Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-180/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice ČT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Svea Ekonomi d.o.o., OIB: 17863542417, Zagreb, Ulica Damira Tomljanovića Gavrana 11, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Nadramija i partneri iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom , nakon zaključene glavne javne rasprave 20. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i njezine punomoćnice te odsutnosti tuženika, te objave presude 27. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se nedopuštenim provođenje ovrhe pljenidbom i prijenosom zaplijenjenih novčanih sredstava na temelju suglasnosti od 15. travnja 2009. koju je izdala tužiteljica ČT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], i na kojoj je tužiteljica ovjerila potpis po javnom bilježniku Koraljki Mađarić dana 15. travnja 2009. pod brojem OV-1962/2009, a radi naplate tražbine tuženika SVEA EKONOMI d.o.o. iz Zagreba, Ulica Damira Tomljanovića Gavrana 11, OIB:17863542417, prema tužiteljici ČT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u iznosu od 8.947,80 EUR s osnova glavnice i iznosa od 7.181,28 EUR s osnova dospjele kamate.

II/ Nalaže se tuženiku Svea Ekonomi d.o.o., OIB: 17863542417, Zagreb, Ulica Damira Tomljanovića Gavrana 11, da tužiteljici ČT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 1.079,64 EUR (tisuću sedamdeset devet eura i šezdeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica je 3. travnja 2025. podnijela tužbu radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom iz razloga zbog kojih je podnijela prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim i to razloga da je nastupila zastara tražbine u kojoj je odlučeno ovršnom ispravom (čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona) navodeći da je na pokretanje ove parnice kao ovršenica upućena zaključkom ovoga suda broj Ovr-1634/2024-5 od 26. ožujka 2026.

1.2. Tužiteljica obrazlaže kako je tuženik protiv nje Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Područnoj službi Zagreb 1. srpnja 2024. podnio zahtjev za naplatu na temelju suglasnosti o zapljeni računa koju je suglasnost tužiteljica izdala dana 15. travnja 2009. i na kojoj je ovjerila potpis po javnom bilježniku Koraljki Mađarić

15. travnja 2009. pod brojem OV-1962/2009.

1.3. Zahtjevom za naplatu novčane tražbine potražuje se naplata glavnične tražbine u iznosu od 8.947,80 EUR te dospjele kamate u iznosu od 7.181,28 EUR, sve sukladno utvrđenom stanju tražbine od 27. lipnja 2024. Tužiteljica ističe kako je zahtjev tuženika za naplatu neosnovan. Naime, tužiteljica stavlja prigovor zastare iz razloga što je suglasnost o zapljeni računa izdana 15. travnja 2009. kada je po javnom bilježniku ovjeren potpis tužiteljice, sve radi osiguranja tražbine tuženika (ovrhovoditelja) odnosno njegovog prednika temeljem Ugovora o kreditu broj 3216153140 sklopljenog 15. travnja 2009. Iz dokumentacije pribavljene od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje vidljivo je da je tuženik (ovrhovoditelj) zahtjev za naplatu predao na provedbu Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Područnoj službi Zagreb 1. srpnja 2024. Tužiteljica smatra kako je ista izjava o suglasnosti glede zapljene računa isprava koju treba izjednačiti sa značenjem pravomoćne sudske odluke, a sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima koje reguliraju tijek zastare, zastara prava na pokretanje prisilne naplate po takvoj ispravi nastupa protekom roka od 10 godina računajući od dana nastupa pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena obveza. S obzirom na vrijeme izdavanja izjave o suglasnosti o zapljeni računa, zastara je nastupila dana 15. travnja 2019.

1.4. Slijedom svega navedenog tužiteljica predlaže da sud presudom utvrdi da je predmetna ovrha nedopuštena.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je ovrhovoditelj predmetni zahtjev za izvansudsku ovrhu na mirovini ovršenice podnio Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje 1. srpnja 2024., dok je ovršenica svoj prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim podnijela 23. listopada 2024. Ukazuje na odluku Ustavnog suda RH broj U-III/879/2020 od 16. lipnja 2021. iz koje proizlazi da se prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa može podnijeti u subjektivnom i prekluzivnom roku od 8 dana računajući od dana primitka zahtjeva za izravnu naplatu (dostavljenog ovršeniku od strane FINE), a pri tome se ne dira u pravo ovršenika da takav prijedlog (analogno žalbi izvan proteka roka) podnese do završetka ovršnog postupka (sukladno čl. 53. st. 2. Ovršnog zakona), a što ima značaj objektivnog roka.

2.2. Tuženik dalje navodi da sukladno obavijesti s web stranice Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje: „...Korisnike mirovinskih primanja kojima se provodi ustega na mirovini redovito se mjesečno obavještava o iznosima i vrsti ustega na obavijesti o mirovinskim primanjima (ovrha/kredit), a korisnike mirovinskih primanja koji su u sustavu e-Građani Zavod obavještava svaki mjesec o vrsti ustege (ovrha, kredit, premija dopunskog zdravstvenog osiguranja i dr.), iznosu ustege i ovrhovoditelju/vjerovniku. Na osnovi potvrde o mjesečnim uplatama po pojedinoj ustezi korisnik mirovinskih primanja može s ovrhovoditeljem/vjerovnikom provjeriti uplate i uskladiti stanje duga.“ Prema tome, ovršenica je za predmetni ovrhovoditeljev zahtjev za provedbu izvansudske ovrhe na mirovini saznala najkasnije prilikom isplate mirovine za srpanj pa je stoga prijedlog ovršenice očigledno podnesen izvan roka od 8 dana, dok teret o suprotnom leži na tužiteljici. Okolnost da ovršni sud nije odbacio tužiteljičin prijedlog kao nepravovremen, već ju je uputio na pokretanje ove parnice, ne otklanja navedenu procesnu smetnju budući da se radi o zakonskom (prekluzivnom) roku.

2.3. Podredno, opreza radi, tuženik osporava sve navode iz predmetne tužbe kao neosnovane, posebice prigovor zastare.

2.4. S obzirom na sve navedeno tuženik predlaže da sud odbaci tužbu kao nepravovremenu te naloži tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3.1. U podnesku od 15. svibnja 2025. tužiteljica ističe da navode odgovora na tužbu smatra neosnovanima. Navodi kako se odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske na koju se u svom odgovoru na tužbu poziva tuženik ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, pozivajući se na odredbe članka 210. st. 1. i st. 2., čl. 50., čl. 53. st. 1. do st. 3. Ovršnog zakona tužiteljica smatra da iz istih ne proizlazi da tužiteljica kao ovršenica u postupku broj Ovr-1634/2024 nije mogla podnijeti prigovor odnosno da se taj prigovor ima smatrati zakašnjelim. Osim toga tužiteljica nije dobila nikakvu obavijest Hrvatskog zavoda za mirovinskog osiguranje o provođenju ovrhe. Dokumentaciju temeljem koje je pokrenut postupak izravne naplate dobila je tek na vlastito traženje nakon što je opetovano utvrdila vršenje određenih uskrata isplate mirovine te ju je primila od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje tek 23. listopada 2024. Prema tome s naznačenim prijedlogom tužiteljice za zabranu daljnjeg prijenosa novčanih sredstava ovršni sud je ispravno postupio kao sa žalbom nakon proteka roka, sve sukladno odredbi čl. 53. Ovršnog zakona.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu i u spis broj Ovr-1634/2024, te je provedeno saslušanje tužiteljice.

5. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, savjesnom i brižljivom ocjenom svih dokaza zajedno te svakoga zasebno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenim provođenja ovrhe pljenidbom i prijenosom zaplijenjenih novčanih sredstava na temelju suglasnosti o zapljeni od 15. travnja 2009.

7.1. Između stranaka nije sporno, a kao što je to utvrđeno i uvidom u dokumentaciju priloženu u ovaj spis te u spis broj Ovr-1634/2024, da je tuženik kao ovrhovoditelj temeljem predmetne suglasnosti o zapljeni novčanih primanja pokrenuo postupak prisilne naplate svoje tražbine koja proizlazi iz Ugovora o kreditu broj 3216153140 sklopljenog 15. travnja 2009. između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita i to kao novi vjerovnik na kojeg je tražbina prenesena Ugovorom o cesiji (sukladno dopisu od 27. lipnja 2024. dostavljenim od strane tuženika Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje) i to, prema izvatku iz poslovnih knjiga tuženika od 27. lipnja 2024., tražbine s osnova dospjele glavnice u iznosu od 8.947,80 EUR i s osnova kamata u iznosu od 7.181,28 EUR.

7.2. Nesporno je i da je u postupku pred ovim sudom broj Ovr-1634/2024 tužiteljica 23. listopada 2024. podnijela prijedlog za proglašenje ove pljenidbe i prijenosa nedopuštenim povodom kojeg je zaključkom broj Ovr-1634/2024-5 od 26. ožujka 2025. upućena na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga zbog kojih je podnijela prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i to razloga da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom koji je propisan u čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona. Iz prijedloga ovršenice za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim proizlazi da je isti podnijela iz istovjetnih razloga iz kojih podnosi ovu tužbu, dakle tužbu temelji na istim razlozima koje ističe u prijedlogu i zbog kojih je upućena na parnicu.

8. Između stranaka je sporno je li prijedlog ovršenice (tužiteljice) podnesen pravodobno sukladno odredbama Ovršnog zakona odnosno je li tužba pravodobna kao i je li nastupila zastara tražbine koja proizlazi iz ovršne isprave temeljem koje je pokrenuta ovrha.

9. Prije svega valja reći da iz zaključka broj Ovr-1634/2024-5 od 26. ožujka 2025. kojim je tužiteljica upućena na pokretanje ove parnice proizlazi da je ovršni sud postupajući po čl. 53. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; dalje: OZ) u svezi s čl. 210. st. 1. i st. 2. OZ utvrdio da je ovršenica podnijela žalbu nakon proteka roka (iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ) te je sukladno čl. 55. st. 1. OZ uputio ovršenicu na pokretanje parnice za proglašenje ovrhe nedopuštenom zbog razloga koje je istaknula u svom zahtjevu, kako to proizlazi iz točke 8. obrazloženja navedenog zaključka. Prema tome, ovaj sud smatra da kao parnični sud nije ovlašten na drugačiji način ocjenjivati pravno sredstvo ovršenika podneseno u konkretnom slučaju odnosno suprotno zaključku ovršnog suda utvrditi da se ne radi o žalbi nakon proteka roka iz čl. 53. OZ, već o žalbi iz čl. 50. OZ za koju je propisan rok za podnošenje sukladno čl. 11. st. 3. OZ na koji ukazuje tuženik u odgovoru na tužbu, a koji rok nije propisan za žalbu nakon proteka roka. Naime, odredbom čl. 53. st. 1. OZ propisano je da žalbu nakon proteka roka (i to zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 9. do 11. OZ) ovršenik može podnijeti i nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi ako taj razlog nije mogao iz opravdanih razloga istaknutih već u roku za žalbu protiv tog rješenja te se takva žalba može podnijeti sve do dovršetka ovršnog postupka (čl. 53. st. 2. OZ). Slijedom navedenog sud ocjenjuje neosnovanima navode tuženika o nepravodobno podnesenom prijedlogu ovršenika za proglašenje predmetne pljenidbe i prijenosa nedopuštenim odnosno njegov prijedlog da sud odbaci tužbu kao nepravovremenu.

10.1. Osim toga, saslušana na okolnost saznanja o provođenju predmetne ovrhe, tužiteljica iskazuje da je u predmetnom periodu 2024., nekoliko mjeseci prije nego što je u konačnici utvrdila da je došlo do prisilne naplate od strane tuženika na njezinoj mirovini, zapravo primala tek akontacije mirovine te još nije dobila ni konačno rješenje o mirovini, a o tim akontacijama mjesečno nije dobivala nikakve obavijesti u pisanom obliku, već je samo na računu vidjela mjesečne uplate. Te mjesečne uplate bile su različite iz mjeseca u mjesec, što je pripisivala tome da se možda radi o porezu ili tome da još nije doneseno konačno rješenje, a nije znala niti kako se dolazi do izračuna mirovine jer o tome HZMO ne daje uvid niti ikakve podatke, tako da iz mjeseca u mjesec nije znala koji će iznos dobiti isplaćen. U rujnu 2024. činilo joj se da nešto kod uplate ne odgovara u ciframa koje je ranije dobivala, ali i to je najprije pripisivala tome da se ne radi o konačnoj mirovini, međutim kada joj je i u listopadu došla uplata koja joj se činila nešto manja, obratila se odvjetnici da ju pita za savjet. Ona ju je uputila da se radi dobivanja informacija obrati na šalter HZMO, no tamo joj djelatnici u početku nisu htjeli dati nikakve informacije, rekli su joj da je to poslovna tajna te da oni moraju to proslijediti na višu instancu, već je morala dati zahtjev da joj se dostavi dokumentacija te da će tada dobiti dokumentaciju na kućnu adresu poštom. To je trajalo otprilike tri tjedna te je negdje 22. ili 23. listopada 2024. dobila dokumentaciju iz koje je bilo vidljivo da se radi o ustegama od mirovine na temelju predmetnog zahtjeva SVEA EKONOMI. Nije uključena u sustav e-građani, a prije nego što je dobila dokumentaciju u listopadu 2024., nije ni od koga dobila nikakve pisane obavijesti o ustegama od akontacija koje je dobivala. Konačno rješenje o mirovini dobila je nakon više od godinu dana, početkom 2025., a ne zna zbog čega je postupak tako dugo trajao.

10.2. Ovaj iskaz tužiteljice sud ocjenjuje vjerodostojnim budući da u njemu ne nalazi nikakve nelogičnosti i nedosljednosti, već suprotno tome u cjelini ostavlja uvjerljiv i logičan dojam.

10.3. Stoga, čak i u slučaju da se na predmetno pravno sredstvo ovršenika tj. tužiteljice na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 50. OZ o žalbi protiv rješenja o ovrsi te rok za podnošenje ove žalbe propisan u čl. 11. st. 3. OZ, valjalo bi zaključiti da je navedeno pravno sredstvo ovršenika pravodobno podneseno imajući u vidu da je odmah po primitku dokumentacije temeljem koje je dobila saznanje o provođenju predmetne ovrhe (za koju tužiteljica navodi da ju je primila 22. ili 23. listopada 2024.) tužiteljica podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim (koji je prijedlog podnesen 23. listopada 2024.).

11. U pogledu nastupa zastare predmetne tražbine koja proizlazi iz ovršne isprave – suglasnosti o zapljeni novčanih primanja tužiteljice, valja reći kako je nedvojbeno da je ta suglasnost izdana 15. travnja 2009., kada je i javnobilježnički ovjeren potpis tužiteljice, a navedena suglasnost izdana je sukladno čl. 178. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08; dalje: OZ/08). Tako je odredbom čl. 178. st. 1. OZ/08 propisano da dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravnom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni njegova plaća odnosno drugo stalno novčano primanje, osim u dijelu u kojem je to primanje izuzeto od ovrhe (čl. 149.). Nadalje, prema čl. 178. st. 2. OZ/08 isprava iz st. 1. ovoga članka izdaje se u jednom primjerku te ima pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi. Iz navedenog, dakle, proizlazi da je ova suglasnost o zapljeni po svojim pravnim učincima izjednačena s pravomoćnim rješenjem o ovrsi, dakle pravomoćnom sudskom odlukom.

12. Sukladno čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) zastarni rok za tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom iznosi 10 godina, pa i za one tražbine za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. Nadalje, odredbom čl. 215. ZOO propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi čl. 216. ZOO zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

13. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da je osnovan tužiteljičin prigovor zastare budući da je od izdavanja predmetne suglasnosti o zapljeni pa do podnošenja zahtjeva tuženika za prisilnu naplatu tražbine koja je utvrđena u toj suglasnosti o zapljeni (sam tuženik navodi da se radi o danu 1. srpnja 2024.) prošlo više od 10 godina, dok tuženik ne iznosi nikakve navode ili razloge zbog kojih taj rok ne bi istekao (npr. prekid ili zastoj zastare). Stoga je sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev te odlučio kao u točki I/ izreke presude.

14.1. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, pa je tako tuženik dužan naknaditi tužiteljici parnične troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

14.2. Kao potrebne troškove sud je tužiteljici priznao troškove sastava tužbe s PDV u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi (VPS) te tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa); podneska od 15. svibnja 2025. s PDV (kojim se očitovala na odgovor na tužbu) u iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife; troškove zastupanja na ročišt ima 5. prosinca 2025. i 20. siječnja 2026., svakoga u zatraženom iznosu od 250,00 EUR s uključenim PDV, sve sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Tužiteljici je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, sve sukladno VPS i Tarifi sudskih pristojbi.

14.3. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.079,64 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu 27. veljače 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave presude izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1/ Tužiteljica po punomoćnicima iz ZOU Fosin i Petak Vujec iz Varaždina

2/ Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Nadramija i partneri iz Zagreba