, redovitim otkazom radnika po čl.115.st.4. ZOR-a iz čega sud zaključuje kako je 2. -tuženik kod tužitelja ostvario pravo na isplatu plaće za 6. mjesec 2022., za 7. mjesec 2022, za 8. mjesec 2022, za 9. mjesec 2022. za 10.mjesec 2022. za 11. mjesec 2022. za 12. mjesec 2022 i za polovicu 1. mjeseca 2023. odnosno pravo na ukupno 7 punih plaća i na jednu polovicu mjesečne plaće.

9. Međutim, obzirom na ugovorenu mjesečnu obustavu plaće 2.-tuženika od 2.235,56 kuna / 296,71 eura (po fiksnom tečaju konverzije – op.suda), s počekom isplate plaće za mjesec lipanj 2022. godine, sud zaključuje kako je 2. -tuženik vratio tužitelju iznos od 2.373,68 eura navedenom obustavom na ukupno 7 punih plaća isplaćenih za lipanj-prosinac 2022. i na jednu polovicu mjesečne plaće isplaćenu za siječanj 2023., slijedom čega 2.-tuženik ima obvezu vratiti tužitelju, kao poslodavcu preostalu razliku iznosa u visini od 889,13 eura, a ne 3.263,81 eura do čega se može doći jednostavnom matematičkom operacijom množenja i oduzimanja.

10. Po članku 135.st.1. Zakona o radu (Narodne novine 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023 – dalje ZOR) propisano je da je u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, a u konkretnom slučaju to bi bio tužitelj koji tvrdi da ima potraživanje prema 2.-tuženiku.

11. Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tužitelj koji tijekom postupka nije dokazao da bi visina potraživanja prema 2.-tuženiku iznosila 3.263,81 eura odnosno da nije vršio mjesečne obustave plaće.

12. Uvidom i čitanjem Ugovora o radu na određeno vrijeme za 3. -tuženika KRRF u ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik (stranica 40-64) utvrđeno je da su tužitelj, kao poslodavac, i 3. -tuženik, kao radnik, u članku 4. ugovorili da je tužitelj snosio troškove ishođenja dokumentacije za rad i boravak za 1. -tuženika za vozača teretnog vozila s poluprikolicom u Republici Hrvatskoj i u Europskoj uniji u iznosu od 20.000 eura, te se 3.-tuženik obvezao da će za tužitelja, kao poslodavca, raditi 3 godine, a ukoliko ne odradi navedeni vremenski period daje pristanak da poslodavac može navedene troškove naplatiti sa svih računa i imovine radnika. Uvidom i čitanjem i Prijave o prestanku osiguranja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za HRR Pena (stranica 40-64) utvrđeno je kako je radnik stekao svojstvo zaposlenika u radnom odnosu dana 25.10.2022. godine odnosno kada je po čl.4. ugovora dobio odobrenja za boravak i rad, a radni odnos mu je prestao dana 13.01.2024. godine, redovitim otkazom radnika po čl.115.st.4. ZOR- a odnosno prije isteka ugovorenog vremenskog perioda od 3 godine u kojem se obvezao da će raditi za tužitelja, kao poslodavca.

Sud stoga smatra kako je tužitelj dokazao obvezu 3. -tuženika da podmiri novčanu obvezu tužitelju u slučaju prestanka radnog odnosa prije isteka roka od 3 godine u visini od 20.000 eura.

13. Uvidom i čitanjem Ugovora o radu na određeno vrijeme za 4. - CRRF, u ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik (stranica 65-84) utvrđeno je da su tužitelj, kao poslodavac, i 4.-tuženik, kao radnik, u članku 4. ugovorili da je tužitelj snosio troškove ishođenja dokumentacije za rad i boravak za 1. -tuženika za vozača teretnog vozila s poluprikolicom u Republici Hrvatskoj i u Europskoj uniji u iznosu od 18.000 eura, te se 4. -tuženik obvezao da će za tužitelja, kao poslodavca, raditi 3 godine, a ukoliko ne odradi navedeni vremenski period daje pristanak da poslodavac može navedene troškove naplatiti sa svih računa i imovine radnika. Uvidom i čitanjem i Prijave o prestanku osiguranja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za CRRF (stranica 65-84) utvrđeno je kako je radnik stekao svojstvo zaposlenika u radnom odnosu dana 15.11.2022. godine odnosno kada je po čl.4. ugovora dobio odobrenja za boravak i rad, a radni odnos mu je prestao dana 13.02.2023. godine, izvanrednim otkazom poslodavca po čl.116. ZOR-a odnosno prije isteka ugovorenog vremenskog perioda od 3 godine u kojem se obvezao da će raditi za tužitelja, kao poslodavca.

Sud stoga smatra kako je tužitelj dokazao obvezu 4. -tuženika da podmiri novčanu obvezu tužitelju u slučaju prestanka radnog odnosa prije isteka roka od 3 godine u visini od 18.000 eura.

14. Uvidom i čitanjem Ugovora o radu na određeno vrijeme za 5. -tuženika Sanabria Mantilla KR u ovjerenom prijevodu na hrvatski jezik (stranica 85-106) utvrđeno je da su tužitelj, kao poslodavac, i 5. -tuženik, kao radnik, u članku 4. ugovorili da je tužitelj snosio troškove ishođenja dokumentacije za rad i boravak za 1.-tuženika za vozača teretnog vozila s poluprikolicom u Republici Hrvatskoj i u Europskoj uniji u iznosu od 19.000 eura, te se 5. -tuženik obvezao da će za tužitelja, kao poslodavca, raditi 3 godine, a ukoliko ne odradi navedeni vremenski period daje pristanak da poslodavac može navedene troškove naplatiti sa svih računa i imovine radnika.

Uvidom i čitanjem i Prijave o prestanku osiguranja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za Sanabria Mantilla Henry Eduardo (stranica 85-106) utvrđeno je kako je radnik stekao svojstvo zaposlenika u radnom odnosu dana 14.03.2023. godine odnosno kada je po čl.4. ugovora dobio odobrenja za boravak i rad, a radni odnos mu je prestao dana 13.02.2023. godine, redovitim otkazom radnika po čl.115.st.4. ZOR-a odnosno prije isteka ugovorenog vremenskog perioda od 3 godine u kojem se obvezao da će raditi za tužitelja, kao poslodavca.

Sud stoga smatra kako je tužitelj dokazao obvezu 5.-tuženika da podmiri novčanu obvezu tužitelju u slučaju prestanka radnog odnosa prije isteka roka od 3 godine u visini od 19.000 eura.

15. ZOR u čl.15. propisuje obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu, odnosno pisane potvrde o sklopljenom ugovoru o radu, međutim ugovorna odredba iz članka 4 ugovora o radu o pravu poslodavca da od radnika naplati troškove ishođenja dokumentacije za rad i boravak za radnika ne predstavlja obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu, niti pisane potvrde o sklopljenom ugovoru o radu.

16. Stoga se sukladno čl.8.st.4. ZOR-a na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznoga prava odnosno obzirom na datum sklapanja predmetnih ugovora o radu, na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona.

17. ZOO u čl.2. propisuje da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, što se u ovoj konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje i na ugovore koje je tužitelj sklopio s tuženicima.

18. S obzirom da su stranke ugovorile obvezu tuženika na podmirenje troškova ishođenja dokumentacije za rad i boravak u Republici Hrvatskoj i u Europskoj uniji ukoliko radnik ne ostane raditi za poslodavca 3 godine, te obzirom da 1. -tuženik, 3.-tuženik, 4.-tuženik i 5.-tuženik nisu ostali raditi za tužitelja najmanje ugovorene 3 godine odnosno radni odnos im je prestao prije isteka ugovorenog vremenskog perioda od 3 godine u kojem su se obvezali da će raditi za tužitelja, kao poslodavca, ovaj sud zaključuje kako tužitelj osnovano od 1.-tuženika, 3.-tuženika, 4.-tuženika i 5.-tuženika potražuje isplatu po ugovorenoj obvezi upravo u utuženim iznosima.

19. U odnosu na 2.-tuženika utvrđeno je da isti također nije ostao raditi za tužitelja najmanje ugovorene 3 godine odnosno radni odnos mu je prestao prije isteka ugovorenog vremenskog perioda od 3 godine u kojem se obvezao da će raditi za tužitelja, kao poslodavca, međutim za 2.-tuženika tužitelj nije dokazao da bi visina potraživanja iznosila 3.263,81 eura odnosno da nije vršio mjesečne obustave plaće, već proizlazi da bi obveza 2.-tuženika bila znatno niža i iznosila 889,13 eura do čega se može doći jednostavnom matematičkom operacijom množenja i oduzimanja.

20. Sukladno čl.115.st.4. ZOR-a propisano je da radnik može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ne navodeći za to razlog, a iz pročitanih prijava o prestanku osiguranja upravo je ta okolnost navedena kao razlog prestanka ugovora o radu 1.-tuženika, 2.-tuženika, 3.-tuženika i 5.-tuženika, dok je radni odnos 4.-tuženika, prestao izvanrednim otkazom ugovora o radu od strane poslodavca po čl.116.st.1. ZOR-a.

21. Pročitani ugovori o radu odnosno o međusobnim pravima i obvezama, kao i pročitane Prijave o prestanku osiguranja izdane od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje sud prihvaća kao vjerodostojne dokazne isprave, budući da njihov sadržaj nije osporen od strane tuženika, a po ocjeni ovog suda udovoljavaju i formalnim uvjetima koji su zakonom propisani za njihovo sastavljanje odnosno ugovori o radu imaju zakonom propisani obvezna sadržaj, potpisani su od obje ugovorne strane i sastavljeni u ovjerenom prijevodu na španjolski jezik, koji je materinji jezik svih tuženika.

22. S druge strane tuženici tijekom postupka nisu predlagali ikakve dokaze kojima bi osporili tužiteljevo potraživanje, a sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to su tuženici koji tijekom postupka nisu dokazali da bi potraživanje tužitelja u cijelosti bilo neosnovano.

23. Nadalje, sukladno čl.327.st.1. ZOO-a propisano je da sa ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, slijedom čega je sud po službenoj dužnosti propitao da li postoji neki od razloga ništetnosti u odnosu na ugovoreno pravo tužitelja do od tuženih zahtjeva naknadu troškova ishodovanja dokumentacije za rad i boravak u Republici Hrvatskoj i u Europskoj uniji ukoliko radnik ne ostane raditi za poslodavca 3 godine odnosno da li je ugovaranje navedene odredbe suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

24. Sud ne nalazi da bi ugovaranje obveze na podmirenje troškova ishodovanja dokumentacije za rad i boravak u Republici Hrvatskoj i u Europskoj uniji ukoliko radnik ne ostane raditi za poslodavca 3 godine, bilo protivno Ustavu Republike Hrvatske (Narodne novine 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav RH).

Ustav RH u čl.55 propisuje da svatko ima pravo na rad i slobodu rada, te da svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.

U skladu s navedenom ustavnom odredbom tuženik nije vezan ugovorenim rokom koliko mora raditi z poslodavca i slobodan je otkazati ugovor o radu, međutim, u tom slučaju, legitiman je zahtjev poslodavca da od tuženika, kao radnika, za čije dovođenje je imao određene troškove u pogledu izdavanja dozvole za boravka i rad (uključivo i avionske karte za dolazak s drugog kontinenta) potražuje povrat troškova koje je tužitelj imao, te time nije povrijeđeno tuženikovo ustavno pravo na slobodu rada.

25. Nadalje, ZOR, kao prisilni propis kojim se uređuju radni odnosi u Republici Hrvatskoj, ne sadrži posebne odredbe kojima se propisuje da poslodavac ne bi imao pravo tražiti od radnika naknadu troškova koje je imao u pogledu izdavanja dozvole za boravka i rad radnika, već se sukladno čl.8.st.4. ZOR-a na pitanja u vezi s ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju opći propisi obveznoga prava, kao što je to već navedeno pod točkom 16. ovog obrazloženja.

26. Isto tako, odredba čl.4. ugovora o radu, kojom su stranke ugovorile obvezu tuženika na podmirenje troškova ishođenja dokumentacije za rad i boravak u Republici Hrvatskoj i u Europskoj uniji ukoliko radnik ne ostane raditi za poslodavca 3 godine, po ocjeni ovog prvostupanjskog suda nije protivna moralu društva i kao takva ništetna.

Naime, po ocjeni ovog prvostupanjskog suda n ije nemoralno ugovoriti da tuženi, kao radnik, snosi navedeni trošak ukoliko ne ostane raditi kod tužitelja tijekom ugovorenog razdoblja, takva odredba bi bila nemoralna ako uključuje neku zloupotrebu prava, neodgovornost ili ako je ugovorena s očekivanjem neke skrivene koristi, a što po ocjeni ovog suda tu nije slučaj.

27. Nakon provedenog dokaznog postupka sud nalazi nedvojbeno utvrđenim sljedeće okolnosti:

- da su svi tuženici strani državljani, svi iz [adresa];

- da su svi tuženici bili zaposleni kod tužitelja na radnom mjestu vozača teretnog vozila s prikolicom temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme;

- da su svi tuženici preuzeli ugovornu obvezu da će ostati na radu kod tužitelja, kao poslodavca, u vremenskom razdoblju od 3 godine, te ukoliko se rok ne ispuni da će izvršiti povrat troškova koje je tužitelj imao radi izdavanja dozvole za boravak i rad radnika, kao i troškove avionskih karata radi dolska radnika u Republiku Hrvatsku;

- da je radni odnos 1.-tuženika, 2.-tuženika, 3.-tuženika i 5.-tuženika, prestao redovitim otkazom radnika po čl.115.st.4. ZOR-a prije isteka roka od 3 godine, dok je radni odnos 4.-tuženika, prestao izvanrednim otkazom ugovora o radu od strane poslodavca prije isteka roka od 3 godine;

- da preuzeta ugovorna odredba o naknadi troškova poslodavcu u slučaju prestanka radnog odnosa prije ugovorenog roka od 3 godine nije suprotna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva;

- da je tužitelj dokazao visinu svojeg potraživanja prema 1. -tuženiku u visini od 20.000 eura, prema 2. -tuženiku u visini od 889,13 eura, dok je odbijen s iznosom od 2.373,68 eura, prema 3.-tuženiku u visini od 20.000 eura, prema 4.- tuženiku u visini od 18.000 eura i prema 5.-tuženiku u visini od 19.000 eura.

28. ZOO u čl.9., a koja se odredba primjenjuje temeljem čl.8.st.4. ZOR-a, propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, slijedom čega je sud u cijelosti prihvatio kao osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na 1.-tuženika kojemu je naložio isplatu novčanog iznosa u visini od 20.000 eura, u odnosu na 3. -tuženika kojemu je naložio isplatu novčanog iznosa u visini od 20.000 eura, u odnosu na 4.-tuženika kojemu je naložio isplatu novčanog iznosa u visini od 18.000 eura i u odnosu na 5. -tuženika kojemu je naložio isplatu novčanog iznosa u visini od 19.000 eura, dok je u odnosu na 2. - tuženika sud prihvatio kao djelomično osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev i naložio 2.-tuženiku isplatu novčanog iznosa od 889,13 eura, dok je tužitelj odbijen s razlikom zatraženog iznosa od 2.373,68 eura.

29. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154.st.2. ZPP-a o djelomičnom uspjehu u sporu u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

30. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, u Tbr.54. propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da su u radnim sporovima u procjenjivim predmetima primjenjuje Tbr. 7. toč. 1. odnosno po vrijednosti predmeta spora, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

31. Nakon spajanja predmeta rješenjem od 28.03.2025. (stranica 23-25) vrijednost predmeta spora iznosi 80.263,81 eura sukladno čl.37.st.2. ZPP-a kojim je propisano da u slučaju kada su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva odnosno njihovim zbrajanjem.

32. Tužitelj je obzirom na istaknute tužbene zahtjeve u ukupnoj vrijednosti od 80.263,81 eura, te dosuđenim tužbenim zahtjevom od 77.889,13 eura, uspio u ovoj parnici u omjeru od 97%, dok su tuženici uspjeli u omjeru od 3%. Razlika uspjeha tužitelja u sporu utvrđuje se u omjeru od 94% u korist tužitelja.

33. Tužitelju je temeljem čl.154 st.1. u svezi s čl.155. ZPP-a i Tbr.7. toč. 3. Tarife priznat parnični trošak kako slijedi:

- za sastav tužbe protiv 1.-tuženika od 28.10.2024. u visini od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav tužbe protiv 2.-tuženika od 07.11.2024. u visini od 100 bodova što iznosi 200,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav tužbe protiv 3.-tuženika od 07.11.2024. u visini od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav tužbe protiv 4.-tuženika od 08.11.2024. u visini od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav tužbe protiv 5.-tuženika od 13.11.2024. u visini od 250 bodova što iznosi 500,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na 2 ročišta dana 05.12.2025. i 30.01.2026. u visini svako po 604 bodova što ukupno iznosi 2.416,00 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- pripadajući porez na dodanu vrijednost od 25% u iznosu od 1.154,00 eura po Tbr.42. Tarife;

- trošak radi objave oglasa u Narodnim novinama u iznosu od 59,73 eura,

- trošak predujma za rad privremenog zastupnika tuženika od 300,00 eura,

- za sudsku pristojbu na tužbu protiv 1. -tuženika u iznosu od 123,23 eura Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/2023 – dalje Uredba);

- za sudsku pristojbu na tužbu protiv 2. -tuženika u iznosu od 39,55 eura Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/2023 – dalje Uredba);

- za sudsku pristojbu na tužbu protiv 3. -tuženika u iznosu od 123,23 eura Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/2023 – dalje Uredba);

- za sudsku pristojbu na tužbu protiv 4. -tuženika u iznosu od 123,23 eura Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/2023 – dalje Uredba);

- za sudsku pristojbu na tužbu protiv 5. -tuženika u iznosu od 123,23 eura Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/2023 – dalje Uredba);

34. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužitelju iznosi 6.832,89 eura, te mu pripada naknada dijela ukupnog troška koji odgovara postotku razlike uspjeha u sporu od 94%, što iznosi 6.422,91 eura.

35. Tuženici u ovoj pravnoj stvari nemaju položaj jedinstvenih suparničara u smislu čl.201. ZPP-a, već su suparničari po čl.200 ZPP-a (obični suparničari), te kako je u tom slučaju svaki suparničar samostalna stranka u postupku, te kako čl.161.st.2. ZPP-a postoji znatna razlika u pogledu udjela 2. -tuženika u predmetu spora u odnosu na ostale tuženike u visini od 4%, sud je odredio da je 2. -tuženik dužan podmiriti dio ukupnog troška koji se odnosi na njegov udio u visini od 256,91 eura, dok se razlika dosuđenog troška od 6.166,00 dijeli na jednake dijelove na ostale tuženike, slijedom čega su 1.-tuženik, 3.-tuženik, 4.-tuženik i 5.-tuženik svaki dužni nadoknaditi iznos troška u visini od 1.541,50 eura, radi čega je sud temeljem čl.154 st.2. i čl.155.st.1. ZPP-a odlučio kao pod točkom II izreke ove presude.

36. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

37. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

38. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tužitelj dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

39. Obzirom da se u ovoj pravnoj stvari radi o radnom sporu, po čl.11.st.1.toč.3. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018) propisano je da su radnici u sporovima i drugim postupcima u vezi s ostvarivanjem njihovih prava iz radnog odnosa oslobođeni od plaćanja pristojbi.

U Bujama - Buie, 27. veljače 2026.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju, putem punomoćnika,

2. Tuženicima, putem privremene zastupnice.