Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Virovitica, Tomaša Masaryka 8
Poslovni broj: P-65/2023-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
RJEŠENJE
Općinski sud u Virovitici po sucu Zoranu Mandiću, u pravnoj stvari tužiteljice SG OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Hrvoju Mladiniću, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupano po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključenja glavne, javne rasprave 20. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP-a), 27. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj: 016-601/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između tužiteljice i Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. Zagreb dana 13. ožujka 2006. godine, solemniziran kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek u Zagrebu pod poslovnim brojem OU-555/2006 dana 15. ožujka 2006. godine, u dijelu u kojem je tužiteljica kao korisnik kredita obvezana platiti tuženiku kao Kreditoru odobreni iznos kredita u kojem su glavnica i kamate vezane uz valutu švicarski franak i u dijelu gdje je ugovoreno da je redovna kamata tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, što je sadržano u člancima 2., 3., 4 i 6. Ugovora.
II. Tuženik je dužan platiti tužiteljici, na ime više plaćenih redovnih kamata i tečajnih razlika uslijed primjene valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj: 016- 601/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog između tužiteljice i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb dana 13. ožujka 2006. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek u Zagrebu pod poslovnim brojem OU-555/2006 dana 15. ožujka 2006. godine, te na iznos više plaćenih iznosa po Aneksu uz Ugovor o kreditu broj: 016-601/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziranog kod javnog bilježnika Ljubice Papac u Koprivnici pod oznakom OV-892/16 dana 11. veljače 2016. godine iznos od 11.932.19 € (jedanaesttisućadevetstotinatridesetdvaeuraidevetnaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
na iznos od 5.699,80 € teku zakonske zatezne kamate od:
2.11.2006 220,28 29,24
7.12.2006 220,09 29,21
25.1.2007 219,95 29,19
7.2.2007 219,77 29,17
7.3.2007 219,63 29,15
6.4.2007 219,44 29,12
7.5.2007 219,26 29,10
6.6.2007 219,07 29,08
6.7.2007 218,93 29,06
6.8.2007 218,74 29,03
6.9.2007 218,56 29,01
1.10.2007 359,81 47,75
2.11.2007 359,53 47,72
30.11.2007 359,25 47,68
2.1.2008 358,97 47,64
1.2.2008 358,69 47,61
29.2.2008 358,37 47,56
31.3.2008 704,28 93,47
30.4.2008 703,81 93,41
2.6.2008 703,34 93,35
30.6.2008 702,88 93,29
31.7.2008 702,41 93,23
1.9.2008 701,90 93,16
1.10.2008 701,43 93,10
31.10.2008 700,92 93,03
2.12.2008 700,45 92,97
31.12.2008 772,20 102,49
2.2.2009 771,68 102,42
2.3.2009 771,12 102,35
31.3.2009 770,56 102,27
30.4.2009 770,00 102,20
1.6.2009 769,45 102,12
30.6.2009 768,84 102,04
31.7.2009 768,23 101,96
31.8.2009 767,63 101,88
30.9.2009 767,02 101,80
2.11.2009 766,37 101,71
30.11.2009 765,76 101,63
31.12.2009 765,11 101,55
1.2.2010 764,45 101,46
1.3.2010 763,80 101,37
31.3.2010 763,15 101,29
30.4.2010 762,45 101,19
31.5.2010 761,75 101,10
30.6.2010 761,09 101,01
9.8.2010 760,40 100,92
6.9.2010 759,65 100,82
7.10.2010 758,90 100,72
30.4.2011 695,83 92,35
7.6.2011 695,07 92,25
6.7.2011 694,28 92,15
8.8.2011 693,45 92,04
8.9.2011 692,64 91,93
7.10.2011 691,84 91,82
8.5.2012 533,56 70,82
6.6.2012 532,81 70,72
9.7.2012 532,08 70,62
7.8.2012 531,35 70,52
7.9.2012 530,64 70,43
5.10.2012 529,89 70,33
7.11.2012 529,11 70,22
6.12.2012 528,34 70,12
9.1.2013 527,59 70,02
7.2.2013 526,80 69,92
7.3.2013 526,02 69,81
9.4.2013 525,21 69,71
8.5.2013 524,42 69,60
10.6.2013 523,59 69,49
9.7.2013 522,77 69,38
8.8.2013 521,92 69,27
9.9.2013 521,08 69,16
7.10.2013 520,21 69,04
6.11.2013 519,35 68,93
9.12.2013 518,51 68,82
9.1.2014 517,63 68,70
- na iznos od 6.232,39 eura teku zakonske zatezne kamate od:
31.10.2008 109,31 14,51
6.11.2008 1,73
0,23
2.12.2008 2,40
0,32
31.12.2008 155,54 20,64
2.2.2009
184,76 24,52
2.3.2009
197,97 26,28
31.3.2009 161,57 21,44
30.4.2009 168,53 22,37
1.6.2009
112,88 14,98
30.6.2009 41,32 5,48
6.7.2009
35,09 4,66
31.7.2009 82,79 10,99
31.8.2009 104,39 13,85
30.9.2009 102,52 13,61
2.11.2009 80,67 10,71
30.11.2009 121,65 16,15
31.12.2009 154,51 20,51
1.2.2010
201,24 26,71
1.3.2010
190,52 25,29
31.3.2010 253,97 33,71
30.4.2010 151,03 20,05
3.5.2010
91,14 12,10
31.5.2010 94,86 12,59
2.6.2010
180,62 23,97
30.6.2010 134,37 17,83
5.7.2010
318,43 42,26
26.7.2010 5,92
0,79
9.8.2010
246,13 32,67
23.8.2010 4,15
0,55
27.8.2010 165,96 22,03
31.8.2010 4,57
0,61
6.9.2010
361,66 48,00
23.9.2010 19,81 2,63
28.9.2010 61,04 8,10
7.10.2010 324,17 43,02
26.10.2010 13,08 1,74
8.11.2010 236,40 31,38
30.4.2011 322,19 42,76
10.5.2011 378,77 50,27
31.5.2011 2,27
0,30
7.6.2011
523,29 69,45
21.6.2011 5,01
0,66
6.7.2011
523,00 69,41
21.7.2011 6,77
0,90
8.8.2011
673,80 89,43
8.9.2011
416,29 55,25
7.10.2011 362,14 48,06
14.10.2011 928,00 123,17
18.10.2011 100,36 13,32
21.10.2011 86,08 11,42
27.10.2011 1.083,04 143,74
8.5.2012
757,78 100,57
6.6.2012
552,05 73,27
15.6.2012 661,22 87,76
26.6.2012 5,02
0,67
30.6.2012 10,35 1,37
9.7.2012
776,80 103,10
17.7.2012 177,95 23,62
7.8.2012
778,87 103,37
14.8.2012 199,32 26,45
31.8.2012 12,17 1,62
7.9.2012
748,36 99,32
18.9.2012 167,01 22,17
1.10.2012 65,39 8,68
5.10.2012 724,43 96,15
17.10.2012 129,85 17,23
7.11.2012 740,83 98,33
6.12.2012 283,66 37,65
9.1.2013
300,66 39,90
18.1.2013 1.404,46 186,40
31.1.2013 14,23 1,89
7.2.2013
291,80 38,73
14.2.2013 596,04 79,11
7.3.2013
318,49 42,27
28.3.2013 528,92 70,20
9.4.2013
250,79 33,29
8.5.2013
288,18 38,25
10.6.2013 729,76 96,86
9.7.2013
702,97 93,30
8.8.2013
690,52 91,65
16.8.2013 1.816,29 241,06
31.8.2013 14,92 1,98
9.9.2013
729,66 96,84
30.9.2013 15,76 2,09
7.10.2013 776,98 103,12
6.11.2013 765,05 101,54
9.12.2013 780,36 103,57
20.12.2013 695,19 92,27
31.12.2013 65,78 8,73
9.1.2014
753,54 100,01
15.1.2014 108,38 14,38
31.1.2014 15,47 2,05
7.2.2014
790,29 104,89
7.3.2014
799,71 106,14
7.4.2014
787,33 104,50
18.4.2014 85,61 11,36
30.4.2014 2,51
0,33
8.5.2014
780,48 103,59
16.5.2014 24,59 3,26
23.5.2014 1,52
0,20
31.5.2014 0,99
0,13
9.6.2014
776,28 103,03
9.7.2014
783,70 104,01
14.7.2014 56,86 7,55
31.7.2014 3,30
0,44
11.8.2014 805,59 106,92
29.8.2014 37,59 4,99
8.9.2014
811,63 107,72
24.9.2014 43,60 5,79
30.9.2014 0,01
0,00
7.10.2014 806,96 107,10
10.11.2014 829,92 110,15
11.11.2014 38,92 5,17
8.12.2014 834,79 110,80
12.12.2014 105,40 13,99
31.12.2014 29,38 3,90
12.1.2015 837,66 111,18
19.1.2015 38,33 5,09
9.2.2015
834,93 110,81
9.3.2015
902,85 119,83
7.4.2015
837,05 111,10
11.5.2015 268,94 35,69
15.5.2015 566,89 75,24
15.6.2015 1.034,29 137,27
30.6.2015 54,91 7,29
15.7.2015 833,97 110,69
31.7.2015 0,29
0,04
14.8.2015 836,87 111,07
15.9.2015 940,61 124,84
30.9.2015 0,41
0,05
koje zakonske zatezne kamate na sve iznose za razdoblje do 31.12.2007. godine teku po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 02. srpnja 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine teku po kamatnoj stopi od 8,14 % godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, te za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, od 01. siječnja 2021. do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se potražuje razlika glavnice u iznosu od 10.908,78 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14 % godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, te za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, od 01. siječnja 2021. do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
IV. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 556,40 € sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 27. veljače 2026. do isplate, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinačenje tužbenog zahtjeva.
Obrazloženje
1.Tužiteljica SG iz [adresa], podnijela je putem svog punomoćnika tužbu Općinskom sudu u Bjelovaru, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, dana 12. lipnja 2019., radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i isplate.
1. 1. U tužbi i tijekom postupka tužiteljica navodi da je dana 13. ožujka 2006. sa prednikom tuženika kao kreditorom zaključila ugovor o kreditu broj 016-601/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Navedenim ugovorom prednik tuženika i je tužiteljici odobrio iznos kredita od 94.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Tužiteljica navodi, da iako je kupoprodaju nekretnine s prodavateljem dogovorila u EUR-ima te iako je raniji kredit imala zaključen u EUR-ima, banka je insistirala da novi kredit uzme u CHF.
1. 2. Tužiteljica navodi da joj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije bila pružena mogućnost pojedinačnog pregovaranja, niti o glavnici koja se veže uz valutu CHF, niti u odnosu na kamatu. Također ju tuženik nije upoznao s opasnošću vezanja glavnice uz valutu CHF, te je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga je odredba koja se odnosi na valutu u CHF nepoštena, a samim time i ništava. Isto se odnosi na čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je tuženiku dopušteno da jednostrano mijenja kamatnu stopu bez valjano obrazloženog razloga. Tužiteljica smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Nepoštenost navedenih odredbi utvrđena je i pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnim sporovima radi zaštite prava potrošača. Nadalje navodi da je ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardom obrascu na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, niti je sadržavao kriterije temeljem kojih bi se predmet obveze mogao odrediti, a još manje kriterij koji bi prosječan potrošač mogao razumjeti. Tužiteljica se poziva na odluke Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Visokog Trgovačkog suda u odluci posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.
1. 3. Nadalje navodi da se kamatna stopa u više navrata mijenjala na njenu štetu, a kako joj tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora, tužiteljica smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi posljedica nepoštene poslovne prakse te se poziva na presudu Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013.
1. 4. Obzirom da su navedene odluke donijete po tužbi potrošača, tužiteljica smatra da sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača obvezuju i ovaj sud.
1. 5. Nadalje tužiteljica smatra da je i odredba o valutnoj klauzuli , obzirom da nije bila upoznata sa svim mogućim rizicima od strane tuženika, nepoštena odredba ugovora, pa samim time ništetna, te predlaže odredbe utvrditi ništetnima.
1. 6. Tužiteljica navodi da je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, dana 11. veljače 2016. sa tuženikom sklopila Aneks ugovora o kreditu broj 016-601/2006, no smatra da i po tom Ugovoru nije obeštećena odnosno uslijed ništetnih odredbi prvotnog Ugovora, preplatila je određen novčani iznos koji predlaže utvrditi knjigovodstvenim vještačenjem.
1. 7. Tužiteljica smatra, da joj je tuženik dužan vratiti iznose koje je preplatila temeljem ništetnih odredbi. U tužbi i prvom dijelu postupka navodi približan iznos od 90.000,00 kuna, a nakon provedenog vještačenja precizira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka te predlaže da sud donese presudu kojom bi naložio tuženiku povrat razlike nastale zbog promjene kamatne stope u iznosu od 5.699,80 €, uslijed promjene tečaja u iznosu od 6.232,39 €, i to sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, te zbog razlike u glavnici koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana iznos od 10.908,78 €.
2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik smatra da je tuženi zahtjev nedopustiv, jer po mišljenju tuženika nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 186. b st. 3. ZPP-a, nadalje ukazuje da ne postoji obveza prema sadržaju građanskopravnog odnosa, odnosno da je temeljem izvršene konverzije kredita, sukladno Aneksu, osnovni ugovor prestao postojati. Nadalje, tuženik smatra da tužiteljica nema niti pravnog interesa za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i da je za njeno potraživanje nastupila zastara.
2. 1. Dakle, tuženik smatra da je sklapanjem Aneksa ugovora sukladno Zakonu, među strankama došlo do svojevrsne novacije odnosa sui generis s učinkom prestanka prijašnjih obveza (vezanih uz valutu CHF) i nastanka novih obveza ( vezanih uz valutu EUR). Također tuženik smatra da se tužiteljica ne može pozivati na utvrđenje iz presuda iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka, između ostalog i tuženika, a niti ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti osnovnog Ugovora. Stoga predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan, a nakon provedenog vještačenja protivi se i preinačenju tužbenog zahtjeva.
3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Su- 434/2022-3 od 6. prosinca 2022., određeno je da će u ovoj pravnoj stvari postupati Općinski sud u Virovitici.
4. Radi utvrđenja relevantnih činjenica sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (4-7), aneks ugovora (8-10), stručni članak (43-52), stručni članak (87-93), mišljenje Vlade Republike Hrvatske (114-115), stručni članak (127-134), letak Hippo banke (137-141), bilten o bankama HNB-a (142-148), preslike novinskih članaka (149-154), podaci Hippo Alpe Adria (155-157), mišljenje nezavisnog odvjetnika Nilsa Wahla (158- 165), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju Hippo banke (181-101), opći uvjete tuženika za poslovanje sa građanima (198-200), zahtjev tužiteljice za kredit sa obavijesti o provedenoj konverziji (201-202), obavijest tuženika o parametrima kamatne stope te obavijesti o promjenama kamatnih stopa (207-210, 212-214), otplatni plan (215-216), izračun efektivne kamatne stope (217- 221), pregled prometa po klijentu (222-229), izračun konverzije (266), preslik članka (281-285), pregled prometa po klijentu (331-346), izračun efektivne kamatne stope (347-356), otplatni planovi (257-364), obavijest o promjeni kamatne stope (365), otplatni plan (366-370), rješenje predsjednika županijskog suda Su-434/2022-3 od 6. prosinca 2022. godine (389-390), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka (423-456), prilozi nalazu i mišljenju (457-510), podnesak tužiteljice s preciziranim tužbenim zahtjevom (516-522), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu održanom 5. studenog 2020. ( str. 293-294)te na zapisnik od 4. listopada 2021. ( str. 321-323).
5. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem čl. 8. ZPP-a.
6. Tužbeni zahtjev je pretežno osnovan.
7. Tijekom postupka nije sporno da je tužiteljica 13. ožujka 2006. kao korisnica kredita sa tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o namjenskom kreditu i to za kupovinu stana i refinanciranje ranijeg kredita temeljem kojeg je prednik tuženika stavio na raspolaganje iznos od 94.000,00 CHF sa rokom vraćanja 25 godina ( 300 mjeseci), niti je sporno da Ugovor sadrži odredbu temeljem koje se kamatna stopa može mijenjati tijekom otplate kredita jednostranom odlukom kreditora, a Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek 15. ožujka 2006.
7. 1. Nije sporno niti da su stranke sukladno ZIDZZP/2015 dana 11. veljače 2016., zaključile Aneks ugovora o kreditu, u kojem se navodi da je sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominirano u kunama s valutnom klauzulom u € na dan 30. rujna 2015. iznosi 51.104,25 € , a preplata 0,00 kuna, dok dugovanje odnosno manjak iznosi 10,69 €.
8. Sporno je, postojanje pravnog interesa za utvrđivanje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, te kondemnatornog zahtjeva, zatim može li se na potraživanje tužiteljice primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze - švicarski franak.
8. 1. Sporni su pravni učinci konverzije kredita, odnosno ništetnost ugovornih odredaba, obzirom da je tužiteljica prihvatila konverziju kredita, a sporno je i ima li tužiteljica pravo na restituciju, je li za njeno potraživanje nastupila zastara, te treba li pri utvrđivanju preplaćenih iznosa prije konverzije, uzeti u obzir i manje plaćene iznose anuiteta od prvotno ugovorenih uslijed nižeg tečaja CHF ili kamate na dan plaćanja.
9. Relevantno je bilo utvrditi, ima li tužiteljica svojstvo potrošača, što predstavlja uvjet za primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnih sporova za zaštitu potrošača.
10. Ocjenjujući izvedene dokaze zasebno i u cjelini, sud je dokumentaciju koja se nalazi u spisu našao vjerodostojnom, a vjerodostojnost iste stranke nisu niti osporavale.
10. 1. Iskaz tužiteljice ( str. 293-294), sud je našao životnim i logičnim pa stoga i vjerodostojnim, kako u dijelu gdje iskazuje o razlozima zaključenja Ugovora o kreditu, odnosno rješavanju stambenog pitanja sebe i obitelji i refinanciranju kreditnih obveza po ranijem stambenom kreditu. Također je životan i logičan dio iskaza gdje navodi da se pri podizanju kredita prvenstveno vodila visinom rate i svojih mjesečnih primanja i da rate može redovito otplaćivati. Također je vjerodostojan iskaz da prilikom konverzije nije neposredno razgovarala sa službenicima banke, jer u mjestu gdje živi nema poslovnice te banke, već samo putem telefona, kao i dio iskaza gdje navodi da nema saznanja o načinu na koji je provedena konverzija. Njen iskaz u bitnom potvrđuje i dokumentacija koja se nalazi u spisu.
10. 2. Nalaz i mišljenje vještaka (str. 423-456) sud je našao stručnim, objektivnim i izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine. Vještak je u svom nalazu u cijelosti postupio po nalogu suda i naznačio svaki pojedini plaćeni iznos i iznos koji bi tužiteljica za pojedini anuitet platila u slučaju da nije došlo do promjene kamate jednostranom odlukom tuženika i promijene tečaja CHF. Tako je vještak utvrdio da je prema ugovorenom otplatnom planu tužiteljica na glavnicu od 94.000,00 CHF trebala platiti 54.808,03 CHF kamata, što ukupno iznosi 148.808,03 CHF, odnosno preračunato u kunama na glavnicu od 438,510,00 kuna, treba platiti 255.679,46 kuna kamata što ukupno iznosi 694.189,46 kuna.
10. 3. U periodu od isplate kredita pa do 30. rujna 2015., tuženik je tužiteljici na dan dospijeća obračunao 318.962,28 kuna na ime otplate anuiteta, a koji bi da su kamatna stopa i tečaj CHF ostali isti kao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, iznosili 243.585,45 kuna što čini razliku od 75.376,84 kuna. Razlika između ugovorenog i obračunatog iznosa kamata iznosi 8.308,91 CHF odnosno prema tečaju na dan ugovora 38.761,09 kuna/5.144,48 €, više plaćene kamate iznose 42.945,34 kuna/5.699,82 €, a manje plaćene kamate 4.184,25 kuna/555,34 €. Uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme zaključenja ugovora do konverzije, tužiteljica je više platila 44.549,47 kuna /5.912,73 €. Ukupna tečajna razlika u korist tužiteljice iznosi 46.957,88 kuna/6.232,38 €, dok tečajna razlika u korist tuženika iznosi – 2.408,41 kuna/319,65 €.
10. 4. Što se tiče zateznih kamata do dana konverzije (30. rujna 2015.) zatezne kamate na više plaćene iznose tužiteljici nisu podmirene u iznosu od 41.716,12 kuna/5.536,68 €, već se u izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. navodi manjak uplata od 81,66 kuna. Vještak je također utvrdio da razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana na dan 30. rujna 2015. iznosi 40.476,09 kuna/ 5.372,10 €, što ukupno čini 10.908,78 €.
11. Stoga je sud našao utvrđenim slijedeće relevantne činjenice;
- da je tužiteljica dana 13. ožujka 2006. u svojstvu potrošača i korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu u svrhu kupnje nekretnine i rješavanja vlastitog stambenog pitanja. Kredit je denominiran u švicarskim francima (CHF) prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita,
- da je kredit, u iznosu od 94.000,00 CHF, tužiteljica tj. korisnica kredita trebala otplatiti tijekom razdoblja od 25 godina (300 mjeseci), uz valutnu klauzulu, zajedno s ugovornom kamatom, koja je ugovorena kao promjenjiva nakon 1. listopada 2006. sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria Bank d.d., a kamata je do 30. rujne 2006., iznosila 3,99% godišnje, i plaćala se u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja,
- da je 11. veljače 2016. tužiteljica s tuženikom tj. kreditorom zaključila Aneks ugovoru o kreditu kojim su promijenjene odredbe osnovnog ugovora o kreditu od 13. ožujka 2006. i to u pogledu valute kredita, stope ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 - dalje: ZID ZPK 2015 - Zakon o konverziji),
- da je navedenim Aneksom utvrđeno da stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. 9. 2015., iznosi 51.104,25 €, a preplata 0,00 kuna, a manjak 10,69 €,
- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje prednika tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka (pa tako i tuženika) kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,
- da su u trenutku stupanja na snagu ZID ZPK- Zakona o konverziji ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope već u sudskoj praksi bile utvrđene ništetnim, dok je u to vrijeme prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske valutna klauzula u CHF bila valjana, ona je utvrđena nepoštenom i ništetnom tek nakon stupanja na snagu ZID ZPK i nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu između stranaka,
- da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) prošao ustavnu kontrolu zakonitosti jer je Ustavni sud u svome rješenju U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. istaknuo da isti ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanja produbljivanja dužničke krize, te je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne, te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,
- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku svojim rješenjem Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. ocijenio kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,
- da je dugovanje tužiteljice po kreditu u trenutku kada joj je isplaćen kredit, tj. prema tečaju koji je tada bio važeći od 4,665000 kn za 1 CHF, iznosilo 694.189,46 kune (glavnica od 438.510,00 kuna i kamata od 255.679,46 kuna),
- da je u periodu od isplate kredita pa do dana konverzije 30. rujna 2015., tuženik tužiteljici obračunao 318.962,28 kuna na ime otplate anuiteta, a koji bi, da su kamatna stopa i tečaj CHF ostali isti kao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosili ukupno 243.585,49 kuna što čini razliku od 75.376,84 kuna,
- da razlika u kamata koje je tužiteljica trebala platiti prema ugovorenoj kamatnoj stopi i stopi koja se tijekom otplate kredita nekoliko puta mijenjala iznosi 8.308,91 CHF, a što preračunato prema tečaju na dan ugovora iznosi 38.761,09 kn/5.144,48 €. Više plaćene kamate iznose 42.945,34 kune/5699,80 €, a manje plaćene kamate 4.184,25 kuna/555.35 €,
- da je u periodu otplate kredita tužitelj zbog porasta tečaja platila više 46.957,88 kuna/6.232,39 €, dok tečajna razlika u korist tuženika iznosi 2.408,41 kunu/332,92 €,
- do 30. rujna 2015. zatezne kamate na više plaćene iznose su 41.716,12 kuna/5.536,68 €, a tužiteljici nisu priznate, već je utvrđen manjak od 81,66kn,
- da razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i glavnice po inicijalnom otplatnom planu iznosi 40.476,09 kune/5.372,10 €.
12. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, relevantne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP/03) Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu ZOO-a), Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015, u daljnjem tekstu ZID ZPK/15), kao i odluke i to Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-222/2018-11 od 3. rujna 2019.
13. O deklaratornom zahtjevu
13.1. Tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje da sud utvrdi ništetnim odredbe članka 2., 3., 4. i 6. Ugovora o kreditu sklopljenog 13. ožujka 2006. između nje i tužene banke u dijelu u kojem su glavnica i kamate vezane uz valutu švicarski franak i u dijelu gdje je ugovoreno da redovna kamata tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tužene i drugim internim aktima banke.
13.2. Pri ocjeni osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva, sud je pošao od utvrđenja da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o ugovornoj redovnoj kamati koja je tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u tim ugovorima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
13.3. Sud je imao na umu i da iz odluke Vrhovnog suda RH u dijelu u kojem su potvrđene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH proizlazi da navedene ugovorne odredbe nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, odnosno da su iste mogle biti razumljive samo osobama visoke ekonomske naobrazbe koje se bave bankarskim poslovanjem, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorene kamate u trenutku sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva. Također, od strane banaka nisu bili na valjan način informirani o tečajnom riziku vezanom za valutu CHF, slijedom čega potrošači nisu imali potrebne i valjane informacije potrebne za procjenu valjanog rizika te opsega svojih zaduženja tijekom otplate kredita. Nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne su od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
13.4. Polazeći od shvaćanja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite prava potrošača, tužitelj se u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj tih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je te odluke bio dužan uzeti u obzir.
13.5. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Predmetni stav potvrdio je i Ustavni sud RH u svojoj odluci broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020.
13.6. Za položaj potrošača u pojedinačnom postupku kao što je ovaj to znači da isti ne treba ponovno dokazivati nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi, no ne i apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik (kreditor) dokaže da se konkretni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Stoga, na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje te presude – primjerice da ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope ili valutnoj klauzuli u CHF nisu identične odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu - ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja ugovora, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.
13.7. Tuženik tijekom postupka, međutim, nije ponudio nikakve dokaze iz kojih bi proizlazile takve okolnosti, odnosno da konkretne odredbe Ugovora o kreditu nisu identične onima koje su utvrđene ništetnima u kolektivnom sporu, ili da se o tim odredbama, nakon što se tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za odobravanje kredita, pregovaralo.
13.8. Tuženik je osporio tužiteljici svojstvo potrošača, no iz rezultata postupka ne slijedi da je iznos dobiven kreditom tužiteljica koristila za obavljanje zanimanja, poslovnu aktivnosti ili poduzetničku djelatnost. Naime, sukladno odredbi članka 3. stavka 1. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu, odredbom članka 2. kojeg je određena njegova namjena tj. kupnju nekretnine u privatne svrhe i refinanciranje kredita, tužiteljica nije iznos kredita koristila radi obavljanja neke poslovne aktivnosti ili profesionalne djelatnosti. To ne proizlazi ni iz ugovora o kreditu, u kojem je kao korisnik kredita navedena fizička osoba – tužiteljica, bez navođenja da to čini kao samostalni poduzetnik, obrtnik ili u poslovne svrhe niti je to tuženik dokazao tijekom postupka, odnosno da je koristila iznos kredita u svrhu obavljanja zanimanja, poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost. Obzirom da je sud prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit jer je životan i u skladu sa dokumentacijom priloženom spisu, sud nalazi da je na tuženiku bio teret dokaza da tužiteljica nema svojstvo potrošača (pravno shvaćanje zauzeto na sastavku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023., Su IV–56/2023-9). Kako ni na ovu okolnost tuženik nije predložio nikakve dokaze, sud nalazi da tuženik nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača.
13.9. Stoga, sud nalazi osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredaba u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF na način da se budući anuiteti otplate vežu uz tečaj CHF na dan plaćanja, obzirom da tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora jasno i transparentno upozorio tužiteljicu kao korisnika kredita na povećani tečajni rizik valute CHF u odnosu na opći tečajni rizik kod ostalih valuta. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljicu informirao na jasan i razumljiv način o svim potrebnim parametrima prilikom sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu CHF kako bi tužitelj mogao donijeti valjanu odluku utemeljenu na toj potpunoj obavijesti. Tuženik, naime, nije obavijestio tužiteljicu da je CHF valuta specifična valuta tzv. valuta utočišta te da je rizik intervalutarnih promjena u toj valuti znatno veći nego primjerice u Eur-u.
13.10. Isto tako, sud nalazi da je osnovan i tuženi zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope na način da se redovne kamatne stope mijenjaju jednostrano sukladno Odluci Kreditora - drugim internim aktima banke tj. tuženika. Naime, u tom je dijelu predmetna odredba nerazumljiva za tužitelja kao potrošača, budući da nisu utvrđeni nikakvi objektivni parametri prema kojima se vrši promjena te kamatne stope niti su oni prezentno objašnjeni. Predmetna odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, obzirom da jedini sigurni element o kojem ovisi visina kamatne stope – Odluka banke, koja može, ali i ne mora biti u skladu s kriterijima iz njezinih internih akata kada bi i oni bili razumljivi.
13.11. Pozivanje tuženika na Odluku o kamatnim stopama, tj. njegov interni akt u kojem su navodno sadržani kriteriji za promjenu kamatne stope, nije dostatno, da bi se utvrdilo da je ova ugovorna odredba razumljiva. Naime, brojni i nepovezani kriteriji koje sadrži Odluka ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze.
13.12. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora su zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje, da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.
13.13. Korisnik kredita tvrdi da provedbom konverzije nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima Narodne novine broj 35/05., 78/15. dalje: ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO. Potpuno identičan pravni stav VSRH je izrazio i u kasnije donesenoj odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.
8.14. Isto tako u svojoj odluci broj Rev-2743/2018-6 od 11. listopada 2022. Vrhovni sud RH potvrđuje svoje dosadašnje pravno shvaćanje o utvrđivanju ništetnosti - odnosno da samim sklapanjem konverzije tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer sklapanjem Dodatka kojim je izvršena konverzija nije moglo doći do konvalidacije osnovnog ugovora o kreditu.
14. Uslijed navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.
15. O kondemnatornom zahtjevu
15.1. Predmet spora je i pitanje pravnih posljedica ništetnosti ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke i o valutnoj klauzuli u CHF, imajući u vidu da je 30. rujna 2015. stupio na snagu ZID ZPK – Zakon o konverziji u smislu prava na puno obeštećenje – restituciju. Drugim riječima, može li se smatrati da je potrošač koji je izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF obeštećen time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu situaciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR.
15. 2. U konkretnom slučaju, stranke su Ugovor o kreditu sklopile 23. siječnja 2006., kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Zakon o zaštiti potrošača (ZZP/2003) kao poseban propis propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, no ne i pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (ZOO). Tako nepoštenu odredbu valja smatrati kao da nikada nije postojala i ista ne može imati učinak u odnosu na potrošača. To, naime, slijedi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 jer ništetnost djeluje od početka, ex tunc.
15. 3. Odredbe ZZP/2003, koje postavljaju visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, implementirane su putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993).
15. 4. Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.
15. 5. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementirala je u nacionalni okvir još 2003. uslijed obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.
15. 6. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.
15. 7. U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP-a u dosegu sudova RH.
15. 8. Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela, kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.
15.9. Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.
16. Stoga je, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ključno pitanje bilo uređuje li ZID ZPK restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama u valutnu klauzulu u CHF na način da zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003. Ukoliko je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, uz utvrđenje ništetnosti, ima pravo i na povrat plaćanja. Bez tog prava, nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc.
16.1. ZID ZPK uređuje konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF glavom IV.a – člancima 19.a do 19.l. Istim odredbama je propisano i njezino temeljno načelo te način na koji se ista provodi (odredbom članka 19.c istoimenog zakona).
16.2. Načelo konverzije kredita propisano je odredbom članka 19.b. ZID ZPK iz kojeg slijedi da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
16.3. Način izračuna konverzije također je propisan zakonom, a on se u biti sastoji od usporedbe otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze iz fiktivnog kredita denominiranog u eurima.
16.4. ZID ZPK 2015, odnosno Zakon o konverziji izrijekom ne proglašava ništetnim niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu te s time u vezi sam zakon izrijekom ne propisuje niti restituciju potrošača. Zakon je donesen u trenutku kada je presuda u kolektivnom sporu kojom je odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope ugovorne kamate bila utvrđena ništetnom već postala pravomoćna, no u trenutku njegova donošenja odredba o valutnoj klauzuli po praksi Vrhovnog suda bila valjana (točka 7. Obrazloženja). Cilj zakonodavca je bio uklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Stoga, iznosi koji su naplaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi - kako one o valutnoj klauzuli u CHF (čija je ništetnost utvrđena nakon stupanja na snagu ZID ZPK 2015 - Zakona o konverziji), tako i one o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, nisu vraćeni potrošaču nego su iskorišteni za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu.
16.5. Sukladno zakonom propisanom načinu izračuna konverzije, tijekom tog postupka nije ni utvrđivano koliko je potrošač preplatio kredit uslijed nepoštenih ugovornih odredaba, obzirom da se izračun konverzije temeljio na usporedbi otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze fiktivnog kredita denominiranog u eurima. Iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZID ZPK slijedi da sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.
16.6. U konačnom prijedlogu ZID ZPK/15 kao cilj konverzije navedeno je osiguranje redovne otplate kreditnih zaduženja i ravnopravan položaj s korisnicima kredita u EUR-u. Prema tomu, intencija zakonodavca nije bila proglasiti odredbe izvornog Ugovora o kreditu ništetnim, a time niti urediti pitanje restitucije, već prvotno osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja. Predmetno proizlazi i iz činjenice da su iz primjene ZID ZPK isključeni korisnici kredita koji su već otplatiti kredite (iako u samom obrazloženju konačnog prijedloga Zakona o konverziji nisu navedeni razlozi isključenja tih potrošača). Mišljenje je ovog suda da isključenje tih korisnika kredita od primjene konverzije ukazuje da zakonodavac pri donošenju tog zakona nije razmatrao o obeštećenju potrošača, pa tako ni onih koji su otplatili kredite, ali su u ispunjenju svojih obveza izvršili plaćanja temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi. Cilj tog zakona bio je osigurati redovnu otplatu kreditnih zaduženja na način da je izjednačio položaj onih korisnika koji kredit nisu otplatili sa korisnicima kredita u EUR-u, a ne urediti pravne posljedice ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenja. Kada bi tumačili odredbe ZID ZPK drugačije, odnosno da je njegov cilj bio urediti pitanje pravih posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenje uslijed istih, to bi značilo da zakonodavac smatra da oni korisnici kredita koji su već isplatili svoje kredite nemaju pravo na restituciju, odnosno da u odnosima između tih potrošača i banaka nije došlo do značajne neravnoteže na štetu potrošača.
16.7. Osim toga, niti jednom odredbom ZID ZPK/15, ali ni Dodatkom ugovoru koji je sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15, nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o jednostranoj izmjeni kamatne stope ni o valutnoj klauzuli u CHF. Kao što je prethodno navedeno, pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZID ZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne.
17. U konkretnom slučaju, Aneksom ugovora o kreditu od 11. veljače 2016. tužiteljica kao korisnica kredita prihvatila je izračun konverzije i pristala na nju radi promjene valute (kredit denominiran u CHF ili denominiran u kunama uz valutnu klauzulu u CHF u kredit denominiran u EUR odnosno kredit denominiran u kunama uz valutnu klauzulu u EUR) i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, te je slijedom toga došlo do promjene valute ugovora, visine kamatne stope, EKS-a, visine anuiteta i načina osiguranja već postojeće nekretnine.
17. 1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica u otplati kredita u valuti CHF, zbog povećanja stope ugovorne kamate preplatio kredit u iznosu od 42.945,36 kuna (5.699,80 €), a zbog rasta tečaja CHF u iznosu od 46.957,93 kuna (6.232,39 €).
17. 2. Tijekom postupka nije utvrđeno niti da je tužiteljica kao potrošač stavljena u položaj potrošača, tj. korisnika kredita u EUR od početka otplate kredita, obzirom da je vještačenjem utvrđeno kako joj u konverziji nisu priznate preplate pa niti podmirene cjelokupne zatezne kamate u iznosu 41.716,12 kuna/5.536,68 €, također je vještak utvrdio da postoji razlika glavnice utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana na dan 30. rujan 2015. u iznosu od 40.476,08 kuna/5.372,10 €. Izračunom konverzije tužiteljica svakako nije stavljena u položaj u kojem bi se nalazila da izvorni ugovor nije sadržavao nepoštene ugovorne odredbe, jer je upravo zbog tih odredbi u otplati kredita u valuti CHF u izvršenju svojih obveza platila više 5.699,80 € zbog ništetne odredbe o jednostranom povećanju ugovorne kamate i 6.232,39 € zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
17. 3. Stoga, sud nalazi da tužiteljica ostvaruje pravo na zaštitu od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbama ZZP/2003 kojim je odredbama implementirano sekundarno zakonodavstvo Europske Unije u vidu Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Sukladno odredbama ZZP/2003, nepoštene odredbe su ništetne i smatra se kao da nisu ni postojale, i ne mogu imati učinak, uslijed čega potrošač ima pravo na potpuni povrat svih prednosti koje je banka stekla u vezi s odredbama sadržanim u izvornom ugovoru. Takvo tumačenje u skladu je s duhom prava Europske unije jer je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjerena na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele tužiteljicu u neravnopravan položaj.
17. 4. Iz prakse Europskog suda slijedi da i u situaciji kad su te ništetne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugima, intervencijom zakonodavca sa ciljem da se ugovor održi na snazi, predmetno ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača (predmet C-118/17 S od 14. ožujka 2019, ECLI:EU:C:2019: 2017). Sud nalazi da izmjena ništetnih odredbi osnovnog ugovora s ciljem održavanja na snazi tog ugovora, ne smanjuje zajamčenu zaštitu potrošača ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem zakonske odredbe, kao što je ovdje slučaj.
17. 5. Takvo pravno shvaćanje proizlazi i iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“ Predmetno pravno shvaćanje iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. nije u suprotnosti sa pravnim shvaćanjem u predmetu suda EU broj C- 118/2017 S, u kojem predmetu se raspravljala činjenično slična situacija unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama članka 6. stavka 1. Direktive 93/13, te je jasno ukazano da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništetnim, te zamijenjene novim odredbama, kako bi se ugovor održao na snazi i da to ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.
17. 6. Uzevši u obzir sve navedeno, sud nalazi da konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, tj. konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed korištenja nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke.
17. 7. Stoga, sud nalazi da tužiteljica i dalje ima pravo na restituciju i ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno niti iz ZID ZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1., 324. i 1111. ZOO.
17. 8. Iako Dodatak ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju, valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Dodatka ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.
17. 9. Pravo tužiteljice na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo. Sud EU u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koju su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
17. 10. Obzirom da je izračun konverzije usklađen sa njezinim ciljem, tj. osiguranje redovne otplate kreditnih zaduženja stavljanjem potrošača u položaj kao da je od početka otplate kredita bio korisnik kredita u eurima, tužiteljičin se pristanak na konverziju u predmetnim okolnostima, ne može tumačiti kao odricanje od prava na restituciju. Osim toga, tužiteljica, uzevši u obzir pravni i činjenični kontekst prije sklapanja Dodatka kojim je provedena konverzija kredita, nije ni mogla znati čega se odriče, pa se pristanak ne bi mogao smatrati ni slobodnim.
17. 11. Uzevši stoga u obzir da je tužiteljici ponuđeno sklapanje Aneksa Ugovoru o kreditu kojim je izvršena promjena valute kredita, a da u tom trenutku nije mogla znati da je ugovorna odredba osnovnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna ugovorna odredba (jer je prema praksi Vrhovnog suda u tom trenutku bila valjana), pa samim time nije mogla niti znati koliko je preplatila kredit zbog te ugovorne odredbe. Sud nalazi da tužiteljičin pristanak na konverziju nije bio slobodan, niti bi se mogao tumačiti kao odricanje prava na potpuno obeštećenje. Da je tomu tako, slijedi i iz činjenice da je njeno dugovanje po osnovi glavnice u trenutku konverzije bilo veće nego je to bilo predviđeno inicijalnim otplatnim planom, pa je u takvoj situaciji konverzija predstavljala značajno olakšanje financijske situacije, u biti je tužiteljica bila u poziciji u kojoj je, ukoliko je željela stabilizirati mjesečni anuitet, morala sklopiti dodatak. Aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, u odnosu na uplate koje je tužiteljica učinila na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, iako su iskorištene za ispunjenje njegovih obveza prema aneksu, nema restitucijski učinak u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate. Naime, iznosi koje je tužiteljica platila banci na temelju ugovorne odredbe kojom je jednostrano povećana kamatna stopa Aneksom ugovora o kreditu nisu vraćeni, već je tužiteljica kao potrošač snosila razliku veće kamate po kreditima u euru u odnosu na kredite u švicarskim francima bez prava na ukamaćivanje i tečajnu razliku na utvrđeni uplaćeni iznos preplate, čime se kreditnoj instituciji jamčila zarada prinosa na iznos u eurima.
17. 12. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora ne isključuje potrošačevo pravo na restituciju. To stoga što se u tom predmetu Vrhovni sud RH nije bavio pitanjem kondemnacije, tj. pitanjem da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli".
18. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 - 14. lipnja 2018.
18. 1. Tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 11. lipnja 2019. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 13. lipnja 2014. (u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope) i 14. lipnja 2018. (u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.
19. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope preplatila kredit u iznosu od 5.699,80 €, dok je temeljem ništetne odredbe kojom se otplata kredita veže uz primjenu valutne klauzule u CHF na dan plaćanja, preplatio kredit u iznosu od 6.232,39 €.
20. Dio konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u kojem tužiteljica tužiteljica potražuje iznose od 5.699,80 € i 6.232,39 €, a koji se odnose na utvrđene preplate uslijed ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sa pripadajućom kamatom od dana svake pojedine preplate, sud je našao osnovanim i odlučio kao u točki I. izreke presude.
21. S obzirom da je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni iznos sukladno odredbi članka 1015. ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana plaćanja anuiteta. Sud stoga drži, da je tuženik koji je sam u ugovor unio nepoštene ugovorne odredbe i na temelju istih naplatio od tužitelja novčane iznose, nesavjesni stjecatelj i da duguje zakonsku kamatu od trenutka svakog stjecanja, tj. od trenutka kada je tužitelj platio svaki pojedini anuitet, uslijed čega je i odlučeno kao u točki II. izreke presude. Stopa zateznih kamate temelji se na odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15., 114/22., 156/22. i 155/23.).
22. Dio konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u kojem tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 10.908,78 €, a koji se sastoji od iznosa od 5.536,68 € koji se odnosi na cjelokupne zatezne kamate koje nisu priznate konverzijom i razliku glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana na dan 30. 9. 2015., u iznosu od 5.372,10 €, sud nije našao osnovanim.
22. 1. Naime razlika glavnice i nepriznatih kamata koja je nastala tijekom otplate kredita izravna je posljedice jednostranog povećanja kamatne stope i povećanja tečaja valute CHF, zbog čega je tužiteljici i usvojen tužbeni zahtjev na iznose od 5.699,80 € (jednostrano povećanje kamate) i 6.232,39 € (povećanje tečaja CHF), pa se ne može dosuditi i razlika nepriznate kamate i glavnice, slijedom čega je sud riješio kao u točki drugoj izreke.
23. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a.
23.1. Tužiteljica je u pogledu tužbenog zahtjeva uspjela sa 52,24 % a isto toliko je uspjela i u dokazivanju pravne osnove , što ukupno iznosi 104,48%, a nakon što se navedeni postotak podijeli sa 2 ( pravna osnova i visina) dobiva se uspjeh tužiteljice u sporu od 52,24%, dok tuženikov uspjeh u pogledu pravne osnove iznosi 47,76%, a isto toliko i u visini tužbenog zahtjeva, što ukupno iznosi 95,52% a kada se podijeli sa 2, dobije se 47,76%.
23. 2. Nakon što se od postotka tužiteljice u sporu ( 52,24%) oduzme postotak uspjeha tužene ( 47,76%), dobije se uspjeh tužiteljice u postupku 4,48%.
23. 3. Za sastav tužbe punomoćniku tužiteljice pripada nagrada od 200,00 € po tbr. 7. točka 1. Tarife.
23. 4. Za zastupanje na ročištu od 6. studenog 2019. punomoćniku tužiteljice po tbr. 9. točka 1. Tarife pripada nagrada od 200,00 €.
23. 5. Za sastav obrazloženog podneska od 22. studenog 2019. punomoćniku tužiteljice pripada nagrada od 200,00 € ( tbr. 8. točka 1. Tarife), a za sastav podneska od 10. veljače 2020. punomoćniku tužiteljice pripada nagrada od 25 bodova odnosno 50,00 €.
23. 6. Za sastav obrazloženog podneska od 3. studenog 2020. punomoćniku tužiteljice pripada nagrada od 200,00 € po tbr. 8. točka 1. Tarife.
23. 7. Za zastupanje na ročištu od 5. studenog 2020. punomoćniku tužiteljice po tbr. 9. točka 1. Tarife pripada nagrada od 200,00 €.
23. 8. Za sastav obrazloženog podneska od 16. srpnja 2021. punomoćniku tužiteljice pripada nagrada od 200,00 € po tbr. 8. točka 1. Tarife, a za zastupanje na ročištu od 4. listopada 2021. punomoćniku tužiteljice pripada također nagrada od 200,00 € po tbr. 9. točka 1. Tarife.
23. 9. Za zastupanje na ročištu od 21. svibnja 2023. punomoćniku tužiteljice pripada nagrada od 200,00 €.
23. 10. Za sastav podneska od 21. siječnja 2025. punomoćniku tužiteljice po tbr. 8. točka 3. Tarife pripada nagrada od 50,00 €.
23. 11. Za sastav obrazloženog podneska od 10. studenog 2025. punomoćniku tužiteljice ne pripada nagrada, obzirom da tijekom prvostupanjskog postupka ima pravo na nagradu na najviše četiri obrazložena podneska ( tbr. 8. točka 1. Tarife).
23. 12. Za zastupanje na ročištu od 20. siječnja 2026. punomoćniku tužiteljice pripada nagrada od 200,00 €.
23. 13. Sud je dakle, opravdan i nužan trošak zastupanja po punomoćniku našao u skladu s odvjetničkom tarifom u iznosu od 1.900,00 € uvećano za iznos PDV- a u iznosu od 2.375,00 €.
23. 15. Umanjujući ovaj iznos razmjerno uspjehu u parnici od 4,48%, zahtjev za naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku tužiteljice sud je našao osnovanim u iznosu od 106,40 €.
23. 16. Zahtjev za naknadu troškova vještačenja u iznosu od 450,00 €, a koji je trošak bio opravdan i nužan neovisno o ishodu spora, sud je našao u cijelosti osnovanim.
23. 17. Zahtjev za naknadu troškova sudske pristojbe, nije osnovan , jer tužiteljica kao potrošač u parnici proizašloj iz kolektivnog spora, nije u obvezi platiti pristojbe.
23. 18. Nalazeći opravdan i nužan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 556,40 € riješeno je kao u izreci.
24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Virovitici 27. veljače 2026.
Sudac:
Zoran Mandić
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.
1. Odvjetnik Hrvoje Mladinić, Bjelovar,
2. ZOU Knezović i Partneri j. t. d. Zagreb,
