Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1418/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja DV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Matku Mamiloviću, odvjetniku iz Našica, protiv I.tuženice ŽV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II.tuženice UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Darku Šuperu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Darko Šuper, Iva Kovačev Radić, Ivan Jukić, Dino Vukušić i Ena Petrović iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. siječnja 2026. u nazočnosti stranaka sa punomoćnicima, uz javnu objavu dana 27. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 28.09.2021. godine, potvrđen po javnom bilježniku LV iz [adresa], broj OV-3407/2021 dana 28.09.2021. godine, sklopljen između ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao primatelju uzdržavanja i ŽV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i UV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao davatelja uzdržavanja.

II. U zemljišnim knjigama Općinskog suda u Osijeku, Zemljišnoknjižni odjel Osijek, i to u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] kuća, jedna zgrada i dvorište [adresa], površine 691 m2, uspostavlja se ranije zemljišnoknjižno stanje koje je postojalo prije upisa tuženika ŽV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i UV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao suvlasnika nekretnine upisane u tom zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] kuća, jedna zgrada i dvorište [adresa], površine 691 m2, temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju navedenog u točki I ove presude, pa se ŠV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ima ponovno upisati kao suvlasnik nekretnina u 1/4 dijela upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] kuća, jedna zgrada i dvorište [adresa], površine 691 m2, a po pravomoćnosti ove presude.

III. Tuženici su dužni solidarno tužitelju nadoknaditi prouzročeni parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju DV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da I.tuženici ŽV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te II.tuženici UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.500,00 eura (tisućupetstoeura) sa zateznom kamatom tekućom od dana 27. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev I.tuženice i II.tuženice za naknadu troška na ime sudske pristojbe za odgovor na tužbu po određenju suda, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv I.tuženice ŽV i II.tuženice UV, dana 15. prosinca 2023. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnim Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 28.09.2021., te uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, sa zahtjevom za naknadu parničnog troška. Tužbu obrazlaže navodeći da je rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj O-1216/2023 od 11.10.2023. prekinut ostavinski postupak iza pok. ŠVmajke parničnih stranaka, umrle **.**.2023., te je on kao nasljednik iste upućen u parnicu protiv svojih sestara, ovdje I. i II.tuženice, radi osporavanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 28.09.2021. Njihova pok. majka ŠV i njinov otac BV su dana 28.09.2021. sklopili Ugovor o doživotnom uzdržavanju sa kćerkama, ovdje tuženicama, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika LV iz [adresa] pod brojem OV-3407/2021, kojim njihova pok. majka ŠV, nakon svoje smrti ostavlja davateljicama uzdržavanja, ovdje tuženicama ŽV i UV svoje nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], kuća jedna zgrada i dvorište [adresa], površine 691m2 (članak 2. ugovora), grobno mjesto na groblju Mađarska retfala (članak 5. ugovora), te svu ostalu nepokretnu i pokretnu imovinu (članak 13. ugovora). Nije imao saznanja o sklopljenom ugovoru o doživotnom uzdržavanju sve do smrti oca BV, kada je upitao sestre kada će biti ostavinska rasprava, te od njih dobio informaciju da ostavinske rasprave neće biti jer je pokojni otac sve njima ostavio. Pokojna ŠV je bila teško narušenog zdravstvenog stanja, koje se neprestano pogoršavalo, posebno u 2021. godini, te je zbog lošeg zdravstvenog stanja pokojna postala ovisna o pomoći druge osobe, teško kontaktibilna, psihički se gubila, bila je dezorijentirana, izrazito lošeg vida (izgubila 90% vida), a sve navedeno je bilo posebno vidljivo i prije 2021. godine, te je pok. liječena na odjelima KBC Osijek. Prema čl. 18. st. 1. ZOO-a, poslovno sposobna osoba može vlastitim očitovanjima volje stvarati pravne učinke, a prema čl. 276. st. 1. ZOO-a za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno je da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtjeva za sklapanje tog ugovora. Dakle poslovno nesposobne osobe ne mogu uopće sklapati pravne poslove, a ukoliko sklope takve poslove isti poslovi su ništetni. Stranka koja je ugovorna strana mora biti sposobna za rasuđivanje prilikom sklapanja ugovora. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o doživotnom uzdržavanju **.**.2021. pok. ŠV nije bila u mogućnosti to učiniti budući joj to zdravstveno stanje nije dopuštalo i nije bila poslovno sposobna. Sposobna za rasuđivanje je svaka osoba koja je sposobna shvatiti značenje svojih postupaka i posljedica koje iz njih proizlaze. Pokojna nije bila u stanju brinuti se za svoja prava i interese te se obzirom na svoje zdravstveno stanje nije znala niti šteti li pravima i interesima trećih osoba, već je za sklapanje ugovora mogla biti nagovorena i prisiljena od strane tuženica. Stoga pok. nije bila u stanju brinuti se za svoja prava i interese sa svojom imovinom i nije mogla raspolagati prema svojoj slobodnoj volji, a zasigurno nije htjela sačiniti pobijani ugovor jer je uvijek govorila da ima troje djece i da želi da svi dio imovine nasljede nakon njene smrti, a tužitelj veći dio jer je najviše vremena provodio s njima i najviše ulagao u nekretninu. Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je sklopila pok. ŠV s obzirom da ista zbog svog zdravstvenog stanja nije bila poslovno sposobna je ništetan, jer je protivan prisilnim propisima i moralu društva, sve sukladno čl. 322. ZOO-a. Ovdje se postavlja i pitanje na koji način se javni bilježnik uvjerio da pok. ŠV može sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji ugovor predstavlja iznimno bitan i osjetljiv pravni posao, da li je bio upoznat sa zdravstvenim stanjem pokojne i da li je tražio predočenje medicinske dokumentacije ili medicinske potvrde da je pokojna sposobna sklopiti takav pravni posao. Tuženice su iskoristile teško zdravstveno stanje pokojne majke kao bi sebi pribavile korist koja je u očitom nesrazmjeru sa onim što su one prema pokojnoj dale i učinile, jer se nisu brinule za pokojnu koja je duže vrijeme bila u domu za starije i nemoćne. Tuženice su se odselile iz obiteljske kuće koja je predmet ugovora kada su se udale 1985. i 1995. i rijetko su dolazile kod oca i majke, dok je on cijelo vrijeme bio s roditeljima i brinuo za njih. 1992. godine je otvorio obrt limarsku radionicu Limomont na adresi obiteljske kuće, na kojoj adresi je neprestano radio do 2019. kada je zbog posla otišao u Njemačku. Izgradio je radionu za limarski obrt u dvorištu kuće, izgradio je još jednu kuću u dvorištu, pomogao je roditeljima renovirati stariju kuću, plaćao je režije, svakodnevno se brinuo o potrebama roditelja, a sve je to napravio putem kredita koje je sam otplaćivao. 2019. godine se I.tuženica ŽV rastala i otišla od kuće u kojoj je živjela sa mužem te je pitala pokojnog oca da li se može useliti u kuću u dvorištu, koji joj je rekao da nema ništa protiv ali da mora pitati njega jer je on najviše u kuće ulagao, te je on istoj dozvolio da živi u kući u dvorištu i u tome nije vidio ništa sporno. Nakon useljenja I. tuženica ŽV je počela vršiti pritisak na roditelje da joj se prepiše kuća, da ona neće živjeti u kući koja nije njena, što su roditelji odbijali učiniti, dok II.tuženica RV nije niti dolazila kod roditelja jer se naljutila što otac pomaže sestri ŽV,a njoj ne pomaže. U mjesecu kolovozu 2021. kada su njihovi pokojni roditelji BV i ŠV bili u teško narušenom zdravstvenom stanju, sestrama je predlagao da roditeljima omoguće smještaj u dom za starije jer će tamo imati najbolju odgovarajuću skrb, ali su se sestre tome protivile i iskoristile teško zdravstveno stanje pokojnih roditelja i sklopile s njima predmetni ugovor, a kojim ugovorom njemu nije pripalo ništa od imovine koja se vodila na ime pokojne majke, u stvaranju koje imovine je on najviše sudjelovao, te se dugi niz godina brinuo o roditeljima. Tijekom postupka navodi da je realizirao kredit kod Kreditne unije NOA u 2002. godini u iznosu od 219.849,50 kn, te 1997. godine kod Addiko Bank d.d. u iznosu od 219.849,50 kn i 83.095,00 DEM.

2. I.Tuženica i II.tuženica u odgovoru na tužbu osporavaju osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva navodeći da su tvrdnje tužitelja u pogledu nesposobnosti pok. ŠV za sklapanje predmetnog ugovora i njezine slobodne volje za sklapanje istog ugovora neistiniti, a stav o nemoralnosti navedenog pravnog posla neosnovan. Roditelji parničnih stranaka bili su u starijoj životnoj dobi kada im je bila nužno potrebna pomoć i uzdržavanje u svakodnevnom životu, te su svojom slobodnom voljom izrazili namjeru da osiguraju potrebno uzdržavanje i sklope ugovor o doživotnom uzdrlavanju sa njima koje bi preuzele kompletnu brigu o njihovom zdravstvenom stanju i svim životnim potrebama. Sukladno navedenom, BV i ŠV kao njihovi roditelji sklopili su sa njima Ugovor o doživotnom uzdržavanju dana 28. rujna 2021. koji su ovjerili kod javnog bilježnika LV iz [adresa], pri čemu je u ovjeri ugovora sudjelovao prisjednik ĐV. Predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju je nakon njegovog sklapanja zabiljelježen u zemljišnim knjigama, a nakon smrti pok. BV i potom ŠV je proveden u zemljišnoj knjizi i prijenos prava vlasništva sa BV i ŠV na njih dvije kao osobe koje su davale uzdržavanje te nakon njihove smrti stekle pravo vlasništva na imovini koja je bila raspoređena predmetnim ugovorom. U trenutku sklapanja ugovora pok. ŠV je bila potpuno svjesna, razumna i slobodne volje, te se odlučila za sklapanje navedenog ugovora sa njih dvije i nije bila niti prisiljena, niti nagovorena, niti je na bilo koji nezakonit način došlo do sklapanja predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja ugovora pok. ŠV je bila osoba starije životne dobi (77 godina), ali se nije znalo koliko dugo će živjeti i koliko će joj trebati ugovoreno uzdržavanje, što je uobičajeno poznato kod ove vrste ugovora, te su ugovori o doživotnom uzdržavanju uvijek aleotornog karaktera. Njihova majka je umrla dana **.**.2023., dakle 19 mjeseci nakon sklopljenog ugovora, pa navedeno trajanje ugovora ne dovodi do ništetnosti navedenog pravnog posla, niti čini ugovor nemoralnim. Iako isto nije bitno za valjanost predmetnog ugovora, neistiniti su navodi tužitelja o tome da bi on brinuo o roditeljima, plaćao režije i općenito vodio brigu o roditeljima, upravo suprotno ostavio je roditeljima dugove, a sa druge strane iz samog tužbenog zahtjeva vidljivo da je isti napustio Republiku Hrvatsku 2019. i nastavio živjeti u [adresa], te nije brinuo, niti mogao brinuti o roditeljima, kada im je briga zbog životne dobi bile potrebna. Stoga razlog sklapanja ugovora nije bila prisila ili nagovaranje primatelja uzdržavanja, već njihova potreba da se o njima brine i pomogne im se u svakodnevnim potrebama. Navode da nakon smrti njihova oca pok. BV, te po saznanju na ostavinskoj raspravi o postojanju ugovora o doživotnom uzdržavanju, tužitelj je uznemiravao majku nazivajući ju telefonom i tražio da raskine predmetni ugovor, pa joj je uznemiravanjem narušio zdravlje i mir, uslijed čega je dala pisanu izjavu da ostaje kod istog ugovora, te da one u svemu ispunjavaju ugovorene obveze, te ovjerila Izjavu kod JB Kovačev dana 3. veljače 2022. Nesporno je da je pok. ŠV bila oko mjesec dana u Domu za starije osobe, ali po prijedlogu liječnika radi neprekidnog nadzora sa svrhom obavljanja potrebnih zdravstvenih pregleda i primjene nove terapije, pa se radilo upravo o ispunjavanju obveze iz ugovora, kao bi se majci osigurala potrebna skrb i zdravstveno zbrinjavanje.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja DV, I.tuženicu ŽV, II.tuženicu RV, te svjedoke ĐV, VV, FV, MV i KV, proveo medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku prof.dr.sc. Ivanu Požgainu, pročitao nalaz i mišljenje vještaka od 6.08.2025. (list 115. -120.), saslušao vještaka na ročištu za glavnu raspravu od dana 23.01.2026. (list 132. -138.), izvršio uvid i pročitao izvadak iz zemljišne knjige (list 7.-8. spisa), rješenje Općinskog suda u Osijeku broj O-1216/2023-6 od 11.10.2023. (list 9. -10.), zapisnik broj O-1216/2023-5 od 11.10.2023. (list 12.-14.), Ugovor o doživotnom uzdržavanju (list 15. -18.), Izvadak iz obrtnog registra (list 19.), medicinsku dokumentaciju (list 31.-62.), Izjavu od 3.02.2022. (list 66.), dopis Kreditne Unije Noa od 15.01.2025. (list 89.), Ugovor o kreditu br. 1496/2002 od 20.05.2002. (list 90. -95.), te dopis Addiko Bank d.d. od 15.01.2025. (list 98. spisa).

4. Izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.).

5. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja (sina pok. ŠV) na utvrđenje ništetnim Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenim dana 28.09.2021. između pok. ŠV kao primateljice uzdržavanja i I.tuženice ŽV i II.tuženice UV (kćerki pok. ŠV) kao davateljica uzdržavanja, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika LV iz [adresa] pod brojem OV-3407/2021 dana 28.09.2021., te uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja za nekretnine koje su predmet Ugovora.

7. Među strankama nema spora da je pok. majka parničnih stranaka ŠV kao primateljica uzdržavanja sa svojim kćerkama, ovdje I.tuženom ŽV i II.tuženom RV kao davateljicama uzdržavanja, sklopila Ugovor o doživotnom uzdržavanju dana 28.09.2021., koji je potvrdio javni bilježnik LV iz [adresa] pod brojem OV-3407/2021 istoga dana, kojim pok. ŠV nakon smrti ostavlja u vlasništvo svojim kćerkama, ovdje tuženicama, svoj suvlasnički dio u ¼ diijela nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] kuća, jedna zgrada i dvorište [adresa], površine 691m², pravo korištenja groba na Groblju Mađarska retfala, te svu ostalu nepokretnu i pokretnu imovinu (račune u bankama, pokretnine u kući, strijeve i alate u radionici) i moguću buduću imovinu ili nasljedstvo koje stekne nakon potpisivanja Ugovora ili nakon smrti.

8. Između stranaka je sporno je li Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 28.09.2021. ništetan, odnosno da li je u vrijeme sklapanja Ugovora, obzirom na narušeno zdravlje, pok. ŠV, mogla shvatiti značenje navedenog Ugovora, da li je ista bila poslovno sposobna, odnosno sposobna za rasuđivanje.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je brat I. i II.tuženice i za predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanja je saznao nakon smrti njihova oca BV. Iz roditeljske kuće je odselio kada se oženio, međutim iza te kuće je bila njegova limarska radiona u kojoj je radio zajedno sa ocem svakodnevno sve dok 2019. nije otišao raditi u SR Njemačku i do tada nije bilo govora da bi njihovi roditelji prepisivali svoju imovinu na bilo koga od njih, odnosno prije smrti oca, imao je razgovor sa sestrama i ocem koji je rekao dok je on živ da neće prepisivati nikome svoju imovinu, a tom prilikom njihova majka ŠV nije bila nazočna. Njihov otac je rekao da njegova imovina ima pripasti njima troje na jenake dijelove, iako je on tada predlagao da njemu pripadne radionica iza obiteljske kuće, II.tuženici UV starija kuća sagrađena u dvorištu, a I.tuženici ŽV novija kuća, na što otac nije pristao iz navedenih razloga. Majka nije imala nikakve riječi vezano za raspolaganje imovinom, već je o tome glavnu riječ imao samo njihov otac BV i majka se u to nije petljala. Kada je otišao u Njemačku nije mogao dobiti na telefon majku jer je zvuk telefona bio do kraja isključen, a smatra da su to jedino mogle napraviti tuženice, a kada je uspio majku dobiti na telefon, čuo je uglavnom sestru UV kako sugerira mami što treba odgovoriti i da se protivi što uopće sa njim razgovara. Kada je uspio vidjeti majku, ista je bila već polu slijepa, a ograda od kuće kada ju je pokušavao posjetiti je bila zaključana, nije imao ključ pa je nije mogao posjećivati kada je htio. Majka s njim nikada nije razgovarala o tome da bi sklopila predmetni ugovor sa tuženicama. U 15 godina je ulagao u radionicu koja se nalazi iza obiteljske kuće, plaćao režije za istu, te ju je sagradio skupa sa ocem i sam ju je održavao nakon izgradnje, budući je tamo do odlaska u Njemačku radio i nije ocu plaćao nikakav najam za tu radionicu. Strojevi u radionicu su u njegovom vlasništvu, on ih je kupio na kredit, a isti su svejedno obuhvaćeni ugovor o doživotnom uzdržavanju. Nakon odlaska u SR Njemačku 2019., dolazio je u RH tri do četiri puta godišnje, te je poslije odlaska u Njemačku imao razgovor sa ocem i sa sestrama u mjesecu kolovozu, ali ne zna koje godine, ali to je bilo par mjeseci prije smrti oca.

9.1. Iz iskaza I.tuženice ŽV proizlazi da je nakon udaje odselila iz roditeljske kuće, u koju se vratila 2015. i od tada živi u toj kući, odnosno sa svojim roditeljima pok. ocem BV i majkom ŠV je živjela do njihove smrti i o njima brinula. Otac je išao dva puta tjedno na dijalize, imao je stent, visok tlak, dva puta je lomio kuk, a majka je imala problema sa vidom, dijabetes, ali je bila sposobna za rasuđivanje i znala je reći točno što želi jesti, normalno je razgovarala sa svima. Nakon što je brat otišao zbog posla u Njemačku, nije obilazio svoje roditelje i osporava da je istom branila da vidi ili da se čuje sa majkom, a dolazili su u posjete supruga tužitelja i njegova djeca, te ukoliko je ograda i bila zaključana, tužitelj je uvijek mogao pozvoniti radi ulaska te mu nitko nije branio da vidi svoje roditelje, a niti je itko smanjivao zvuk majčinog telefona, osim moguće nje same ako je to iz neznanja napravila. Kada je njihov otac umro u mjesecu siječnju 2022. u obiteljsku kuću je doselila i sestra UV i ona se nastavila brinuti skupa s njom o majci, budući je majka imala dijabetes, trebalo je kuhati specijalnu hranu, pobrinuti se za posebne lijekove koje je uzimala, a o čemu su ona i sestra, ovdje II.tuženica, vodile brigu. Nakon smrti oca sa kojim je majka bila u braku 55 godina, majka je izgubila na neki način volju za životom i za događajima oko sebe, ali je i dalje bila kao prije smrti oca svjesna svega oko sebe. Osporava da bi pripala tužitelju u vlasništvo predmetna hala iza obiteljske kuće u koju je tužitelj dolazio raditi do 2011., te navodi da je tužitelj kada je njegova tvrtka otišla u stečaj, prodao sve strojeve koji su vrijedili i koji su se nalazili u toj radionici. Kako su majka i otac bili stari i bolesni i trebali su svakodnevnu skrb, otac joj je sam predložio da zaključe predmetni ugovor, a njen je prijedlog bio da se u to uključi i sestra UV, ovdje II.tužena, na što su otac i majka pristali, te su oboje bili svjesni da zaključuju predmetni ugovor i da se istim njihove nekretnine nakon smrti prelaze u njeno i sestrino vlasništvo. Kako u to vrijeme tužitelj nije obilazio roditelje, a niti ih nazivao, po volji oca isti nije niti bio obaviješten o sklopljenom ugovoru, ali taj ugovor nisu skrivale od tužitelja. Njihova pok. majka ŠV je bila inkontinentna, trebala je posebne kapi za oči, imala je dijabetes, te su se o majčinim terapijama brinule prvo ona, a potom ona i sestra. Majka pred njom nikada nije govorila da bi bilo što od svoje imovine ostavljala tužitelju. Napominje kada su se dogovorile s roditeljima o sklapanju predmetnog ugovora, otišli su radi sastavljanja ugovora kod odvjetnika, a nakon toga su svi skupa, dakle majka i otac, otišli kod javnog bilježnika LV i majka i otac su normalno potpisivali svaki list toga ugovora i bili svjesni svega što rade. Kod javnog bilježnika su bile prisutne i dvije ženske osobe i prisjednik ĐV. Javni bilježnik je pročitao svima njima ugovor prije nego što su potpisali isti, a radi se o javnom bilježniku LV koja ih je tada primila, pročitala ugovor i naplatila ovjeru tog ugovora.

9.2. Iz iskaza II.tuženice UV proizlazi da se pridružuje u cijelosti iskazu svoje sestre I.tuženice uz napomenu da je iz roditeljske kuće odselila 1999. i ponovno se vratila u obiteljsku kuću u kojoj je živjela s majkom od siječnja 2022. pa sve do majčine smrti za koju se skupa sa sestrom - I.tuženicom, brinula u cijelosti. Nakon odlaska tužitelja 2019. u SR Njemačku, isti bi dolazio u Republiku Hrvatsku za Božić, Uskrs i u ljetno vrijeme kada je odlazio na more i tada bi došao na pola sata obići majku, dok s ocem prije njegove smrti više nije bio u dobrim odnosima i izbjegavao je istog posjećivati. Nakon što su se dogovorili s roditeljima da bi zaključili predmetni ugovor, otišli su kod odvjetnika Darka Šupera iz Osijeka koji im je sastavio predmetni ugovor i potom su otišli svi zajedno kod javnog bilježnika na ovjeru tog ugovora. Ne može se sjetiti točno koje su sve osobe bile nazočne u uredu javnog bilježnika, ali su u uredu bile nazočne dvije ženske osobe i jedna od njih je pročitala svima ugovor prije ovjere.

9.3. Iz iskaza svjedoka ĐV proizlazi da je 2021. u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bio prisjednik kod javnog bilježnika LV iz [adresa] i zbog proteka vremena ne može se sjetiti sklapanja predmetnog Ugovora i detalja u vezi istog, međutim, postupak je isti kod sklapanja takvih ugovora, te nisu dužni tražiti nikakvu medicinsku dokumentaciju ukoliko su potpisnici ugovora osobe starije životne dobi, već traže na uvid radi identifikacije osobne iskaznice, pročitaju im odredbe ugovora i tek kroz potvrdu, odnosno izjašnjenje stranaka, zaključe da li se radi o njihovoj pravoj volji, da li su svjesni odredbi ugovora. Ukoliko stranka ne može razumjeti posljedice predmetnog pravnog posla prije potpisivanja ugovora, odbijaju izvršiti potvrdu, odnosno solemnizaciju ugovora, a u konkretnom slučaju odbili bi solemnizirati i ugovor o doživotnom uzdržavanju. Obzirom da se to nije desilo prilikom solemniziranja predmetnog ugovora, stranke su bile svjesne sklapanja tog pravnog posla i radilo se o njihovoj pravoj volji, odnosno primatelja uzdržavanja. Koliko se sjeća nisu izlazili na teren i dolazili na kućnu adresu radi ovjere predmetnog Uugovora o doživotnom uzdržavanju. Potvrđuje da se na potvrdi Ugovora na listu 18. spisa nalazi njegov potpis i da je on prije stavljanja svog potpisa strankama osobno pročitao odredbe ugovora i utvrdio njihovu pravu volju.

9.4. Iz iskaza svjedokinje VV proizlazi da je bila susjeda sa pokojnom ŠV i BV 50-tak godina i s njima u vrlo prisnim odnosima te ju je prilikom BV zvao u njihovu kuću da svjedoči prilikom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju između pokojne ŠV i njenog supruga BV i njihovih kćerki, koje su tada bile nazočne i ja ona je tada pitala šta će biti sa tužiteljem u odnosu na imovinu, a pokojna ŠV je rekla da će tužitelj dobiti radionicu koja se nalazila iza njihove obiteljske kuće i sve strojeve koji su u radionici, da je isti otišao u Njemačku i da im je potrebno uzdržavanje pa stoga sklapaju taj ugovor sa svojim kćerkama. Ne može se izjasniti da li je taj Ugovor tada već bio potpisan, ali zna da su nakon toga išli kod javnog bilježnika ovjeriti ugovor. Prije sklapanja ugovora I.tuženica ŽV se doselila u dvorišnu zgradu iza kuće u kojoj su živjeli pokojna ŠV i BV i brinula se o roditeljima na način da im je donosila lijekove i pomagala im u domaćinstvu, vodila ih kod liječnika i slično, dok se II.tuženica RV doselila nakon smrti oca BV i živjela je u istom domaćinstvu sa majkom ŠV, dok se za sve to vrijeme tužitelj nalazio u SR Njemačkoj. Poznato joj je da su pomoćnu zgradu koja je bila predviđena za život, ali je u sklopu koje je bila i radiona, izgradili pokojni BV i sin D - tužitelj, a ista je bila izgrađena radi toga da tužitelj jednog dana tu useli i živi. Nakon što je tužitelj odselio zbog posla u inozemstvo, tuženice ga nisu pustile kada je htio posjetiti svoje roditelje, a nisu pustile ni djecu od tužitelja da posjete svoju baku ŠV i djeda BV, radi čega ju je tužitelj za vrijeme boravka u inozemstvu zvao na telefon da se interesira o majci nakon smrti oca BV i znao je reći da majku zove na telefon i da mu se ista ne javlja, a također ju je i ona pokušala nazvati i ista joj se nije javila ne telefon, pa smatra da je telefon ili bio isključen ili smanjen do mjere da ga ŠV ne čuje. Također ju je jednom prilikom pokojna ŠV pitala da li se čuje sa njenim sinom D i da li se isti interesira za nju. Napominje da prije nego što je odselio u inozemstvo, tužitelj je svakodnevno dolazio u svoju radionicu u kojoj je radio. Prije nego što su tuženice doselile kod pokojnih roditelja iste su jako rijetko posjećivale roditelje i nisu im pomagale ni na koji način, ali za to nije ni bilo potrebe jer su u to vrijeme njihovi roditelji ŠV i BV bili zdravstveno sposobni o sebi brinuti. Poznato joj je da je svekar od I.tuženice ŽV sudjelovao svojim radom na izgradnji objekta u sklopu kojeg je i radionica, a koji je bio namijenjen za tužitelja. Napominje da se često viđala sa pokojnom ŠV kao susjeda na način da su se viđale kroz dvorišta dok su bile u vrtu i slično. Potpisala je ugovor za koji su je zvali da dođe svjedočiti i kojom prilikom je pitala što će biti s tužiteljem, ali ne može navesti o kojem ugovoru se radi i o kojem točno pravnom poslu se radilo kada je pozvana da svjedoči istom, ali može potvrditi da je u to vrijeme pokojna ŠV bila zdravog razuma i svjesna svega što radi. Napominje da joj je ŽV - I.tuženica nakon toga rekla da će njen brat - tužitelj dobiti 25% od prodaje kuće.

9.5. Iz iskaza svjedokinje FV proizlazi da je bila susjeda sa pokojnom ŠV i BV od 1976. godine, dobro ih je poznavala i bila pozvana kao svjedok prilikom sklapanja ugovora o dohrani i zna da se radilo o tome da se nekretnine daju kćerkama, ovdje tuženicama, a da će se one za uzvrat brinuti o svojim roditeljima i tom prilikom je pokojna ŠV bila svjesna svega i razumna, te dobrog psihičkog stanja. Sjeća se da je tom prilikom pok. BV rekao da želi da on i njegova supruga ŠV ostanu u svojoj kući i zbog toga su zaključili taj ugovor sa svojim kćerkama, koje su se nakon sklapanja tog ugovora brinule o svojim roditeljima. U to vrijeme I.tuženica ŽV je već živjela tamo, a naknadno je doselila i II.tuženica UV i obje su se brinule o svojim roditeljima. Kao svjedoka ju je zvao pokojni BV i potpisala je što je on zahtijevao, iako nije pročitala što potpisuje jer joj je on usmeno objasnio i bilo joj je jasno o čemu se radi, a još je bila u svojstvu svjedoka nazočna tom prilikom i druga susjeda VV. Tom prilikom niti u jednom trenutku nisu spomenuli tužitelja. Prije nego što je tužitelj odselio u inozemstvo dolazio je u goste kod svojih roditelja, ali im tada nije bila potrebna nikakva pomoć jer su bili relativno dobrog zdravstvenog stanja. Međutim dok je tvrtka koju je tužitelj imao iza obiteljske kuće radila, tužitelj je svakodnevno dolazio tamo zbog obavljanja posla. Misli da je BV financirao izgradnju kuće sa radionom u kojoj je tužitelj radio, te je BV izgradio i garažu u dvorištu jer ju je pitao za dozvolu zbog naslanjanja na kuću. Napominje da je I.tuženica ŽV i prije nego što se doselila kod roditelja živjela u susjedstvu i posjećivala je svoje roditelje, a također i UV, prije nego što se doselila, a i tužitelj je živio kod svojih roditelja dok se nije oženio o odselio.

9.6. Iz iskaza svjedokinje MV - supruge tužitelja proizlazi da nema nikakvih saznanja vezano za sklapanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju, već je za Ugovor saznala nakon ostavinske rasprave iza pokojnog oca tužitelja. Prije nego što je tužitelj otišao u inozemstvo zbog posla, pokojna ŠV čuvala je njihovu djecu, normalno su se posjećivali te joj je poznato da je bilo govora o tome tko će se o ŠV i BV brinuti kada za to ne budu sposobni, ali pred njom nisu ništa konkretnom dogovorili. Nakon smrti BV nisu više mogli doći do ŠV, jer se ista nije javljala na telefon, a kada bi se javila npr. II.tuženica UV, rekla je da ŠV nije kod kuće, da je u crkvi, a to se dogodilo možda jedanput i nisu znali šta se sa bakom ŠV uopće dešava. Iz pričanja je saznala da je pok. ŠV imala moždani i da je bila hospitalizirana na neurokirurgiji, ali ne zna zbog čega i kada. Kada je viđala pokojnu ŠV ista je bila dobrog psihičkog stanja. Ne zna tko izgradio kuću sa radionom iza obiteljske kuće jer u vrijeme gradnje nije bila u braku s tužiteljem, ali je tužitelj obavljao posao u toj radioni sve do 2011. kada je njegova firma zatvorena, a i poslije je znao dolaziti zbog nekih sitnijih radova. Dolazio je često posjećivati svoje roditelje i pomagao im je u vezi poslova koje sami nisu mogli obaviti, a poznato joj je da su dolazile i kćerke-tužene u posjetu svojim roditeljima, ali ne i koliko često i poznato joj je da se I.tuženica ŽV doselila.

9.7. Iz iskaza svjedokinje KV proizlazi da je u prijateljskim odnosima sa tuženicama i živi u blizini njihove obiteljske kuće, a poznavala je i pok. ŠV i ĆV. Bila je prisutna u njihovoj kući kada je njihov otac BV došao do I.tuženice i pozvao ju da se dogovore o tome kako će brinuti o njemu i o njegovoj supruzi ŠV, ali nisu se dogovarali pred njom. Poznato joj je da su nakon toga zaključili neki ugovor koji je sastavio odvjetnik, a koji su išli svi skupa ovjeriti kod javnog bilježnika. Često je dolazila u posjetu kod njih i u to vrijeme ŠV je bila razumna i svjesna svega što se dešava oko nje i psihički je bila potpuno dobrog stanja jer je pratila sve vezano za režije, da li su plaćene i slično, te je s istom prilikom posjeta normalno razgovara o svim životnim događima. Stoga joj je poznato da su se tuženice brinule o svojim roditeljima, njegovale ih, vodile na pretrage kod doktora i sve što je bilo potrebno, dok je tužitelja vidjela svega dva puta na sahranama i nema saznanja da li se isti brinuo i koliko je posjećivao svoje roditelje. Nije primijetila da je pok. ŠV imala problema s vidom u smislu da ju ne može prepoznati i slično. Ne sjeća se da su prilikom njenih posjeta spominjali tužitelja. Dolazila je u posjetu kod svoje prijateljice I.tuženice, a njene roditelja BV i ŠV je viđala u dvorištu i tada je znala s njima sjesti, popričati i družiti se.

10. Sud je iskaze saslušanih svjedoka ocijenio kao vjerodostojne u bitnom dijelu koji su sukladni međusobno, nalazu i mišljenju vještaka i Izjavi pok. ŠV od 3. veljače 2022., da je pok. ŠV u vrijeme sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju 2021. godine bila potpuno svjesna svih zbivanja oko sebe i bez znakova ikakvog duševnog poremećaja.

11. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prof.dr.sc. Ivana Požgaina, dr.med. specijalist psihijatrije i uže specijalnosti iz forenzičke psihijatrije, od dana 6.08.2025. (list 115-120. spisa) proizlazi da je pok. ŠV u vrijeme potpisivanja spornog Ugovora 28.09.2021. bila u dobi od 77 godina i bolovala je od raznih kroničnih tjelesnih bolesti kao što su dijabetes, mellitus arterijska hipertenzija, imala je cirkulacijskih poteškoća, te je u lipnju 2021. liječena bolnički pod dijagnozom moždanog udara, cerebrovaskularne bolesti, poremećene moždane cirkulacije i kroničnih bolesti. U otpusnom pismu je navedeno da je pok. ŠV na prijemu bila orijentirana u svim smjerovima i suradljiva, te je CT mozga ukazao na blaže zone encefalomalacije periventrikularno i kortikalnu atrofiju. Nije konzilijarno konzultiran psihijatar, te je nakon primijenjene terapije došlo do stabilizacije zdravtsvenog stanaj i otpuštanja gotovo bez neuroloških posljedica, dok u zdravstvenom kartonu nema nikakvih zapisa o ev. kognitivnoj disfunkcionalnosti pok. ŠV. Povremeno joj je postavljena dijagnoza anksiozno depresivnog poremećaja, ali je od psihofarmaka samo povremeno ordiniran anksiolitik diazepan. Vještak zaključuje da s medicinske strane ne nalazi niti jedan dokaz koji bi ukazivao da bi kod pok. ŠV postojao bilo kakav duševni poremećaj koji bi imao utjecaj na njezine sposobnosti za rasuđivanje i na sposobnost za sklapanje Ugovora o doživotnom uzdržavanju.

11.1. Na ročištu za glavnu raspravu od dana 23. siječnja 2026. stalni sudski vještak dr. med. Ivan Požgain, prim.dr.sc., spec. psihijatar, subspecijalist sudske psihijatrije, izjavljuje da ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja od 06.08.2025. te da s medicinske strane nije našao niti jedan dokaz koji bi ukazivao da bi kod pok. ŠV postojao bilo kakav duševni poremećaj koji bi imao utjecaj na njezine sposobnosti za rasuđivanje i na sposobnost za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju sa kćerkama, ovdje tuženicama od dana 28.09.2021. Na upite punomoćnika tužitelja odgovara da je pok. ŠV prvi put od psihijatra pregledana dvije godine nakon potpisivanja spornog ugovora, dakle u vrijeme kada je bila smještena u Dom i kada je došlo do njezine dekompenzacije u okviru čega je bio i spomenuti pokušaj suicida. U odnosu na postavljanje dijagnoze anksiozno depresivnog poremećaja od strane liječnika obiteljske medicine, nema niti jednog zapisa o mogućim njezinim psihičkim smetnjama koje bi bile povod za postavljenja ovakve dijagnoze. Naime liječnici obiteljske medicine često izaberu jednu od lakših psihij. dijagnoza kada se odluče svom pacijentu prepisati neki blaži anksiolitik, kao što je to vjerojatno bilo i u ovom slučaju. Međutim čak i pod pretpostavkom da su kod nje postojale smetnje u okviru ove dijagnoze, smatram da takve smetnje ne bi imale utjecaja na njezinu sposobnost sklapanja spornog ugovora. Pok. ŠV je 3 do 4 mjeseca prije potisivanja spornog ugovora bila liječena zbog moždanog udara, međutim ona se nakon toga gotovo potpuno opravila, bile su zaostale lakše smetnje govora, te napominje da ne mora postojati korelacija između činjenice da je netko pretrpio moždani udar i trajnih posljedica, dakle mnogi ljudi se sasvim dobro oprave nakon moždanog udara pa mogu funkcionirati čak na visokoj razini. U vezi pretrpljenog moždanog udara pok. ŠV se u spisu nalazi medicinska dokumentacija iz koje se vidi da je njoj praktički na otpustu ordiniran samo lijek Dijazepan 5 mg. uvečer, dakle otpuštena je praktički bez ikakve terapije. Može potvrditi da se na CT mozga nalaze zone encefalomaltacije i kortiaklen atrtorfije što je u skladu s dijagnozom cerobrovaskularne bolesti zbog koje je doživjeli moždani udar, međutim ne može se povlačiti povezanost takvog nalaza s kliničkom disfunkcionalnošću u smislu značajnog oštećenja kognicije jer mnogi stariji ljudi imaju takve nalaze ali im nisu ti nalazi u korelaciji sa funkcioniranjem te osobe. U odnosu na primjedbu da kod pokojne nije pozivan psihijatar za vrijeme bolničkog liječenja na neurologiji, odgovora da to upravo i potvrđuje da kod nje nije bilo potrebe da se pozove psihijatar budući da se u takvim slučajevima psihijatar poziva samo kada se pojave određeni psihijatrijske komplikacije u okviru moždanog udara, a što u ovom slučaju nije bilo. S obzirom da je kod pokojne ŠV postojala cerebrovaskularna bolest sasvim je opravdano zaključiti da su kod nje i 2021. postojala određena kognitivna oštećenja, mogući i blagi oblik demencije ali opet ne u takvom stupnju da bi bio zamijećen od strane okoline i zahtijevao med. intervenciju.

12. Sud je nalaz i mišljenje vještaka spec. psihijatra, subspecijalista sudske psihijatrije, prihvatio u cijelosti, jer je valjano obrazložen, jasan i određen, ali i objektivan, stručan, sačinjen savjesno i u skladu sa pravilima znanosti i vještine, sa jasnim odgovorima na sva postavljena pitanja, zbog čega prigovori tužitelja nisu mogli dovesti u sumnju stručnost i objektivnost nalaza i mišljenja ovog vještaka, te kao takav ne daje razloge koji bi opravdavali da se vještačenje obnovi sa drugim vještakom. Naime, polazeći od shvaćanja da se već provedeno vještačenje može ponoviti i provesti po drugom vještaku samo uz uvjete iz odredbe čl. 261. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku: ako je nalaz vještaka iz obavljenog vještačenja nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, odnosno ako mišljenje vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka; a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, stoga nije bilo potrebe zatražiti mišljenje drugog vještaka, radi čega je prijedlog tužitelja za novim vještačenjem sud odbio kao neosnovan.

13. Iz Izjave ŠV od 3.02.2022. (list 66.) ovjerene po javnom bilježniku LV iz [adresa] pod brojem OV-268/2022 istoga dana, proizlazi da je u vezi brige i skrbi od strane ovdje tuženica kao davateljica uzdržavanja, više nego zadovoljna pažljivim ponašanjem prije i nakon potpisivanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, da su se tuženice dobro brinule o kući, njihovom domaćinstvu, osobnim potrebama i služile ocu dok je bio živ, te da nadalje brinu o njoj, da su ispunjavale i ispunjavaju sve preuzete obveze iz Ugovora, da želi ostati pri istom uvjetima i ne želi mijenjati ili prekidati s njima Ugovor o doživotnom uzdržavanju.

14. Ostale izvedene dokaze sud nije posebno obrazlagao, jer su nesporni među strankama, dok materijalna dokumentacija vezana za kredite tužitelja nije relevantna za predmet ovoga spora.

15. Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud je utvrdio da su I.tuženica ŽV i II.tuženica RV, postigle dogovor sa svojim roditeljima, sada pokojnima ŠV i BV, za sklapanjem Ugovora o doživotnom uzdržavanju, kojim bi tužene kao davateljice uzdržavanja brinule o svojim roditeljima - primateljima uzdržavanja (ujedno i roditeljima tužitelja) do njihove smrti, a konkretno vezano za predmet ovoga spora, da tuženicama kao davateljicama uzdržavanja, pok. promateljica uzdržavanja ŠV, nakon smrti ostavlja u vlasništvo tuženicama svoj suvlasnički dio u ¼ diijela nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica] kuća, jedna zgrada i dvorište [adresa], površine 691m², pravo korištenja groba na Groblju Mađarska retfala, te svu ostalu nepokretnu i pokretnu imovinu (račune u bankama, pokretnine u kući, strijeve i alate u radionici) i moguću buduću imovinu ili nasljedstvo koje stekne nakon potpisivanja Ugovora ili nakon smrti. Da je taj Ugovor sačinio odvjetnik Darko Šuper iz Osijeka, da je Ugovor sklopljen dana 28. rujna 2021. i istoga dana potvrđen od strane javnog bilježnika LV iz [adresa] pod brojem OV-3407/2021. u uredu javnog bilježnika u koji su pristupile radi potvrde sve ugovorne strane, dakle i ŠV i BV. Da se I.tuženica ŽV u obiteljsku kuću vratila živjeti sa roditeljima ŠV i BV u 2015. godini, dok se II.tuženica RV u obiteljsku kuću ponovno doselila nakon smrti oca BV, te da su oboje roditelja u to vrijeme bili starije životne dobi i lošeg zdravlja, da su se tuženice brinule o roditeljima, njihovom zdravlju i potrebnoj zdravstvenoj skrbi, sve do njihove smrti, dok se tužitelj od 2019. godine radi posla nalazio u SR Njemačkoj i tri puta godišnje dolazio u Republiku Hrvatsku, kada je obilazio roditelje. Sud je utvrdio da je pok. ŠV bila lošeg zdravlja u vrijeme sklapanja Ugovora, ali u potpunosti svjesna svih zbivanja oko sebe, bila je sposobna shvatiti značaj i posljedice svojih djelovanja, pa tako i posljedica sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, kao i otići kod javnog bilježnika na potvrdu toga Ugovora, a kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, ovjerene Izjave pok. ŠV od 3.02.2022., te nalaza i mišljenja vještaka spec. psihijatra, subspecijalista sudske psihijatrije.

16. Prije svega, prema odredbi čl. 579. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj ("Narodne novine"“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023.), ugovorom o doživotnom uzdržavanju (uz prijenos imovine nakon smrti) (u daljnjem tekstu: ugovor o doživotnom uzdržavanju) obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.

16.1. Prema odredbi čl. 580. Zakona o obveznim odnosima, davatelj uzdržavanja može istodobno imati sklopljene ugovore o doživotnom uzdržavanju i/ili ugovore o dosmrtnom uzdržavanju s najviše tri primatelja uzdržavanja (stavak 1.). Ugovor sklopljen suprotno stavku 1. ovoga članka je ništetan (stavak 2.). Ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta (stavak 3.).

17. Osim formalnog oblika, valjanost ugovora zahtijeva i poslovnu sposobnost ugovornih strana te slobodu i razumijevanje volje.

18. Prema odredbi čl. 18. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, poslovno sposobna osoba može vlastitim očitovanjima volje stvarati pravne učinke.

18.1. Prema odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

18.2. Prema odredbi čl. 249. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno.

18.3. Prema odredbi čl. 276. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, za sklapanje pravovaljanog ugovora potrebno je da ugovaratelj ima poslovnu sposobnost koja se zahtijeva za sklapanje toga ugovora.

19. U smislu tih odredaba Zakona o obveznim odnosima, izjava volje da bi bila pravovaljana i stvarala učinke potrebne za sklapanje valjanog ugovora, mora potjecati od osobe sposobne za rasuđivanje, a sve obzirom da osoba nesposobna za rasuđivanje ne može u pravnom smislu slobodno i ozbiljno izraziti svoju volju.

20. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

21. Kako je poslovna sposobnost, o kojoj je riječ u odredbi čl. 276. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, svojstvo osobe da vlastitim očitovanjima volje stvara pravne učinke, osoba koja nije sposobna štititi svoje interese te slobodno i ozbiljno izraziti svoju volju, odnosno koja nije svjesna svojih radnji i posljedica ili značenja ugovora i (time) nije sposobna za rasuđivanje, nema poslovnu sposobnost i ne može u smislu te odredbe sklapati pravovaljane ugovore - neovisno o tome što joj u vrijeme sklapanja ugovora nije bila oduzeta poslovna sposobnost: a budući da je ta odredba prisilne prirode - pravni posao sklopljen po osobi nesposobnoj za rasuđivanje valja tretirati protivnim prisilnom propisu i takvim u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima) ništetnim.

22. Sukladno tome, tužitelj je obzirom na naznačeni predmet spora, da bi uspio s postavljenim zahtjevom, trebao prije svega dokazati postojanje činjenica na kojima zahtjev temelji: da kod sklapanja ugovora pok. ŠV nije bila sposobna shvatiti značaj i posljedice svojih djelovanja, odnosno, da je bila nesposobna za rasuđivanje, dakle, u duševnom stanju u kojemu nije bila sposobna shvatiti prirodu i značenje svog postupka (konkretnije: da nije znala da svoju imovinu ili njezin dio ostavlja određenim osobama).

23. Polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje iz tužbe.

24. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Naime, cijeneći citirane zakonske odredbe i provedene dokaze, sud je utvrdio da je pok. ŠV bila sposobna shvatiti značaj i posljedice svojih djelovanja, konkretno, dana 28. rujna 2021. bila je kao primateljica uzdržavanja sposobna sklopiti prijeporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju sa svojim kćerkama, ovjdje I.tuženicom ŽV i II.tuženicom RV, kao davateljicama uzdržavanja, odnosno u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, pok. ŠV bila je sposobna za rasuđivanje, u smislu čl. 276. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, pa slijedom toga navedeni Ugovor nije ništetan u smislu odredbe čl. 322. i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se traži da se utvrdi da je predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan, te uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja prije sklapanja tog Ugovora, valjalo odbiti kao neosnovan. Pored navedenog, tužitelj sukladno čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku, ničim nije dokazao svoje tvrdnje da je pok. ŠV sklopila Ugovor pod prisilom od strane tuženica i da to nije bila njena prava volja, već upravo suprotno proizlazi iz ovjerene Izjave ŠV od 3.02.2022..

26. U pogledu činjenične osnove da I.tuženica i II.tuženica nisu izvršavala ugovorom preuzete obveze uzdržavanja, jer da se nisu brinule za pokojnu majku ŠV koja je duže vrijeme bila u Domu za starije i nemoćne, za navesti je da bi neizvršavanje ugovorom preuzetih obveza, pod pretpostavkom da su točni, bili razlozi za eventualni raskid ugovora (konstitutivni tužbeni zahtjev), a ne zahtjev za utvrđenje da je ugovor ništetan.

27. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao pod I. izreke.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

28.1. Zahtjev tuženih za naknadom troška od 1.500,00 eura, je osnovan i sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava odgovora na tužbu od 220,00 eura (Tbr. 8.t.1. i Tbr. 40.t.1.), sastava podneska od 25.08.2025. u iznosu od 220,00 eura (Tbr. 8.t.1. i Tbr. 40.t.1.), zastupanja na ročištima od 2.01.2025., 15.04.2025. i 23.01.2026. u iznosima od po 220,00 eura (Tbr. 9.t.1. i Tbr. 40.t.1.), a na ročištu za objavu presude dana 27.02.2026. od 100,00 eura (Tbr. 9.t.3.), te obračunatog PDV-a na te iznose od 300,00 eura (Tbr. 46.), a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023. i 107/2025.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. – 4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod II. izreke.

28.2. Preostali zahtjev tuženica za naknadu troška na ime sudske pristojbe na odgovor na tužbu po određenju suda, nije osnovan. Naime, obveza plaćanja sudske pristojbe na odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, sukladno čl. 4. točka 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018., 51/2023.), radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

U Osijeku, 27. veljače 2026

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.Punomoćniku I. i II. tuženice