REPUBLIKA HRVATSKA

P-274/2022

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari 1. tužitelja REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587 i 2. tužitelja DRŽAVNE NEKRETNINE d.o.o., OIB 79058504140, Zagreb, Planinska ulica 1, koje oboje zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika EART d.o.o., OIB 03661660811, Zagreb, Ilica 35, kojeg zastupa punomoćnik Marko Skukan, odvjetnik iz Zagreba, Ilica 35, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 26. siječnja 2026. u prisutnosti zastupnice tužitelja i odsutnosti tuženika, s danom objave 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti 1. tužitelju Republici Hrvatskoj iznos od 21.000,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 24. rujna 2021. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev 1. tužitelja Republike Hrvatske u dijelu kojim zahtijeva da mu tuženik plati iznos od 7.031,10 eura sa zateznim kamatama od 24. rujna 2021. do isplate, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku platiti 1. tužitelju Republici Hrvatskoj iznos od 17.375,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 24. rujna 2021. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev 1. tužitelja Republike Hrvatske u dijelu kojim zahtijeva da mu tuženik plati iznos od 2.347,70 eura sa zateznim kamatama od 24. rujna 2021. do isplate, kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku platiti 1. tužitelju Republici Hrvatskoj iznos od 12.000,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 24. rujna 2021. do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev 1. tužitelja Republike Hrvatske u dijelu kojim zahtijeva da mu tuženik plati iznos od 1.694,91 eura sa zateznim kamatama od 24. rujna 2021. do isplate, kao neosnovan.

VII. Odbija se tužbeni zahtjev 2. tužitelja Državne nekretnine d.o.o. da mu tuženik plati iznos od 218,58 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 8,29 eura od 20. lipnja 2020. do isplate,

- 47,68 eura od 21. lipnja 2020. do isplate,

- 8,22 eura od 21. lipnja 2020. do isplate,

- 9,37 eura od 11. srpnja 2020. do isplate,

- 47,68 eura od 11. srpnja 2020. do isplate,

- 8,22 eura od 11. srpnja 2020. do isplate,

- 55,91 eura od 15. kolovoza 2020. do isplate,

- 8,29 eura od 17. rujna 2020. do isplate,

- 8,29 eura od 21. rujna 2020. do isplate,

- 8,29 eura od 15. listopada 2020. do isplate,

- 8,29 eura od 13. studenog 2020. do isplate, kao neosnovan.

VIII. Odbija se tužbeni zahtjev 2. tužitelja Državne nekretnine d.o.o. da mu tuženik plati iznos od 150,74 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 8,29 eura od 20. lipnja 2020. do isplate,

- 23,29 eura od 21. lipnja 2020. do isplate,

- 4,01 eura od 21. lipnja 2020. do isplate,

- 27,31 eura od 27. lipnja 2020. do isplate,

- 23,29 eura od 12. srpnja 2020. do isplate,

- 4,01 eura od 12. srpnja 2020. do isplate,

- 27,31 eura od 15. kolovoza 2020. do isplate,

- 8,29 eura od 17. rujna 2020. do isplate,

- 8,29 eura od 21. rujna 2020. do isplate,

- 8,29 eura od 15. listopada 2020. do isplate,

- 8,29 eura od 13. studenog 2020. do isplate, kao neosnovan.

IX. Nalaže se tuženiku naknaditi 1. tužitelju Republici Hrvatskoj parnične troškove u iznosu od 7.251,23 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

X. Odbija se zahtjev 1. tužitelja Republike Hrvatske za naknadu parničnih troškova u iznosu od 6.611,47 eura sa zateznim kamatama od 27. veljače 2026. do isplate, kao neosnovan.

XI. Odbija se zahtjev 2. tužitelja Državne nekretnine d.o.o. za naknadu parničnih troškova u iznosu od 13.862,70 eura sa zateznim kamatama od 27. veljače 2026. do isplate, kao neosnovan.

XII. Nalaže se 2. tužitelju Državne nekretnine d.o.o. naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 500,00 eura u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se protutužba tuženika kojom zahtijeva da mu 1. tužitelj Republika Hrvatska plati 11.945,05 eura sa zateznim kamatama od 1. travnja 2022. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelji su 9. veljače 2022. podnijeli tužbu protiv tuženika. U tužbi su naveli da je Republika Hrvatska na temelju pravomoćnog rješenja Gradskog ureda za imovinskopravne poslove i imovinu grada od 19. rujna 2012. utvrđena vlasnicom odgovarajućih suvlasničkih dijelova nekretnine, i to kuće popisni broj 1416, dvorišta, zgrade i vrta u Ilici 35, sagrađene na zk. čbr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], s kojim je povezano vlasništvo posebnog dijela nekretnine, u naravi:

- poslovni prostor u prizemlju dvorišne zgrade lijevo koji se sastoji od četiri prostorije, površine 33,21 m2,

- poslovni prostor u prizemlju dvorišne zgrade lijevo, koji se sastoji od jedne prostorije, površine 23,06 m2,

- poslovni prostor u prizemlju dvorišne zgrade desno, koji se sastoji od četiri prostorije, površine 47,20 m2.

Navodi da predmetne poslovne prostore koristi tuženik bez valjane pravne osnove. Izračun naknade za korištenje poslovnih prostora izvršen je na temelju odluke o preuzimanju kriterija jedinica lokalne samouprave za utvrđivanje početnih cijena zakupnine za poslovni prostor. Navodi da Republika Hrvatska potražuje naknadu za korištenje poslovnog prostora površine 47,20 m2 za razdoblje od 30. travnja 2015. do listopada 2020. u iznosu od 211.200,35 kn , za korištene poslovnog prostora površine 33,21 m2 za razdoblje od 30. travnja 2015. do listopada 2020. u iznosu od 148.600,75 kn, za korištenje poslovnog prostora površine 23,06 m2 u iznosu od 103.184,35 kn. Državne nekretnine d.o.o. potražuju iznos od 1.646,91 kn s osnove regresnog potraživanja za plaćene režijske troškove za poslovni prostor površine 47,20 m2 te iznos od 1.135,74 kn za poslovni prostor površine 23,06 m2. Navode i da su tužitelju podnijeli tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora 22. rujna 2021., kojeg tuženik nije prihvatio.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da ističe prigovor zastare. Navodi da je tužbeni zahtjev u svakom slučaju neosnovan za poslovni prostor površine 33,21 m2 jer iz rješenja Grada Zagreba proizlazi da je tuženik zakupnik poslovnog prostora te da Republika Hrvatska ne može tražiti iseljenje i predaju u posjed dok ne plati tuženiku naknadu za izvršena ulaganja. Tuženik je predmetni prostor primio u stanju nepodobnom za obavljanje poslovne djelatnosti pa je morao izvršiti ulaganja kako bi prostor priveo namjeni. Kako Republika Hrvatska nije nadoknadila tuženiku izvršena ulaganja, to tuženik predmetni prostor koristi na temelju valjane pravne osnove. Osporava visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da se kriteriji Grada Zagreba ne odnose na poslovne prostore u vlasništvu Republike Hrvatske, te da se oni odnose samo na ugovorne, a ne i izvanugovorne odnose. Navodi da tuženik nije koristio poslovne prostore za vrijeme pandemije koronavirusa, te da ih Republika Hrvatska u vrijeme pandemije ne bi mogla dati u zakup. Navodi i da je Republika Hrvatska propustila umanjiti štetu jer je rješenje Grada Zagreba postalo pravomoćno 6. studenog 2012., a tužbu za predaju predmetnih nekretnina u posjed podnijela je tek 8. prosinca 2021. Osporava potraživanje po osnovi režijskih troškova. Osporava da bi se ti troškovi odnosili upravo na predmetne nekretnine. Navodi i da je tuženik nakon potresa u Zagrebu svojim sredstvima izvršio sanaciju oštećenja, a koji troškovi su bili nužni te je ukupan iznos ulaganja 90.000,00 kn. Podnio je i protutužbu protiv 1. tužitelja Republike Hrvatske kojom zahtijeva isplatu iznosa od 90.000,00 kn sa zateznim kamatama.

3. Tužitelji u tijeku postupka navode da tuženik nije prijašnji vlasnik kojoj je imovina oduzeta na temelju propisa navedenih u čl. 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine pa nije niti ovlaštenik naknade prema tom zakonu, zbog čega ne postoji niti pravo na naknadu za uložena sredstva. U odnosu na protutužbu navode da se tuženik nije obratio Republici Hrvatskoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora zbog čega je protutužba nedopuštena.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao zahtjev za mirno rješenje spora (list 10-18 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 19-20 spisa), rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinskopravne poslove i imovinu grada klasa: UP/I-942- 02/0007-13/131 od 19. rujna 2012. (list 21-39 spisa), izračun naknade za poslovni prostor (list 40-42, 141-143, 329-331 spisa), zapisnik o izvršenom očevidu nekretnine (list 43-46 spisa), pregledao fotografije (list 47-48 spisa), pročitao izvadak otvorenih stavaka (list 49-50 spisa), račune i potvrde o plaćanju (list 51-118, 242-310 spisa), Odluku o iznosu naknade za korištenje poslovnih prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske (list 167-168, 332-333 spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-2010/2021 od 30. prosinca 2022. (list 314-318 spisa), zapisnik o primopredaji (list 320-321 spisa), saslušan je zastupnik po zakonu tuženika EO (list 173-175 spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku građevinske struke MP Peritissima j.d.o.o. (list 181-224, 231 spisa)

5. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev 1. tužitelja Republike Hrvatske djelomično osnovan, tužbeni zahtjev 2. tužitelja Državne nekretnine d.o.o. neosnovan, dok je protutužba nedopuštena.

6. Predmet spora je zahtjev 1. tužitelja Republike Hrvatske za plaćanje naknade za korištenje nekretnine bez pravne osnove, zahtjev 2. tužitelja za isplatu regresnog potraživanja za plaćene režijske troškove i protutužbeni zahtjev tuženika za isplatu novčanog iznosa po osnovi izvršenih ulaganja.

7. Iz zahtjeva za mirno rješenje spora i dostavnice proizlazi da se tužitelj 23. rujna 2021. obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl. 186.a st. 1. ZPP-a. Tuženik niti ne tvrdi da je taj zahtjev prihvatio pa su ispunjenje pretpostavke za podnošenje tužbe 186.a st. 5. ZPP-a u vezi s čl. 186.a st. 8. ZPP-a.

8. Iz rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinskopravne poslove i imovinu grada klasa: UP/I-942-02/0007-13/131 od 19. rujna 2012. s potvrdom pravomoćnosti proizlazi da je tim pravomoćnim rješenjem Republika Hrvatska utvrđena vlasnikom odgovarajućih suvlasničkih dijelova nekretnine, i to kuće popisni broj 1416, dvorišta, zgrade i vrta u Ilici 35, sagrađene na zk. čbr. [katastarska čestica], površine 1329 m2, upisane u zk. ul. Br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], s kojom je neodvojivo povezano vlasništvo posebnih dijelova nekretnine, i to, između ostalog:

- poslovni prostor u prizemlju dvorišne zgrade lijevo, koji se sastoji od četiri prostorije, ukupne površine 33,21 m2,

- poslovni prostor u prizemlju dvorišne zgrade lijevo, koji se sastoji od jedne prostorije, ukupne površine 23,06 m2,

- poslovni prostor u prizemlju dvorišne zgrade desno, koji se sastoji od četiri prostorije, ukupne površine 47,20 m2.

9. Zastupnik po zakonu tuženika KO iskazao je da je tuženik bio u posjedu i koristio predmetna tri poslovna prostora u cijelom razdoblju od 30. travnja 2015. do listopada 2020. Iskazao je i da je u vrijeme pandemije Covid19 tuženik bio u posjedu ovih prostora, ali nije mogao raditi.

10. Iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika proizlazi da je tuženik u cijelom utuženom razdoblju bio u posjedu sva tri poslovna prostora. To je sam zastupnik po zakonu tuženika potvrdio u svom iskazu.

11. U postupku nije sporno da je tuženik posjedovao navedene poslovne prostore na temelju ugovora o zakupu sklopljenog s Gradom Zagrebom. Točkom III. rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinskopravne poslove i imovinu grada klasa: UP/I-942-02/0007-13/131 od 19. rujna 2012. određeno je da se ugovori o zakupu poslovnih prostora sklopljeni između Grada Zagreba i tuženika raskidaju po samom zakonu danom pravomoćnosti tog rješenja. Kako je rješenje postalo pravomoćno 6. studenog 2012., to je tim danom prestao ugovor o zakupu sklopljen između tuženika i Grada Zagreba. Nakon tog dana tuženik posjeduje poslovne prostore bez pravne osnove.

12. Odredbom čl. 164. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 37/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje ZVDSP) propisano je da pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

13. Odredbom čl. 165. st. 1. ZVDSP-a propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

14. Sukladno, navedenim odredbama samo nepošteni posjednik je dužan platiti vlasniku stvari naknadu za koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja.

15. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZVDSP-a posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

16. Prema odredbi čl. 18. st. 5. ZVDSP-a posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

17. Zastupnik po zakonu tuženika EO iskazao je da mu je poznato kako je Republika Hrvatska utvrđena vlasnikom nekretnina od kada mu je rečeno da je nekretnina prešla Državnim nekretninama, a da je to bilo 2012. ili 2013. godine. Prema tome, iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika proizlazi kako je znao da je Republika Hrvatska vlasnik nekretnine od 2012. ili 2013. godine, a iz rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinskopravne poslove i imovinu grada klasa:

UP/I-942-02/0007-13/131 od 19. rujna 2012. proizlazi da je ono dostavljeno i tuženiku, što je navedeno u dostavnoj naredbi na dnu rješenja. Kako sam tuženik navodi da je znao da je Republika Hrvatska utvrđena vlasnikom nekretnine najkasnije 2013. godine, to je tuženik u svakom slučaju nepošteni posjednik najkasnije od 2013. godine. To znači da je tuženik u cijelom utuženom razdoblju bio nepošteni posjednik.

18. U postupku nije sporno da je 1. tužitelj Republika Hrvatska podnio tužbu protiv tuženika predaje u posjed predmetne nekretnine – navedena tri poslovna prostora, i da se ta predmet vodio kod ovog suda pod brojem P-2010/2021. Nije odlučno to što je tužitelj podnio tužbu prije razdoblja za koje potražuje naknadu, već je odlučno da je zahtjev za predaju u posjed postavljen do zaključenja glavne rasprave u ovom postupku budući je za odluku u ovoj pravnoj stvari mjerodavno činjenično stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave. Stoga, 1. tužitelj Republika Hrvatska ima pravo na naknadu i za razdoblje koje prethodi podnošenju tužbe za predaju nekretnine u posjed.

19. Tuženik je sukladno odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP-a dužan platiti 1. tužitelju Republici Hrvatskoj kao vlasniku naknadu za koristi koje je stekao posjedovanjem nekretnine, a korist koju je stekao je iznos zakupnine koju bi bio dužan plaćati da je s vlasnikom (tužiteljem) sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora u utuženom razdoblju.

20. Neosnovano tuženik smatra da nije dužan plaćati naknadu za vrijeme pandemije Covid19. Iz iskaza zastupnika po zakonu tuženika proizlazi da je tuženik posjedovao predmetne poslovne prostore i za vrijeme pandemije Covid19, a nije odlučno to što u tom razdoblju zbog mjera Vlade Republike Hrvatske nije mogao obavljati svoju djelatnost. Tuženik je za cijelo vrijeme posjedovanja nekretnine dužan plaćati vlasniku naknadu za koristi koje je stekao posjedovanjem nekretnine, a korist koju je stekao je iznos zakupnine koju bi bio dužan plaćati da je s vlasnikom (tužiteljem) sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora u utuženom razdoblju.

21. Neosnovano tuženik smatra da poslovni prostor površine 33,21 m2 posjeduje na temelju valjane pravne osnove, navodeći da je izvršio ulaganja u taj prostor. Točkom III. rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinskopravne poslove i imovinu grada klasa: UP/I-942-02/0007-13/131 od 19. rujna 2012. određeno je da zakupnici, odnosno korisnici poslovnih prostora nisu dužni poslovne prostore predati u posjed vlasniku sve dok im on ne isplati naknadu za učinjena ulaganja (ako ih je bilo). Navedeno je propisano i odredbom čl. 41. st. 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96). To, međutim, ne znači da je tuženik ovlašten posjedovati poslovni prostor bez plaćanja bilo kakve naknade tužitelju. Točkom IV. predmetnog rješenja Grada Zagreba određeno je da zakupnici, odnosno korisnici poslovnih prostora dužni su tijekom korištenja poslovnih prostora, u rokovima utvrđenim točkom III. izreke tog rješenja, plaćati vlasniku naknadu u visini zakupnine utvrđene dosadašnjim ugovorima o zakupu. Navedeno je propisano i odredbom čl. 42. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Prema tome, samim rješenjem Grada Zagreba na koje se tuženik poziva je određeno da je tuženik dužan plaćati naknadu za vrijeme korištenja prostora i prije nego što nastane obveza predaje prostora u posjed Republici Hrvatskoj. Dakle, tuženik, neovisno o tome je li imao ulaganja u predmetni prostor, nije ovlašten taj prostor posjedovati bez plaćanja naknade za korištenje Republici Hrvatskoj.

22. Osim toga, tuženik nije dokazao da je imao ulaganja u predmetni prostor prije donošenja navedenog rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove. Sud je na prijedlog tuženika odredio izvođenje dokaza građevinskim vještačenjem radi utvrđenja je li tuženik izvršio ulaganja, i visinu troškova tih ulaganja. Međutim, tuženik nije položio predujam za izvođenje tog dokaza. Odredbom čl. 153. st. 3. ZPP-a propisano je da će sud odustati od izvođenja dokaza ako iznos iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku koji sud odredi. Kako tuženik nije položio predujam u određenom roku, sud je odustao od izvođenja dokaza građevinskim vještačenjem. Tuženik nije dostavio nikakve isprave (primjerice, ugovore o izvođenju radova, ispostavljene račune izvođača radova, izvatke s bankovnog računa o plaćanju naknada) iz kojih bi proizlazilo da je izvršio bilo kakva ulaganja. Samo na temelju iskaza zastupnika po zakonu tuženika ne može se utvrditi da je tuženik izvršio ulaganja, kada ih je izvršio, odnosno je li ih izvršio prije donošenja predmetnog rješenja Grada Zagreba, te koja je visina troškova ulaganja. Zastupnik po zakonu tuženika je zainteresiran za ishod postupka, a njegov iskaz u tom dijelu nije potvrđen niti jednim drugim dokazom. Također, zastupnik po zakonu tuženika nije iskazao kada je točno tuženik izvršio ulaganja. Bilo kakva ulaganja izvršena nakon donošenja predmetnog rješenja Grada Zagreba ne mogu biti osnova za zadržanje nekretnine do plaćanja ulaganja jer se to rješenje ne može odnositi na naknadno izvršena ulaganja. Zastupnik po zakonu tuženika iskazao je da je u dvorišnom prostoru zamijenjen krov, ali ne iskazuje ništa o troškovima tog ulaganja, niti kad asu izvršena . Iskazao je i da je u prostoru trebala sanacija poda, parketa i vlage, ali također ne iskazuje o troškovima sanacije, a niti kada su konkretno ti radovi poduzeti.

23. Prema odredbi čl. 6. st. 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora ("Narodne novine" broj: 125/11, 64/15, 112/18 – dalje: ZZKPP) poslovni prostor u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba u njihovu vlasništvu ili pretežitom vlasništvu daje se u zakup javnim natječajem.

24. Točkom točki IV.1. Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj: 6/16 ) iznos mjesečne zakupnine, utvrđen prema kriterijima iz tog Zaključka, određuje se kao početni iznos mjesečne zakupnine prigodom raspisivanja javnog natječaja. Istu odredbu sadrži i točka IV.1. Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj: 1/14).

25. Navedeni zaključci o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor odnose se na situacije kada jedinica lokalne samouprave (dakle, Grad Zagreb) daje poslovne prostore u svojem vlasništvu u zakup. Dakle, Grad Zagreb daje svoje poslovne prostore u zakup na temelju javnog natječaja prema kriterijima koji su određeni navedenim Zaključcima o kriterijima za određivanje visine zakupnine pa visina zakupnine kako je određena tim zaključkom predstavlja uvjet natječaja, ali onda kada je zakupodavac Grad Zagreb i kada se radi o poslovnim prostorima u vlasništvu Grada Zagreba.

26. Zaključci Grada Zagreba o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor ne odnose se automatizmom (sami po sebi) i na poslovne prostore u vlasništvu Republike Hrvatske, a koje Republika Hrvatska daje u zakup na javnom natječaju u skladu s odredbom čl. 6. st. 1. ZZKPP-a. Da bi se ti zaključci mogli primjenjivati i na uvjete natječaja za zakup poslovnih prostora u vlasništvu Republike Hrvatske, mora postojati određena odluka tijela Republike Hrvatske (primjerice, nadležnog ministarstva ili Vlade Republike Hrvatske) o tome da se navedeni zaključci jedinica lokalne samouprave primjenjuju u situacijama kada Republika Hrvatska daje poslovne prostore u svojem vlasništvu u zakup na javnom natječaju. Ako takve odluke nema, onda cijena zakupnine koja proizlazi iz kriterija jedinica lokalne samouprave ne može sama po sebi biti uvjet natječaja za zakup poslovnih prostora u vlasništvu Republike Hrvatske.

27. Postojanje odluke Republike Hrvatske o preuzimanju zaključaka jedinica lokalne samouprave o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor ne predstavlja općepoznatu činjenicu pa da tu činjenicu ne bi trebalo dokazivati u smislu odredbe čl. 221. st. 4. ZPP-a. Dakle, tu činjenicu je dužan dokazati tužitelj.

28. Ovaj sud je na pripremnom ročištu od 28. lipnja 2022. sukladno odredbi čl. 288.a st. 2. ZPP-a sa strankama razmotrio činjenična i pravna pitanja spora te ukazao strankama na potrebu dopune dokaznih sredstava, i to dostavljanjem odluke Republike Hrvatske o preuzimanju kriterija jedinica lokalne samouprave za utvrđivanje početnih cijena zakupnine, a na koju odluku se tužitelj pozivao u tužbi. Međutim, tužitelj i nakon toga takvu odluku nije dostavio, već je uz podnesak od 4. srpnja 2022. dostavio samo Odluku Ministarstva državne imovine klasa: 372-01/18-01/134 od 12. lipnja 2018. o iznosu naknade za korištenje poslovnih prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske. Iz te odluke proizlazi da je tom odlukom Ministarstvo državne imovine odredilo iznos naknade za korištenje poslovnih prostora u vlasništvu Republike Hrvatske za korisnike koji poslovne prostore koriste bez valjane pravne osnove (čl. I. odluke). Čl. II. st. 1. te Odluke određeno je da za korisnike iz čl. I. odluke iznos naknade utvrđuje se u iznosu najviše zakupnine utvrđene po kriterijima za određivanje zakupnine za poslovne prostore jedinica lokalne samouprave ovisno o zoni u kojoj se poslovni prostor nalazi. Čl. IV. te Odluke određeno je da korisniku iz čl. 1. Odluke kojem nije obračunata naknada za korištenje poslovnog prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske do stupanja na snagu te Odluke, Ministarstvo državne imovine i društvo nekretnine d.o.o. obračunat će naknadu iz čl. II. Odluke za vrijeme korištenja poslovnog prostora beza valjane osnove do najviše pet godina unatrag od dana obračuna.

29. Dakle, ovo nije odluka kojom bi se preuzeli zaključci o kriterijima jedinica lokalne samouprave za utvrđivanje početnih cijena zakupnine prilikom davanja poslovnih prostora u zakup, već je to odluka kojom Republika Hrvatska sama određuje visinu naknade koju bi trebali plaćati bespravni korisnici. Međutim, bespravni korisnici dužni su vlasniku nadoknaditi korist koju su stekli korištenjem nekretnine, a kako je već obrazloženo, tu korist čini iznos zakupnine koju bi korisnik bio dužan plaćati da je s vlasnikom (1. tužiteljem) sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora u utuženom razdoblju. Dakle, visinu te koristi ne može propisati Ministarstvo državne imovine, niti ministarstvo može odrediti iznos naknade koji bi bespravni korisnici trebali plaćati Republici Hrvatskoj. Visina naknade određuje se u sudskom postupku i određuju je sud na način da se u postupku utvrdi iznos zakupnine koju bi korisnik bio dužan plaćati Republici Hrvatskoj da je u utuženom razdoblju sklopio ugovor o zakupu s Republikom Hrvatskom.

30. Stoga, u ovom postupku nije odlučno to što je Republika Hrvatska sama sebi navedenom odlukom propisala koji iznos naknade su bespravni korisnici dužni plaćati Republici Hrvatskoj za korištenje poslovnih prostora bez pravne osnove. Odlučno je to koji iznos zakupnine bi bespravni korisnik bio dužan plaćati Republici Hrvatskoj da je s njom u utuženom razdoblju imao sklopljen ugovor o zakupu jer je to korist koju je ostvario. Kako je već navedeno, tužitelj nije dostavio odluku Republike Hrvatske o preuzimanju kriterija jedinica lokalne samouprave za utvrđivanje početnih cijena zakupnine. Stoga, tužitelj nije dokazao da bi na javnom natječaju provedenom u skladu s čl. 6. st. 1. ZZKPP-a cijena iz Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj: 6/16 ) i Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj: 1/14) predstavljala početni iznos mjesečne zakupnine prigodom raspisivanja javnog natječaja, dakle, bila minimalna cijena po kojoj se poslovni prostor na natječaju može dati u zakup.

31. Ponovno se ističe da kada Republika Hrvatska daje u zakup poslovne prostore koji su u njezinom vlasništvu, to mora učiniti na javnom natječaju sukladno odredbi čl. 6. st. 1. ZZKPP-a. Međutim, da bi početna cijena na tom natječaju uvijek morala biti ona cijena koja je određena zaključcima jedinica lokalne samouprave o kriterijima za određivanje visine zakupnine, tada mora postojati odluka Republike Hrvatske kojom preuzima te zaključke jedinica lokalne samouprave i za davanje u zakup poslovnih prostora u vlasništvu Republike Hrvatske. Sud je pozvao tužitelja dostaviti tu odluku, a tužitelj ju niti nakon toga nije dostavio. Isprava koju je tužitelj dostavio je Odluka Ministarstva državne imovine klasa: 372-01/18-01/134 od 12. lipnja 2018. o iznosu naknade za korištenje poslovnih prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske. To nije odluka kojom se preuzimaju zaključci jedinca lokalne samouprave prilikom davanja u zakup poslovnih prostora u vlasništvu Republike Hrvatske, već je to odluka kojom Republika Hrvatska sama sebi određuju iznos naknade koju su joj bespravni korisnici dužni plaćati. Visina naknade određuje se u sudskom postupku i određuju je sud na način da se u postupku utvrdi iznos zakupnine koju bi korisnik bio dužan plaćati Republici Hrvatskoj da je u utuženom razdoblju sklopio ugovor o zakupu s Republikom Hrvatskom, a ne utvrđuje se na način da Republike Hrvatska sama sebi propiše koju naknadu su joj bespravni korisnici dužni plaćati.

32. Kako tužitelj nije dostavio odluku Republike Hrvatske iz koje bi proizlazilo da je Republika Hrvatska preuzela zaključke Grada Zagreba o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor, odnosno iz koje bi proizlazilo da je prilikom davanja u zakup poslovnih prostora u vlasništvu Republike Hrvatske početna cijena zakupnine bila cijena iz navedenih zaključaka Grada Zagreba, to se visina ostvarene koristi tuženika ne može u ovom slučaju utvrditi na temelju Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj: 6/16 ) i Zaključka o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj: 1/14).

33. Stoga, visina ostvarene koristi tuženika utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke MP Peritissima j.d.o.o. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da tržišna vrijednost zakupnine za razdoblje od 30. travnja 2015. do

31. listopada 2020. iznosi bez pdv-a:

- 13.900,00 eura (što s PDV-om iznosi 17.375,00 eura) za poslovni prostor u prizemlju dvorišne zgrade lijevo koji se sastoji od četiri prostorije, ukupne površine 33,21 m2,

- 9.600,00 eura (što s PDV-om iznosi 12.000,00 eura) za poslovni prostor u prizemlju dvorišne zgrade lijevo koji se sastoji od jedne prostorije, ukupne površine 23,06 m2,

- 16.800,00 eura (što s PDV-om iznosi 21.000,00 eura) za poslovni prostor u prizemlju dvorišne zgrade desno koji se sastoji od četiri prostorije, ukupne površine 47,20 m2.

34. Vještak u nalazu i mišljenju jasno obrazložio izračun tržišne vrijednosti nekretnine, uzimajući u obzir i stanje nekretnine u utuženom razdoblju, te je odgovorio na sva pitanja i primjedbe pa ga je sud prihvatio kao vjerodostojan.

35. Zakup poslovnog prostora predstavlja isporuku dobara koja podliježe plaćanju poreza na dodanu vrijednost sukladno odredbi čl. 4. i čl. 7. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14). Stoga, u slučaju da je sklopljen ugovor o zakupu, zakupnina ne bi predstavlja samo iznos bez PDV-a, već bi ugovorena zakupnina bila s uključenim PDV-om. Stoga, visinu koristi koju bi tuženik ostvario predstavlja iznos tržišne vrijednosti zakupnine s PDV - om. Dakle, korist koju je tuženik ostvario je 17.375,00 eura za poslovni prostor u prizemlju dvorišne zgrade lijevo koji se sastoji od četiri prostorije, ukupne površine 33,21 m2, 12.000,00 eura za poslovni prostor u prizemlju dvorišne zgrade lijevo koji se sastoji od jedne prostorije, ukupne površine 23,06 m2 i 21.000,00 eura za poslovni prostor u prizemlju dvorišne zgrade desno koji se sastoji od četiri prostorije, ukupne površine 47,20 m2.

36. Tražbina 1. tužitelja Republike Hrvatske dospijeva u trenutku kada je podnio zahtjev za isplatu tražbine tuženiku. Tuženik je primio tužiteljev zahtjev za mirno rješenje spora 23. rujna 2021. pa je u svakom slučaju najkasnije tada tužitelj podnio zahtjev za isplatu tuženiku. Stoga, zatezne kamate teku od 24. rujna 2021. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) za ostale odnose jer se radi o izvanugovornoj tražbini budući da između stranaka nije sklopljen nikakav ugovor.

37. Tuženik je na ročištu od 27. ožujka 2023. dao izjavu o prijeboju navodeći da u prijeboj stavlja istu tražbinu koja je predmet protutužbe, dakle, tražbinu u iznosu od 90.000,00 kn po osnovi naknade za ulaganja u prostor. Kako je već obrazloženo u točki 22. obrazloženja ove presude, tuženik nije dokazao da je izvršio ulaganja, niti visinu troškova ulaganja, pa nije dokazao postojanje svoje tražbine koja je predmet prijeboja. Zbog toga, tražbina 1. tužitelja nije prestala prijebojem. Tuženik nije dokazao niti da je iz vlastitih sredstava izvršio sanaciju oštećenja nastalih u potresu jer nije dostavio nikakve isprave iz kojih bi to proizlazilo, dok je vještačenje nije izvedeno jer tuženik nije platio predujam za izvođenje vještačenja. Niti iz iskaza zastupn ika po zakonu tuženika ne može se utvrditi da je izvršio sanaciju oštećenja nastalih u potresu, a niti koliki bi bio trošak te sanacije. Zastupnik po zakonu tuženika je zainteresiran za ishod postupka, a njegov iskaz nije potvrđen niti jednim drugim dokazom iz kojeg bi proizlazilo da je tuženik vlastitim sredstvima sanirao oštećenja nastala u potresu, a niti da ih je uopće sanirao.

38. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan jer tužiteljevo potraživanje zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari u posjed tužitelju sukladno odredbi čl. 165. st. 2. ZVDSP-a. Kako do predaje stvari tužitelju nije došlo prije utuženog razdoblja, to zastara nije nastupila.

39. 2. tužitelj Državne nekretnine d.o.o. u ovom postupku zahtijeva regresnu isplatu režijskih troškova koje je 2. tužitelj platio za predmetne poslovne prostore.

40. Iz računa dobavljača usluga i potvrda o plaćanju utvrđeno je da je 2. tužitelj Državne nekretnine d.o.o. platio sljedeće režijske troškove za poslovni prostor površine 23,06 m2:

- 56,50 kn (7,50 eura) 1. lipnja 2020. za račun ispostavljen od Vodoopskrbe i odvodnja d.o.o.,

- 164,65 kn (21,85 eura) 15. lipnja 2020. za račun ispostavljen od Grada Zagreba,

- 164,65 kn (21,85 eura) 18. lipnja 2020. za račun ispostavljen od Grada Zagreba,

- 164,65 kn (21,85 eura) 15. srpnja 2020. za račun ispostavljen od Grada Zagreba,

- 164,65 kn (21,85 eura) 15. lipnja 2020. za račun ispostavljen od Grada Zagreba,

- 56,50 kn (7,50 eura) 31. srpnja 2020. za račun ispostavljen od Vodoopskrbe i odvodnja d.o.o.,

- 56,50 kn (7,50 eura) 1. rujna 2020. za račun ispostavljen od Vodoopskrbe i odvodnja d.o.o.,

- 56,50 kn (7,50 eura) 1. listopada 2020. za račun ispostavljen od Vodoopskrbe i odvodnja d.o.o.,

- 56,50 kn (7,50 eura) 2. studenog 2020. za račun ispostavljen od Vodoopskrbe i odvodnja d.o.o.,

41. Iz računa proizlazi da je 2. tužitelj Državne nekretnine d.o.o. ispostavljao tuženiku račune po osnovi perfektuiranih računa pružatelja usluga. Međutim, 2. tužitelj je u svojim računima još obračunavao i PDV, dakle, 2. tužitelj nije tuženiku samo perfektuirao iznose koje je platio pružateljima usluga, već je na iznose režijskih troškova koje je platio još dodavao i PDV i obračunavao ga tuženiku. Međutim, 2. tužitelj nije tuženiku pružao nikakvu uslugu pa stoga u svakom slučaju nije ovlašten još i obračunavati PDV na iznose režijskih troškova koje je platio pružateljima usluga.

42. Iz računa dobavljača usluga i potvrda o plaćanju utvrđeno je da je 2. tužitelj Državne nekretnine d.o.o. platio sljedeće režijske troškove za poslovni prostor površine 47,20 m2:

- 56,50 kn (7,50 eura) 1. lipnja 2020. za račun ispostavljen od Vodoopskrbe i odvodnja d.o.o.,

- 337,01 kn (44,73 eura) 1. lipnja 2020. za račun ispostavljen od Grada Zagreba,

- 56,50 kn (7,50 eura) 3. srpnja 2020. za račun ispostavljen od Vodoopskrbe i odvodnja d.o.o.,

- 337,01 kn (44,73 eura) 18. lipnja 2020. za račun ispostavljen od Grada Zagreba,

- 337,01 kn (44,73 eura) 15. srpnja 2020. za račun ispostavljen od Grada Zagreba,

- 56,50 kn (7,50 eura) 31. srpnja 2020. za račun ispostavljen od Vodoopskrbe i odvodnja d.o.o.,

- 56,50 kn (7,50 eura) 1. rujna 2020. za račun ispostavljen od Vodoopskrbe i odvodnja d.o.o.,

- 56,50 kn (7,50 eura) 1. listopada 2020. za račun ispostavljen od Vodoopskrbe i odvodnja d.o.o.,

- 56,50 kn (7,50 eura) 2. studenog 2020. za račun ispostavljen od Vodoopskrbe i odvodnja d.o.o.

43. Iz računa proizlazi da je 2. tužitelj Državne nekretnine d.o.o. i ovdje također ispostavljao tuženiku račune po osnovi perfektuiranih računa pružatelja usluga. Međutim, 2. tužitelj je i ovdje također u svojim računima još obračunavao i PDV, dakle, 2. tužitelj nije tuženiku samo perfektuirao iznose koje je platio pružateljima usluga, već je na iznose režijskih troškova koje je platio još dodavao i PDV i obračunavao ga tuženiku. Međutim, 2. tužitelj nije tuženiku pružao nikakvu uslugu pa stoga u svakom slučaju nije ovlašten još i obračunavati PDV na iznose režijskih troškova koje je platio pružateljima usluga.

44. U odnosu na osnovu potraživanja 2. tužitelja Državne nekretnine d.o.o., valja istaknuti da je tuženik za korištenje poslovnog prostora bez pravne osnove dužan nadoknaditi vlasniku sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja sukladno odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP-a. Korist koju je tuženik stekao je iznos zakupnine koju bi bio dužan plaćati da je s vlasnikom (1. tužiteljem Republikom Hrvatskom) sklopio ugovor o zakupu poslovnog prostora u utuženom razdoblju. Tržišni iznos zakupnine koji bi bio dužan plaćati je utvrđen na temelju nalaza i mišljenja vještaka i taj iznos koristi je tuženiku i naloženo platiti 1. tužitelju Republici Hrvatskoj. Dakle, Tuženik je dužan platiti korist koju je imao od upotrebe 1. tužiteljeve stvari, a to je iznos tržišne vrijednosti zakupnine, a ne i iznos režijskih troškova. Režijske troškove je vlasnik nekretnine dužan plaćati neovisno o tome tko koristi njegov prostor, a tužitelji nisu dokazali da u ugovorima o zakupu koje Republika Hrvatska sklapa sa zakupnicima poslovnih prostora, da pored zakupnine zakupnici plaćaju još i režijske troškove. Dakle, nisu dokazali da pored tržišne vrijednosti zakupnine kako je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka, korist koju je tuženik ostvario predstavlja još i iznos režijskih troškova. Stoga je tužbeni zahtjev 2. tuženika Državne nekretnine d.o.o. neosnovan jer ne postoji pravna osnova za njegovo regresno potraživanje s osnova plaćenih režijskih troškova prema tuženiku.

45. Tuženik je 1. travnja 2022. podnio protutužbu protiv 1. tužitelja Republike Hrvatske kojom zahtijeva isplatu iznosa od 90.000,00 kn (što sada iznosi 11.945,05 eura) sa zateznim kamatama od 1. travnja 2022. do isplate.

46. Odredbom čl. 186.a st. 1. ZPP-a propisano je da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba.

47. Prema odredbi čl. 186.a st. 6. ZPP-a sud će odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka roka iz stavka 5. toga članka.

48. Protutužba je po svojoj pravnoj prirodi tužba tuženika protiv tužitelja. Stoga, i na podnošenje protutužbe se primjenjuje navedene odredbe čl. 186.a ZPP -a, odnosno tuženik se prije podnošenja protutužbe dužan obratiti Republici Hrvatskoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora. U konkretnom slučaju, tuženik se nije obratio Republici Hrvatskoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl. 186.a st. 1. ZPP-a pa je protutžba odbačena.

49. Pogrešno tuženik smatra da nije bio dužan podnijeti Republici Hrvatskoj zahtjev za mirno rješenje spora, pogrešno smatrajući da se u slučaju protutužbe radi o situaciji da je posebnim propisom propisan rok za podnošenje tužbe. Protutužba se odnosi na zahtjev za isplatu novčanog potraživanja po osnovi izvršenih ulaganja u poslovni prostor radi sanacije oštećenja nastalih u potresu, a niti jednim propisom nije propisan prekluzivni rok za podnošenje takve tužbe.

50. Okolnost što se protutužba može podnijeti do zaključenja prethodnog postupka sukladno odredbi čl. 189. st. 1. ZPP-a ne znači da je posebnim propisom određen rok za podnošenje protutužbe i tuženik pogrešno tumači navedenu odredbu ZPP-a. Protutužba je po svojoj pravnoj prirodi samostalna tužba tuženika protiv tužitelja. Tuženik je u bilo kojem trenutku mogao podnijeti tužbu protiv tužen ika, dakle, nikakav rok za takvu tužbu nije određen. Nadalje, da je tuženik i podnio protutužbu u ovom predmetu nakon zaključenja prethodnog postupka, pravna posljedica takve radnje ne bi bila odbacivanje protutužbe zbog propuštanja roka, već bi pravna posljedica takve radnje bila izdvajanje protutužbe u zaseban predmet i odlučivanje o njegovom zahtjevu u tom predmetu. Prema tome, ne radi se o situaciji da bi posebnim propisom bio određen rok za podnošenje protutužbe pa da tuženik ne bi bio dužan obratiti se Republici Hrvatskoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora.

51. 1. tužitelj Republika Hrvatska je uspio u parnici u dijelu kojim je odbačena protutužba (11.945,05 eura). Protutužba je podnesena samo protiv 1. tužitelja Republike Hrvatske pa odbacivanje protutužbe ne predstavlja uspjeh 2. tužitelja Državne nekretnine d.o.o. u parnici, već samo 1. tužitelja Republike Hrvatske. 1. tužitelj Republika Hrvatska je uspio u parnici i s iznosom od ukupno 50.375,00 eura, a nije uspio s iznosom od 11.073,71 eura.. Stoga, uspjeh 1. tužitelja Republike Hrvatske je ukupno 62.320,05 eura, a neuspjeh 11.073,71 eura pa je 1. tužitelj Republika Hrvatska uspio u parnici u omjeru od 84,91%, dok je tuženik u odnosu prema 1. tužitelju Republici Hrvatskoj uspio u omjeru od 15,09%. Tuženik je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a dužan nadoknaditi 1. tužitelju Republici Hrvatskoj parnične troškove u omjeru od 69,82% (84,91% - 15,09%).

52. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi 1. tužitelju Republici Hrvatskoj uzeti su u obzir samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa).

53. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

54. 1. tužitelju Republici Hrvatskoj su priznati troškovi sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznos od 1.000,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, za sastav podnesaka od 20. lipnja 2022. i 4. srpnja 2022. u iznosu od 1.000,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za podneske od 20. ožujka 2023., 10. ožujka 2025. i 20. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8. t. 4. Tarife, za zastupanje na ročištima od 28. lipnja 2022., 4. studenog 2022., 27. ožujka 2023. i 26. siječnja 2026. u iznosu od 1.000,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za ročišta od 29. rujna 2022. i 4. listopada 2023. u iznosu od 500,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 2. Tarife jer se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, što ukupno iznosi 9.150,00 eura, a u omjeru od 69,82% sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a iznosi 6.388,53 eura. 1. tužitelju Republici Hrvatskoj je u cijelosti priznat trošak vještačenja u iznosu od 862,70 eura jer je taj trošak bio potreban za vođenje parnice neovisno o omjeru uspjeha u parnici. Slijedom navedenog, ukupni priznati troškovi 1. tužitelja Republike Hrvatske iznose 7.251,23 eura.

55. 1. tužitelju Republici Hrvatskoj pripadaju i zatezne kamate na troškove postupka od dana donošenja ove presude sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP -a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

56. 2. tužitelj Državne nekretnine je u cijelosti izgubilo parnicu jer je njegov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 369,32 eura u cijelosti odbijen. Kako protutužba nije podnesena protiv 2. tužitelja Državne nekretnine d.o.o., već samo protiv 1. tužitelja Republike Hrvatske, to odbacivanje protutužbe ne predstavlja uspjeh 2. tužitelja Državne nekretnine d.o.o. u parnici. Stoga, 2. tužitelj Državne nekretnine d.o.o. je u cijelosti izgubio parnicu, dok je tuženik u odnosu prema 2. tužitelju Državne nekretnine d.o.o. u cijelosti uspio u parnici. Zbog toga 2. tužitelj Državne nekretnine d.o.o. je sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan nadoknaditi parnične troškove tuženiku. Vrijednost predmeta spora je 369,32 eura jer se samo taj tužben i zahtjev odnosio na predmet 2. tužitelja Državne nekretnine d.o.o. i tuženika.

57. Tuženiku su priznati troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a i odmjereni su prema Tarifi.

58. O troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

59. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, zastupanja na ročištima od 28. lipnja 2022., 4. studenog 2022., 27. ožujka 2023. u iznosu od 100,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za ročišta od 29. rujna 2022. i 4. listopada 2023. u iznosu od 50,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 2. Tarife jer se na tim ročištima raspravljalo samo o procesnim pitanjima, što ukupno iznosi 500,00 eura.

Zagreb, 27. veljače 2026.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju po ŽDO Zagreb

tuženiku po punomoćniku