Poslovni broj: Pn-122/2025-5

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužitelja Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnik Stjepan Brčić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnik Adrijan Čada, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 22.01.2026., dana 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku OB da tužitelju Croatia osiguranje d.d. solidarno isplati iznos 12.165,96 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 24.12.2003. do isplate, i to do 31.12.2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate; od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena; od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju Croatia osiguranje d.d. da tuženiku OB naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 6.326,27 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 27.02.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena , u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 06.07.2006. tužitelj Croatia osiguranje d.d. zatražio je donošenje presude kojom bi se tuženicima AB i OB naložilo da mu solidarno isplate iznos 91.664,39 HRK, u bitnom navodeći da je kao osiguratelj imao sklopljen ugovor o osiguranju sa Volksbank d.d. za pokriće rizika neisplate kreditnih anuiteta I. tuženika AB; da I. tuženik nije uredno otplaćivao kredit, pa da ga je banka otkazala i od tužitelja kao osiguratelja zatražila isplatu osigurnine po ugovoru o osiguranju; da je tužitelj na ime osigurnine 24.12.2003. banci isplatio iznos 92.348,11 HRK te da je time došlo do subrogacije; da je I. tuženik dobrovoljno isplatio samo iznos 683,72 HRK, dok je preostalih 91.664,39 HRK ostalo nepodmireno.

2. Tuženici AB i OB su u tijeku postupka osporavali osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, u bitnom navodeći da nije došlo do subrogacije i da tužitelj nije stekao pravo regresa prema tuženicima; da je banka propustila upisati fiducijarno vlasništvo na vozilu pa da je time napustila zalog te ističući prigovor zastare.

3. U ranijem tijeku postupka presudom ovog suda posl. br. Pn-224/2015-60 od 05.07.2016., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž - 3400/2016 od 03.04.2017., najprije je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na oba tuženika. Međutim, rješenjem Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-x 1023/2017 od 29.01.2020., povodom tužiteljeve revizije, navedene presude su ukinute, a predmet je vraćen na ponovni prvostupanjski postupak.

4. Potom je u ponovljenom prvostupanjskom postupku presudom ovog suda posl. br. Pn-67/2020-51 od 27.10.2023., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž-34/2024 od 23.01.2024., prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na oba tuženika. Međutim, rješenjem Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-68/2025 od 21.05.2025., povodom revizije II. tuženika OB, obje navedene presude su u odnosu na njega ponovno ukinute i vraćene na ponovni prvostupanjski postupak , dok je u odnosu na I. tuženika AB i dalje ostala na snazi pravomoćna presuda ovog suda posl. br. Pn-67/2020-51 od 27.10.2023. (kojom je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev), jer on nije podnio reviziju pa u odnosu na njega nižestupanjske presude nisu ukinute.

5. Stoga je u ovom predmetu ponovni (treći) prvostupanjski postupak proveden isključivo u odnosu na II. tuženika OB te je samo u odnosu na njega potrebno ponovno odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

6. U ponovljenom prvostupanjskom postupku pročitane su isprave u spisu, i to Zahtjev za naplatu štete od 27.11.2003. (str. 4-5, 16 spisa), dopis od 16.12.2003. (str. 6 spisa), dopisi od 13.02.2004. (str. 7-8 spisa), dopisi od 23.07.2003. (str. 9-10 spisa), dopisi od 11.08.2003. (str. 11-12, 23-24 spisa), dopisi od 14.02.2003. (str. 13-14 spisa), dopis od 30.05.2003. (str. 15 spisa), dopis od 13.02.2003. (str. 17 spisa), dopis od 25.08.2003. (str. 18 spisa), dopisi od 22.08.2003. (str. 19, 21 spisa), dopis od 25.08.2003. (str. 20- spisa), dopis od 22.10.2003. (str. 22 spisa), uplatnica (str. 25 spisa), Ugovor o kreditu od 10.02.2003. (str. 26-32 spisa), Ugovor o osiguranju potraživanja od 14.06.2000. sa aneksima (str. 70-82 spisa), Potvrda o izvršenoj transakciji (str. 97 spisa), dopis MUP-a od 14.05.2008. (str. 99 spisa), dopis od 27.11.2003. (str. 349 spisa), otplatni plan (str. 107-108 spisa), konto kartica (str. 112- 114 spisa), javnobilježnički oglas (str. 129-133 spisa), dopis MUP-a od 26.09.2013. (str. 135 spisa), povratnice (str. 142-143 spisa), izvod iz poslovnih knjiga (str. 270 spisa), Izjava o ustupu prava po ispravi od 24.03.2022. (str. 276-278 spisa), Prometna kartica po kreditu (str. 280 spisa), dopis od 28.03.2023. (str. 337 spisa), rješenje Tt - 13/1253-2 od 18.01.2013. (str. 345 spisa), rješenje Tt-22/18434-2 od 14.04.2022. (str. 346-347 spisa) te je provedeno je financijsko vještačenje (str. 251-255, 267-268 spisa).

II. tuženik je na raspravi od 01.06.2016. odustao od dokaznih prijedloga za saslušanje svjedokinje NB i za saslušanje njega kao stranke.

7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Budući da je postupak u odnosu na I. tuženika AB pravomoćno okončan (prihvaćanjem tužbenog zahtjeva), predmet parnice u ovoj fazi jest tužiteljev zahtjev da mu II. tuženik OB isplati iznos 12.165,96 EUR, kojeg je on kao osiguratelj isplatio svom osiguraniku banci Volksbank d.d., a zbog toga što I. tuženik AB (kao glavni dužnik) i II. tuženik OB (kao sudužnik) nisu uredno ispunjavali svoju obvezu otplate kredita navedenoj banci.

9. Iz Ugovora o osiguranju potraživanja od 14.06.2000. (str. 70-76 spisa) sa pripadajućim Anexima od 04.09.2000., 15.01.2001., 29.01.2001. i 26.03.2001. (str. 77 - 82 spisa) proizlazi da su tužitelj kao osiguratelj i banka Volksbank d.d. kao osiguranik sklopili ugovor o osiguranju kojim se tužitelj obvezao da će banci nadoknaditi iznose koje ona potražuje od svojih dužnika (korisnika kredita) na ime odobrenih kredita koje nije uspjela naplatiti, s time da su tim ugovorom bili osigurani krediti za kupnju motornog vozila, s rokom otplate do 84 mjeseca, odobreni u maksimalnom iznosu do 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

10. Iz Ugovora o kreditu br. 750314 od 10.02.2003. (str. 26-29 spisa) proizlazi da su Volksbank d.d. kao kreditor, zatim I. tuženik AB kao korisnik kredita te II. tuženik OB kao sudužnik sklopili ugovor o kreditu kojim je banka I . tuženiku stavila na raspolaganje iznos 12.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, radi kupnje vozila, sa rokom otplate 84 mjeseca i mjesečnim anuitetom od 190,04 EUR.

11. Iz Prometne kartice po kreditu broj 750314 na ime AB (str. 280 spisa), koja je izdana od strane Nove hrvatske banke d.d. kao pravnog slijednika Volksbank d.d. (str. 337, 346-347 spisa), proizlazi da je banka Volksbank d.d. dana 13.02.2003. I. tuženiku AB isplatila 91.532,40 HRK na ime navedenog kredita. Da je kredit zaista i isplaćen I. tuženiku kao korisniku kredita niti nije bilo sporno u tijeku postupka, a ta činjenica dodatno je potvrđena i nalazom financijskog vještaka.

12. Iz dopisa od 14.02.2003. (str. 13 spisa) proizlazi da je banka obavijestila I. tuženika AB da je mjesečne anuitete dužan otplaćivati na šalteru banke ili općom uplatnicom, i to počevši od 01.03.2003., dok iz dopisa od 23.07.2003. (str. 10 spisa) i dopisa od 11.08.2003. (str. 24 spisa) proizlazi da je banka opomenula I. tuženika zbog neuredne otplate mjesečnih anuiteta. Iste opomene upućene su i I I. tuženiku OB kao sudužniku (str. 9 i 11 spisa).

13. Iz dopisa od 27.11.2003. (str. 16 spisa) proizlazi da je banka otkazala ugovor o kreditu zbog nepoštivanja istog te da je kredit u cijelosti dospio na naplatu, s time da je ukupno dugovanje na dan otkaza iznosilo 92.589,72 HRK.

14. Iz dopisa od 27.11.2003. (str. 4-5 spisa) proizlazi da je banka tužitelju kao osiguratelju postavila zahtjev za naplatu štete u vezi predmetnog kredita u iznosu 92.348,11 HRK, dok iz dopisa od 16.12.2003. (str. 35 spisa), uplatnice od 24.12.2003. (str. 25 spisa) i Potvrde o izvršenoj transakciji od 24.12.2003. (str. 97 spisa) proizlazi da je tužitelj povodom tog zahtjeva za isplatu štete banci isplatio iznos 92.348,11 HRK.

15. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Zrinka Ručevića od 26.04.2021. (str. 251-255 spisa) proizlazi da je na dan otkaza kredita 27.11.2003. ukupno potraživanje banke iznosilo 92.376,13 HRK (od čega 1.271,04 HRK na ime administrativne naknade; 1.362,58 HRK na ime osiguranja kredita; 13.007,75 HRK na ime dospjelih anuiteta; 84.634,17 HRK na ime nedospjele glavnice; 519,55 HRK na ime redovne kamate; 231,04 HRK na ime zateznih kamata, sve umanjeno za uplate koje su izvršene u ukupnom iznosu 8.650,00 HRK). Nadalje, iz usmenog iskaza vještaka proizlazi da prilikom izrade pisanog nalaza i mišljenja on nije uzeo u obzir uplatu I. tuženika u iznosu 683,72 HRK od 16.01.2004., ali ukoliko bi se ona uzela u obzir (tužitelj ju priznaje), da bi potraživanje tužitelja iznosilo 91.664,39 HRK. Sud u cijelosti prihvaća mišljenje vještaka, jer je jasno i neproturječno te je sačinjeno na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke.

16. Slijedom navedenoga sud utvrđuje:

- da je I. tuženik AB u veljači 2003. kod Volksbank d.d. podigao kredit na iznos 12.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti;

- da mu je II. tuženik OB bio sudužnik, pa stoga solidarno odgovara za njegovu obvezu (čl. 414. st. 1. ZOO/91);

- da navedeni kredit nije uredno otplaćivan;

- da je banka kredit otkazala u studenome 2003., slijedom čega je čitavi iznos kredita dospio na naplatu;

- da je banka sa tužiteljem kao osiguravateljem imala sklopljen ugovor o osiguranju potraživanja;

- da je banka stoga od tužitelja zatražila naknadu neotplaćenog iznosa kredita u iznosu 92.348,11 HRK;

- da je tužitelj taj iznos banci isplatio 24.12.2003.;

- da u konačnici ukupno nepodmireno potraživanje iz predmetnog kredita iznosi 91.664,39 HRK (po nalazu i mišljenju financijskog vještaka) što predstavlja 12.165,96 EUR, koliko je tužitelj i utužio u ovoj parnici.

17. Prema tome I. tuženik kao glavni dužnik i II. tuženik kao sudužnik (solidarni dužnik) prema banci nisu ispunili svoju obvezu vraćanja kredita, zbog čega je tužitelj kao osiguratelj, na temelju ugovora o osiguranju potraživanja kojeg je sklopio sa bankom, isplatio banci iznos koji je odgovarao iznosu dugovanja I. tuženika i II. tuženika iz tog kredita. Tužitelj je potom pokrenuo ovu parnicu protiv I. tuženika i II. tuženika sa zahtjevom da mu oni na temelju subrogacije refundiraju iznos kojeg je on platio banci po osnovi njihovog dugovanja (točka III. činjeničnih navoda tužbe).

18. Međutim da bi uspio sa takvim zahtjevom prema II. tuženiku (u odnosu na I. tuženika postupak je pravomoćno okončan), tužitelj je u ovoj parnici bio dužan dokazati da je na njega prešlo potraživanje banke prema II. tuženiku iz ugovora o kreditu, odnosno da je zaista došlo do subrogacije na koju se poziva.

19. Po čl. 939. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO/91) isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

19.1. Međutim, po čl. 899. st. 1. ZOO/91 odredbe odsjeka 27. ZOO /91 („Ugovor o osiguranju“) – među kojim odredbama se nalazi i navedeni čl. 939. st. 1. ZOO/91 – ne primjenjuju se na osiguranja tražbina.

19.2. Budući da se između tužitelja kao osiguratelja i Volksbank d.d. kao osiguranika radilo upravo o osiguranju tražbine, onda nema mjesta primjeni čl. 939. st. 1. ZOO/91, zbog čega na temelju te zakonske odredbe nije moglo doći do subrogacije odnosno do prelaska potraživanja prema II. tuženiku sa banke na tužitelja kao osiguratelja.

20. Nadalje, po čl. 299. ZOO/91 kod ispunjenja tuđe obveze svaki ispunilac može ugovoriti s vjerovnikom, prije ispunjenja ili pri ispunjenju, da ispunjeno potraživanje prijeđe na njega sa svima ili samo s nekim sporednim pravima. Po čl. 300. ZOO/91 kad obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes u tome, na nju prelazi po samom zakonu u času ispunjenja vjerovnikovo potraživanje sa svim sporednim pravima.

20.1. U konkretnom slučaju, međutim, kada je tužitelj kao osiguratelj banci izvršio plaćanje, time on nije ispunjavao obvezu II. tuženika, nego je ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o osiguranju, i to obvezu isplate osigurnine. Ta obveza samo po visini odgovara iznosu dugovanja II. tuženika prema banci, ali izvršenim plaćanjem tužitelj nije podmirivao obvezu II. tuženika iz ugovora o kreditu, već je podmirivao vlastitu obvezu iz ugovora o osiguranju.

20.2. Stoga u konkretnom slučaju nije došlo ni do ugovorne subrogacije u smislu čl. 299. st. 1. ZOO/91, kao ni do zakonske subrogacije u smislu čl. 300. ZOO/91 . Na prethodni zaključak ne utječe ni čl. 13. st. 1. Ugovora o osiguranju potraživanja br. 53- 232110-008466 od 14.06.2000. (str. 74 spisa) koji je bio sklopljen između banke i tužitelja kao osiguratelja, a kojim je bilo ugovoreno da isplatom štete osiguratel j (tužitelj) stupa u prava osiguranika (banke) prema dužniku, a osiguranik se obvezuje o tome izdati ispravu. Naime, budući da je plaćanjem banci tužitelj ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o osiguranju (obvezu isplate osigurnine), a ne obvezu II. tuženika iz ugovora o kreditu, onda nisu ispunjene pretpostavke za ugovornu ili zakonsku subrogaciju u smislu čl. 299. st. 1. i čl. 300. ZOO/91, jer do nje može doći samo kada treća osoba podmiruje dužnikovu, a ne svoju obvezu kako je to ovdje bio slučaj.

21. Time što je banci platio osigurninu u iznosu 92.348,11 HRK, samim po sebi, tužitelj nije stekao potraživanje Volksbank d.d. prema II. tuženiku iz ugovora o kreditu, jer iz prethodno izloženih razloga u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji ne može doći do subrogacije (ni ugovorne ni zakonske).

22. Ukoliko osiguratelj, u situaciji poput ovopredmetne, želi od korisnika kredita odnosno njegovog sudužnika ostvariti povrat iznosa kojeg je kao osigurninu isplatio banci, to može učiniti tek temeljem ugovora o cesiji (ustupu) kojim banka na njega vrši cesiju svojeg potraživanja iz ugovora o kreditu kojeg ima prema korisniku kredita odnosno njegovom sudužniku.

22.1. U konkretnom slučaju, upravo su u tom smjeru tužitelj i Volksbank d.d. u čl. 13. Ugovora o osiguranju potraživanja od 14.06.2000. ugovorili da će Volksbank d.d. nakon isplate tužitelju izdati ispravu o stupanju u njegova prava prema dužniku.

23. S tim u vezi, valja istaknuti da se tužitelj u ovopredmetnoj tužbi od 06.07.2006., kao činjenični temelj stjecanja potraživanja prema II. tuženiku, pozvao isključivo na subrogaciju, dok se na ustup potraživanja (cesiju) pozvao tek podneskom od 12.10.2022. (str. 275-279 spisa), dostavljajući Izjavu o ustupu prava po ispravi od 24.03.2022. Time je tužitelj ustvari proširio činjeničnu osnovu tužbe, odnosno pored činjenične osnove stjecanja potraživanja prema II. tuženiku subrogacijom, tužitelj je tada istaknuo i potpuno novu činjeničnu osnovu stjecanja potraživanja prema II. tuženiku – cesiju. Naime, stjecanje potraživanja prema II. tuženiku po jednoj ili drugoj osnovi predstavlja činjenično pitanje, jer je za ostvarenje svake od tih osnova (subrogacija ili cesija) potrebno ostvarenje različitih činjenica, pri čemu se po prirodi stvari ne može istovremeno raditi i o jednoj i o drugoj osnovi prelaska potraživanja na novog vjerovnika (ako je izvršena subrogacija, onda ne može doći do cesije kada je potraživanje već preneseno subrogacijom, i obrnuto). Iz navoda tužitelja sa rasprave od 22.01.2026. (str. 726 spisa) jasno proizlazi da on tužbu temelji i na jednoj i na drugoj činjeničnoj osnovi, dakle i na subrogaciji i na cesiji. Tužitelj međutim do 12.10.2022., na nikakav način, nije isticao činjenične tvrdnje o tome da je izvršena cesija (ustup) potraživanja niti da je on na takvoj činjeničnoj osnovi postao vjerovnikom utuženog potraživanja. Stoga je podneskom od 12.10.2022. tužitelj izvršio preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. ZPP, i to dodavanjem nove činjenične osnove na kojoj temelji tužbu, a to je stjecanje utuženog potraživanja cesijom (ustupom), što predstavlja izmjenu istovjetnosti zahtjeva u odnosu na onog koji je bio ranije postavljen i koji se do tada temeljio samo na subrogaciji. S obzirom na navedeno, sud je raspravnim rješenjem od 22.01.2026. (str. 726-727 spisa) u skladu sa čl. 190. st. 3. ZPP dopustio takvu preinaku tužbe jer je svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka.

24. Iz dvije Izjave o ustupu prava po ispravi od 24.03.2022. (str. 276-279 spisa), proizlazi da je njima Sberbank d.d. u sanaciji, kao pravni slijednik Volksbanke d.d., izvršio ustup svih prava koja iz Ugovora o kreditu od 10.02.2003. ima prema I. tuženiku AB i II. tuženiku OB.

24.1. Iz sadržaja navedenih izjava proizlazi da se tek njima vrši ustup svih prava iz Ugovora o kreditu od 10.02.2003. na tužitelja („Ovim izjavljujemo da ustupamo sva prava koja za nas proizlaze iz Ugovora o kreditu…“), što potvrđuje da je do cesije došlo tek tada, a ne ranije, jer se ne može ustupati ono što je već ustupljeno . S tim u vezi valja istaknuti da u skladu sa čl. 436. ZOO/91 do cesije dolazi na temelju izjave vjerovnika kojom vrši prijenos tražbine na primatelja tražbine kao novog vjerovnika, a on to prihvaća. Za razliku od subrogacije do koje dolazi već uslijed činjenice što je plaćeno tuđe dugovanje (u skladu sa ugovorom ili zakonom), do cesije može doći isključivo na temelju posebnog sporazuma o ustupanju tražbine između starog i novog vjerovnika. U konkretnom slučaju tužitelj niti ne tvrdi da je ikada prije 24.03.2022. Volksbank d.d. kao banka dala izjavu o ustupu (cesiji) i da je on taj ustup prihvatio, već dapače sam izričaj Izjava od 24.03.2022. potvrđuje da se tek njima vrši ustup potraživanja. Članak 13. Ugovora o osiguranju potraživanja od 14.06.2000. (str. 74 spisa) sam po sebi se ne može tumačiti kao ugovor o cesiji, jer se cesija može izvršiti samo u odnosu na neko konkretno potraživanje pa u ugovoru u cesiji potraživanje koje se cedira mora biti individualizirano, a u konkretnom slučaju u Ugovoru o osiguranju potraživanja od 14.06.2000. se uopće ne spominje potraživanje Volksbank d.d. iz Ugovora o kreditu od 10.02.2003. prema I. tuženiku i II. tuženiku, što po logici stvari nije bilo ni moguće jer je taj ugovor o kreditu sklopljen tri godine kasnije, ali zbog svih tih okolnosti članku 13. Ugovora o osiguranju potraživanja od 14.06.2000. se ne može dati pravni značaj ugovora o cesiji.

25. Prema tome, iako potraživanje iz ugovora o kreditu tužitelj od Volksbank d.d. prema II. tuženiku nije stekao subrogacijom, on ga je stekao cesijom (ustupom), ali tek na temelju Izjave o ustupu od 24.03.2022.

26. II. tuženik je međutim u odnosu na zahtjev tužitelja koji se temelji na toj novoj (preinačenoj) činjeničnoj osnovi – cesiji, istaknuo prigovor zastare.

27. Potraživanje iz otkazanog ugovora o kreditu, kojeg je tužitelj stekao cesijom, zastarjeva u općem zastarnom roku od 5 godina (Rev-4854/2019 od 06.07.2021.).

28. Po čl. 84. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje: ZOO/05) kod cesije dužnik može isticati i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje.

29. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da se valjano može izvršiti cesija i zastarjele tražbine, pri čemu se dužnik ima pravo pozivati na zastaru i u odnosu na novog vjerovnika koji je zastarjelo potraživanje stekao cesijom.

30. Iako je tužba u ovom predmetu podnesena još 06.07.2006., do prijelaza utuženog potraživanja sa banke na tužitelja je došlo tek 24.03.2022., i to na temelju Izjave o ustupu prava po ispravi. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe tužitelj nije bio vjerovnik utuženog potraživanja (neosnovano se pozivao na subrogaciju) pa u tom trenutku nije imao aktivnu legitimaciju od II. tuženika zahtijevati isplatu, a to ovlaštenje je stekao 16 godina kasnije, za vrijeme vođenja ove parnice, odnosno tek kada je 2022. godine cesijom stekao utuženo potraživanje.

30.1. Tužba od 06.07.2006. nije dovela do prekida zastare, jer je tužitelj tu tužbu temeljio na činjeničnoj osnovi subrogacije. Ne može se smatrati da je ta tužba prekinula zastaru za potraživanje koje je tužitelj stekao cesijom, kada je sama cesija izvršena tek 2022. godine pa tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije bio vjerovnik. Podnošenjem tužbe od strane tužitelja koji u tom trenutku nema aktivnu legitimaciju jer nije vjerovnik tražbine ne može doći do prekida zastare za tu tražbinu , jer se u skladu sa čl. 241. ZOO/05 zastare prekida radnjama vjerovnika, što tužitelj nije bio kada je podnosio ovopredmetnu tužbu od 06.07.2006. Tužitelj je prvu radnju u ovoj parnici kao stvarni vjerovnik poduzeo tek 12.10.2022. (preinaka tužbe), pa bi stoga poduzimanje tek te radnje moglo biti relevantno za prekid zastare u smislu čl. 241. ZOO/05.

30.2. Prema tome, u pogledu tužiteljevog zahtjeva za isplatu koji se temelji na činjeničnoj osnovi stjecanja potraživanja cesijom, parnica u ovom predmetu se počela voditi tek 12.10.2022., kada je tužitelj u tom smislu izvršio preinaku tužbe.

30.3. Kada se radi o preinaci tužbe dodavanjem nove činjenične osnove , od trenutka kada je preinaka izvršena teče nova parnica sa svim procesno -pravnim i građansko- pravnim posljedicama (Rev-x-1134/2013 od 03.03.2015.), a pitanje zastare preinačenog tužbenog zahtjeva ocjenjuje se samostalno, slijedom čega je za ocjenu nastupa zastare odlučan dan preinake tužbe, a ne dan podnošenja tužbe (Rev -x- 848/2014 od 24.02.2015., Rev-21/2010 od 17.01.2012.).

31. Slijedom navedenoga, osnovan je prigovor zastare kojeg je istaknuo II. tuženik, jer je od trenutka dospijeća utuženog potraživanja iz otkazanog ugovora o kreditu (studeni 2003.), pa do preinake tužbe iznošenjem nove činjenične osnove stjecanja tražbine cesijom (12.10.2022.), protekao petogodišnji zastarni rok. Tužitelj je uostalom utuženo potraživanje cesijom i stekao u trenutku kada je ono već bilo zastarjelo, jer je cesija tražbine u njegovu korist izvršena tek 24.03.2022.

32. Stoga je tužbeni zahtjev neosnovan po obje činjenične osnove – i po osnovi subrogacije (jer do subrogacije nikada nije došlo te tužitelj na taj način nije postao vjerovnik II. tuženika pa nema aktivnu legitimaciju) i po osnovi cesije (jer je za ispunjenje obveze po toj činjeničnoj osnovi nastupila zastara).

33. Prema tome tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan pa ga je valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, pri čemu valja napomenuti da je pri odlučivanju ovaj sud u cijelosti slijedio pravna shvaćanja o subrogaciji i cesiji koja je Vrhovni sud RH izrazio u svojoj posljednjoj odluci Rev-68/2025 od 21.05.2025. kojom je ukinuo raniju prvostupanjsku presudu u ovom predmetu.

34. II. tuženik je u cijelosti uspio u parnici, pa mu je tužitelj po čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove postupka. Vrijednost predmeta spora iznosi 12.165,96 EUR , a II. tuženika je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa mu je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) priznat trošak:

- sastava odgovora na tužbu – 250,00 EUR (Tbr. 8/1);

- sastav podnesaka od 28.04.2016., 09.11.2022., 14.02.2023. i 13.06.2023. – po 250,00 EUR (Tbr. 8/1);

- sastav podneska od 11.07.2007. – po 62,50 EUR (Tbr. 8/4);

- zastupanje na ročištima od 13.06.2007., 08.05.2008., 02.05.2012., 04.09.2013., 27.01.2016., 01.06.2016., 11.09.2020., 17.11.2021., 03.02.2022., 18.05.2023. , 20.09.2023. i 22.01.2026. – po 250,00 EUR (Tbr. 9/1);

- zastupanje na ročištu od 07.07.2010., 23.11.2011., 26.10.2022. – 125,00 EUR (Tbr. 9/2);

- zastupanje na ročištima za objavu presude od 05.07.2016., 27.10.2023. i 27.02.2026. – po 125,00 EUR (Tbr. 9/3);

- sastav žalbe od 06.11.2023. – 312,50 EUR (Tbr. 10/1);

- sastav prijedloga za dopuštenje revizije od 16.03.2024. i revizije od 09.12.2024.

– po 375,00 EUR (Tbr. 10/5);

- predujam za financijsko vještačenje – 33,18 EUR;

- plaćena sudska pristojba na reviziju – 168,09 EUR;

što ukupno iznosi što iznosi ukupno 6.326,27 EUR (sa uračunatim PDV), dok II. tuženiku nije priznat trošak sastava podnesaka od 11.09.2007. (naknadna dostava punomoći), 29.08.2016. (odgovor na žalbu), 28.06.2017. (odgovor na reviziju), 05.09.2017. (dopuna odgovora na reviziju), 27.09.2023. (dostava uplatnice), 13.01.2025. (požurnica) i 22.01.2026. (predan 1 sat prije održavanja rasprave) , jer po svojem sadržaju nisu bili potrebni za parnicu u smislu čl. 155. st. 1. ZPP , a nije mu priznat ni trošak sudskih pristojbi za žalbu i prijedlog za dopuštenje revizije jer prema stanju spisa te pristojbe nisu plaćene. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

U Zagrebu 27. veljače 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Stjepan Brčić;

2. odvjetnik Adrijan Čada.